REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: 8 Pr-3551/18-40

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vandi Stracenski, u pravnoj stvari tužitelja RADNIČKO VIJEĆE H.r., Z., OIB: …, zastupano po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva P. i p., iz Z., protiv tuženika H.r., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku N.S., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. ožujka 2020. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja I.K., odvjetnice i punomoćnika tuženika N.S., odvjetnika, dana 12. veljače 2021. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da su ništetni i bez pravnog učinka Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu H.r. od 15. veljače 2018. godine, Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o sistematizaciji poslova i radnih mjesta u H.r. od 15. veljače 2018. godine i Pravilnik o izmjeni i dopuni Pravilnika o plaćama i drugim materijalnim pravima radnika/ca u H.r. od 15. veljače 2018. godine.

Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Pravilnik o unutarnjem ustroju H.r. od 06. srpnja 2017. godine."

II. Nalaže se tužitelju RADNIČKO VIJEĆE H.r., Z., OIB: …, naknaditi tuženiku H. r., Z., OIB: …, trošak parničnog postupka u iznosu od 28.125,00 kn, sa zateznim kamatama koje od dana 12. veljače 2021. godine do isplate teku po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se privremena mjera koja glasi:

"Zabranjuje se protivniku osiguranja da donosi pravne akte i poduzima radnje kojima se omogućuje provedba Pravilnika. Zabrana se smatra provedenom dostavom ovog rješenja protivniku osiguranja. Ako protivnik osiguranja postupi protivno ovoj privremenoj mjeri, i protivno zabrani suda poduzme zabranjene radnje, sud će, sukladno čl. 16. Ovršnog zakona, protivniku osiguranja zaprijetiti novčanom kaznom u iznosu od 100.000,00 kn za svaki postupak suprotan ovoj privremenoj mjeri. Ako se protivnik osiguranja ne pokori nalogu suda, sud će protivniku osiguranja izreći navedenu kaznu kojom mu je zaprijetio, i, u slučaju potrebe, zaprijetiti protivniku osiguranja takvim novim kaznama te ih izricati sve dok protivnik osiguranja ne postupi po nalogu suda. Ova privremena mjera traje do pravomoćnosti odluke o tužbenom zahtjevu. Nalaže se protivniku osiguranja naknaditi predlagatelju osiguranja trošak ove privremene mjere, u roku osam dana".

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi navodi da je dana 15. veljače 2018. godine Glavni ravnatelj H.r. donio Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem ustroju H.r. (dalje u tekstu: Pravilnik o ustroju) koji je stupio na snagu dana 23. veljače 2018 godine. Dana 15. veljače 2018. godine Ravnateljstvo H.r. je donijelo Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o sistematizaciji poslova i radnih mjesta u H.r. (dalje u tekstu: Pravilnik o sistematizaciji) koji je stupio na snagu dana 23. veljače 2018. godine. Dana 15. veljače 2018. godine Glavni ravnatelj H.r. je donio Pravilnik o izmjeni i dopuni Pravilnika o plaćama i drugim materijalnim pravima radnika/ca u H.r. (dalje u tekstu: Pravilnik o plaćama) koji je djelomično stupio na snagu dana 23. veljače 2018. godine. Citiranim pravilnicima uređena su pitanja ustroja i organizacije tuženika te plaće njegovih radnika sukladno čl. 26. Zakona o radu. Ovi pravilnici imaju značenje i funkciju Pravilnika o radu sukladno čl. 26. ZR-a i čl. 40. st. 1. toč. 2. Statuta tuženika. Člankom 150. Zakona o radu propisana je obveza poslodavca da se prije donošenja odluke važne za položaj radnika savjetuje s Radničkim vijećem. U postupku savjetovanja Radničkom vijeću moraju biti dostavljeni podaci koji su važni za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika, a koji podaci moraju biti potpuni i dostavljeni Radničkom vijeću pravodobno kako bi mu se omogućilo davanje primjedbi i prijedloga,

a sve to kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje oduke poslodavca. Odlukama važnima za položaj radnika smatraju se, između ostaloga, donošenje pravilnika o radu, plan, razvoj i politika zapošljavanja te promjene u organizaciji i načinu rada. Svi pravilnici navedeni u toč. II tužbe su ništetni jer su doneseni protivno prethodno navedenim zakonskim odredbama o obvezi savjetovanja s Radničkim vijećem te protivno Statutu tuženika. Člankom 36. Statuta tuženika propisano je: "Planiranje u H.r. ostvaruje se utvrđivanjem strategije, višegodišnjim, godišnjim i operativnim planovima i programom rada, planom razvoja i investicija te godišnjim programom rada i financijskim planom." Prema čl. 15. Statuta tuženika strategiju poslovanja i razvoja H.r. utvrđuje Glavni ravnatelj za razdoblje od pet godina. Slijedom navedenoga, prema Statutu tuženika strategija poslovanja je obavezan glavni (polazni) planski dokument, a svi ostali razvojni i poslovni planovi trebaju proizlaziti iz nje. Sa strategijom poslovanja usklađuje se Statut kao temeljni akt tuženika a potom se, u mjeri u kojoj strategija predviđa promjene u ustroju, sistematizaciji i plaćama radnika, pokreće dijalog sa socijalnim partnerima o promjenama u sistematizaciji, a potom o promjenama u politici plaća. Tužitelju nije poznato da je tuženik utvrdio strategiju, svog poslovanja i razvoja koja je temeljni planski dokument za donošenje pobijani pravilnika. Bez strategije poslovanja radnici tuženika dugoročno ne mogu znati kakve promjene ih očekuju, bilo u pogledu njihovog položaja, materijalnih uvjeta, opstanka radnog mjesta, ili pak potrebe za razvojem što je povezano s mogućim promjenama tehnologije ili općenito promjenama u proizvodnji (novi tipovi proizvoda). Također, donedavno je dio radne snage bio nadoknađivan vanjskom suradnjom i agencijskim zapošljavanjem, što se bitno smanjuje prema spornim pravilnicima, pa radnici ne znaju kakvo opterećenje mogu u budućnosti očekivati. Kako je bilo koja promjena organizacijskog ustroja stres za radnike, pa i njihove rukovoditelje, osobito one niže, važno je da radnici znaju trebaju li očekivati daljnje izmjene ustroja ili će se zadržati ovaj koji se sada osporava. Općenito ne zna se predviđa li strategija, ako uopće postoji, ozbiljnije promjene u procesima rada, u broju radnika, ili pak nekakve prekvalifikacije. Tužitelju je, ako ne poznaje strategiju kao temeljni planski dokument, uskraćena kompetentna pozicija u savjetovanju jer jednostavno ne zna koji su ciljevi tuženika. Ne samo da radnici nisu upoznati sa strategijom nego oni nemaju niti uvid u dugoročni programski ili poslovni plan stoje također dio člankom 36. st. 1. Statuta utvrđenih obveznih planskih dokumenata, a nemaju čak niti uvid u Program rada za 2018., dakle u kratkoročni program rada, koji prema Zakonu o H.r. kao i Statutu mora biti objavljen na internetskim stranicama tuženika.

Tužitelj je od tuženika zahtijevao upoznavanje sa strategijom poslovanja i razvoja H.r. još i prije pokretanja postupka savjetovanja o donošenju pobijanih akata. Tuženik nikada nije prezentirao tužitelju ovaj temeljni planski dokument i nikada, pa ni na ponovljene zahtjeve tužitelja, nije odgovorio na pitanja odnosno dostavio podatke koji su od ključne važnosti u postupku savjetovanja o donošenju pravilnika kojima se mijenjaju ustroj, organizacija, sistematizacija i plaće radnika 1. Kako glasi dugoročna strategija razvoja i poslovanja tuženika?

2. Koje su glavne strateške mjere kojima će se ta strategija ostvariti?

3. Kako se ta strategija dugoročno odražava na zaposlenike i vanjske suradnike H.r.? 4. Koje će posljedice ta strategija imati na programske usluge H.r.?

5. Koje se od mjera za ostvarivanje strategije odnose na bitne promjene tehnologije i kako će te promjene utjecati na zaposlenike i programske usluge H.r.?

6. Predviđa li strategija daljnje organizacijske promjene? Ako da, s kojim ciljevima i posljedicama na opisa poslova i raspored radnika? Ako ne, da li je sada predložena organizacija i sistematizacija poslova i radnih mjesta odgovarajuća sadašnjoj, tužitelju nepoznatoj, strategiji?

7. Da ti su u strateške mjere uključene mjere koje se odnose na motivaciju i nagrađivanje radnika? Koji su glavni strateški ciljevi u tom području?

8. Postoji li rizik da programske usluge H.r. postanu toliko malog značaja da građani dovedu u pitanje opravdanost pristojbe i kako ta strategija namjerava umanjiti taj rizik? 9. Kako se ta strategija odražava na program rada tuženika za 2018. godinu?

Bez prezentiranja strategije i drugih spomenutih planskih dokumenata te bez davanja ključnih podataka analiza i simulacija koje ukazuju na posljedice promjena kako na ukupno stanje i rezultate poslovanja tako i na osobni, gospodarski i socijalni položaj svakog radnika u procesu savjetovanja o donošenju pobijanih pravilnika, tuženik je tužitelju uskratio zakonsko pravo na davanje suštinskih primjedbi i prijedloga u postupku savjetovanja, a koje pravo Radničkom vijeću garantira čl. 150. st. 4. Zakona o radu (prvi razlog nezakonitosti pravilnika). Temeljem čl. 41. Zakona o H.r. temeljni opći akt tuženika je Statut s kojim svi drugi opći akti moraju biti usklađeni. Temeljem čl. 148. ZR-a pravo i dužnost Radničkog vijeća je da pazi na poštivanje Zakona o radu, pravilnika o radu, kolektivnih ugovora te drugih propisa. Među druge propise spada Statut javne ustanove. Kako je tuženik pobijane pravilnike donio bez uporišta u strategiji poslovanja i razvoja H.r. te u odsutnosti višegodišnjih planova, programa rada, plana razvoja i investicija, dakle donio ih je protivno čl. 36. st. 1. Statuta, to je tužitelj temeljem čl. 148. ZR-a ovlašten ovom tužbom zahtijevati utvrđenje ništetnosti pravilnika i iz razloga njihove suprotnosti temeljnom konstitutivnom aktu tuženika (drugi razlog nezakonitosti pravilnika). Temeljem čl. 19. st. 1. toč. 14. Statuta tuženika Pravilnik o plaćama i drugim materijalnim pravima radnika tuženika moguće je donijeti samo uz prethodnu suglasnost Nadzornog odbora. Tuženik je, međutim, Pravilnik o plaćama donio bez suglasnosti Nadzornog odbora zbog čega je isti suprotan temeljnom konstitutivnom aktu tuženika i radi toga ništetan (treći razlog nezakonitosti Pravilnika o plaćama). Pritom je neodlučno što je u bilješci o stupanju na snagu toga Pravilnika tuženik naveo da isti stupa na snagu samo djelomično to stoga što je prethodna suglasnost Nadzornog odbora preduvjet za donošenje općeg akta a ne samo za njegovo stupanje na snagu. Koliko je tužitelju poznato Nadzorni odbor je uskratio suglasnost jer mu Glavni ravnatelj nije dostavio financijske i ostale pokazatelje primjene nove sistematizacije, dakle uskratio mu je, jednako kao što uskraćuje i tužitelju, podatke relevantne za donošenje odluke. No zapisnik sa te sjednice Nadzornog odbora tuženik nije dostavio tužitelju pa se predlaže Sudu da pozove tuženika da isti dostavi u spis. Prema čl. 22. Statuta tuženika, unutarnje ustrojstvo tuženika temelji se na funkcionalnoj organizaciji. Funkcionalna (ili funkcijska) organizacija je jedan od svjetski opće poznatih modela organizacijskog ustroja. Prema tom modelu organizacijske se jedinice formiraju prema funkcijama (procesnim funkcijama, poslovnim procesima) koje obavljaju, a ne prema proizvodima ili resursima ili nekom drugom objektu kako se to oblikuje u drugim modelima. Pri tome se teži da određenu funkciju/procese, a osobito one najvažnije, obavlja samo jedna organizacijska cjelina koja onda jasno i jednoznačno preuzima ciljeve, poslove, ovlasti i odgovornosti svoje funkcije odnosno procesa. Cilj takve organizacije je da procesi teku horizontalno, uz što manje gubljenja vremena na upute ili odobrenja po vertikali. Za medijsku organizaciju kakva je H.r. postoji još jedan bitan kriterij odnosno model koji upućuje da je funkcionalna organizacija najpogodniji oblik organiziranja rada tuženika. Naime, H.r. je inicijalno nastao kao organizacija koja proizvodi i emitira radijski program. Zatim se proširila na televizijski program, ali na način da su te dvije strukture bile neovisne. To je tipično za gotovo sve slične europske medijske organizacije s javnim obvezama. Zatim su se, zbog povećanja efikasnosti, pojedini segmenti (tzv. procesi podrške) funkcijski objedinjavali, ali su oni dijelovi, koji su oblikovali i proizvodili program, ostajali razdvojeni, radi čega su neke tematske i stručne cjeline bile duplicirane (npr. postojala su dva informativna programa, dva sportska programa, dva religijska programa itd.). To je odgovaralo produktnom modelu organizacije - organizacija oko proizvoda, a ne oko funkcije. Međutim, unatrag 2O-tak godina, pred H.r., kao i druge takve organizacije, postavljen je izazov širenja u područje internetskih - digitalnih medija. Da se nastavilo s produktnim modelom to bi dovelo do tri informativna programa, tri sportska programa, tri obrazovna programa itd. odnosno tražilo bi daljnje povećanje broja radnika, a zapravo bi imalo malu efikasnost. Zbog toga su se još 2000-tih, a u današnje vrijeme gotovo ultimativno, takve institucije, koje su proizvodile programe za više medija, restrukturirale u multimedijske organizacije kako bi sa što manje resursa i troškova proizvele što više i što raznovrsniji program za puno različitih medija (danas govorimo o medijskim platformama). Takvo organizacijsko restrukturiranje, kod tuženika provedeno 2013, godine prema citiranoj odredbi Statuta, nužno vodi do funkcionalnog modela gdje se organizacijski objedinjuju iste funkcije za različite medije. Pri tome je najvažnije da se objedine funkcije oblikovanja programa (u poslovnu jedinicu Program) koje na jedinstven način promatraju sve medijske platforme; funkcije proizvodnje programa (u poslovnu jedinicu Produkcija) gdje se u pojedinim organizacijskim jedinicama koje proizvode određenu programsku vrstu (npr. sportske programske sadržaje, glazbene programske sadržaje, znanstvene programske sadržaje itd.), koristeći zajedničke kompetencije, organizira proizvodnja za sve - postojeće i nadolazeće -medijske platforme; i konačno funkcije planiranja, održavanja i operativnog upravljanja tehnologijom (objedinjene u poslovnu jedinicu Tehnologija) gdje se programskim i produkcijskim jedinicama omogućava jedinstvena tehnološka digitalna infrastruktura u kojoj nema tehničkih prepreka i ograničenja vezano za pojedini medij i u kojoj svi dijele zajedničke materijale i sadržaje. Zaključno, prelazak na multimedijsku organizaciju je nužan da bi se ostvarila efikasnost ali i efektivnost organizacije, a multimedijska je organizacija izvediva ili u funkcionalnom modelu (koji nije nov i dobro je istestiran i dokazano je učinkovit) ili u matričnom modelu (koji je puno veći iskorak i daleko je rizičniji za relativno trome organizacijske strukture, poput tuženikove). Pobijanim pravilnicima narušen je model funkcionalne organizacije tuženika. Narušavanjem modela propisanog čl. 22. Statuta ostvaren je još jedan razlog ništetnosti Pravilnika o ustroju, a kako su izmjene sistematizacije i plaća u cijelosti povezane sa organizacijskim ustrojem tako ništetnost. Pravilnika o ustroju neposredno dovodi do ništetnosti Pravilnika o sistematizaciji i Pravilnika o plaćama (četvrti razlog nezakonitosti). Tijekom savjetovanja tuženik je dostavio tužitelju čak tri različita prijedloga izmjena Pravilnika o sistematizaciji. Sva tri prijedloga baziraju se na prastaroj, davno zastarjeloj sistematizaciji poslova iz 2003. godine. Osim nekoliko izuzetaka, gdje se koriste noviji opisi, ogromna većina opisa poslova odnosi se na tehnologiju, procese i proizvode koji su još 2003. bili zastarjeli. Danas ogroman broj radnika u H.r. radi s ugovorima o radu koji uopće ne odgovaraju poslovima koje obavljaju. Dio tih neispravnih situacija vezan je za neodgovarajuće opise poslova radnih mjesta, a drugi dio za neodgovarajuće vrednovanje jer su se bitno promijenili zahtjevi konkretnog radnog mjesta. Tehnologija (prije svega produkcijski uređaji, ali i informacijski sustavi) na kojima se radi danas su daleko složeniji i zahtjevniji od onih iz 2003., a očekuje se, tužitelj se bar nada, još veći iskorak prema još složenijoj tehnologiji. Osim izravno proizvodnih, i mnogi drugi radni procesi su postali kompleksniji, npr. kontroling, upravljanje proizvodom, upravljanje informacijskim sustavima, upravljanje sigurnošću podataka itd. Ništa od toga nije obuhvaćeno izmjenom sistematizacije. U sistematizaciji se pojavljuju radna mjesta koja više ne postoje, a nema radnih mjesta koja bi bila potrebna. Nigdje se ne vidi nikakav iskorak prema novim, internetskim medijima, ne vide se poslovi poput community managera, commissioning editora ili commissioning producera, ljudi odgovornih za unapređivanje metapodataka u digitalnom libraryu (tuženik nije ponudio odgovarajuće nazive na hrvatskom jeziku), ne vide se tehnički poslovi vezani za konverzije i objavljivanje audio i video sadržaja u digitalnim medijima. Ne govori se o kompetencijama i odgovornostima za vođenje produkcijskih projekata. Ne vidi se neki novi organizacijski pristup u definiranju novinarskih zadataka koji bi se odražavao u opisima poslova novinara itd. Ukratko, izmjene sistematizacije ni na koji način ne odražavaju današnju medijsku situaciju niti doprinose ostvarivanju konkurentske prednosti. Takva sistematizacija ne vodi tuženika u rast i razvoj već upravo suprotno. Popisi radnih mjesta i opisi poslova su posve nepregledni, ne vide se srodna radna mjesta, ne mogu se niti naslutiti mogućnosti napredovanja. To podržava dosadašnju vrlo lošu praksu da se radnike raspoređuje na radna mjesta prema ciljanom koeficijentu (dakle, plaći) a ne prema onome što stvarno rade. Iz opisa i uvjeta radnog mjesta ne može se jasno razaznati koji elementi bi trebali uzrokovati kakvo vrednovanje i koliko su oni važni. Sama struktura opisa radnog mjesta je, u odnosu na suvremene sistematizacije, najblaže rečeno priprosta. Posve je neprirodno te protivno dobroj praksi i propisanom organizacijskom modelu:

- premještanje RJ Komunikacije, koje su u svakom normalnom ustroju odmah u nadležnosti i funkciji glavnog menadžera (glavnog ravnatelja, glavnog direktora, predsjednika uprave, intendanta itd. -tako je u svim europskim javnim RTV), u nadležnost ravnatelja RJ Poslovanje (Čl. 42. i 44.), - premještanje odjela Istraživanje medijskog okoliša, koji je prioritetno u funkciji programa (i do sada je bilo neposredno pod ravnateljem PJ Program), u PJ Poslovanje, radnu jedinicu Marketing, gdje zapravo nema nikakvu bitnu svrhu (ti radnici mjere gledanost i slušanost odnosno objašnjavanju glavnim i ostalim urednicima što i kako je utjecalo na gledanost/slušanost njihovih emisija odnosno programa (čl. 45. Izmjena),

- ukidanje RJ Energetika u Tehnologiji (čl. 36.),

- ukidanje odjela u RJ Informacijsko-komunikacijska tehnologija (preimenovanog u RJ Informatika i telekomunikacije), (čl. 33., 34. i 35.).

Pravilnik o plaćama utvrđuje koeficijente radnih mjesta prema kojima se obračunava osnovna plaća te druge uvjete i materijalna primanja radnika.

Izmjene se temelje na sistematizaciji i plaćama iz 2003. godine. Ne samo da je taj Pravilnik neprihvatljiv iz već navedenih razloga neprihvatljivosti sistematizacije, nego dodatno uopće nije jasno na koji način, prema kojim kriterijima i kojom metodologijom su utvrđeni predloženi koeficijenti. Štoviše, u različitim prijedlozima koje je tužitelj dobivao tijekom postupka savjetovanja pojavljuju se različita "rješenja" - u nekima se koeficijenti nekih radnih mjesta (nije jasno zašto) povećavaju, a drugima smanjuju. Čini se kao da su pojedini koeficijenti određivani "odoka", imajući pred sobom lik točno određenog izvršitelja koji se autorima sviđao ili nije sviđao, a takva je arbitrarnost u određivanju koeficijenata radnih mjesta, neće biti sporno, nedopuštena. U jednoj od verzija čak je bilo predloženo smanjenje ionako malog najvišeg koeficijenta za inženjere, nedostatnog za ikakvu konkurentnost na tržištu rada, a pogotovo je to apsurdno " u desetljeću najbržeg i najsloženijeg tehnološkog napretka u medijima u svijetu. Takva netransparentna i zastarjela kategorizacija odnosno vrednovanje radnih mjesta nisu ni približno na razini suvremenih standarda, a pristup nagrađivanju za kompetencije, uvjete rada i uspješnost nedopustiv i sramotan za organizaciju od koje se traži kreativan rad u okruženju visoke tehnologije. Izmjene sustava plaća moraju se temeljiti na dva dokumenta: simulaciji njihova učinka na masu plaća te na metodologiji koja bi jasno i stručno odredila koeficijente pojedinih radnih mjesta. Bez te metodologije nije moguće znati zašto Ravnateljstvo nekom radnom mjestu umanjuje koeficijent, a drugom radnom mjestu ga povisuje, a tužitelju nije prihvatljivo da se tako osjetljiva materija uređuje bez analiza nužnih za njezino pravilno i pravično reguliranje. Ovdje valja naglasiti daje tuženik javna ustanova čije je djelovanje, financiranje, način rada itd. uređeno Zakonom o H.r. i propisima donesenima na temelju njega, a ne privatna kompanija u kojoj uprava može dijeliti koeficijente po svom nahođenju. U postupku savjetovanja o spornim pravilnicima tužitelju nisu dostavljeni prethodno spomenuti dokumenti i podaci potrebni za ocjenu opravdanosti promjena u koeficijentima radnih mjesta. Da ta tema nije bezazlena govori podatak da je Nadzorni odbor tuženika na 42, izvanrednoj sjednici naložio Glavnom ravnatelju i Ravnateljstvu H.r. da u kratkom roku izradi studiju o projekciji utjecaja promjena koje donose ti pravilnici na poslovanje tuženika i da tu studiju dostavi tužitelju na mišljenje, no takvu studiju (ako uopće postoji) tužitelj nikada nije dobio od tuženika. Ovdje treba spomenuti da je tuženik 2015. godine radnicima predstavio simulaciju plaća prema novoj sistematizaciji i vrednovanju u kojoj je bio posve jasan postupak vrednovanja radnih mjesta i s kojim se suglasila većina sindikata, ali se o tome više ne govori. Pobijanim Pravilnikom o ustroju utvrđene su izmjene i dopune Pravilnika o unutarnjem ustroju H.r. od 06. srpnja 2017, godine (dalje u tekstu: Pravilnik o ustroju 2017). Pravilnik o ustroju 2017. unio je drastične i konzervativne izmjene koje nisu u skladu s propisanim modelom funkcionalne organizacije i otvorio put brojnijim kasnijim neracionalnim i poslovno neopravdanim potezima Glavnog urednika. Pravilnik o ustroju 2017. godine ništetan je iz istih razloga iz kojih su ništetni pravilnici iz toč. II tužbe (obrazloženi u toč. IV tužbe), a kojim razlozima se dodaju razlozi u nastavku. Novi ustroj (dalje u tekstu: Preustroj) je neusklađen tj. suprotan Statutu tuženika, neekonomičan, suprotan suvremenim trendovima i nestručno osmišljen i nestručno uređen pobijanim općim aktom. Ustroj iz 2013. godine bio je doista prema funkcionalnom modelu (osim jednog blagog izuzetka jer je ravnatelj Programa bio nadležan i za produkcijsku jedinicu IMS). U Preustroju, prebacivanjem dijela produkcijskih jedinica (urednici i novinari produkcijskih odjela, urednici i novinari produkcijskih centara) u PJ Program, taj je model bitno narušen. Također, narušen je smisao i definicija PJ Tehnologija prebacivanjem tipičnog produkcijskog osoblja poput snimatelja, kamermana i montažera iz Produkcije u Tehnologiju. Statut tuženika u čl. 22. st. 4. propisuje da se pri Glavnom ravnatelju organizira samostalna ustrojbena jedinica za strateško upravljanje, nadzor i cjelokupni razvoj H.r. Ta jedinica je Preustrojem ukinuta. Preustrojem je prekršena odredba Statuta iz članka 22. st. 7. prema kojoj su pozicije rukovoditelja radnih jedinica mandatne pozicije i izvršitelji na tim pozicijama mogu imati samo mandatne ugovore, a ne obične ugovore o radu na neodređeno vrijeme. Preustroj je iz više razloga neekonomičan. Jedan razlog je posve vidljiv: ukupni iznos plaća I rukovoditelja prema Preustroju je bitno veći nego ukupni iznos plaća rukovoditelja prema ranijem ustroju zato jer sada ima puno više rukovoditelja. To je posljedica cjepkanja nekih ranijih organizacijskih jedinica u više njih (zato da bi se one "raspodijelile" iz Produkcije u Program odnosno Tehnologiju) pa su se tako rascjepkali produkcijski odjeli na 4 dijela, H.r. centre na 3 ili 4 dijela, SMS na dva dijela. Drugi razlog je da više rascjepkanih jedinica ima i više administrativnog osoblja. Uvedene su i neke nove jedinice za koje se ne vidi smisao postojanja (npr. RJ Komercijala). Poseban je problem što Preustroj ne određuje jasne nadležnosti za neke nužne poslove koji su ustrojem iz 2013., bili jasno dodijeljeni određenoj jedinici. Prije svega radi se o upravljanju proizvodom koji sadrži i upravljanje autorskim i srodnim pravima na vlastitim proizvodima. Sada se, u ovoj organizaciji, ne zna tko je za to nadležan. Ujedno, radi se i o odgovornosti za katalogiziranje vlastitih proizvoda pa vezano za to i plaćanje prava trećima prema emitiranju programa. Sve to je sada posve nejasno. Preustroj je usmjeren posve suprotno od suvremenih trendova. Danas, kada digitalni mediji posve mijenjaju medijsko okruženje, a potrebe publike oblikuju poslove i obveze javnih medijskih servisa, umjesto integracije i sinergije raspoloživih resursa tuženik se ponovo dijeli na klasične medije radio i televiziju, a digitalno okruženje ne vidi. Već je rastavljanje multimedijskog deska (dnevne redakcije) IMS-a u dva posve neovisna deska (radijski i televizijski) i treću posve nesposobnu cjelinu orijentiranu na nove medije, posve suprotno trendu stvaranja superdeskova gdje upravo organizacije, koje pokrivaju više medija, mogu iskoristi veliku prednost integracije. Cijeli svijet govori o konvergenciji medija, samo tuženik ide u suprotnom smjeru. Takva razjedinjena organizacija ili će biti preskupa (isti stručnjaci za pojedina područja moraju se triplicirati) ili će biti posve neuspješna. Jako je važno čime - kojim mjerilima - tuženik utvrđuje uspješnost organizacije. Ako su ta mjerila gledanost i slušanost, onda se iz javno dostupnih podataka može vidjeti daje 2014. i 2015. zaustavljen pad tih veličina, ali da se od 2016. nadalje rapidno nastavio bez naznake da bi se mogao zaustaviti. Ustroj mora biti posljedica strateškog usmjerenja. Strategija (tužitelj se nada - razvojna) mora odrediti optimalni ustroj odnosno sve vidove organizacije. Nije poznato koja je strategija tuženika i na koji način ustroj pomaže u ostvarivanju te strategije. Nadalje, ustroj se stručno radi prema prethodno utvrđenim poslovnim i radnim procesima. Nije poznato koje procese tuženik ima jer ih nije definirao, nije poznato kako se dijele nadležnosti jer se ne zna tko nad čime treba imati nadležnost. Također, strategija u odnosu na definirane procese treba utvrditi koje procese tuženik treba obavljati unutar organizacije (vlastitim resursima), a koje izvan organizacije (outsourcing). Dakako, očekuje se da ta podjela bude optimizirana prema nekim kriterijima. No, ne zna se što strategija govori u tom smislu pa se slijedom toga ne zna koje poslovne procese tuženik treba organizirati u vlastitoj organizaciji, a koje će prepustiti vanjskim subjektima. I ZAŠTO. Ako tuženik ne zna procese i nadležnosti jedinica organizacijskog ustroja, onda ne može znati opisati poslove i utvrditi uvjete za obavijanje poslova radnih mjesta. Dakle, nije moguće utvrditi sistematizaciju poslova i radnih mjesta ako nisu poznati strategija, procesi i ustroj.

Iz svega navedenoga nesumnjivo proizlazi da su pobijani tuženikovi akti nezakoniti. Preustrojem iz 2017. godine kod protivnika osiguranja je nastao potpuni kaos. Ne zna se tko je na kojoj funkciji, neusklađeni su nazivi radnih mjesta s nazivima ustrojbenih jedinica. "Stari" rukovoditelji su potpisivali plaće i drugu dokumentaciju za radnike kojima prema Preustroju uopće nisu bili nadređeni. Ne zna se koji rukovoditelji imaju koje ovlasti. Ne zna se tko su glavni urednici. Ako bi došlo do pravnog spora oko objavljenog programa, nastalo bi pitanje tko su odgovorne osobe i pokazalo bi se da su odluke donosile osobe koje za to nisu formalno ovlaštene. Kaos omogućuje vodstvu donošenje neracionalnih i poslovno neopravdanih odluka. Primjerice, u rujnu 2017. godine su otkazani aneksi ugovora o radu svim zaposlenima bez ikakva dijaloga o tome, a gdje je nestao novac planiran i predviđen za plaćanje po tim aneksima za razdoblje od rujna do prosinca, na stoje on potrošen ili gdje se preselio i da li je to u skladu s planom nije poznato. Takvo stanje se pogoršava stupanjem na snagu pobijanih pravilnika iz toč. II tužbe, a protivniku osiguranja i njegovim radnicima se nanosi nenadoknadiva šteta o sprečavanju koje predlagatelj osiguranja ima obvezu brinuti temeljem čl. 148. Zakona o radu. Troškovi promjena koje protivnik osiguranja unosi nezakonitim pravilnicima su ogromni - troškovi preseljenja, preuređenja prostora, troškovi rada na promjenama u informacijskim sustavima (promjene ustroja, prebacivanje ljudi i imovine na druga mjesta troška, utvrđivanje novih ovlasti itd,), troškovi saniranja zastoja u procesima uzrokovanih nestabilnom organizacijom, troškovi sudskih procesa temeljenih na nezakonitim pravilnicima itd. Iz navoda i dokaza iz tužbe proizlazi vjerojatnost predlagateljeve nenovčane tražbine kao i opasnosti da će bez predloženog osiguranja protivnik osiguranja provesti nezakonite pravilnike. Pored navedenoga, određivanjem privremene mjere protivnik osiguranja neće pretrpjeti nikakvu štetu. Predlaže se da sud donese rješenje radi osiguranja nenovčane tražbine predlagatelja osiguranja na suzdržavanje protivnika osiguranja od provedbe Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem ustroju H.r., Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o sistematizaciji poslova i radnih mjesta u H.r. kao i Pravilnika o izmjeni i dopuni Pravilnika o plaćama i drugim materijalnim pravima radnika/ca u H.r., svi pravilnici od 15. veljače 2018. godine (dalje u tekstu: Pravilnici).

Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe kako su činjenice iznesene u tužbi netočne, a pravni osnov tužbe je u cijelosti pogrešan i neosnovan. Tužitelj u tužbi tvrdi da su Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem ustroju H.r. od 15.02.2018. godine, stupio na snagu 23.02.2018. godine (u nastavku: Pravilnik o ustroju); Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o sistematizaciji poslova i radnih mjesta u H.r. od 15.02.2018. godine koji je stupio na snagu 23.02.2018. godine (u nastavku: Pravilnik o sistematizaciji); Pravilnik o izmjeni i dopuni Pravilnika o plaćama i drugim materijalnim pravima radnika/ca u H.r. od 15.02.2018. godine koji je djelomično stupio na snagu 23.02.2018. godine (u nastavku: Pravilnik o plaćama, navedeni pravilnici u nastavku zajedno: Pravilnici) ništetni jer da su doneseni protivno odredbi o obvezi savjetovanja s Radničkim vijećem (ovdje tužiteljem) te protivno Statutu tuženika.

Tužitelj u nastavku tužbe obrazlaže razloge ništetnosti te tvrdi da:

1) je tuženik tužitelju uskratio zakonsko pravo na davanje suštinskih primjedbi i prijedloga u postupku savjetovanja, a koje Radničkom vijeću garantira čl. 150. st. 4. Zakona o radu (prvi razlog nezakonitosti Pravilnika);

2) su Pravilnici suprotni Statutu kao temeljnom konstitutivnom aktu tuženika (drugi razlog nezakonitosti Pravilnika);

3) je tuženik Pravilnik o plaćama donio bez suglasnosti Nadzornog odbora zbog čega je isti suprotan temeljnom konstitutivnom aktu tuženika i radi toga ništetan (treći razlog nezakonitosti Pravilnika o plaćama) te

4) je pobijanim Pravilnicima narušen model funkcionalne organizacije tuženika propisan čl. 22. Statuta H.r. iz prosinca 2012, godine (u nastavku: Statut) što predstavlja četvrti razlog nezakonitosti Pravilnika.

5) Dodatno, tužitelj u točki V. tužbe tvrdi da je iz svih gore navedenih razloga ništetan Pravilnik o unutarnjem ustroju H.r. iz srpnja 2017. godine (u nastavku: Pravilnik o ustroju iz 2017. godine). Pored prethodno navedenih razloga ništetnosti (od l)-4), tužitelj tvrdi da je Pravilnik o unutarnjem ustroju iz 2017. godine ništetan jer je suprotan Statutu tuženika, neekonomičan, suprotan suvremenim trendovima, nestručno osmišljen i nestručno uređen pobijanim općim aktom te traži da sud i taj pravilnik utvrdi ništetnim i bez pravnog učinka. Tuženik se u nastavku posebno očituje na svaki od razloga ništetnosti odnosno nezakonitosti koje ističe tužitelj. Netočno je da su Pravilnici doneseni protivno obvezi savjetovanja s tužiteljem odnosno da je tuženik tužitelju uskratio zakonsko pravo na davanje suštinskih primjedbi i prijedloga u postupku savjetovanja. Zakon o radu (NN 93/2014, 127/2017, u nastavku: ZoR) u čl. 150. u st. 1. propisuje da se prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika. Stavkom 2. istog članka ZOR propisano je da je poslodavac radničkom vijeću na njegov zahtjev, prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci poslodavca, dužan omogućiti održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje. Stavkom 4. istog članka ZOR propisano je da se podaci o namjeravanoj odluci moraju dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke.

Stavkom 5. istog članka ZOR propisano je da je radničko vijeće dužno u roku osam dana dostaviti svoje očitovanje o namjeravanoj odluci poslodavca, a stavkom 8. da radničko vijeće mora obrazložiti svoje protivljenje odluci poslodavca. Tuženik je savjetovanje o Pravilnicima donio u cijelosti poštujući odredbu čl. 150. ZOR zbog čega su osporavani Pravilnici odnosno njihove izmjene u cijelosti zakonite. Tuženik ističe kako je dana 01.02.2018. godine tužitelju na savjetovanje uputio prijedloge; Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o plaćama i drugim materijalnim pravima radnika/ca u H.r., Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o sistematizaciji poslova i radnih mjesta u H.r. i Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem ustroju H.r. u dijelu koji se veže na Odluke:

1. Odluke o plaći Glavnog ravnatelja H.r.;

2. Odluke o plaćama ravnatelja ustrojbenih poslovnih jedinica H.r. i Glavnih urednika na H.r.; 3. Odluke o plaći Glavnog tajnika i pomoćnika Glavnog ravnatelja i

4. Odluke o plaćama rukovoditelja radnih jedinica, urednika programskih kanala, portala, urednika IMS-a, urednika drugih programa, rukovoditelja odjela i voditelja službi.

Tužitelj je dopis i predmetnu dokumentaciju zaprimio 02.02.2018. godine te od tog dana teče rok za očitovanje tužitelja iz čl. 150. st. 5. ZoR (osam dana). Dopis tuženika tužitelju od 01.02.2018. godine e-mail A.S. predsjedniku tužitelja od 02.01.2018. godine kojim mu dostavlja dokumentaciju za savjetovanje u elektronskom obliku. Tuženik je istog dana tj. 01.02.2018. godine, tužitelju na savjetovanje uputio i prijedlog plana zapošljavanja za 2018. godinu. Tuženik pojašnjava kako je prethodno sveobuhvatniji postupak savjetovanja o novom Pravilniku o plaćama, Pravilniku o sistematizaciji, izmjenama Pravilnika o unutarnjem ustroju, Odlukama o plaćama ravnatelja ustrojbenih jedinica, glavnih urednika, rukovoditelja odjela, voditelja službi, Glavnog ravnatelja, Glavnog tajnika i pomoćnika tajnika, Pravilnika o vanjskim suradnicima i Pravilnika o zapošljavanju u H.r. započeo 27.12.2017. godine.

Međutim, tužitelj je dopisom od 05.01.2018. godine obavijestio tuženika da ne prihvaća dostavljene dokumente ali da želi započeti postupak savjetovanja i sastanaka reguliran čl. 150 ZoR. Tuženik je zatim dopisom od istog dana (05.01.2018. godine) obavijestio tužitelja o imenovanju A.S., A.D.S. i N.G. predstavnicima poslodavca u postupku savjetovanja, te je zatražio i od tužitelja da imenuje svoje predstavnike. Dana 12.01.2018. godine održan je sastanak između predstavnika tužitelja i tuženika koji je trajao pet sati i ugovoren je novi sastanak dana 15.01.2018. godine s početkom u 8,30 sati. Nakon sastanka Pravilnik o zapošljavanju i Pravilnik o vanjskim suradnicima poslani su ponovno tužitelju s korekcijama. Dana 15.01.2018. godine održan je novi sastanak s predstavnicima tužitelja i tuženika. Na tom sastanku predstavnici tužitelja su inzistirali da Glavni ravnatelj donese odluku da je započelo službeno savjetovanje, tvrdili da o predloženim koeficijentima mogu samo načelno razgovarati i zatražili su da im se dostave financijski pokazatelji pravilnika o plaćama i odlukama o plaćama. Tuženik je, uvažavajući konstruktivne primjedbe tužitelja, u ovoj fazi savjetovanja koje je započelo 27.12.2017. godine odustao od sveobuhvatnih izmjena Pravilnika o plaćama i Pravilnika o sistematizaciji te je odlučio izmijeniti navedene pravilnike samo manjem dijelu, odnosno u dijelu koji se veže na Odluke o plaći Glavnog ravnatelja H.r., o plaćama ravnatelja ustrojbenih poslovnih jedinica H.r. i Glavnih urednika na H.r., o plaći Glavnog tajnika i pomoćnika Glavnog ravnatelja i plaćama rukovoditelja radnih jedinica, urednika programskih kanala, portala, urednika IMS-a, urednika drugih programa, rukovoditelja odjela i voditelja službi. Tuženik je dakle, istu dokumentaciju s kojom je započeo savjetovanje 27.12.2017. godine izmijenio i prezentirao tužitelju u suženom obujmu uz dopis od 01.02.2018. godine. Tuženik je u istom dopisu od 01.02,2018. godine pozvao tužitelja na zajednički rad na izradi sveobuhvatnog Pravilnika o plaćama i Pravilnika o sistematizaciji u vremenskom razdoblju do najviše 6 mjeseci. Da se radi o novom setu dokumentacije, različite od dokumentacije koju je tuženik dostavio tužitelju 27.12.2017. godine potvrdio je i sam tužitelj u svojem dopisu tuženiku od 07.02.2018. godine. U istom dopisu tužitelj je od tuženika tražio financijsku simulaciju troškova primjene Pravilnika o plaćama i materijalnim pravima te drugih akata sistematizacije kao i održavanje sastanaka kako bi se poboljšali dostavljeni dokumenti. Tuženik je tužitelju uz dopis od 08.02.2018. godine dostavio traženi izračun financijskog efekta primjene dostavljenih odluka i pravilnika sastavljen od stručnih službi tuženika te je usvojio prijedlog tužitelja sa održavanjem sastanka i kao termin predložio 09.02.2018. godine s početkom u 10,00 sati. Predstavnici tužitelja nisu pristupili na sastanak 09.02.2018. godine u 10,00 sati zbog čega je tuženik putem e-maila predsjedniku tužitelja, R.Š. predložio novi termin za sastanak istog dana u 12,00 sati, međutim predstavnici tužitelja nisu se odazvali niti na taj sastanak. Predsjednik tužitelja, R.Š. je nedolazak predstavnika tužitelja na sastanak pokušao neuspješno opravdati time da je na temelju dopisa tuženika od 08.02.2018. godine zaključio da je Glavni ravnatelj pokušao sazvati sjednicu Radničkog vijeća, a ne sastanak predstavnika poslodavca i radničkog vijeća u postupku savjetovanja. Tuženik ističe kako je dvostruko neodazivanje predstavnika tužitelja na sastanak u postupku savjetovanja primjer opstruiranja tog postupka od strane tužitelja odnosno pasivnosti tužitelja u postupku savjetovanja, a koje ponašanje se ne smije tumačiti na štetu tuženika kao poslodavca. U prilog navedenom govore presude VSRH Revr-663/2013 od 29.01.2014. godine i VSRH Revr-677/08 od 12.02.2009. godine. Tuženik je, usprkos navedenom nekorektnom postupanju tužitelja, predložio treći termin za sastanak 12.02.2018. godine u periodu od 8,30 do 14,00 sati. Predsjednik tužitelja R.Š. je tuženiku putem e-maila javio da dio članova tužitelja može nazočiti sastanku u 13:30. Predstavnici tužitelja su na sastanku tuženika izvijestili o neprihvaćanju dostavljene dokumentacije iako su se prethodno dopisom o istom na isti način očitovali (dopis od 09.02.2018. godine zaprimljen u 15:40 sati). Tužitelj je u dopisu od 09.02.2018. godine, koji je tuženik zaprimio u 15:40 sati, službeno obavijestio tuženika da ne prihvaća dokumente koju mu je tužitelj dostavio na savjetovanje 01.02.2018. godine te da ne može dati suglasnost na njih. Skreće se pozornost i napominje da tuženik kao poslodavac sa radničkim vijećem u skladu sa čl. 150 ZOR-a provodi postupak savjetovanja i da radničko vijeće ne daje suglasnost na dostavljene akte, pa je u ovom dijelu radničko vijeće potpuno pogrešno protumačilo svoje ovlasti i svoju nadležnost. Nadalje, dana 12.02.2018. godine, na 3, izvanrednoj sjednici Nadzornog odbora H.r. pod točkom 9. Nadzorni odbor H.r. primio je na znanje informaciju o Pravilniku o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem ustroju i Pravilnika o sistematizaciji s Katalogom radnih mjesta te je naložio Ravnateljstvu H.r. da u roku 30 dana dostavi učinke primjene izmjena i dopuna predmetnih Pravilnika. Na istoj sjednici Nadzorni odbor je pod točkom 10. temeljem čl. 23. st. 1. podstavka 10. Zakona o H.r. dao prethodnu suglasnost na Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o plaćama i drugim materijalnim pravima radnika samo u dijelu koji se odnosi na provedbu Odluke o plaćama Glavnog tajnika i pomoćnika Glavnog ravnatelja. Budući da je postupak savjetovanja o izmjenama Pravilnika o plaćama, Pravilnika o ustroju i Pravilnika o sistematizaciji počeo 27.12.2017. godine te završio 09.02.2018. godine (dostavom očitovanja tužitelja da ne prihvaća te dokumente - koje i nema ovlasti prema Zakonu o radu prihvatiti, nego samo iznijeti svoje mišljenje koje za Poslodavca nije obvezujuće), te da je na sjednici Nadzornog odbora H.r. djelomično prihvaćen Pravilnik o plaćama tuženik je dana 15.02.2018. godine donio:

izmjene Pravilnika o plaćama

(djelomično) izmjene Pravilnika o

ustroju

izmjene Pravilnika o sistematizaciji i Odluku o plaćama glavnoga tajnika i pomoćnika glavnoga ravnatelja H.r., a iste su stupile na snagu 8 dana od objave tj. 23.02.2018. godine. Nadalje, tuženik je postupio u skladu sa zaključkom Nadzornog odbora H.r. od 12.02.2018. godine te je istome dostavio procjenu učinka Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem ustroju i Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta na H.r., što je Nadzorni odbor primio na znanje na 5. redovnoj sjednici održanoj 29.03.2018. godine. Na istoj sjednici Nadzorni odbor je dao prethodnu suglasnost na Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o plaćama i drugim materijalnim pravima radnika H.r., Odluku o plaći i ostalim primanjima Glavnog ravnatelja H.r., Odluku o plaći ravnatelja poslovnih jedinica i glavnih urednika na H.r., Odluku o plaćama rukovoditelja RJ, urednika programskih kanala, portala, urednika IMS-a, urednika drugih programa. Slijedom navedenog, izmjene Pravilnika o plaćama (u cijelosti) kao i navedene Odluke o plaćama stupile su na snagu 30.03.2018. godine. Iz priloženih zapisnika sjednica Nadzornog odbora tuženika jasno proizlazi da je Pravilnik o plaćama donesen uz prethodnu suglasnost Nadzornog odbora te da je stoga navod tužitelja o nepostojanju suglasnosti Nadzornog odbora netočan. Nadalje, tuženik ističe kako pravni institut savjetovanja s radničkim vijećem ne podrazumijeva i obvezu uvažavanja iznesenih primjedaba i prijedloga radničkog vijeća od strane poslodavca. Naime, dužnost je poslodavca provesti postupak savjetovanja prije donošenja odluke važne za položaj radnika, a što je u ovom slučaju i učinjeno. Činjenica da je tuženik kao poslodavac odbio prihvatiti primjedbe tuženika sama po sebi ne utječe na zakonitost donesenih Pravilnika. U prilog navedenom govori sudska praksa i to odluke: VSRH Revr-433/05 od 01.09.2005. godine, VSRH Revr-902/14 od 14.10,2015. godine, Županijskog suda u Splitu Gž-R- 414/15 od 31.03.2016. godine, VSRH Revr-255/10 od 25.03.2010. godine i VSRH Revr-448/2014 od 19.05.2015. godine. Pored navedenog, tuženik je, u skladu s čl. 150 st. 2. ZoR, održao dva sastanka s predstavnicima tužitelja (12. i 15. siječnja 2018. godine) te je nakon toga u tri navrata pokušao omogućiti održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja s time da su se predstavnici tužitelja pojavili tek na trećem sastanku (12.02.2018.) i to svega na pola sata. Isto tako tuženik je tužitelju, na njegovo traženje, dostavio dodatnu dokumentaciju tj. izračun financijskog efekta primjene dostavljenih odluka i pravilnika, premda navedeno nije njegova obveza u postupku savjetovanja. U prilog navedenom tuženik dostavlja pravno mišljenje dr. sc. V.G., izvanrednog profesora na katedri za radno i socijalno pravo od 04.05.2018. godine (u nastavku: Pravno mišljenje). Pod točkom 3.1. Pravnog mišljenja prof. G. ističe kako smatra da ne postoji obveza izrade posebnih studija ili dostave posebnih financijskih simulacija primjene akata; "Poslodavac nije u obvezi po uputi ili na zahtjev radničkog vijeća, izrađivati konkretne ili konkretizirane studije, analize ili simulacije, jer već iz samih akata proizlaze određeni parametri, a to su podaci važni za donošenje odluke, a na temelju njih će, vodeći se vlastitom prosudbom ili metodologijom radničko vijeće sagledavati utjecaj konkretne odluke na položaj radnika. Nastavno, nije uloga Radničkog vijeća "zadavati" Poslodavcu zadatke kojima će on sam voditi Radničko vijeće prema sagledavanju utjecaja konkretne odluke na položaj radnika, već će Poslodavac pružiti sve relevantne podatke, eventualno pripremne akte koje je izradio u vlastitu svrhu, te će na temelju toga omogućiti sagledavanje Radničkog vijeća. Konačno, i kao ključno, sva konkretna pitanja i pojašnjenja Radničko viječe može zatražiti kod održavanja zatraženog dodatnog sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na izneseno mišljenje radničkog vijeća te će tada s obzirom na pruženo i prezentirano Radničko vijeće zauzeti svoj stav, no ponavljam, radi se o institutu savjetovanja u kojem čak i negativno očitovanje Radničkog vijeća ne prejudicira nedonošenje konkretnog akta." Pored navedenog, kontinuirano inzistiranje tužitelja da tuženik izradi i dostavi studiju o projekciji utjecaja izmjena Pravilnika o sistematizaciji i unutarnjem ustroju na organizaciju rada i financijsko poslovanje H.r., a što je tuženiku na 42. izvanrednoj sjednici naložio bivši Nadzorni odbor H.r. je u cijelosti neosnovano iz razloga koji se iznose u nastavku. Kao prvo, tuženik ističe kako je navedeni Nadzorni odbor nezakonito tumačio svoju funkciju i ovlasti na H.r. te su njegovi članovi postupali protivno zakonu i drugim propisima kojima se uređuje obavljanje djelatnosti H.r. zbog čega ih je i Hrvatski sabor razriješio 14.07.2017. godine. Zakon o H.r. ne propisuje da bi Nadzorni odbor bio ovlašten ocjenjivati izmjene Pravilnika o sistematizaciji i o unutarnjem ustroju, niti je isti, sukladno Zakonu o H.r., ovlašten nalagati Glavnom ravnatelju i Ravnateljstvu H.r. izradu detaljne studije utjecaja tih pravilnika na organizaciju rada i financijsko poslovanje H.r.. Slijedom navedenog, nalog Nadzornog odbora Glavnom ravnatelju i Ravnateljstvu H.r. da u roku osam dana izradi studiju o projekciji utjecaja predmetnih pravilnika na organizaciju rada i financijsko poslovanje H.r. te da taj dokument dostavi Radničkom vijeću i Nadzornom odboru je nezakonit. Čak i da je Nadzorni odbor bio ovlašten tražiti izradu takve studije, tako nešto ne bi bilo moguće izraditi u roku od osam dana, što samo govori u prilog nestručnosti Nadzornog odbora. Tuženik smatra da se tužitelj ne može osnovano pozivati na nezakoniti nalog Nadzornog odbora koji je zbog svojeg nezakonitog postupanja i razriješen. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik tužitelju omogućio davanje suštinskih primjedbi i prijedloga u postupku savjetovanja te da je proveo postupak savjetovanja o izmjenama Pravilnika o plaćama, Pravilnika o sistematizaciji i Pravilnika o unutarnjem ustroju u potpunosti u skladu s čl. 150 ZoR, zbog čega su navedeni Pravilnici u cijelosti zakoniti. Tuženik ističe kako pod točkom 3.1. Pravnog mišljenja navodi se kako je obveza savjetovanja sa radničkim vijećem uredno i zakonito provedena. Navodi se i kako je "u dužem periodu, te i u odnosu na različite verzije i različite faze izrade dokumentacije koja je nastavno dana na savjetovanje Radničkom vijeću, čak i višekratno, preko obuhvata zakonske obveze iz odredbi čl. 150. Zakona o radu, provođeno i provedeno savjetovanje sa Radničkim vijećem te je ono, bilo u mogućnosti, a i višekratno je činjenično dalo, svoje prijedloge i savjete, očitovanja, iznijelo stavove u odnosu na dostavljenu im dokumentaciju. Time je obveza savjetovanja sa radničkim vijećem prije donošenja odluke iz odredbi članka 150. Zakona o radu provedena i konzumirana". Slijedom navedenog, evidentno je da ne postoji prvi razlog nezakonitosti na koji se poziva tužitelj te da stoga tužbeni zahtjev treba odbiti. Također tužitelj nigdje ne navodi koju zakonsku odredbu je povrijedio tuženik, već iznosi paušalno svoj vrijednosni sud o aktima koji su u skladu sa čl. 150. ZOR-a dostavljeni na savjetovanje. Kao drugi razlog nezakonitosti pravilnika tužitelj navodi da su Pravilnici suprotni Statutu tuženika kao temeljnom konstitutivnom aktu tuženika. Tužitelj se u obrazloženju ovog razloga navode ništetnosti poziva na čl. 36. Statuta kojim je propisano da se planiranje u H.r. ostvaruje utvrđivanjem strategije, višegodišnjim, godišnjim i operativnim planovima i programom rada, planom razvoja i investicijama te godišnjim programom rada i financijskim planom i čl. 15. Statuta prema kojem strategiju poslovanja i razvoja H.r. utvrđuje Glavni ravnatelj za razdoblje od 5 godina. Tužitelj je od tuženika zahtijevao upoznavanje sa strategijom poslovanja i razvoja H.r. i prije postupka savjetovanja te smatra da mu je tuženik uskratom prezentiranja strategije i drugih planskih dokumenata uskratio zakonsko pravo na davanje primjedbi i prijedloga u postupku savjetovanja koje mu garantira čl. 150. st. 4. ZoR. Tuženik ističe kako je predmetno shvaćanje tužitelja u cijelosti pogrešno, a pozivanje na nezakonitost uslijed povrede čl. 150. st. 4. ZoR u potpunosti promašeno. Kao prvo, u konkretnom slučaju ne postoji suprotnost Pravilnika Statutu. Kao drugo, čak i kad bi Pravilnici bili suprotni statutu, to, prema Zakonu o H.r., koji se primjenjuje kao lex specialis, nije razlog zbog kojeg bi se moglo zahtijevati utvrđenje ništetnosti pravilnika. Kao treće, tužitelj smatra da je tuženik Pravilnike donio bez uporišta u strategiji poslovanja i razvoja H.r. što predstavlja pogrešno i ničim dokazano mišljenje odnosno vrijednosni sud tužitelja, a koje mišljenje ne može biti razlog za poništenje Pravilnika. Tuženik smatra da je isticanje ovog razloga ništetnosti Pravilnika posljedica nerazumijevanja i pogrešnog tumačenja uloga i ovlasti radničkog vijeća.

Prema čl. 148. st. 1. ZoR radničko vijeće štiti i promiče interese radnika zaposlenih kod određenog poslodavca, savjetovanjem, suodlučivanjem ili pregovorima s poslodavcem o pitanjima važnima za položaj radnika. Dakle, u nadležnost radničkog vijeća obuhvaća (isključivo) pitanja važna za položaj radnika. Tuženik smatra da pitanje strategije i razvoja poslovanja H.r. ne ulazi u pitanja važna za položaj radnika odnosno da bi se primjenom tako širokog tumačenja gotovo svako pitanje moglo smatrati važnim za položaj radnika, te bi tuženik, primjenom ovako ekstenzivnog tumačenja svaku poslovnu odluku morao slati na savjetovanje radničkom vijeću. Jasno je da ovakvo tumačenje ovlasti radničkog vijeća nije primjenjivo na stvarnost i da je stoga pogrešno. Tuženik smatra da je pitanje strategije i razvoja poslovanja H.r. u isključivoj nadležnosti uprave tuženika, a koju prema Zakonu o H.r. obavlja Glavni ravnatelja H.r. (čl. 19. H.r. upravlja Glavni ravnatelj H.r., sukladno ovome Zakonu i Statutu H.r.). On je, sukladno čl. 19. i 19.a Zakona o H.r., odgovoran za zakonitost poslovanja H.r. i donosi odluke o poslovanju H.r. Određenu kontrolu i utjecaj na te odluke mogu imati druga tijela H.r. (primjerice Nadzorni odbor), ali Radničko vijeće koje nije ni tijelo H.r. ni u kojem slučaju se ne može baviti pitanjima upravljanja H.r. Nadalje, prema čl. 17. Zakona o H.r. samostalnost H.r. ogleda se u pravu da prema nadležnosti svojih tijela uređuje svoje unutarnje ustrojstvo i način rada sukladno odredbama Zakona o H.r. te općim aktima uređuje pitanja zapošljavanja radnika te njihova prava i dužnosti u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom. Zakon o H.r. ne propisuje obvezu Glavnog ravnatelja H.r. da Radničkom vijeću H.r. dostavi bilo kakvu strategiju poslovanja i razvoja na uvid, kao niti mogućnost da se pravilnik proglasi ništetnim ili nezakonitim iz razloga što je suprotan Statutu tuženika. Tuženik ovdje upućuje na točku 3.1. Pravnog mišljenja u dijelu u kojem odgovara na pitanje da li se pojedini akti, prema odredbama Zakona o radu, mogu donositi i bez posebnog utvrđivanja strategije poslovanja i razvoja H.r. Prema mišljenju prof. G. "isto ovisi o internim aktima odnosno ako je donošenje ikoje odluke uvjetovano donošenjem odnosno utvrđivanjem strategije poslovanja i razvoja H.r., tada je to potrebno učiniti, ali ponovno slijedom odgovornosti spram i slijedom internih obveza i procedura. Radnopravno, normativno, takvo uvjetovanje ili pretpostavljajuće obvezujuće djelovanje ne postoji te nije niti predstavlja posebnu postupovnu fazu ili obvezu prije donošenja akata odnosno odluka kao u ovoj konkretnoj pravnoj stvari. Štoviše, donekle je i protivno dinamičkom karakteru radnopravnih odnosa imobiliziranje odlučivanja u pogledu radnih odnosa uvođenjem ovakvih mogućih formalnih postupovnih uvjeta ili pretpostavki, a sve kad bi to i bilo to bi tek pretpostavljalo element osporavanja, no ne s osnova radnog prava odnosno Zakona o radu, već internog postupanja prema internoj organizaciji i uređenju." Slijedom navedenog, ne postoji pravni osnov za poništenje pravilnika iz razloga suprotnosti Statutu tuženika, kako to pogrešno smatra tužitelj te njegov zahtjev u ovom dijelu treba odbiti iz tog razloga. Tužitelj, kao razlog nezakonitosti Pravilnika o plaćama navodi da je tuženik isti donio bez suglasnosti Nadzornog odbora. Ova tvrdnja tužitelja je u cijelosti netočna. Tuženik se poziva na zapisnika sjednice Nadzornog odbora H.r. koje je dostavio kao dokaz tvrdnji pod točkom IV 1) ovog odgovora na tužbu. Tuženik ističe kako je iz izvadaka zapisnika 3. izvanredne sjednice Nadzornog odbora H.r. od 12.02.2018. godine (točka 10.) kao i izvatka zapisnika 5. redovne sjednice Nadzornog odbora H.r. (točka 5.) od 29.03.2018. godine jasno vidljivo da je Nadzorni odbor na tim sjednicama dao suglasnost na Pravilnik o plaćama i drugim materijalnim pravima radnika H.r., sve u skladu s čl. 23. st. 1. podstavkom 10. Zakona o H.r. Budući da je prije dobivanja suglasnosti Nadzornog odbora H.r. na navedeni pravilnik, tuženik proveo postupak savjetovanja o istom u skladu s čl. 150. ZoR, evidentno je da je Pravilnik o

plaćama valjan i zakonit te da i ovaj argument tužitelj treba odbiti kao neosnovan. Tužitelj kao

četvrti razlog nezakonitosti Pravilnika ističe da je njihovim donošenjem narušen model

funkcionalne organizacije tuženika propisan čl. 22. Statuta. Tužitelj ovaj razlog obrazlaže

mišljenjem da su izmjene sistematizacije i plaća u cijelosti povezane sa organizacijskim ustrojem

zbog čega ništetnost Pravilnika o ustroju neposredno dovodi do ništetnosti Pravilnika o

sistematizaciji i Pravilnika o plaćama. Tuženik ističe kako Pravilnik o ustroju nije ništetan iz

razloga koji su obrazloženi pod točkom IV. 1) te tuženik upućuje na navedene argumente. Tuženik

ističe kako je teza da je donošenjem Pravilnika narušen model funkcionalne organizacije tuženika

propisan čl. 22. Statuta mišljenje odnosno vrijednosni sud tuženika koje nije potkrijepljeno

nikakvim dokazima te se stoga tuženik ovdje neće posebno osvrtati na takve paušalne navode

tužitelja. Tuženik zadržava pravo u nastavku postupka očitovati se na navedenu tezu ukoliko tužitelj

u predmet dostavi dokaze koji podupiru njegove navode. Također, tužitelj ističe kako je taj

Pravilnik suprotan Statutu tuženika, neekonomičan, suprotan suvremenim trendovima, nestručno

osmišljen i nestručno uređen pobijanim općim aktom te traži da sud i taj pravilnik utvrdi ništetnim i

bez pravnog učinka. Sve navedeno predstavlja vrijednosni sud tužitelja i ne može biti razlog

ništetnost pobijanih akata. Tuženik ističe kako je Pravilnik o unutarnjem ustroju H.r. iz srpnja 2017. godine donesen nakon provedenog savjetovanja s tužiteljem. Dana 12.06.2017. godine tuženik je tužitelju dostavio na savjetovanje pravilnik o unutarnjem ustroju. Tužitelj se dopisom od 20.06.2017. godine očitovao da ne prihvaća navedene dokumente te je time

postupak savjetovanja dovršen. Kao što je prethodno već istaknuo, tuženik nije dužan uvažiti

iznesene primjedbe i prijedloge radničkog vijeća odnosno činjenica da je tuženik kao poslodavac

odbio prihvatiti primjedbe tužitelja kao radničkog vijeća ne utječe na zakonitost donesenog

Pravilnika. U odnosu na preostale argumente tužitelja vezane uz razloge nezakonitosti Pravilnika o

unutarnjem ustroju (suprotan Statutu tuženika, neekonomičan, suprotan suvremenim trendovima,

nestručno osmišljen i nestručno uređen pobijanim općim aktom) tuženik ističe kako isti ne mogu,

sukladno Zakonu o H.r. niti Zakonu o radu biti osnov za njegovo poništenje, jer predstavljaju isključivo vrijednosni sud tužitelja i tužitelj nigdje ne navodi koja odredba zakona je povrijeđena

navedenim pobijanim aktima, pa je tužba u cijelosti neosnovana, paušalna, nerazumljiva i ničim

argumentirana. Stoga tuženik predlaže da sud odbije i ovaj argument tužitelja kao neosnovan.

Tuženik se na zahtjev tužitelja za donošenjem privremene mjere zabranom protivniku osiguranja da

donosi pravne akte i poduzima radnje kojima se omogućuje provedba Pravilnika od 15. veljače

2018. godine očituje kako slijedi. Sukladno čl. 346. st. 1. Ovršnog zakona (NN 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, u nastavku: OZ) radi osiguranja nenovčane tražbine može se odrediti privremena mjera ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine te ako učini vjerojatnom i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari ili ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao niti jednu od zakonom propisanih pretpostavki za određivanjem privremene mjere zbog čega njegov zahtjev treba u cijelosti odbiti. Tuženik prvenstveno ističe kako su navodi i dokazi tužitelja iz tužbe paušalni odnosno kako tužitelj nije učinio vjerojatnim ni postojanje svoje tražbine, što je prvi preduvjet za određivanje privremene mjere. S druge strane, tuženik je uz odgovor na tužbu dostavio dokaze iz kojih nedvojbeno proizlazi da je prilikom donošenja Pravilnika proveden postupak savjetovanja u skladu s čl. 150. ZoR te da su doneseni Pravilnici stoga zakoniti i valjani. Tuženik u pogledu zakonitosti Pravilnika upućuje i na druge argumente i dokaze koje je već iznio pod točkom IV. odgovora na tužbu. Nadalje, osim što nije dokazao vjerojatnost svoje tražbine, tužitelj nije ničime učinio vjerojatnom niti dokazao opasnost da bi bez takve mjere tuženik spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari ili da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti. Umjesto toga, tužitelj je naveo kako postoji opasnost da će bez predloženog osiguranja tuženik kao protivnik osiguranja provesti nezakonite pravilnike, čime se prejudicira stav naslovljenog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Budući da navedeno nije zakonska osnova za određivanje privremene mjere, odnosno da tužitelj nije dokazao kumulativno ispunjenje zakonskih uvjeta za određivanje privremene mjere, tuženik istu predlaže odbiti u cijelosti. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i zahtjev za određivanje privremene mjere kao neosnovane te da tužitelja obveže da tuženiku nadoknadi trošak ovog postupka.

Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu a, saslušani su i R.Š., H.M., A.D.S., A.S., N.G., K.P. i D.Š.

Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, dalje: ZPP).

Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio kako tužbeni zahtjev nije osnovan. Između stranaka je nesporno da je dana 15. veljače 2018. godine Glavni ravnatelj H.r. donio Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem ustroju H.r., kao i Pravilnik o plaćama i drugim materijalnim pravima radnika H.r. Legitimitet za donošenje navedenih pravilnika proizlazi iz čl. 15 Statuta H.r. (iz prosinca 2012. godine). U navedenom članku utvrđuje se da glavni ravnatelj H.r. donosi opće akte H.r., osim onih koje donosi Ravnateljstvo H.r., Nadzorni odbor H.r., Programsko vijeće H.r. U čl. 40 navedenog Statuta specificirani su opći akti H.r., a to su Statut, Pravilnici o radu (Pravilnik o radu, Pravilnik o unutarnjem ustroju, Pravilnik o sistematizaciji, Pravilnik o plaćama i drugim materijalnim pravima radnika H.r., Opća pravila o radu i ponašanju, Etički kodeks), Pravilnik o financijskom poslovanju H.r., Pravilnik o autorskim i srodnim pravima, Pravilnik o uvjetima uporabe arhivske građe, Pravilnik o zaštiti na radu, Pravilnik o zaštiti od požara i dr. U st. 2 čl. 40 Statuta navedeno je da Opće akte H.r. donosi Glavni ravnatelj H.r. osim onih koje donosi Programsko vijeće H.r., Nadzorni odbor H.r. i Ravnateljstvo H.r.

Između stranaka je nesporno i da je dana 15. veljače 2018. godine Ravnateljstvo H.r. donijelo Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o sistematizaciji poslova i radnih mjesta u H.r. Legitimitet za donošenje ovoga pravilnika proizlazi iz čl. 17 Statuta koji propisuje da Ravnateljstvo H.r. donosi Pravilnik o sistematizaciji poslova i radnih mjesta, Pravilnik o financijskom poslovanju uz prethodnu suglasnost Nadzornog odbora, Pravilnik o zaštiti na radu i zaštiti od požara, te opći akt/cjenik o naknadama za rad vanjskih suradnika i druge potrebne cjenike uz prethodnu suglasnost Nadzornog odbora H.r..

Između stranaka je nesporno da su Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem ustroju H.r., kao i Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o sistematizaciji poslova i radnih mjesta u H.r. stupili u cijelosti na snagu dana 23. veljače 2018. godine, dok je istoga dana djelomično stupio na snagu Pravilnik o izmjeni i dopuni Pravilnika o plaćama i drugim materijalnim pravima radnika H.r. Time je ispoštivan rok određen Statutom. Naime, čl. 40 st. 5 Statuta propisuje da opći akti stupaju na snagu osmog dana od dana objave ako pojedinim aktom nije određeno da stupaju na snagu s danom objave. Kako posebnim aktom nije određeno da stupaju na snagu danom objave, dan 23. veljače 2018. godine jest osmi dan od dana donošenja.

Dužnost donošenja navedenih pravilnika proizlazi iz čl. 26 Zakona o radu. Čl. 26 propisano je da poslodavac koji zapošljavanja najmanje 20 radnika dužan je donijeti i objaviti Pravilnik o radu kojim se uređuju plaće, organizacija rada, postupak i mjere za zaštitu dostojanstva radnika te mjere zaštite od diskriminacije i druga pitanja važna za radnike zaposlene kod tog poslodavca, ako ta pitanja nisu uređena Kolektivnim ugovorom.

Između stranaka je također nesporno da ovi pravilnici imaju značenje i funkciju Pravilnika o radu jer se njime uređuju pitanje ustroja i organizacije rada tuženika te plaće njegovih radnika.

Kako imaju značaj i funkciju pravilnika o radu poslodavac se prije njihova donošenja mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenja odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika. Navedeno je propisano u st. 1 čl. 150. Istim čl. u stavu 2. propisano je da će u slučaju iz st. 1 ovoga čl. da je poslodavac radničkom vijeću na njegov zahtjev, prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci poslodavca dužan omogućiti održavanje sastanaka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje. U st. 4. istaknuto je da se podaci o namjeravanoj odluci moraju dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke. U st. 5 navedeno je da ako sporazumom poslodavca s radničkim vijećem nije drugačije određeno, Radničko vijeće je dužno u roku od 8 dana dostaviti svoj očitovanje o namjeravanoj odluci poslodavcu. Ako se radničko vijeće u navedenom roku ne očituje o namjeravanoj odluci, smatra se da nema primjedbi i prijedloga (propisano u st. 6 ovoga čl.).

Između stranaka je sporno da li je na zakonit način, a prije donošenja navedenih pravilnika provedeno savjetovanje s Radničkim vijećem sukladno čl. 150 Zakona o radu.

U postupku je utvrđeno da su kao pretpostavke za provedbu savjetovanja bile ispunjene slijedeće činjenice. Poslodavac je 27. prosinca 2017. godine dostavio na očitovanje Radničkom vijeću niz dokumenata i to Dopis Glavnog ravnatelja s dostavnicom, Pravilnik o plaćama i drugim materijalnim pravima, Pravilnik o sistematizaciji poslova i radnih mjesta u H.r., Katalog radnih mjesta, Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem ustroju H.r., Odluku o plaćama Ravnatelja ustrojbenih poslovnih jedinica H.r. i glavnih urednika na H.r., Odluku o plaćama rukovoditelja RJ, urednika programskih kanala, portala, urednika IMS-a, urednika drugih programa, rukovoditelja odjela i voditelja službi, odluku o plaći i ostalim primanjima Glavnog ravnatelja H.r., Odluku o plaći Glavnog tajnika i pomoćnika Glavnog ravnatelja, Pravilnik o vanjskim suradnicima i Pravilnik o zapošljavanju na H.r. Dan dostave ove dokumentacije, sud smatra danom početka savjetovanja. Naime, između stranaka je nesporno da je ova dokumentacija dostavljena upravo dana 27. prosinca 2017. godine.

Iz dopisa Radničkog vijeća proizlazi da je i Radničko vijeće H.r. smatralo da je započeo postupak savjetovanja sa datumom 27. prosinca 2017. godine. Međutim , oni tvrde da nije započelo formalno savjetovanje zbog izostanka formalne odluke o početku savjetovanja Ova činjenica proizlazi iz očitovanja Radničkog vijeća H.r. o dokumentima primljenim 01. veljače 2018. godine. Naime u ovom dopisu Radničko vijeće jasno navodi "s obzirom na to da je radničko vijeće već u postupku savjetovanja i sastanaka reguliranih čl. 150 Zakona o radu o dokumentima koje je poslodavac poslao 27. prosinca 2017. godine …". U dopisu od 07. veljače 2018. godine radničko vijeće potvrđuje da su "članovi radničkog vijeća s predstavnicima poslodavca dosad razgovarali o dokumentima koje su im poslali 27. prosinca 2017. godine“.

Da su navedeni dokumenti poslani tužitelju upravo navedenog dana potvrđuju i svjedoci. Tako R.Š. u svojem iskazu navodi da je Radničko vijeće 28. prosinca 2017. godine dobilo paket dokumenata i zatraženo je hitno savjetovanje. H.M. potvrđuje da je Radničko vijeće u prosincu dobilo dokumentaciju te su započeli neformalne razgovore. Svjedokinja A.S. iznosi u svojem iskazu da je krajem 2017. godine izrađen set dokumentacije koji je poslan Radničkom vijeću. Svjedokinja K.P. navodi da je poslodavac Radničkom

vijeću u prosincu 2017. godine poslao set dokumenata, a radilo se o 7-9 dokumenata koji su uređivali plaće, rukovoditelje, pitanja vezana uz ravnatelja, te je bilo navedeno da se što hitnije i tome očituju. Istovjetno svjedoči i D.Š. navodeći da je 27. prosinca 2017. godine Radničko vijeće dobilo gomilu dokumenata o ustroju H.r., sistematizaciji, plaćama te je tada počelo savjetovanje. Sud je iskaze svjedoka prihvatio jer se podudaraju u bitnome, a iskazi su jasni i nedvosmisleni. Kako Zakon ne propisuje nužnost donošenja posebnog pisanog akta kao uvjet za početak savjetovanja sa Radničkim vijećem, sud smatra navedeni datum 27. prosinca 2017. g danom početka savjetovanja. Ostaje spor između tužitelja i tuženog je li ovo savjetovanje omogućilo i formalno, ali i suštinsko sudjelovanje Radničkog vijeća u postupku donošenja navedenih pravilnika odnosno da li su Radničkom vijeću pravodobno dostavljeni svi relevantni podaci kako bi moglo iznijeti konstruktivne prijedloge i suštinsko mišljenje.

Osim dostave dokumentacije radničkom vijeću za savjetovanje su bile ostvarene i neke druge općeživotne pretpostavke za provođenje savjetovanja, kao što je određivanje sobe za sastanke (soba 109) i imenovanje predstavnika poslodavaca za postupak savjetovanja. Tuženik je nesporno dopisom od 05. siječnja 2018. godine obavijestio tužitelja o imenovanju A.S., N.G. i A.D.S. predstavnicima poslodavca u postupku savjetovanja, te je zatražio i od tužitelja da imenuje svoje predstavnike. Iz dokumentacije koja prileži spisu, pa i zapisnika (list 96 spisa) proizlazi da su predstavnici Radničkog vijeća H.r. S.M.P., H.M., K.P., I.V., A.H. i B.V. Daljnje pretpostavke provođenja savjetovanja bile su održavanje sastanka navedenih predstavnika dana 12. siječnja 2018. godine s početkom u 09,30 sati o čemu je sastavljen i zapisnik, održavanje sastanka dana 15. siječnja 2018, godine (na navedenom sastanku tužitelj zahtijeva financijsku simulaciju učinaka (što je bez zakonskih ovlasti tuženiku naložio Nadzorni odbor), a održan je i sastanak 12. veljače 2018. godine, Uz navedeno tuženik je izrazio spremnost za suradnjom i pozvao tužitelja na zajednički rad (list 79 spisa), ponovno je dostavljanje dokumentacije nakon uvažanja nekih primjedbi radničkog vijeća (nakon sastanka 12. siječnja 2018. g), koje radničko vijeće spominje u dopisu od 07. veljače 2018. godine. Dostavljen je i izračun financijskog efekta od strane tuženika (koje tužitelj smatra nesustavnim i nevaljanim).

Radničko vijeće H.r. navodi da je cjelokupan postupak formalnog savjetovanja manjkav. Prigovaraju da je dokumentacija 27. prosinca 2017. godine dostavljena pred same novogodišnje blagdane što je otežalo rad Radničkog vijeća. Međutim, ne postoji zakonom propisan vremenski okvir u kojem bi bilo moguće dostaviti dokumente na očitovanje ili za vremenski okvir kada to nije dozvoljeno. Isto tako radničko vijeće prigovara da je tuženik dopisom od 08. veljače 2018. godine pokušao sazvati Radničko vijeće H.r., a ne održati sastanak između tužitelja i tuženika. Međutim iz cjelokupnog dopisa H.r. od 08. veljače 2018. godine može se iščitati da će se održati sastanak u sobi 109 koja je predviđena za savjetovanje, te da će raspravljati o dokumentima upućenim u savjetovanje. Iako je nespretna formulacija "predlažem da članovi Radničkog vijeća dana 09. veljače 2018. godine s početkom u 10:00 sati", ipak je iz sadržaja dopisa vidljivo da je namjera tuženika bila razgovor o dokumentaciji odnosno provođenje sastanka savjetovanja. Ukoliko je tužitelj bio u nedoumici o sadržaju poziva, mogao je odmah po primitku tražiti pojašnjenje o kakvom je sastanku riječ. Nakon neuspješnog poziva na sastanak 09. veljače 2018. godine Radničko vijeće pozvano je na novi sastanak 12. veljače 2018. godine u vremenskom periodu od 08:30 do 14:00 sati. Iako tužitelj prigovara da je tuženik, nakon 12. siječnja 2018. poslao „novi set“ dokumenta, očito je da je tuženik poslao „suženi set“ dokumenata u kojima je odustao od nekih prijedloga tj, izmjene Pravilnika o plaćama i Pravilnika o sistematizaciji. Svjedokinja H.M. navodi da „su možda uvažene neke primjedbe Radničkog vijeća“, A.D.S. potvrđuje „ nakon primjedbi RV dostavljeni su izmijenjeni pravilnici“, svjedokinja A.S. navodi da je u novom setu dokumentacije „došlo do minornih promjena“, R.Š. navodi „tijekom siječnja 2018 RV je poslalo primjedbe na pravilnike koje je zaprimilo, a mislim da su nam dostavljene neke izmjene i dopune tih pravilnika“. Svjedok A.H. navodi

„mislim da su uvažene neke primjedbe Radničkog vijeća,, sjećam se da je uvažena odredba o minimalnim plaćama“

Dakle, ocjenom iskaza svjedoka utvrđeno je da nakon 12, siječnja 2018. godine nije dostavljena „nova“ dokumentacija RV, već izmjene i dopune prethodno slane dokumentacije, a uvažene su i neke primjedbe RV. Ovo proizlazi iz iskaza svjedoka, a i životno je da tuženik ne bi bez primjedbi toliko „suzio“ paket dokumenata.

Dana 09. veljače 2018. godine Radničko vijeće je s dopisom izjavilo da ne prihvaća dokumente i ne može dati suglasnost na dokumente koje je zaprimio 02. veljače 2018. godine, te sud smatra da upravo od dana 02. veljače 2018. godine teče rok iz čl. 150 st. 5. U navedenom stavku propisano je "ako sporazumom poslodavca s radničkim vijećem nije drugačije određeno, radničko vijeće je dužno u roku od 8 dana dostaviti svoje očitovanje o namjeravanoj odluci poslodavcu". Kako tužitelj i tuženik nisu sklopili sporazum kojim bi odredili drugačije vrijeme za očitovanje smatra se da je očitovanjem radničkog vijeća od dana 09. veljače 2018. godine formalno završio postupak savjetovanja. Prigovor tuženika da je Pravilnik o ustroju iz 2017 nevaljan nije uvažen jer navedeni pravilnik nije predmet ovoga spora i o njemu je provedeno prethodno savjetovanje.

Iz svega navedenog proizlazi da je savjetovanje provedeno, ali bilo je potrebno dodatno utvrditi da li je Radničko vijeće moglo iznijeti suštinske prijedloge i primjedbe tijekom savjetovanja.

Radničko vijeće tvrdi da im je bila uskraćena kompetentna pozicija u savjetovanju jer nisu bili upoznati sa strategijom poslovanja, odnosno ciljevima kojima teži tuženik, kao i ciljevima koje ima namjeru ostvariti donošenjem pravilnika jer je pretpostavka za donošenje ili izmjenu pravilnika usklađivanje istih sa strategijom poslovanja kao temeljnim planskim dokumentnom prema čl. 17 Zakona o H.r. Osim strategije pretpostavka za donošenje ili izmjenu pravilnika, po stavu tužitelja, bilo bi postojanje planova, programa, kao i plan razvoja investicija- dugoročnih, ali i kratkoročnih planova.

Uz navedeno, Statut bi se trebao uskladiti sa navedenom strategijom i planovima, a tek nakon ovih preduvjeta mogli bi se u suradnji tužitelja i tuženika izrađivati nacrti spornih pravilnika. Radničko vijeće smatra da se prilikom donošenja nacrta odredbe trebaju sustavno analizirati, da se treba utvrditi njihov utjecaj na poslovanje i položaj radnika, da se treba izraditi simulacija navedenog utjecaja te da se treba izraditi metodologija vezana za problematiku plaća. Iako je sve navedeno organizacijski poželjno i pretpostavka kvalitete dokumenata, ne postoji propis kojim bi bila propisana nužnost upravo ovakvog slijeda donošenja pravilnika. Naime, tuženik je tužitelju dostavio sve dokumente koje je imao u trenutku provođenja savjetovanja. Strategiju poslovanja prema čl. 15. Statuta utvrđuje Glavni ravnatelj. Međutim, ne znači da ova strategija treba biti „utvrđena“ kao jedan formalni dokument jer forma nije predviđena propisima. Nadalje, mišljenje je suda da je strategija kroz definirane ciljeve uređuje okvire unutarnjeg ustroja i organizacije rada, a ovo jest autonomno pravo poslodavca. Članak 17 Zakona o H.r. propisuje da je H.r. u svom djelovanju samostalan. U tč. 4 navedenog članka propisano je da se samostalnost H.r. ogleda i u pravu da prema nadležnosti svojih tijela uređuje sukladno odredbama ovoga Zakona svoje unutarnje ustrojstvo i način rada. Životno je da je pretpostavka svakog kvalitetnog poslovanja, određivanje strateških ciljeva, a bilo bi poželjno da se sva dokumentacija donosi u okviru navedenih ciljeva, Međutim, Sud primjećuje da je strategija više organizacijska sfera o kojoj bi trebao voditi računa tuženik.

Dakle, stav je suda, da donošenje strategije i implementiranje u pravilnike nije uvjet za valjanost istih. Naime, iz svakoga od pravilnika trebalo bi se i moralo bi se moći iščitati koje su

vrijednosti stavovi i ciljevi tuženika. Sud primjećuje da bi bilo poželjno prije donošenja bilo kojeg dokumenta postaviti cilj (strategiju), razraditi navedeno analizom, procijeniti učinke, ali sve od navedenoga jest organizacijski element koji ne utječe na mogućnost savjetovanja o pravilnicima za koje ne postoji detaljna i sustavna priprema. Dakle, tužitelj je iz Pravilnika (pa i loših kako tužitelj tvrdi) mogao iščitati koji su ciljevi, pa i procijeniti učinak navedenih pravilnika na financijsko poslovanje i prava radnika. Naime, tuženik je tužitelju dostavio sve podatke koje je i sam imao, pa sud ne može zaključiti da nisu dostavljeni potpuni podaci. Međutim, kvaliteta pripreme navedenih podataka, procjenjivanje i analiza utjecaja na poslovanje i prava radnika prije njihovih donošenja bila bi poželjna, ali nije i uvjet za njihovu potpunost.

Člankom 41. Zakona o H.r. propisano je da se Statutom u skladu s odredbama ovog Zakona uređuju ustrojstvo H.r. i podjela na unutarnje ustrojbene jedinice, uvjeti za imenovanje i razrješenje ravnatelja pojedinih ustrojbenih jedinica, uvjeti za imenovanje i razrješenje glavnih urednika sukladno ovom Zakonu i Zakonu o medijima, uvjeti za imenovanje i razrješenje ostalih urednika, ovlasti i način odlučivanja pojedinih tijela H.r. te druga pitanja od značenja za obavljanje djelatnosti, kao i druga pitanja u skladu sa zakonom. U članku 2. navedenog stavka izrijekom se navodi da H.r. ima i druge opće akte u skladu sa zakonom i Statutom H.r. Dakle, zadatak je tuženika prilikom donošenja drugih općih akata voditi računa o njihovoj usklađenosti sa zakonom i Statutom, a RV u postupcima savjetovanja svakako mora ukazivati na neusklađenost općih akata sa Statutom. U pravnoj teoriji i praksi načelo zakonitosti određuje da sadržaj i oblik nižeg pravnog akta bude u skladu s višim pravnim aktom. Ukoliko postoji kolizija neke norme višeg i nižeg akta, primijeniti će se norma višega. Ukoliko je tužitelj smatrao da su pravilnici tuženika u suprotnosti sa Statutom, imao je mogućnost u postupku savjetovanja jasno i nedvosmisleno o tome iznijeti svoje mišljenje, ali ovo mišljenje za tuženika nije obvezujuće. Sud ponavlja da stav tužitelja koji smatra da se prilikom donošenja nacrta odredbe trebaju sustavno analizirati, da se treba utvrditi njihov utjecaj na poslovanje i položaj radnika, da se treba izraditi simulacija navedenog utjecaja te da se treba izraditi metodologija vezana za problematiku plaća jest pravilan, ali nije obvezujući za tuženika. Dakle, tuženik je tužitelju u postupku savjetovanja predao svu dokumentaciju koju je i sam posjedovao, a tužitelj se odbio o istoj očitovati, odnosno izjavio je da s njom nije suglasan . Tuženik nije bio dužan izrađivati dodatnu dokumentaciju zbog primjedbi tuženika, a Zakonom nije predviđena suglasnost tužitelja, već sudjelovanje u postupku savjetovanja. Ukoliko je tužitelj smatrao nužnim izradu simulacije i metodologija, mogao je i sam to učiniti, prezentirati tuženiku i dati svoje sugestije. Primjedba tužitelja da je pravilnicima narušen funkcionalni model tuženika jest primjedba koja se pretežno odnosi na organizacijski aspekt tuženika.

Člankom 23 Zakona o H.r. Nadzorni odbor , između ostaloga, daje prethodnu suglasnost na odluku o donošenju općeg akta o financijskom poslovanju H.r., te općeg akta o plaćama i drugim materijalnim pravima radnika H.r. te naknadama za rad vanjskih suradnika H.r. Sud je uvidom u dokumentaciju-posebno zapisnike sa sjednica Nadzornog odbora utvrdio da je Nadzorni odbor dao prethodnu suglasnost na Pravilnike o plaći samo u odnosu na provedbu Odluke o plaći Glavnog tajnika i pomoćnika Glavnog tajnika , a potom i na 5. redovnoj sjednici dana 29.03.2018. suglasnost na Pravilnik o plaćama i drugim materijalnim pravima radnika H.r. Tužitelj je u postupku predložio izricanje privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine – tako da se zabrani protivniku osiguranja da donosi pravne akte i poduzima radnje kojima se omogućuje provedba Pravilnika.

Sukladno čl. 346. st. 1. Ovršnog zakona (NN 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, u nastavku: OZ) radi osiguranja nenovčane tražbine može se odrediti privremena mjera ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine te ako učini vjerojatnom i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari ili ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti. Kako tužitelj nije dokazao navedene pretpostavke , valjalo je njegov prijedlog odbiti.

Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem čl. 154 st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a. Prilikom dosuđivanja naknade troška tužitelju, sud je vodio računa o vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje, troškovniku tužitelja te o tome da primjenjuje Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je vrijedila u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje.

Odvjetnički trošak odmjeren je u skladu s odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14 i 118/14). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe; sastav odgovora na privremenu mjeru, sastava podnesaka od 03.10.2018.g, 17.09.2019. g. i ; zastupanja na ročištima od 04.10.2018., 27.03.2019, 02.10.2019, 02.12.2019. i 11.03.2020. g., za svaku od navedenih radnji po 2.500,00 kuna To ukupno iznosi 22.500,00 kuna što uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% u skladu s tbr. 42 OTH iznosi 28.125,00 kn. Tužitelju nije priznat trošak koji se odnosi na zastupanje po punomoćniku na ročištu za objavu presude. Naime, sukladno odredbi čl. 164 st. 3 ZPP-a zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja, a takvim zahtjevom mogu se tražiti samo troškovi nastali do završetka raspravljanja. Navedenim zahtjevom se ne mogu tražiti budući i neizvjesni troškovi postupka koji do tog trenutka nisu nastupili, a kakav trošak predstavlja i trošak za zastupanje po punomoćniku na ročištu za objavu presude, jer u trenutku zaključenja glave rasprave nije bilo izvjesno da li će taj trošak nastati.

U Zagrebu, 12. veljače 2021. godine

Suda c

Vanda Stracenski, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

DNA:

1. pun.

tužitelja 2.

pun. tuženika