REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 7 Pž-3796/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja HEP ELEKTRA d.o.o., OIB 43965974818, Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, kojeg zastupa punomoćnik Jelena Šarić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika TAM GRAVIS d.o.o., OIB 02878230722, Solin, Braće Katić 36, radi isplate iznosa od 4.469,12 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-590/2019-10 od 9. srpnja 2020., 11. veljače 2021.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-590/2019-10 od 9. srpnja 2020.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ante Šuška iz Splita poslovni broj Ovrv-4154/2019 od 24. srpnja 2019. kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 4.469,12 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno naznačene iznose od njihova dospijeća do isplate, te da naknadi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 720,00 kn i predvidive troškove ovršnog postupka u iznosu od 530,00 kn, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Navodi da izvodi iz tužiteljevih poslovnih knjiga i računi predstavljaju vjerodostojnu ispravu koju prvostupanjski sud nije ocijenio, te ističe da je dostavio sve potrebne dokaze na okolnost da je tuženik u obveznom odnosu s tužiteljem. Osim toga, tuženik tijekom postupka nije niti osporio postojanje obveznopravnog odnosa niti da je zaveden kao kupac na mjernom mjestu. Na temelju Ugovora o kupoprodaji koji je sklopljen između ovdje tuženika kao kupca i trgovačkog društva Quatro Company d.o.o. kao prodavatelja tuženik je 25. ožujka 2017. podnio zahtjev za prijepis vlasništva mjernog mjesta s prijašnjeg vlasnika na tuženika. Tuženik nije podnio dokaz da je nakon daljnje prodaje predmetne nekretnine postupio sukladno čl. 30. st. 1. Općih uvjeta za korištenje mreže i opskrbu električnom energijom („Narodne novine“ broj 85/15). Kako tuženik nije bio zatražio raskid ugovora, to je tužitelj i dalje isporučivao uredno električnu energiju za predmetnu nekretninu koja mu nije plaćena. Predlaže preinačiti, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na žalbu tuženik pobija tužiteljeve žalbene navode te predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

Žalba nije osnovana.

Nakon što je ispitao pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

Predmet ovoga spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 4.469,12 kn koji tužitelj potražuje od tuženika na ime cijene za isporučenu električnu energiju u razdoblju od 25. ožujka 2017. do 23. travnja 2019. za obračunsko mjesto na adresi u Splitu, Put Žnjana 37.

U ovoj fazi postupka je ostalo sporno je li prvostupanjski sud pravilno zaključio da tuženik nije krajnji kupac, a time i obveznik plaćanja cijene za isporučenu električnu energiju u smislu odredaba Općih uvjeta za korištenje mreže i opskrbu električnom energijom („Narodne novine“ broj 85/15; dalje: Opći uvjeti), uzimajući u obzir tuženikove prigovore da s tužiteljem nije nikada sklopio ugovor niti bio u ikakvom obveznopravom odnosu.

Odredbom čl. 3. Općih uvjeta je propisano da se odnosi između energetskih subjekata i korisnika mreže u smislu ovih Općih uvjeta uređuju ugovorom o korištenju mreže i ugovorom o opskrbi krajnjeg kupca (čl. 3. st. 1.) koji se sklapaju u pisanom obliku (čl. 3. st. 3.).

Odredbom čl. 30. Općih uvjeta je propisano da krajnji kupac vlasnik građevine ili dijela građevine koji prenese vlasničko pravo na građevini ili dijelu građevine na novog vlasnika dužan je u roku od 30 dana od dana promjene vlasništva obavijestiti operatora sustava i opskrbljivača o nastaloj promjeni te podnijeti operatoru sustava zahtjev za raskid ugovora o korištenju mreže i opskrbljivaču zahtjev za raskid ugovora o opskrbi krajnjeg kupca, a novi vlasnik dužan je u istom roku podnijeti zahtjev za sklapanje novih ugovora, uz predočenje odgovarajuće isprave o promjeni vlasništva (st. 1.). Na temelju zahtjeva krajnjeg kupca iz stavka 1. ovoga članka, operator sustava dužan je u roku od osam dana od dana zaprimanja zahtjeva očitati stanje brojila i dostaviti ga opskrbljivaču (st. 2.). Na temelju očitanja stanja brojila iz stavka 2. ovoga članka, opskrbljivač je dužan izvršiti obračun troška opskrbe električnom energijom, a operator sustava obračun naknade za korištenje mreže radi razgraničenja ugovornih obveza krajnjeg kupca i novog vlasnika, nakon čega se pristupa sklapanju ugovora (st. 3.). Ako se s novim vlasnikom iz stavka 1. ovoga članka ne sklopi ugovor o korištenju mreže i ugovor o opskrbi krajnjeg kupca s danom očitanja stanja brojila iz stavka 3. ovoga članka, operator sustava ima pravo privremeno obustaviti isporuku električne energije na tom obračunskom mjernom mjestu (st. 4.) Ako krajnji kupac iz stavka 1. ovoga članka nije u roku od 30 dana od dana promjene vlasništva podnio zahtjev za raskid ugovora, operator sustava će, nakon isteka toga roka, na zahtjev novog vlasnika građevine ili dijela građevine, uz predočenje odgovarajuće isprave o promjeni vlasništva, očitati stanje brojila i izvršiti obračun te s novim vlasnikom s danom obračuna sklopiti novi ugovor o korištenju mreže, a opskrbljivač novi ugovor o opskrbi krajnjeg kupca (st. 5.). Obračun iz stavaka 3. ili 5. ovoga članka temelj je razgraničenja prava i obveza između krajnjeg kupca i novog vlasnika te njihovih odnosa s operatorom sustava i opskrbljivačem (st. 6.). Sklapanje ugovora o korištenju mreže i sklapanje ugovora o opskrbi krajnjeg kupca s novim vlasnikom nije uvjetovano podmirenjem dugovanja krajnjeg kupca iz stavka 1. ovoga članka (st. 7.).

Neosnovano tužitelj navodi da u ovom postupku nije bilo sporno postojanje obveznopravnog odnosa s tuženikom kao kupcem električne energije jer iz stanja spisa proizlazi da je tuženik podneskom od 19. svibnja 2020., kao i na pripremnom ročištu od 26. svibnja 2020., izričito osporio postojanje tog odnosa, navodeći da je nakon stjecanja nekretnine, nekretninu odmah otuđio, te da nije imao nikakvih saznanja da je upravo tuženik zaveden u tužiteljevu evidenciju kao krajnji kupac električne energije, jer nikada nije potpisao ugovor o opskrbi. Dakle, radi se o spornoj činjenici koju je u konkretnom slučaju tužitelj bio dužan dokazati sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, a u svezi s odredbom čl. 10. st. 1. Općih uvjeta, a kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud.

Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tuženik kao kupac sklopio s trgovačkim društvom Quatro company d.o.o., Split, kao prodavateljem 23. siječnja 2017. Ugovor o kupoprodaji kojim je tuženik kupio nekretninu na adresi u Splitu, Put Žnjana 37, i da je tuženik odmah nakon stjecanja predmetne nekretnine Ugovorom o kupoprodaji sklopljenim 4. veljače 2017. dalje raspolagao tom nekretninom u korist kupca Andrewa Crisol Joseph Dsouza iz Portugala. Tuženik nije nikada bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik, već se u zemljišne knjige kao vlasnik upisao krajnji kupac – fizička osoba. Uzimajući u obzir činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, ovaj sud ukazuje da je tužitelj bio dužan, a propustio je predložiti izvođenje dokaza na okolnost da je prvi prodavatelj (Quatro company d.o.o.) podnio zahtjev za raskid ugovora u smislu odredbe čl. 30. st. 1. Općih uvjeta i da je tuženik kao kupac podnio zahtjev za sklapanje novog ugovora, a čime je propustio dokazati da je na zahtjev tuženika kao predmijevanog vlasnika sklopljen ugovor o opskrbi.

U odnosu na izvod iz ovjerovljenih poslovnih knjiga i račune na koje se tužitelj poziva kao dokaz svojih činjeničnih navoda, ističe se da je točno da oni predstavljaju vjerodostojnu ispravu u smislu odredbe čl. 31. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16; dalje: Ovršni zakon), koja vjerodostojno govori o činjenicama koje čine sadržaj takve isprave, odnosno svjedoče o poslovnom događaju. Međutim, u trenutku kad tuženik ospori istinitost točno određene činjenice naznačene na takvoj ispravi, na onoga tko tvrdi da određena činjenica postoji prelazi teret dokazivanja istinitosti takve tvrdnje. Tuženik je u konkretnom slučaju istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije navodeći da nije obveznik plaćanja ispostavljenih računa jer je izvanknjižno stečenom nekretninom odmah dalje raspolagao (o čemu je u spis dostavio i isprave), pa je na tužitelja prešao teret dokazivanja da takva tražbina postoji upravo u visini u kojoj tužitelj zahtijeva njenu isplatu. Propustivši priložiti isprave na sporne, a odlučne činjenice, tužitelj je propustio dokazati postojanje svoje tražbine.

Slijedom na navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbio tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu, jer ne postoje razlozi zbog kojih se pobija niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Zagreb, 11. veljače 2021.

Sutkinja

Ružica Omazić