Poslovni broj 46 Pr-8/2019-34

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužitelja P. M. iz D., I. G. K. …, OIB: …, zastupanog po punomoćnicima

iz O. d. V. i P. d.o.o. R., N. T. …, protiv tuženika O. b. D., D., D.. R. M. …, OIB: …, zastupanog po

punomoćnicima iz O. d. R. & p. j.t.d. Z., Pisarnica u D.,

D.. A. S. …, radi isplate plaće, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 22. siječnja 2021. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 12. veljače 2021. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 21.547,19 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 114,70 kn od 16.03.2016. godine,

- na iznos od 314,19 kn od 16.04.2016. godine,

- na iznos od 917,62 kn od 16.05.2016. godine,

- na iznos od 882,75 kn od 16.06.2016. godine,

- na iznos od 540,60 kn od 16.07.2016. godine,

- na iznos od 917,62 kn od 16.08.2016. godine,

- na iznos od 1.164,56 kn od 16.09.2016. godine,

- na iznos od 1.057,51 kn od 16.10.2016. godine,

- na iznos od 1.382,22 kn od 16.11.2016. godine,

- na iznos od 1.149,63 kn od 16.12.2016. godine,

- na iznos od 1.101,73 kn od 16.01.2017. godine,

- na iznos od 1.227,50 kn od 16.02.2017. godine,

- na iznos od 1.227,75 kn od 16.03.2017. godine,

- na iznos od 650,81 kn od 16.04.2017. godine,

- na iznos od 1.473,71 kn od 16.05.2017. godine,

- na iznos od 1.208,46 kn od 16.06.2017. godine,

- na iznos od 897,93 kn od 16.07.2017. godine,

- na iznos od 670,02 kn od 16.08.2017. godine,

- na iznos od 484,74 kn od 16.10.2017. godine,

- na iznos od 457,89 kn od 16.11.2017. godine,

- na iznos od 583,81 kn od 16.12.2017. godine,

- na iznos od 733,94 kn od 16.01.2018. godine,

- na iznos od 267,09 kn od 16.02.2018. godine,

- na iznos od 516,27 kn od 16.03.2018. godine,

- na iznos od 528,27 kn od 16.04.2018. godine,

- na iznos od 778,19 kn od 16.05.2018. godine,

- na iznos od 122,92 kn od 16.07.2018. godine,

- na iznos od 14,67 kn od 16.08.2018. godine,

- na iznos od 39,18 kn od 16.09.2018. godine,

- na iznos od 121,00 kn od 16.10.2018. godine

pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana, osim na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u bruto plaći te se u tom dijelu zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate odbija kao neosnovan. II. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužitelju iznos od 10.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 05. veljače 2021. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve ovo u roku od 15 dana, dok se u više zatraženom iznosu od 1.875,00 kn zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 14.550,00 kn kao neosnovan.

Obrazloženje

Tužitelj P. M. iz D. (dalje: tužitelj) 27. prosinca 2018. podnosi tužbu protiv tuženika O. b. D. (dalje: tuženik) radi isplate plaće navodeći je kod tuženika neprekidno zaposlen od 12. veljače 2016. na dalje na radnom mjestu doktor medicine specijalizant u Odjelu za kardiologiju s koronarnom i intenzivnom jedinicom. U označenom razdoblju tužiteljeva plaća da je regulirana odredbama Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, dalje: ZoR/09), Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, dalje: ZoR/14), Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 143/13, 96/15, dalje: KU/13), Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 29/18, dalje: KU/18), Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ br. 141/12, dalje: TKU/12) i Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ br. 24/17, dalje: TKU/17). Sukladno čl. 86. ZoR/09 i čl. 94. ZoR/14 radnik da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim neradnim danom ima pravo na povećanu plaću. Sukladno čl. 57. KU/13 i čl. 55. KU/18 radnik u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada ima pravo na dodatak na plaću. Prema Popisu radnih mjesta i poslova koji imaju pravo na dodatak na plaću prema označenim odredbama, tužitelj da kao liječnik specijalizant po ovoj osnovi ostvaruje pravo na dodatak na plaću u visini od 16%. Nadalje, odredbe čl. 59. KU/13 i čl. 57 KU/18 da propisuju da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 12% od osnovne plaće odnosno 10% za razdoblje od 01. prosinca 2013. do 01. listopada 2015., a po ovoj osnovi da je tužitelju priznato pravo na dodatak na plaću u visini od 12%. Tuženik da tužitelju nije isplatio dodatke na plaću za prekovremeni rad držeći da se za prekovremeni rad osnovna plaća uvećava za 50% i da kumulacija dodataka nije dozvoljena. Tužitelj da ima pravo na dodatke na plaću i to kumulativno za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve odrađene sate rada, dakle, uključujući i sate prekovremenog rada. Iz niti jedne odredbe primjenjivih propisa i ugovora da ne proizlazi da se navedeni dodaci na plaću obračunavaju samo na redovnu satnicu ili da se uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada i označeni dodaci međusobno isključuju. Ipak, tuženik da dodatke na koje tužitelj ostvaruje pravo sukladno citiranim odredbama u razdoblju zaposlenja nije obračunavao i za prekovremeni rad već samo na plaću ostvarenu za rad u redovnom radnom vremenu. Naknada za prekovremeni rad da predstavlja dio osnovne plaće sukladno odredbi čl. 51. st. 1. KU/13 i ista da uvećava osnovnu plaću poradi čega da se na naknadu za prekovremeni rad imaju obračunati i tužitelju platiti svi oni dodaci koji se plaćaju na plaću za rad u redovnom radnom vremenu odnosno redovnom mjesečnom fondu sati. Takav obračun da je i po prirodi stvari opravdan obzirom da liječnici i za vrijeme prekovremenog rada, isto kao i za vrijeme redovnog rada, rade u otežanim uvjetima rada, sa iznimnom odgovornošću za život i zdravlje ljudi, sa posebnim znanstvenim stupnjem i radnim stažem, za koje važeći KU i TKU propisuju posebne dodatke na plaću. Tužitelj da je u utuženom razdoblju konstantno radio prekovremeno, pri čemu da dio prekovremenih sati rada da nije niti obračunat u platnim listama. Međutim, tuženik da tužitelju nije u razdoblju od 12. veljače 2016. do podnošenja tužbe isplatio označene dodatke na plaću za prekovremeni rad već samo na plaću za rad u redovnom radnom vremenu. S obzirom da tuženik nije tužitelju isplaćivao puni iznos plaće u mjesecima prije korištenja godišnjeg odmora u utuženom razdoblju, time da mu je uskraćen i puni iznos naknade za godišnji odmor korišten u utuženom razdoblju na koji ima pravo sukladno čl. 36. st. 2. KU/13 i čl. 34. st. 2. KU/18 u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene radniku u prethodna tri mjeseca. Također, tužitelju da je uskraćeno pravo i na puni iznos naknade za privremenu odsutnost s posla odnosno bolovanje do 42 dana korišteno u utuženom razdoblju, pravo na koju naknadu da ostvaruje sukladno čl. 59. TKU/12 i čl. 58. TKU/17 u visini od 85% plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije započetog bolovanja. Kako tužitelj ne raspolaže dokumentacijom koja je nužna za obračun ukupnog iznosa bruto plaće koju mu je tuženik u utuženom razdoblju neosnovano propustio isplatiti, konkretno evidencijom radnog vremena i obračunima plaće, a s obzirom da je tužitelj sukladno ZoR i Pravilniku o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima ovlašten dobiti uvid u obračune plaća i evidenciju radnog vremena, tužitelj podnosi stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) predlažući sudu da rješenjem naloži tuženiku u roku od 15 dana dostaviti u spis obračune plaća te evidenciju radnog vremena za tužitelja za utuženo razdoblje od 12. veljače 2016. do podnošenja tužbe, a po zaprimanju tražene dokumentacije predlaže provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje radi utvrđenja točne visine neisplaćenih plaća tužitelju u utuženom razdoblju, po zaprimanju rezultata kojeg da će vještačenja tužitelj specificirati tužbeni zahtjev. Za slučaj da sud ocijeni da nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe iz čl. 186.b ZPP, tužitelj postavlja eventualno kumulirani tužbeni zahtjev potražujući po opisanoj osnovi isplatu iznosa u visini od 60.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 26. veljače 2019. tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti ističući da postoje obvezna tumačenja Povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora koje tužitelj nije uzeo u obzir, a koja da obvezuju ugovorne strane, osporava zahtjev na platež zakonskih zateznih kamata i troška postupka te ističe da nisu ispunjeni uvjeti za stupnjevitu tužbu. Uvjeti za manifestacijsko traženje po stupnjevitoj tužbi da nisu ostvareni poradi čega se tuženik protivi takvom prijedlogu tužitelja. Tužitelj da ima primjerak ugovora o radu kojeg je potpisao, a sve isprave o plaćama sukladno radnom vremenu da je uredno zaprimio. Tuženik da nema obvezu polaganja računa i predaju isprava tužitelju kojima isti već raspolaže, a da ne postoji obveza tuženika da dostavlja evidencije o radnom vremenu radnika. Sukladno čl. 14. st. 2. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima, radnik da ima pravo uvida u iste, koje pravo da tužitelj može ostvariti kod tuženika. Teret dokaza da je u ovom postupku na tužitelju, a on da pokušava isti prebaciti na tuženika tražeći da tuženik umjesto njega dostavi dokumentaciju za godine rada i time zatrpa sudski spis sa više od 1000 listova evidencije radnog vremena, 30ak platnih listi koje da tužitelj ima, ugovorima o radu i slično. Nadalje, glede merituma spora tuženik ističe da je prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr 1063/10 od 09. studenog 2011. pravno odlučan onaj iznos plaće koji je između ugovornih strana stvarno ugovoren, kao stvarni rezultat volje ugovornih strana, a budući se tužiteljica poziva na odredbe KU/13 potom KU/18 da je potrebno utvrditi koja je stvarna volja potpisnika navedenog KU. Temeljem čl. 321. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) u slučaju nesuglasja glede smisla i domašaja ugovornih odredbi, ugovorne strane mogu povjeriti tumačenje ugovora nekoj trećoj osobi. Navedeno da je primijenjeno slijedom čl. 8. st. 4. ZoR/14 i na KU. Sukladno čl. 18. i čl. 19. KU/13 odnosno čl. 15. i čl. 16. KU/18 za tumačenje pojedinih odredbi KU da je ovlašteno posebno Povjerenstvo, čija da tumačenja imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu kolektivnog ugovora. Navedeno Povjerenstvo da je o spornom pitanju donijelo više obvezujućih mišljenja pa tako Zaključak broj 58, Zaključak broj 95a i Zaključak broj 106a, koja tuženik citira tvrdeći da sud nema ovlasti izlaziti izvan okvira onog što je Povjerenstvo kao nadležno tijelo utvrdilo. Time da je Povjerenstvo dalo jasna, nedvosmislena i obvezujuća mišljenja iz kojih slijedi da se obračun prekovremenih sati vrši temeljem osnovne plaće bez drugih dodataka na plaću. Sukladno čl. 4. i 5. Zakona o plaćama u javnim službama, plaću službenika i namještenika da čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža tzv. osnovna plaća. Osnovna plaća da je definirana Zakonom i da se ne može mijenjati kolektivnim ugovorom. Sukladno tome, čl. 47. KU/13 i čl. 45. KU/18 da propisuje da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću s time da je definicija osnovne plaće jednaka onoj iz Zakona. Dodaci na plaću da su stimulacija tzv. dodatak za uspješnost, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci tzv. položajni dodatak i uvećanja plaće tzv. povećana plaća za otežane uvjete rada, prekovremeni rad, noćni rad, rad blagdanom, subotom i nedjeljom i slično. Vezano za prekovremeni rad kao oblik uvećanja plaće, čl. 51. KU/13 i čl. 49. KU/18 da propisuje da se za prekovremeni rad uvećanje od 50% obračunava na osnovnu plaću, isto kao i čl. 94. ZoR/14. Ekstenzivno tumačenje tužitelja da se uvećanje od 50% za prekovremeni rad treba obračunavati na osnovnu plaću, koju čine i dodaci, nije u skladu niti sa Zakonom o plaćama u javnim službama niti intencijama potpisnika KU, što da potvrđuju obvezujuća tumačenja Povjerenstva. Kad KU spominje uvećanje plaće, tuženik smatra da ga spominje u kontekstu posebnih dodataka koji se primjenjuju samo ako su ispunjeni uvjeti propisano KU. Uvećanje da je jedan od posebnih dodataka, a ne apsolutno povećanje plaće u svim slučajevima, što da proizlazi i iz mišljenja izv. prof. dr. sc. Viktora Gotovca koje tuženik izlaže. Nadalje, tuženik ističe da se obračun plaće kod tuženika vrši preko centraliziranog obračuna plaća tzv. COP, posebnog sustava obračuna uspostavljenog od Vlade Republike Hrvatske i u suradnji sa Financijskom agencijom u skladu s mjerodavnim propisima jer da je tu riječ o upravljanju proračunskim sredstvima od strane Republike Hrvatske za plaće zaposlenih u javnom sektoru kojima se plaća isplaćuje iz proračuna. U navedenom smislu, tuženik da ne radi vlastiti obračun plaće pa da stoga nije pasivno legitimiran u ovom sporu. Zaključno, tuženik navodi da nije osnovano pozivanje tužitelja na sudsku praksu koja je donesena prije nego što je uopće zaključen KU odnosno praksu koja ne uzima u obzir tumačenje Povjerenstva. Svaki kolektivni ugovor da ima svoje zakonitosti. Stranke da prilikom sklapanja kolektivnog ugovora vode računa o posebnostima djelatnosti i financijskim mogućnostima i temeljem toga uređuju međusobne odnose. Ukoliko ti odnosi nisu jasni iz onog što piše u tekstu kolektivnog ugovora, tada da nadležno povjerenstvo daje svoje mišljenje koje je obvezujuće. U konkretnom slučaju da takvo mišljenje postoji i da se ne mogu primjenjivati drugačiji stavovi o spornom pitanju. Na temelju navedenog, tuženik predlaže odbaciti tužbu podredno istu odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu, tužitelj u podnesku dostavljenom sudu 02. srpnja 2019. navodi da je prigovor promašene pasivne legitimacije neosnovan jer da je neovisno o načinu na koji tuženik obračunava plaću tužitelja, tuženik poslodavac tužitelja i time pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. Naknada za prekovremeni rad da uvećava osnovnu plaću pa da se na naknadu za prekovremeni rad imaju platiti svi dodaci koji se plaćaju na plaću za rad u redovnom radnom vremenu. U primjenjivim kolektivnim ugovorima da nigdje nije propisano suprotno. U pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva odnosno u pogledu tumačenja da tužiteljica ima pravo na dodatke na plaću i to kumulativno za posebne uvjere rada i za iznimnu odgovornost za život, tužitelj u podnesku citira sadržaj odluka drugostupanjskih sudova donesenih u pravno i činjenično istovrsnim sporovima.

U podnesku predanom sudu na pripremnom ročištu 08. srpnja 2019. tuženik ističe da bi stupnjevita tužba sukladno čl. 186.b ZPP bila dopuštena, tužitelj da je trebao dostaviti dokaze da ne raspolaže podacima, da je prije utuženja tražio podatke od tuženika, da mu tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže te da je po sadržaju njihova odnosa tuženik dužan dati podatke odnosno da se ti podaci mogu smatrati zajedničkima za obje stranke. Tuženik tvrdi da uvjeti propisani čl. 186.b ZPP nisu ispunjeni te dalje detaljno obrazlaže razloge poradi kojih smatra da ti uvjeti nisu ispunjeni. U podnesku dalje ponavlja navode u svezi centraliziranog obračuna plaća, naravi sredstava iz kojih se plaća tužitelja isplaćuje, da je tuženik obvezan postupati po prisilnim propisima i da ne može autonomno obračunavati bilo kakve isplate, zatim ponavljajući navode u vezi tumačenja odredbi KU od strane Povjerenstva te konačno navodeći da su netočni navodi tužitelja da bi o predmetnom pitanju sudska praksa zauzela jedinstveni stav. Predlaže o ovom postupku obavijestiti treću osobu R. H. u smislu čl. 211. ZPP.

Ocijenivši da tužitelj ima imovinskopravni interes za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe iz čl. 186.b st. 2. ZPP budući ne raspolaže svim ispravama obračuna plaće i evidencijom radnog vremena za utuženo razdoblje jer da istima raspolaže logično je da bi iste dostavio uz tužbu u prilog tužbenim navodima, a obveza tuženika na dostavu tih isprava proizlazi iz čl. 8. Pravilnika o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće ili otpremnine („Narodne novine“ br. 120/12 i „Narodne novine“ br. 32/15) te čl. 12. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“ br. 37/11), čl. 13. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“ br. 32/15) i čl. 14. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“ br. 73/17) kojima je propisana obveza poslodavca na čuvanje ovih isprava do pravomoćnog okončanja spora za koji bi te isprave mogle biti relevantne, što prema tumačenju suda upućuje na obvezu tuženika na dostavu tih isprava po traženju suda u sudskom postupku koji protiv njega pokrene radnik u svezi tih isprava neovisno o činjenici da li je poslodavac eventualno ranije te isprave već dostavio radniku, sud je stupnjevitu tužbu cijenio dopuštenom te je tuženiku na pripremnom ročištu održanom 08. srpnja 2019. naložio dostaviti obračune plaća (platne liste) i evidenciju radnog vremena za tužitelj za utuženo razdoblje. Protivljenje tuženika dostavi obračunskih lista plaće za tužitelja je neosnovano budući tužitelj navodi kako svim obračunskim listama plaće za utuženo razdoblje ne raspolaže (pogrešno tuženik smatra da tužitelj ne osporava da su mu sve platne liste uredno dostavljene), dok tuženik samo paušalno tvrdi da je tužitelj uredno zaprimio sve isprave o plaćama dok to ne dokazuje, a upravo je na tuženiku teret dokaza ispunjenja obveze iz čl. 93. ZoR/14 odnosno teret dokaza da je najkasnije petnaest dana od dana isplate plaće tužitelju dostavio obračun iz kojeg je vidljivo kako je iznos plaće utvrđen, međutim, ispunjenje koje obveze za sve mjesece utuženog razdoblja tuženik ne dokazuje. Što se pak tiče evidencije radnog vremena, tu dokumentaciju tuženik kao poslodavac sukladno važećim propisima niti ne dostavlja tužitelju temeljem radnog odnosa pa da bi tužitelj mogao raspolagati tim evidencijama. Osim toga, tumačenjem odredbi označenih Pravilnika sud utvrđuje da je obveza poslodavca, a ne obveza radnika, čuvati kako obračunske liste plaća tako i evidenciju radnog vremena upravo za potrebe eventualnog radnog spora pa je stupnjevita tužba iz čl. 186.b st. 2. ZPP u ovom slučaju dopuštena, dok je prijedlog tuženika za odbacivanje stupnjevite tužbe koja ne sadrži određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja neosnovan.

Na pripremnom ročištu 08. srpnja 2019. tuženik je predložio o ovoj parnici obavijestiti treću osobu R. H., za koje je potrebe u spis predao i podnesak dostavu kojeg predlaže trećoj osobi, a po kojem je traženju tuženika sud dopisom od 09. srpnja 2019. R. H.

obavijestio o tijeku ove parnice uz detaljno navođenje podataka parničnih stranaka, stadija u kojem se parnica nalazi i provedenim radnjama uz dostavu zaprimljenog podneska tuženika. Podneskom dostavljenim sudu 26. rujna 2019. R. H. je obavijestila sud da nije osnivač tuženika i da neće stupiti u parnicu.

Po provedenom financijskom-knjigovodstvenom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije S. G., tužitelj sukladno nalazu i mišljenju vještaka od 01. rujna 2019. (dostavljeno sudu 12. rujna 2019.) u podnesku dostavljenom sudu 17. listopada 2019. uređuje tužbu na način da u smislu čl. 186.b st. 4. ZPP tužbeni zahtjev određuje na iznos od 32.321,23 kn specificirajući tijek zakonskih zateznih kamata isplatu kojih potražuje na iznose mjesečnih plaća i naknada plaća. U podnesku dostavljenom sudu 10. listopada 2019. tuženik je iznio prigovore na nalaz i mišljenje vještaka na koje se prigovore sudski vještak pisano očitovao u podnesku od 25. listopada 2019. (dostavljeno sudu 28. listopada2019.). Kako je sud pregledom nalaza i mišljenja vještaka od 01. rujna 2019. kao i temeljem usmenog iskaza sudskog vještaka na ročištu 04. ožujka 2020. (list spisa 134-135) utvrdio da je izračun plaće za prekovremeni rad vršen na način da je vještak dodatke za posebne uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi obračunavao na osnovnu plaću za prekovremeni rad uvećanu za dodatak po osnovi prekovremenog rada (50%) umjesto ispravno na osnovnu plaću pa zatim zbrajanjem dobivenih iznosa s iznosom koji se dobije uvećanjem osnovne plaće za dodatak po osnovi prekovremenog rada, koji način obračuna sud utvrđuje ispravnim načinom obračuna plaće tužitelja sukladno primjenjivim propisima citiranim u nastavku odluke, sud je rješenjem od 10. ožujka 2020. naložio sudskom vještaku izraditi dopunu nalaza i mišljenja korištenjem opisanog načina obračuna za izračun plaće i naknade plaće tužitelja u utuženom razdoblju. Po zaprimanju dopune nalaza i mišljenja vještaka od 15. travnja 2020. (dostavljeno sudu 22. travnja 2020.) tužitelj sukladno dopuni nalaza i mišljenja u podnesku dostavljenom sudu 20. listopada 2020. uređuje tužbu na način da u smislu čl. 186.b st. 4. ZPP tužbeni zahtjev određuje na iznos od 21.547,19 kn specificirajući tijek zakonskih zateznih kamata isplatu kojih potražuje na iznose mjesečnih plaća. U podnesku dostavljenom sudu 25. svibnja 2020. tuženik iznosi prigovore na dopunu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka od 15. travnja 2020.

U podnesku dostavljenom sudu 30. listopada 2019., očitujući se na podnesak kojim tužitelj određuje tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, tuženik navodi da daje pristanak na povlačenje tužbe isključivo pod uvjetom da se tuženiku naknade parnični troškovi za povučeni dio tužbenog zahtjeva dodajući da ZPP ne poznaje institut preciziranja tužbenog zahtjeva i da je ovdje riječ o povlačenju dijela tužbenog zahtjeva kroz smanjenje zahtjeva budući da tužitelj umjesto utuženog iznosa od 60.000,00 kn potražuje iznos od 32.321,23 kn što da je 53,87% dotadašnjeg zahtjeva i što da predstavlja uspjeh tuženika u sporu u omjeru od 46,13% za koji dio traži naknadu parničnog troška. Takvo smanjenje tužbenog zahtjeva, a bez udovoljenja od strane tuženika, da je neuspjeh tužitelja u sporu. Zatim, u podnesku dostavljenom sudu 08. siječnja 2021., očitujući se na podnesak kojim tužitelj određuje tužbeni zahtjev sukladno dopuni nalaza i mišljenja vještaka, tuženik navodi da se protivi daljnjem preciziranju tužbenog zahtjeva, a kojim da u biti tužitelj povlači dijelove tužbenog zahtjeva. Smanjenje tužbenog zahtjeva, a bez udovoljenja od strane tuženika, da je neuspjeh tužitelja u sporu. Ovakvi navodi tuženika nisu osnovani te pogrešno tuženik smatra da je označenim podnescima tužitelj djelomično povukao tužbu. Naime, tužitelj tužbom ne traži isplatu iznosa od 60.000,00 kn. Tužitelj tužbom traži isplatu novčanog iznosa visinu kojeg će odrediti tek nakon što tuženik dostavi isprave nužne za određivanje istog i nakon što se temeljem tih isprava provede financijsko vještačenje po sudskom vještaku, dok isplatu iznosa od 60.000,00 kn traži eventualnim tužbenim zahtjevom, onim o kojem bi sud odlučivao tek ukoliko glavni tužbeni zahtjev ocijeni neosnovanim odnosno ukoliko bi stupnjevitu tužbu u ovom postupku ocijenio nedopuštenom. Kako je međutim sud ocijenio da su ispunjeni uvjeti za stupnjevitu tužbu, to je ono što tužitelj u označenim podnescima naziva preciziranje tužbenog zahtjeva u biti određivanje tuženog zahtjeva u smislu čl. 186.b st. 4. ZPP, a ne smanjenje tužbenog zahtjeva odnosno djelomično povlačenje tužbe kako to pogrešno smatra tuženik, pri čemu je određenje tužbenog zahtjeva u dva navrata isključivo posljedica pogreške u obračunu sudskog vještaka, dakle, nije krivnja tužitelja. Tuženik se ne može usprotiviti određivanju tužbenog zahtjeva u smislu čl. 186.b st. 4. ZPP budući isto predstavlja obvezu tužitelja u slučaju podnošenja stupnjevite tužbe već samo i dalje može osporavati osnovu te sada i visinu tako određenog tužbenog zahtjeva. Pri tome, određivanje tužbenog zahtjeva ne predstavlja neuspjeh tužitelja u sporu jer se isto ne razmatra u odnosu na visinu eventualnog tužbenog zahtjeva, ovo stoga što tužitelj nije smanjio eventualni tužbeni zahtjev (logično je, jer se o istom u ovom sporu nije niti raspravljao budući je sud stupnjevitu tužbu ocijenio dopuštenom te je glavni tužbeni zahtjev konačno ocijenio djelomično osnovanim) već je odredio glavni tužbeni zahtjev u smislu čl. 186.b st. 4. ZPP.

U dokaznom je postupku sud pročitao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme klasa: …, ur.broj: … od 12. veljače 2016. (list spisa 5), obračunske isprave za

isplatu plaće zaposlenika P. M. za 3/2017, 4/2017, 6/2017, 7/2017 i 9/2017 (list spisa 6-10), zaključke Povjerenstva (list spisa 20-23), dopis Ministarstva zdravstva klasa: 053-02/18- 01/220 od 08. svibnja 2018. s pravnim mišljenjem izv. prof. dr. sc. Viktora Gotovca u prilogu (list spisa 24-36), presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-571/16-2 od 09. svibnja 2017. (list spisa 40-42), presudu i rješenje Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-465/2016- 3 od 19. srpnja 2017. (list spisa 43-44), presudu Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R- 105/2016-2 od 23. veljače 2017. (list spisa 45-46), presudu i presudu Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-308/2016-4 od 24. kolovoza 2017. (list spisa 47-48), presudu Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-390/2018-2 od 10. rujna 2018. (list spisa 49-50), presudu i rješenje Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-427/2018-2 od 18. rujna 2018. (list spisa 51-52), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 206/12-4 od 02. travnja 2014. (list spisa 53), presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-518/16 od 30. svibnja 2017. (list spisa 60- 62), obračunske isprave za isplatu plaće zaposlenika P. M. za razdoblje od 2/2016 do 1/2019 (list spisa 67-84), evidenciju radnog vremena za zaposlenika P. M. u razdoblju od prosinca 2013. do prosinca 2018. godine (list spisa 85-102), potvrdu o izvršenoj uplati troškova vještačenja od 3.000,00 kn (list spisa 105), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije S. G. od 01. rujna 2019. (list spisa 108-110), očitovanje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije S. G. od 25. listopada 2019.

(list spisa 120-122) i dopunu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije S. G. od 15. travnja 2020. (list spisa 144-148) te je na ročištima glavne rasprave 04. ožujka 2020. i 22. siječnja 2020. sud saslušao stalnog sudskog vještaka S. G. koja je usmeno iznijela nalaz i mišljenje te dopunu nalaza i mišljenja te se očitovala na prigovore dane na njezin nalaz i mišljenje i dopunu nalaza i mišljenja (134-135, 168-169). Ocijenivši pravno relevantno činjenično stanje dovoljno raspravljenim za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu temeljem provedenih dokaza, sud nije izvodio druge predložene dokaze ocijenivši njihovo izvođenje suvišnim i protivnim načelu ekonomičnosti i efikasnosti postupka.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Tužitelj tužbom traži da mu tuženik isplati dio plaće koji da mu je propustio isplatiti zbog toga što dodatke na plaću koje tužitelj ostvaruje sukladno KU i TKU nije obračunavao i na osnovnu plaću za prekovremeni rad već isključivo na osnovnu plaću za rad u redovnom radnom vremenu pa je tako predmet ovog spora isplata plaće sukladno odredbama KU i TKU.

Sukladno odredbi čl. 90. ZoR/14 poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu odnosno ugovorom o radu.

Pri tome, odredba čl. 94. ZoR/14 propisuje da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću.

Odredba čl. 81. ZoR/14 propisuje da za korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).

Uvidom u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme klasa: …, ur.broj: … od 12. veljače 2016. (list spisa 5) te obračunske isprave za isplatu plaće zaposlenika

P. M. za razdoblje od 2/2016 do 1/2019 (list spisa 67-84) sud utvrđuje da je tužitelj u razdoblju od 12. veljače 2016. na dalje neprekidno zaposlen kod tuženika na radnom mjestu liječnik specijalizant odnosno doktor medicine na specijalizaciji prema propisima poznato kao radno mjesto I. vrste – zdravstveni djelatnik bez specijalizacije u bolnici te da je upućen na rad u Odjel za kardiologiju s koronarnom i intenzivnom jedinicom.

Nadalje, uvidom u obračunske isprave za isplatu plaće zaposlenika P. M. za razdoblje od 2/2016 do 1/2019 (list spisa 67-84) sud utvrđuje da je tužitelju koji je u utuženom razdoblju zaposlena na radnom mjestu liječnik specijalizant prema propisima poznato kao radno mjesto I. vrste – zdravstveni djelatnik bez specijalizacije u bolnici tuženik priznavao dodatak na osnovnu plaću u visini od 16% po osnovi rada na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada te dodatak na osnovnu plaću u visini od 12% po osnovi iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi. Navedeno proizlazi konkretno iz visine apsolutnih iznosa dodatka na plaću (P802) i dodatka na odgovornost (P803) u odnosu na visinu osnovne plaće (odnosno stavljanjem tih iznosa u jednostavni postotni račun).

Odredba čl. 57. KU/13 te odredba čl. 55. KU/18 propisuje da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću obračunom dodatka na osnovnu plaću i to za radno mjesto I. vrste – zdravstveni djelatnik bez specijalizacije u bolnici dodatak u visini od 16%.

Odredba čl. 59. KU/13 te odredba čl. 57. KU/18 propisuje da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 10% od osnovne plaće u razdoblju od 01. prosinca 2013. do 01. listopada 2015. odnosno u visini od 12% od osnovne plaće za razdoblje od 01. listopada 2015. na dalje.

Pri tome, uvidom u obračunske isprave za isplatu plaće zaposlenika P. M. za razdoblje od 2/2016 do 1/2019 (list spisa 67-84) proizlazi da je plaća tužitelja za redovan rad obračunavana uz dodatak na osnovnu plaću u visini od 16% po osnovi rada na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada i dodatak na osnovnu plaću u visini od 12% po osnovi obavljanja posla s iznimnom odgovornosti za život i zdravlje ljudi dok ti dodaci nisu obračunavani i na osnovnu plaću za prekovremeni rad tužitelja u utuženom razdoblju.

Iz navedenog tako proizlazi kao nedvojbeno da tužitelju s obzirom na njegovo radno mjesto kod tuženika u utuženom razdoblju pripada pravo na uvećanje osnovne plaće po osnovi rada na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada u visini od 16% i po osnovi obavljanja posla s iznimnom odgovornosti za život i zdravlje ljudi u visini od 12% dok ostaje sporno da li mu pravo na takvo uvećanje pripada samo za redovan rad ili i za prekovremeni rad.

U svezi spornog pitanja, sud ističe kako tumačenjem odredbi čl. 57. KU/13 odnosno čl. 55. KU/18 te čl. 59. KU/13 odnosno čl. 57. KU/18 proizlazi to da predmetne dodatke tužitelj ostvaruje na osnovnu plaću, a kako se osnovna plaća ostvaruje i isplaćuje i za redovan rad i za prekovremeni rad, neovisno o tome što se za prekovremeni rad ostvaruje i pravo na uvećanje osnovne plaće u smislu odredbe čl. 94. ZoR/14, te kako iz niti jedne druge odredbe KU ne proizlazi da radniku pravo na predmetne dodatke pripada samo na plaću za redovan rad, to sud kao nedvojbeno utvrđuje da tužitelj koji za redovan rad ima pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, ima pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate prekovremenog rada, a kakvo shvaćanje zauzima i sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 09. prosinca 2019. (Su-IV-56/19-18). Odredba čl. 51. st. 1. KU/13 odnosno čl. 49. st. 1. KU/18 kojom je propisano da će se osnovna plaća radniku uvećati za 50% za prekovremeni rad, ne isključuje pravo na (kumulativno) povećanje osnovne plaće za prekovremeni rad i po predmetnim osnovama. Te je odredbe kojima je propisano pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad potrebno tumačiti na način da se njima samo pobliže označava osnovica na koju se vrši obračun povećanja plaće za 50% za prekovremeni rad tj. da se uvećanje plaće za prekovremeni rad vrši uvećanjem osnovne plaće za 50%. Osim toga, takvo je tumačenje citiranih odredbi KU/13 i KU/18 i logično budući da tužitelj i u prekovremenom radu također radi na radnom mjestu i poslovima s posebnim uvjetima rada te obavlja posao s iznimnom odgovornosti za život i zdravlje ljudi, dakle, uvjeti i odgovornosti njegovog posla se ne mijenjaju ovisno o tome da li ih tužitelj obavlja unutar redovne mjesečne satnice rada ili izvan te satnice u prekovremenom radu, a kako to pogrešno smatra tuženik navodeći da nije moguća kumulacija predmetnih dodataka s dodatkom za prekovremeni rad.

Sud pri tome pojašnjava da se obračun plaće za prekovremeni rad obračunava na način da se kao prvo, na osnovnu plaću obračunavaju svi dodaci na koje tužitelj ostvaruje pravo (16% za posebne uvjeta rada, 12% za iznimnu odgovornosti za život i zdravlje ljudi i 50% za prekovremeni rad) pa se onda za tako dobivene iznose uvećava osnovna plaća tužitelja. Dakle, predmetni se dodaci ne obračunavaju na iznos osnovne plaće već uvećan za dodatak po osnovi prekovremenog rada već upravo na osnovnu plaću, a kakav način obračuna proizlazi iz odredbi čl. 57. KU/13 odnosno čl. 55. KU/18 te odredbi čl. 59. KU/13 odnosno čl. 57. KU/18 i čl. 60. KU/13. Dakle, sud utvrđuje da tužitelj ima pravo na isplatu plaće obračunate upravo na način kako Zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU/13 tumači da je sukladno odredbama KU/13 potrebno vršiti obračun plaće, tako da se svi dodaci i uvećanja obračunavaju na osnovnu plaću, dakle, ne na iznos osnovne plaće već prethodno uvećan za druge dodatke primjerice dodatak za prekovremeni rad, a što je prema ocjeni ovog suda ratio danih tumačenja te koji način obračuna ne zabranjuje kumuliranje dodataka na osnovnu plaću po različitim osnovama kako to pogrešno tumači tuženik. Naime, rad u redovnom radnom vremenu i rad izvan redovnog radnog vremena predstavljaju jednaki rad u smislu obavljanja poslova radnog mjesta, s razlikom koja se očituje jedino u vremenskom određenju obavljanja poslova koje se sukladno načelima radnog prava te primjenjivim ZoR i KU posebno nagrađuje u smislu uvećanja plaće radnika na temelju činjenice da se rad obavlja izvan redovnog radnog vremena, pa je tako dodatak po osnovi prekovremenog rada predviđen kao posebna kategorija uvećanja plaće koji se kao i svi ostali dodaci na koja radnik ima pravo obračunava na osnovnu plaću. Činjenica da primjenjivi KU koje tumači Zajedničko povjerenstvo za tumačenje kolektivnog ugovora propisuje da se dodatak po osnovi prekovremenog rada (50%) obračunava na osnovnu plaću, suprotno navodima tuženika, ne znači niti može značiti da radnik gubi prava na obračun dodataka i uvećanja plaće koja mu pripadaju po drugim osnovama, već znači da radnik ima pravo na obračun (kumulativno) svakog pripadajućeg dodatka i uvećanja plaće koji se pojedinačno računa na osnovnu plaću u za to određenom postotku te da konačna plaća predstavlja zbroj osnovne plaće i apsolutnih iznosa dodataka obračunatih na osnovnu plaću, a kako to zaključuje i Županijski sud u Splitu u presudi poslovni broj Gž R-998/2020-2 od 16. listopada 2020. Suprotno tumačenje bi dovelo radnika u situaciju da mu je prekovremeni rad, koji je po svojoj naravi otegotniji jer znači da radnik radi dulje od predviđenog redovnog radnog vremena i koji rad pozitivni propisi reguliraju kao rad koji zaslužuje posebnu nagradu u vidu veće plaće, zapravo manje ili jednako plaćen nego da je taj isti rad obavljao u redovnom radnom vremenu, što je prema ocjeni suda protivno naravi i smislu instituta prekovremenog rada.

Navod tuženika da on nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari jer da se obračun plaće tužitelja vrši u COP sustavu (sustavu centraliziranog obračuna plaća) na koji obračun da tuženik ne može utjecati i jer da se isplata plaće tužitelja vrši iz proračunskih sredstava, nije osnovan iz razloga što je nesporno da je tuženik poslodavac tužitelja pa činjenica na koji je način kod tuženika organiziran način obračuna plaće kao ni činjenica naravi sredstava iz kojih se isplaćuje plaća tužitelja ne utječu na činjenicu da je upravo tuženik kao poslodavac (koji se tužitelju kao radniku ugovorom o radu nesporno obvezao isplatiti plaću za obavljeni rad) dužan uredno isplatiti plaću tužitelju, a što podrazumijeva i poduzeti sve potrebne radnje i mjere da se, ukoliko se plaća obračunava u COP sustavu, ista obračunava ispravno i sukladno primjenjivim propisima, a poduzimanje kakvih radnji tuženik ne dokazuje. Činjenica da je način obračuna plaće zadan u COP sustavu i da tuženik isti ne može mijenjati, činjenica je koja bi se mogla eventualno isticati u odnosu između tuženika i tijela zaduženih za organiziranje i rad COP sustava u nekom drugom postupku, ali zasigurno ne činjenica koja bi uskratila pravo tužitelja kao radnika da upravo od tuženika kao svog poslodavca traži isplatu neisplaćenog dijela plaće.

Utvrdivši tako da tužitelj za razdoblje od veljače 2016. do prosinca 2018. ima pravo na isplatu plaće za prekovremeni rad obračunate uvećanjem osnovne plaće ne samo za dodatak za prekovremeni rad (50%) već i za dodatke za posebne uvjete rada (16%) i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi (12%), a da mu tuženik nije plaću za prekovremeni rad u utuženom razdoblju obračunavao uvećanjem za predmetne dodatke, sud je sudskom vještaku kao zadatak odredio napraviti izračun plaće i naknade plaće koji bi tužitelju bio obračunat i isplaćen u utuženom razdoblju da je obračun plaće vršen na način da su dodaci koje tužitelj ostvaruje po označenim osnovama obračunavani i na osnovnu plaću za prekovremeni rad, a ne isključivo na osnovnu plaću za rad u redovnom radnom vremenu te da je tako obračunati iznos plaće korišten za obračun naknade plaće koju tužiteljica ostvaruje za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i odsutnosti s rada zbog bolovanja do 42 dana. Također, sudskom vještaku je kao zadatak dan izraditi i izračun razlike između tako obračunatog iznosa (bruto) plaće i naknade plaće i iznosa (bruto) plaće i naknade plaće koji je tužitelju stvarno obračunat i isplaćen u označenom razdoblju.

Istaknimo ovdje, a u svezi naknade plaće, da odredba čl. 36. KU/13 kao i odredba čl. 34. KU/18 propisuju da se za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu, dok onom radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije. Nadalje, odredba čl. 59. TKU/12 kao i odredba čl. 58. TKU/17 propisuju da zaposleniku koji je odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje.

Radeći izračun na spornu okolnost, sudski vještak S. G. dostavlja nalaz i mišljenje od 01. rujna 2019. (list spisa 108-110) koje dopunjuje dopunom nalaza i mišljenja od 15. travnja 2020. (list spisa 144-148) iz kojeg proizlazi da razlika između iznosa (bruto) plaće i naknade plaće koju je tuženik u utuženom razdoblju obračunao i isplatio tužitelju i plaće obračunate na način da su dodatak u visini od 16% i dodatak u visini od 12% obračunavani i na osnovnu plaću za prekovremeni rad, a ne isključivo na osnovnu plaću za rad u redovnom radnom vremenu te da je tako obračunati iznos plaće korišten za obračun naknade plaće koju tužitelj ostvaruje za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i odsutnosti s rada zbog bolovanja do 42 dana iznosi ukupno 21.547,19 kn, mjesečno u iznosima prikazanim u stupcu 12 Tablice 2. dopune nalaza i mišljenja od 15. travnja 2020. (tablica na list spisa 147).

Tužitelj nije imao primjedbi ni prigovora na nalaz i mišljenje vještaka s dopunom, dok je tuženik prigovorio istom, međutim, sve je iznesene prigovore tuženika sud ocijenio neosnovanim poradi čega je i odbio prijedlog tuženika za provođenje novog financijskog vještačenja u ovoj pravnoj stvari. U odnosu na prigovor tuženika da je nalaz i mišljenje vještaka kao i dopuna istog nepotpun i nejasan jer da nije jasno na temelju kojih je isprava vještačeno, koje su isprave uzete u obzir, a koje ne te je li i na koji je način primijenjena evidencija o radnom vremenu, za koje dane i u kojem broju sati rada, sud ističe da je iz sadržaja nalaza i mišljenja vještaka kao i dopune istog jasno da je izračun vršen temeljem podataka koje je vještak utvrdio uvidom u obračunske liste plaća i evidenciju rada tužitelja, dakle, temeljem isprava koje prileže spisu i koje su pročitane kao dokazi u postupku, a kako to izrijekom navodi i sam sudski vještak u svom iskazu pred sudom (list spisa 168-169) kada navodi da su prilikom obračuna u obzir uzeti obračuni plaća tužitelja i evidencije radnog vremena odnosno one isprave temeljem kojih i sam tuženik obračunava plaću tužitelja uz pojašnjenje da iz evidencije radnog vremena proizlaze sati prekovremenog rada, ali da su oni navedeni i u obračunskim listama pa da stoga pregled evidencije radnog vremena služi kao provjera da li su u obračunskoj listi ispravno uneseni radni sati te kako to nadalje sudski vještak pojašnjava u pisanom očitovanju na prigovor tuženika od 25. listopada 2019. (list spisa 120-122) u kojem navodi da je vještačenje provedeno temeljem dokumentacije u spisu, isprava o obračunu plaća. Istaknimo pri tome da je dio pisanog očitovanja u kojem stoji da evidencija o radnom vremenu nije korištena jer da su obračuni plaća bili dovoljni za izračun dodataka na naknadu za prekovremeni rad, pojašnjen u usmenom iskazu vještaka (list spisa 168-169) time da iz evidencije radnog vremena proizlaze sati prekovremenog rada, ali da su oni navedeni i u obračunskim listama plaće pa da pregled evidencije radnog vremena zapravo služi kao provjera da li su u obračunskoj listi uspravno uneseni sati rada. Budući je utvrđeno da su u obračunske liste plaća ispravno uneseni sati rada, u tom smislu je obračun vršen temeljem podataka iz obračunskih isprava plaća. Kako iz navedenog proizlazi da je sudski vještak nalaz i mišljenje s dopunom izradio upravo temeljem isprava koje je sud naložio uzeti za temelj obračuna visine plaće i naknade plaće tužitelja, sud utvrđuje da je nalaz i mišljenje s dopunom izrađeno temeljem dokumentacije iz koje proizlaze svi parametri potrebni za izradu izračuna koji je sud odredio kao zadatak vještaka, izračuna razlike u plaći i naknadi plaće koju je tuženik isplatio tužitelju u utuženom razdoblju i onog koji bi joj isplatio da je dodatke za koje je sud utvrdio da tužitelj na iste ostvaruje pravo obračunavao i na osnovnu plaću za prekovremeni rad. Prigovor tuženika da u nalazu i mišljenju nije naveden točan broj navodnih prekovremenih sati mjesečno koje je vještak uzeo u obzir, otklonjen je izradom tablice koja sadrži detaljan prikaz redovnih sati rada, sati rada na državni blagdan, službeni put, sati plaćenog dopusta, sati pripravnosti, sati prekovremenog rada, sati godišnjeg odmora, sati bolovanja i ukupnog fonda sati u utuženom razdoblju koju sudski vještak prilaže pisanom očitovanju na prigovor tuženika (list spisa 122), a u svezi navedenog sud ističe da je nelogično poradi čega tuženik koristi riječi „broj navodnih prekovremenih sati“ s obzirom da je vještačenje izrađeno upravo i isključivo prema onom broju prekovremenih sati rada koje je upravo sam tuženik evidentirao kao prekovremene sate rada tužitelja u utuženom razdoblju u svojim ispravama te tuženik tijekom postupka nije osporavao da bi podaci uneseni u te isprave bili netočni. Nadalje, u odnosu na prigovor tuženika da iz nalaza i mišljenja vještaka kao ni dopune istog nije razvidan način na koji je vještak računski utvrdio točno određene iznose, da nije iskazan obračun za svaki mjesec te koliko je tuženik platio tužitelju i koliko iznosi razlika ako postoji kao i da nije jasno kojom se metodologijom vještak koristio prilikom obračuna, sud ističe kako je iz nalaza i mišljenja s dopunom jasno razvidno da je vještak dao pregled prekovremenih sati rada, sati godišnjeg odmora i sati bolovanja za svaki pojedini mjesec utuženog razdoblja kao i pregled iznosa naknade za prekovremeni rad isplaćene tužitelju od strane tuženika, da je zatim izračunata satnica koja se koristi za obračun osnovne plaće tužitelja, a na koju su dalje obračunavani dodaci prema nalogu suda u visini od 16% za uvjete rada i 12% za odgovornost za život i zdravlje ljudi, zatim je dan prikaz obračunate bruto plaće i ona koja bi bila obračunata da su označeni dodaci obračunavani i na osnovnu plaću za sate prekovremenog rada te je konačno dan izračun razlike tih iznosa kao i razlike između iznosa obračunatog tužitelju kao naknadu plaće za korištenja godišnjeg odmora i one koja bi mu bila obračunata da je plaća tužitelja obračunavana i obračunom označenih dodataka na osnovnu plaću za prekovremeni rad, pri čemu sama dopuna nalaza i mišljena sadrži i pojašnjenje metodologije izračuna budući je pojašnjeno da je osnovna plaća umnožak osnovice za izračun plaće i koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta uvećan za svaku navršenu godinu radnog staža (minuli rad) i da su predmetni dodaci, kao i naravno dodatak za prekovremeni rad, računati na osnovnu plaću za sate prekovremenog rada. Satnica koja je dobivena da je množena sa brojem prekovremenih sati, čime da je dobivena osnovica za obračun dodataka koje je naložio sud. Što se pak tiče naknade za godišnji odmor, to da je računano kao visina prosječne bruto plaće isplaćene tužitelju u tri mjeseca prethodno korištenju godišnjeg odmora, podijeljeno sa mjesečnim fondom sati tekućeg mjeseca i pomnoženo sa brojem sati korištenog godišnjeg odmora uz pojašnjenje da razlika u naknadi plaće za godišnji odmor postoji jer da kad se uzmu u obzir i dodaci na prekovremeni rad, dolazi do povećanja bruto plaće, a time i prosjeka plaće koji se koristi za izračun naknade za godišnji odmor. Osim toga, samu je metodologiju po kojoj je vještak dužan vršiti obračun sud detaljno odredio u rješenju kojim vještaku nalaže dopunu vještva. U odnosu na prigovor tuženika da vještak ne smije iznositi pravne stavove niti se u njih upuštati, sud ističe da vještak pravne stavove niti ne iznosi već da u nalazu i mišljenju s dopunom navodi, a što potvrđuje i prilikom usmenog iznošenja nalaza i mišljenja s dopunom (list spisa 168-169), da je on izračun vršio na temelju upute suda pri čemu valja istaknuti da je sud vještaku dao detaljnu uputu o načinu obračuna dodataka na osnovnu plaću, koji je ranije pojašnjen u ovoj odluci. Zaključno, u odnosu na prigovor tuženika da nije jasno je li vještak prilikom obračuna bruto iznosa plaće uzeo u obzir osobni odbitak i koju je poreznu stopu obračunavao prilikom obračuna te jesu li uzete u obzir promjene poreznih propisa, sud ističe da je predmet ovog spora isplata bruto plaće, a ne neto plaće pa da bi za obračun iste trebalo za obračun uzeti i primjenjive porezne stope i osobni odbitak, a kako to potvrđuje i sudski vještak u svom iskazu (list spisa 168- 169) te pisanom očitovanju (list spisa 120-122) pojašnjavajući da se osobni odbitak i porezna stopa uzima u obzir samo kod obračuna neto plaće poradi čega da ona iste nije uzela u obzir za potrebe izračuna bruto plaće, a što je logično obzirom da je bruto plaća iznos plaće prethodno oporezivanju i stoga na isti nemaju utjecaja porezne stope i osobni odbitak koji se koristi prilikom izračuna poreza. Što se tiče navoda tuženika da je obračun vještaka neispravan jer da tužitelj nema pravo na obračun dodataka s osnova posebnih uvjeta rada i iznimne odgovornosti za život i zdravlje i na osnovnu plaću za prekovremeni rad jer da ta plaća predstavlja osnovnu plaću već uvećanu za dodatak za prekovremeni rad, a kumulacija dodataka da nije moguća, taj je navod u biti usmjeren na pravnu osnovu potraživanja, a kako je sud u postupku kao nedvojbeno utvrdio da tužitelju pripada pravo na obračun dodataka po tim osnovama i za prekovremeni rad, utvrđenje je suda da je dopunski nalaz i mišljenje vještaka od 15. travnja 2020. koji je izrađen upravo obračunom ovih dodataka (16% i 12%) i za prekovremeni rad te primjenom metode obračuna sukladno primjenjivim propisima (obračunom tih dodataka na osnovnu plaću), ispravan, a kako je uz to isti jasan, pregledan, objektivan te izrađen temeljem relevantne dokumentacije i sukladno pravilima struke, sud je upravo temeljem tog materijalnog dokaza utvrdio da razlika između plaće i naknade plaće koju je tuženik isplatio tužitelju za utuženo razdoblje i one koju mu je bio dužan isplatiti iznosi 21.547,19 kn, mjesečno u iznosima koji proizlaze iz stupca 12 Tablice 2. dopune nalaza i mišljenja od 15. travnja 2020. (tablica na list spisa 147).

Slijedom utvrđenog, sud je naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 21.547,19 kn sa zatraženom zateznom kamatom, a odluka o zateznoj kamati je donesena temeljem čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11) kojom je propisano kako dužnik koji zakasni s ispunjenjem svoje obveze osim glavnice duguje vjerovniku i zatezne kamate, a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) koje reguliraju visinu kamate kroz utuženo razdoblje, pri čemu je sud tijek zatezne kamate odredio za svaki pojedinačni mjesečni iznos plaće i naknade plaće prikazan u stupcu 12 Tablice 2. dopune nalaza i mišljenja (list spisa 147) od 16og u idućem mjesecu kao prvog dana po danu dospijeća plaće na naplatu sukladno čl. 92. st. 3. ZoR/14. Nije sud pri tome tužitelju priznao pravo na isplatu zakonske zatezne kamate tekuće na pune iznose (razlika) mjesečnih bruto plaća koji su mu dosuđeni ovom presudom budući traženi iznos bruto plaće tužitelja obuhvaća i iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a koji sukladno odredbi čl. 45. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 177/04) dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate plaće ovi iznosi nisu dospjeli na naplatu pa stoga tužitelj ne može osnovano u ovom postupku potraživati isplatu zakonske zatezne kamate tekuće na te iznose. Poradi navedenog je sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje isplatu zakonske zatezne kamate i na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržane u bruto plaći.

Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška utemeljena je na čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19) koji propisuje da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je protivna stranka imala ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi budući je sud cijenio da odbijanje tužbenog zahtjeva u dijelu kojim tužitelj potražuje isplatu zakonske zatezne kamate na onaj iznos bruto plaće koji predstavlja iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak predstavlja neznatan neuspjeh tužitelja u sporu u pogledu kojeg dijela nisu nastali nikakvi posebni troškovi. Slijedom citirane je odredbe sud odbio tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 14.550,00 kn dok je tužitelju priznao pravo na naknadu troškova u visini odmjerenoj prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 130/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa) i vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva. Tužitelju su prema ocjeni suda osnovani nastali troškovi po osnovi zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to troška sastava tužbe podnesene 27. prosinca 2018. (1 x 100 bodova x 10,00 kn sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife), troška zastupanja na ročištima održanim 08. srpnja 2019., 04. ožujka 2020. i 22. siječnja 2021. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari (3 x 100 bodova x 10,00 kn sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife) te trošak sastava podneska od 27. lipnja 2019. (dostavljen sudu 02. srpnja 2019.) kojim se očituje na odgovor na tužbu i podneska od 20. listopada 2020. kojim se očituje na nalaza i mišljenje vještaka i određuje tužbeni zahtjev u smislu čl. 186.b st. 4. ZPP (2 x 100 bodova x 10,00 kn sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), a što sveukupno uz zatraženi i pripadajući PDV od 25% te uz materijalni trošak nastao za potrebe vještačenja u ovoj pravnoj stvari u visini od 3.000,00 kn plaćanje kojeg tužitelj dokazuje dostavom u spis potvrde o izvršenoj uplati predujma troškova vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn iznosi 10.500,00 kn. Nije priznat kao osnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava podneska od 14. listopada 2019. kojim određuje tužbeni zahtjev budući je ocjena suda da sastav tog podneska nije bio nužan u smislu čl. 155. ZPP jer je taj podnesak dostavljen prije očitovanja sudskog vještaka na prigovore tuženika odnosno prije nego li je sud, po ocjeni da je nalaz i mišljenje vještaka ispravno i potpuno, pozvao tužitelja urediti tužbu u smislu čl. 186.b st. 4. ZPP. Također, nije kao osnovan priznat zahtjev za naknadu troška zastupanja na ročištu za objavu presude jer ni ovu radnju sud ne cijeni nužnom za vođenje postupka u smislu čl. 155. ZPP budući je tužitelj uredno obaviješten o održavanju ročišta za objavu radi čega će presuda biti istaknuta na e-Oglasnoj ploči suda na dan objave presude i time učinjena dostupnom tužitelju bez potrebe pristupa na ročište za objavu presude. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama II. i III. izreke.

U Dubrovniku, 12. veljače 2021. godine

S u d a c

Neva Lukin, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 8 (osam) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 8 (osam) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 8 (osam) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćnicima,

2. Tuženiku po punomoćnicima.

Po pravomoćnosti: nadležnoj poreznoj upravi.