Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 19 Gž-1529/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Blanke Pervan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Mirjane Macure, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. H. O. P. iz R.

N., …, ., OIB: …, zastupanog po

punomoćniku mr.sc. I. B., odvjetniku iz Z., protiv tuženice M. P. M. iz

R. N., s prebivalištem u S., …, OIB: …, zastupane po punomoćnici N. S., odvjetnici iz Z., radi isplate,

odlučujući o žalbi tuženice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P- 77/2019 od 29. listopada 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 11. veljače 2021.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice M. P. M. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-77/2019 od 29. listopada 2019. u toč. I. izreke.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženice M. P. M. i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-77/2019 od 29. listopada 2019.

Obrazloženje

Uvodno označenom presudom i rješenjem suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Nalaže se tuženoj M. P. M. da tužitelju B. H. O. P.

isplati iznos od ukupno 650.000,00 (šestopedeset tisuća) Eura, sa zakonskom zateznom kamatom u visini od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, tekućom od dana 6. travnja 2011.g., pa do konačne isplate, kao i naknaditi prouzročeni parnični trošak, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

Nalaže se tuženoj M. P. M. da tužitelju B. H. O. P.

isplati iznos od ukupno 50.000,00 (pedeset tisuća) Eura, sa zakonskom zateznom kamatom u visini od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, tekućom od dana 6. travnja 2011.g., pa do konačne isplate, kao i naknaditi prouzročeni parnični trošak, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

r i j e š i o  j e

I.1. Radi osiguranja novčane tražbine tužitelja, kao predlagatelja osiguranja, prema tuženici kao protivnici osiguranja, u novčanom iznosu od ukupno 400.000,00 Eura, s pripadajućom kamatom kao i troškova postupka, određuje se privremena mjera:

- na način da se zabranjuje protivnici osiguranja M. P. M. M.

otuđenje ili opterećenje ½ nekretnine oznake č.zem. … upisane u zk.ul. … k.o. …, površine 300m2 uz zabilježbu te zabrane u zemljišnu knjigu,

- na način da se nalaže E. b. d.d. Z. s kojom je tuženica-protivnica

osiguranja, zaključila ugovor o oročenom depozitu dana 29. listopada 2011.g., pri čemu je otvoren račun broj: … na kojem se nalazi položen novčani iznos od 300.000,00

Eura, da uskrati tuženici-protivnici osiguranja ili trećoj osobi, na temelju naloga tuženice- protivnice osiguranja, isplatu novčanog iznosa od 300.000,00 Eura položenog na navedenom računu tuženice-protivnice osiguranja,

- te na način da se nalaže O. b. H. d.d. Z., kod koje tuženica-protivnica

osiguranja ima devizni račun broj:…, sa štednim ulogom od 100.000,00 eura, da uskrati tuženici-protivnici osiguranja ili trećoj osobi na temelju naloga tuženice-protivnice osiguranja isplatu novčanog iznosa od 100.000,00 Eura položenog na navedenom računu tuženice-protivnice osiguranja.

Zabrana je provedena danom dostave ovog rješenja dužniku tuženice-protivnice osiguranja, kao protivnice osiguranja, odnosno E. b. d.d. –…

i O. b. H. d.d. Z..

2. Dužnici protivnika osiguranja, odnosno tuženice, nemaju prava žalbe protiv ovog rješenja.

3. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda upis zabilježbe zabrane otuđenja ili opterećenja nekretnine oznake č.zem. upisane u zk.ul. k.o. ….

4. Ova privremena mjera traje do okončanja ovog parničnog postupka.

II. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.001.187,50 kuna, u roku od 15 dana, dok se u dijelu višem od dosuđenog zahtjev za naknadom troška odbija kao neosnovan.“

Protiv citirane presude u toč. I. i rješenja u toč. II. izreke žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da je prilikom utvrđenja činjeničnog stanja sud prvog stupnja pošao od činjenice da je tužitelju početkom travnja 2008., na ime prodaje njegovog jedinog udjela u poduzeću E. " izvršena isplata prve polovine kupoprodajne cijene u iznosu od 1.150.000,00 EUR-a iako sud navodi kako je isplata tog dijela kupoprodajne cijene isplaćena u korist računa tužitelja kod O. b., E. b. i V. i unatoč tome što postoje izvodi banaka o uplatama, izvodi pogrešan zaključak da je 1. travnja 2008. na račun tužitelja kod O. b. uplaćeno 575.000,00 EUR, a od uplaćenog iznosa 4. travnja 2008. podignuto je 400.000,00 EUR-a i po nalogu tuženice prenesen na njezin račun kod iste banke i novac oročen na godinu dana. Po isteku oročenja, 7. travnja 2009. od tog iznosa, 300.000,00 EUR-a doznačeno je u inozemstvo na tuženičin račun kod S. H., dok je 50.000,00 EUR-a oročeno na računu tuženice, a drugih 50.000,00 EUR-a preneseno na devizni račun tužitelja koji je taj iznos također oročio. Indikativno je da je tužitelj u stranačkom iskazu naveo da je za oročenja prvi put čuo tek na raspravi, budući su sva novčana raspolaganja tuženice bila isključivo po nalogu tužitelja. Prvostupanjski sud propušta cijeniti daljnji tijek isplate novca i izvodi pogrešne zaključke. Propušta cijeniti podatak koji slijedi iz izvoda V. po kojem je u korist tužiteljeva računa izvršena daljnja isplata također u 2008. i to 4. travnja 2008. kada je isplaćeno daljnjih 575.000,00 EUR-a. Taj novčani iznos, iako nije predmetom tužbenog zahtjeva bilo je nužno cijeniti radi uvida u raspolaganje novcem, što sud prvog stupnja ne čini i izvodi pogrešne zaključke. Novcem uplaćenim u V. od 575.000,00 EUR-a u cijelosti je raspolagao tužitelj, pa je 375.000,00 EUR-a u travnju 2008. osobno podigao s računa, a potom doznačio u inozemstvo-na račun tuženici. Novac uplaćen na račun tuženice u N. također je korišten po nalogu tužitelja. Dana 13. svibnja 2008. tuženica je za iznos od 298.000,00 EUR-a kupila zajednički stan. Sud prvog stupnja ne cijeni niti u pobijanoj presudi navodi kako tužitelj novac koji je osobno podigao u V. nije poslao na svoj račun u N., već na tuženičin račun, što ukazuje kako je sve novčane transakcije vršila upravo ona. Istina je da je novac u O. b. 2008. bio oročen na tuženičinom računu, ali je isto tako daljnji iznos od 575.000,00 EUR-a isplaćen na tuženičin račun od kojeg je 13. svibnja 2008. kupila zajednički stan. Praćenjem novčanih transakcija razvidno je da novac nije stekla bez valjano pravne osnove, već je raspolagala po punomoći i nalogu tužitelja i indikativno je da joj je otkazao punomoć tek u rujna 2009. Sud prvog stupnja propušta cijeniti činjenice glede sudbine preostalog novca od 300.000,00 EUR-a. Taj je iznos potrošen jer su parnične stranke tijekom trajanja braka luksuzno opremili stan u N. za čije su uređenje utrošili od 100.000,00 EUR-a, putovali su na daleke destinacije, kupovali skupa vozila i poklanjali si skupe satove, o čemu se sud prvog stupnja nije osvrtao u pobijanoj presudi i time je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Iz dokaza provedenih u postupku slijedi da su stranke novčani iznos od 300.000,00 EUR-a potrošili, pa ostaje nejasno temeljem čega ostaje obveza tuženice da tužitelju isplati iznos od 300.000,00 EUR-a. Tijekom postupka nespornom se ukazala i činjenica da je 27. listopada 2009. na račun tužitelja kod E. & S. b. izvršena uplata 625.000,00 EUR-a. I za taj je novčani iznos tužitelj tvrdio kako je tuženica zlouporabila njegovo povjerenje i bez njegova znanja i odobrenja podigla iznos od 300.000,00 EUR-a. Takve tvrdnje pobija sadržaj Ugovora o diobi bračne stečevine od 22. rujna 2009. kojim su stranke dogovorile način diobe bračne stečevine i po kojem je tuženici trebalo pripasti 305.000,00 EUR-a. Znakovito je zašto sud prvog stupnja ne drži relevantnim kako je svega dva dana nakon uplate 625.000,00 EUR-a došlo do prijenosa na račun tuženice od 300.000,00 EUR-a, što ukazuje da se ispoštivao Ugovor o diobi bračne stečevine. Prigovara odluci kojom je određena privremena mjera jer su potraživanja tužitelja prema njoj neosnovana a slijedom toga i određena privremena mjera. Predlaže žalbu uvažiti, pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima ili je ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelj je u odgovoru na žalbu tuženice naveo da je jedini vlasnik, osnivač i direktor trgovačkog društva E. " d.o.o. O. svoje poslovne udjele u društvu

prodao poduzeću C. E. H. A. iz A.. Novac dobiven od prodaje društva

njegova je vlastita imovina i od tuženice je zahtijevao povrat novca koji je za vrijeme trajanja njihove veze i braka bio položen dijelom na privatne račune tuženice na kojima je imao punomoć, a dijelom na računima tužitelja, na kojima je tuženica imala punomoć. Ističe da je tuženicu upoznao 9. listopada 2006. kada ju je zaposlio kao spremačicu u F. W. W. u.S..T. u N.; brak su zaključili 18. svibnja 2007., a već 18. kolovoza 2008.

protiv nje je podnio tužbu i prijedlog za određivanje privremene mjere jer je 4. travnja 2008. zloupotrijebila punomoć koju je imala na njegovu računu i s njegovog deviznog računa br. u O. b. prebacila na svoj račun kod O. b. br. te 7.

travnja 2008. iznos od 75.000,00 EUR-a s njegova računa u V. prenijela na svoj račun u istoj banci i oročila do 8. travnja 2009., bez njegova znanja i dopuštenja. Sve su činjenice razvidne iz dokumentacije koja prileži spisu a pogotovo iz sadržaja njegove tužbe u parnici broj P-144/08 u kojem je donesena privremena mjera. U travnju 2008. tuženica ga je ostavila i odselila, ali se vratila nakon što je Općinski sud u Obrovcu blokirao njezine račune, s obrazloženjem da je novac prenijela na sebe samo radi veće kamate koju ostvaruje u banci, što nije bila istina, ali joj je vjerovao i nakon njezinog obećanja da će mu vratiti novac, povukao je tužbu u tom predmetu. Prije toga potpisali su nagodbu kod odvjetnika D. S. u Z. u kojoj je priznala da je novac koji je predmetom postupka P-144/08

njegova vlastita imovina i vlasništvo. Za iznos od 400.000,00 EUR koji je bez njegove suglasnosti prenijela s njegovog na svoj račun stranke su se dogovorile da će ga tuženica po isteku oročenja, u ožujku 2009. prenijeti na njegov račun, što nije učinila jer joj je bio cilj da ga liši novca. Ponovno je 7. travnja 2009., po isteku oročenja iznos od 300.000,00 EUR prenijela na svoj vlastiti račun kod S. H. S., a ostatak od

100.000,00 EUR ostavila na svom računu kod O. b. u H.. Stoga je ponovno angažirao odvjetnika i 2. rujna 2009. podigao tužbu pred Općinskim sudom u Benkovcu, Stalnom službom u Obrovcu te kaznenu prijavu, u kojima je tražio povrat novca i blokadu računa tuženice u predmetu broj P-153/09. Dana 22. rujna 2009. s njim je supotpisala dopis O. u.Z. i K., kao priznanje da ne polaže pravo na njegov novac,

obećala povrat i slijedom toga povukao je tužbu u parničnom predmetu P-153/09. Tuženica je zapravo svojom pomirbom čekala uplatu druge rate od prodaje udjela trgovačkog društva E. " d.o.o. O.. Dana 27. listopada 2009. dobio je uplatu druge rate od 625.000,00 EUR-a i to na račun broj kod E. & S. b. d.d. na

kojem tuženica od 1. rujna 2009. nije imala punomoć jer je punomoć opozvao, zlouporabila je povjerenje i iskoristila njegovo nepoznavanje hrvatskog jezika i pisma te umjesto upute da oroči iznos od 300.000,00 EUR-a na rok od jedne godine, a drugih 300.000,00 EUR-a na rok od tri mjeseca na njegovom privatnom računu, službenici u banci je rekla da iznos od 300.000,00 EUR-a prebaci na njezin privatni račun kod E. & S. b. d.d., a njemu lažno prikazala da se radi o oročenju sredstava na njegovom privatnom računu, pa je, radi zablude i nepoznavanja hrvatskog jezika takav nalog i potpisao. Za tu je podvalu saznao tek u kolovozu 2010. kada je u komunikaciji s djelatnicom banke koja poznaje njemački jezik ustanovio da je novac prebačen na njezin račun i tada je i inicirao premetni postupak. Rezime godine dana braka s tuženicom za njega je gubitak 775.000,00 EUR-a i vrijednosti ½ stana u N., koji nije upitan, jer joj je dobrovoljno prepustio tu ½ stana, ali novac kojeg traži u predmetnom postupku je otuđila bez njegove suglasnosti. Glede iznosa od 400.000,00 EUR-a kojeg je tuženica bez znanja i dopuštenja prenijela na svoj račun kod O. b., a kasnije na svoj račun kod S. b. u N.. Tvrdi da je potpisom upute odvjetniku D.

S. priznala da je to njegov novac i obećala ga vratiti, što predstavlja priznanje tužbenog zahtjeva da je 400.000,00 EUR-a kod O. b. i 75.000,00 EUR-a kod E. &

S. b. d.d. njegov novac. Tvrdnja tuženice pred sudom i u kaznenom postupku da je iznos od 400.000,00 EUR-a na O. b. prebačen na njezin račun u S.

H. b. iskorišten za kupnju zajedničkog stana i da je on supotpisnik naloga za prebacivanje tog novca te da je 350.000,00 EUR-a potrošeno na kupnju stana i namještaja a da je ostatak od 50.000,00 EUR ostao na njezinom računu kod O. b. - nije istinita. On osobno nije supotpisnik toga naloga, već je tuženica sama na temelju punomoći koju je imala na njegovom računu, bez znanja i dopuštenja 4. travnja 2008. prebacila taj iznos od 400.000,00 EUR-a na svoj račun kod O. b., a 7. travnja 2008. po njegovom je nalogu iznos od 350.000,00 EUR-a s računa tužitelja prebacila na žiro račun broj , od kojeg je iznosa kupljen stan. Potrebno je razlikovati dvije transakcije tuženice 7. travnja 2008. po njegovu nalogu i uz njegov supotpis transakcije od 350.000,00 EUR-a uplaćene s računa tužitelja direktno na račun tuženice koji je iznos utrošen na kupnju stana i u čemu nema ničeg spornog i sporne transakcije koju je ranije, 4. travnja 2008. obavila tuženica bez njegova znanja i dopuštenja, zlouporabom povjerenja i punomoći kada je s njegova računa O. b. 400.000,00 EUR-a prebacila na svoj račun kod iste banke, u cilju da novac prisvoji. Da je njezina izjava bila iskonstruirana dokazuje činjenica da je njezin račun kod O. b. na koji je bez znanja i dopuštenja tužitelja prebacila 400.000,00 EUR-a bio blokiran sve do listopada 2008. na temelju privremene mjere Općinskog suda u Obrovcu broj P-144/08. Iznos od 2.500.000,00 EUR-a dobiven je prodajom poslovnog udjela kojeg je tužitelj imao u E. " d.o.o. i ne radi se o imovini koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, uzimajući u obzir trajanje braka od njegovog sklapanja 18. svibnja 2007. do sklapanja ugovora o prodaji poslovnog udjela od 3. prosinca 2007., odnosno da su stranke u braku do uplate po ugovoru bile oko sedam mjeseci, dok je Društvo E. " d.o.o. osnovano 2003. a radio je na razvijanju projekta solarnih elektrana u H. od 2000., dok mu je tuženica pomagala oko prijevoda i sređivanja dokumentacije pa se predmetna isplata ne može smatrati bračnom stečevinom stranaka. Činjenica je da predmetnom tužbom, unatoč tome što je povukao tužbu u parničnim predmetima P-536/09 i parničnom predmetu P-153/09, već treći put traži povrat sredstava za koje tvrdi da ih je tuženica stekla bez osnove. Predlaže odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i nema osnove za žalbene razloge koje ističe tuženica.

Žalba tuženice nije osnovana.

Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-107/11 od 29. studenoga 2013. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženici da mu isplati iznos od 775.000,00 EUR-a, sa zateznom kamatom u visini od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, tekućom od 6. travnja 2011. do isplate. Isto je tako odbijen i prijedlog tužitelja kao predlagatelja za određivanje privremene mjere, te je naloženo tužitelju da tuženici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 644.178,25 kn.

Presudom suda drugog stupnja broj Gž-464/14-7 od 15. studenoga 2016. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je izjavio reviziju slijedom čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom i rješenjem broj Rev-610/2017-2 od 10. listopada 2018. djelomično reviziju tužitelja odbio kao neosnovanu u dijelu u kojem je odbijen sa zahtjevom za isplatom iznosa od 75.000,00 EUR-a sa zateznom kamatom tekućom od 6. travnja 2011. do konačne isplate, dok je rješenjem revizija tužitelja djelomično prihvaćena u dijelu u kojem je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatom iznosa od 700.000,00 EUR-a, sa zateznom kamatom koja teče od 6. travnja 2011. do isplate i dijelu u kojem je rješenjem odlučeno o troškovima postupka te je ukinuta presuda i rješenje ovog drugostupanjskog suda broj Gž-464/14-7 od 15. studenoga 2016. i presuda Općinskog suda u Benkovcu broj P- 107/11 od 29. studenoga 2013. i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđeno je sljedeće:

- da su parnične stranke bračni drugovi od 18. svibnja 2007.,

- da je tužitelj bio vlasnik poslovnog udjela u tvrtki „E.-E.“ d.o.o. O., te da je prodao svoj udio u tvrtki „C. E. H. A.“ iz A.,

- da je kupac tužitelju 1. travnja 2008. isplatio iznos od 1.150.000,00 EUR-a i to nakon zaključenja Ugovora o kupoprodaji, kao prvi dio cijene, kao i iznos od 625.000,00 EUR-a dana 29. listopada 2009. na tri računa tužitelja u tri različite banke („O. b.“ H.

d.d. Z., P. u O., „V.“ d.d. Z., P. u Z. i „E.&

S. b.“ d.d.),

- da je na svim računima tužitelja tuženica imala punomoć izdanu od strane tužitelja,

- da je tuženica 4. travnja 2008. na temelju punomoći tužitelja izvršila prijenos iznosa od 400.000,00 EUR-a s računa tužitelja br. na svoj račun kod iste banke, da je taj iznos oročila na godinu dana, da je potom 7. travnja 2009. iznos od 300.000,00 EUR-a uplatila na svoj račun kod „S. H. S. b.“, 50.000,00 EUR-a ponovno oročila kod „O. b.“, a preostalih 50.000,00 EUR-a uplatila na račun tužitelja kod „O. b.“ d.d. P. O.,

- da je 7. travnja 2008. tuženica oročila iznos od 75.000,00 EUR-a kod „V.“ H. d.d. na godinu dana,

- da je tužitelju osobno s računa kod „V.“ H. d.d. isplaćeno 350.000,00

EUR-a 7. travnja 2008., iznos od 122.000,00 EUR-a i gotovina od 100.000,00 EUR-a. Prvostupanjski je sud pobijanom presudom utvrdio da među strankama nije sporno da je nakon prodaje tužiteljeva jedinog udjela u poduzeću E. " d.o.o. na njegove račune kod O. b. d.d., V. i E. & S. b. početkom travnja

2008. uplaćena prva polovina ugovorene kupoprodajne cijene od 2.500.000,00 EUR, odnosno iznos od 1.125.000,00 EUR-a te da je dana 29. listopada 2009. na račun tužitelja kod E. & S. b. uplaćena polovina drugog dijela ugovorene kupoprodajne cijene,

odnosno iznos od 625.000,00 EUR-a, ali je sporno da li je tuženica bez valjane pravne osnove, bez tužiteljeva znanja i dopuštenja 4. travnja 2008., na temelju valjane i od ranije izdane punomoći tužitelja podigla i prenijela s računa tužitelja kod O. b. na svoj račun kod iste banke iznos od 400.000,00 EUR te da li je 29. listopada 2009. koristeći tužiteljevo nepoznavanje hrvatskog jezika, umjesto da prema uputi tužitelja iznos od 300.000,00 EUR-a oroči na njegovom računu na rok od godine dana, a drugih 300.000,00 EUR-a na njegovom računu oroči na iznos od tri mjeseca, u banci dala uputu da iznos od 300.000,00 EUR-a prebaci na njezin račun, koji je nalog u zabludi tužitelj i potpisao, odnosno bilo je potrebno utvrditi da li je tuženica taj iznos od 300.000,00 EUR-a oročila na svoje ime, te bez valjane pravne osnove, bez tužiteljeva znanja i dopuštenja zadržala za sebe.

Sud prvog stupnja je utemeljeno zaključio da tužbeni zahtjev predstavlja zahtjev s osnove stjecanja bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) jer tužitelj tvrdi da je sveukupni utuženi novčani iznos tuženica neosnovano stekla budući da za prijelaz te imovine na tuženicu ne postoji pravna osnova. Nadalje, osnovano smatra da se s obzirom na povijesni izvadak iz sudskog registra za tvrtku E. " d.o.o., činjenicu da je tužitelj bio njezin jedini osnivač od 24. ožujka 2003. pa do 9. travnja 2008.; da tuženica nikada nije bila upisana kao suovlaštenik poslovnog udjela upisanog u poslovnoj knjizi, što ona i ne osporava te da je projekt (vjetroelektrane) koštao 111.000,00 EUR-a, a platio ga je upravo tužitelj, smatra da se u konkretnome radi o vlastitoj imovini tužitelja a ne o bračnoj stečevini, kao imovini koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili imovini koja bi iz toga potjecala.

Prvostupanjski je sud i po ocjeni ovog suda drugog stupnja osnovano zaključio da je u konkretnome riječ o imovini koju je tužitelj imao u trenutku sklapanja braka s tuženicom i da se radi o njegovoj vlastitoj imovini. Ne radi se o imovini koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice niti ona potječe iz te imovine, u smislu odredbe čl. 248. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07 i 61/11 – dalje: ObZ). Naime, sukladno zaključku prvostupanjskog suda novčani iznos od 2.500.000,00 EUR- a dobiven je prodajom poslovnog udjela kojeg je samo tužitelj imao u tvrtci E.- E." d.o.o., i predstavlja njegovu vlastitu imovinu. Odlučujući o tome radi li se o bračnoj stečevini stranaka ili vlastitoj imovini prvostupanjski je sud, uz već navedeno, pravilno vodio računa o trajanju bračne zajednice stranaka od sklapanja braka 18. svibnja 2007. do zaključenja Ugovora o prodaji poslovnog udjela od 3. prosinca 2007., odnosno o činjenici da su stranke u braku do uplate prve polovine kupoprodajne cijene bile svega sedam mjeseci, pa se isplate kupoprodajne cijene i po ocjeni ovog suda drugog stupnja ne mogu smatrati bračnom stečevinom stranaka.

Činjenica da je tuženica tužitelju pomagala oko prijevoda s njemačkog na hrvatski jezik i sređivanja dokumentacije glede prodaje tvrtke ne može se smatrati takvim doprinosom kojim bi tuženica stekla udio na poslovnom udjelu tvrtke. Iskaz tuženice kojim tvrdi suprotno prvostupanjski je sud valjano ocijenio paušalnim kao i iskaz svjedoka S. P.

kojim tvrdi da je za prodaju poslovnog udjela tuženica zaslužna za 80 %.

Iz materijalnih dokaza koji priležu spisu, iz izvatka O. b. d.d. Z. o prometu po računu tužitelja broj EUR-a proizlazi da je 1. travnja 2008. na tužiteljev račun uplaćeno 575.000,00 EUR-a od kojih je 4. travnja 2008. izvršen prijenos iznosa od 400.000,00 EUR-a kojeg je, (sukladno nalogu za prijenos-l.s. 196.) potpisala tuženica (M. M.) te je novac prenesen na njezin račun broj, koji je iznos oročen (l.s. 196.), a po isteku oročenja 7. travnja 2009. 300.000,00 EUR-a je doznačeno u inozemstvo, 50.000,00 EUR-a je oročeno na računu tuženice a za 50.000,00 EUR-a je izvršen prijenos. Iz naloga za prijenos O. b. (l.s. 197.) te naloga za plaćanje u inozemstvo (l.s. 198.) vidljivo je kako je iznos od 300.000,00 EUR-a po nalogu tuženice s njezinog računa prebačen u inozemstvo i to na račun kod S. H. S. S..

Također je vidljivo da je na temelju ugovora o oročenju sredstava O. b. d.d. (l.s. 200.) tuženica oročila na jednu godinu iznos do 50.000,00 EUR-a te ga nalogom za prijenos u O. b. d.d. u O. 7. travnja 2009. prenijela na devizni račun tužitelja broj …, što je razvidno iz izvoda prometa računa tužitelja (l.s. 153.).

Nadalje, iz Izvoda prometa po računu tužitelja kod E. & S. b. broja kod te banke 27. listopada 2009. uplaćen je na taj račun iznos od 625.000,00

EUR-a te je tužitelj 29. listopada 2009. oročio iznos od 50.000,00 EUR-a i iznos od 250.000,00 EUR-a te da je izvršena isplata iznosa od 300.000,00 EUR-a.

Iz izvoda prometa po računu tužitelja broj kod E. & S.

bank d.d. (l.s. 209.) razvidno je kako je iznos od 250.000,00 EUR oročen na jednu godinu te da je iznos od 50.000,00 EUR-a tužitelj oročio na tri mjeseca, što je vidljivo iz pripisa kamata i Izvoda prometa po računu od 6. svibnja 2013. (l.s. 215.).

Iz naloga za zatvaranje punomoći E. & S. b. od 1. rujna 2009.

razvidno je da je tužitelj tuženici zatvorio punomoć za njegov račun broj kod te banke, na koji je račun tužitelju i uplaćen iznos od 625.000,00 EUR-a, pa tuženica u vrijeme kada su vršene transakcije kod E. i S. b. nije mogla raspolagati sredstvima na računu tužitelja, kako je to osnovano zaključio i prvostupanjski sud. Sud prvog stupnja osnovano smatra tuženičinu tvrdnju da je novac s računa kod O. b. u iznosu od 300.000,00 EUR-a prebacila na svoj račun i iskoristila za kupnju stana u N. jer iz podataka O. b. (l.s. 162.) proizlazi da je tuženica 400.000,00 EUR-a

oročila 4. travnja 2008. do 4. travnja 2009. te ga, nakon isteka oročenja prebacila na svoj račun u inozemstvo (l.s. 196.). Iz dokaza koji prileže spisu: računa (l.s. 222. i 223.) proizlazi da je račun za kupljeni stan prema ugovoru od 28. travnja 2008. u iznosu od 298.000,00 EUR- a plaćen 13. svibnja 2008., u vrijeme dok je iznos od 400.000,00 EUR-a bio oročen na tuženičinom računu u O. b. a s njim nije mogla raspolagati, kako je to tvrdila tijekom postupka i ponovno ističe žalbi (l.s. 223.).

Stoga je prvostupanjski sud i po ocjeni ovog suda drugog stupnja zaključio da, s obzirom da je u konkretnome riječ o vlastitoj imovini tužitelja - novčanom iznosu kojeg je stekao prodajom poslovnog udjela u tvrtci E. " d.o.o., kojim je tuženica neosnovano raspolagala i zadržala ga bez pravne osnove, obvezao tuženicu da mu isplati protuvrijednost iznosa od 650.000,00 EUR-a sa zateznim kamatama, jer je tužitelj u postupku dokazao da nije bila njegova volja niti se suglasio s tim da tuženica taj novac zadrži za sebe niti su parnične stranke zaključile kakav pravni posao temeljem kojeg bi ona polagala pravo da ih zadrži za sebe.

Neosnovano je njezino pozivanje na bračni ugovor od 22. rujna 2009. kojeg su potpisale obje parnične stranke. Naime, ovjereni potpisi ugovornih stranaka na bračnom ugovoru predstavljaju bitni sastojak tog ugovora, što je u konkretnome izostalo. Bračni je ugovor sukladno odredbi čl. 255. ObZ strogo formalni pravni posao jer propisani pisani oblik ugovora i ovjereni potpisi ugovornih stranaka su njegov bitni sastav. Osim toga, tuženica u postupku nije dokazala da joj je na temelju zaključenog bračnog ugovora od 22. rujna 2009. isplaćen bilo kakav novčani iznos i prvostupanjski je sud taj bračni ugovor osnovano ocijenio kao pokušaj parničnih stranaka da urede svoje imovinsko pravne odnose, koji se (ipak) nije realizirao.

Sud prvog stupnja smatra nespornim da je tužiteljica s računa tužitelja kod O. b. podigla 400.000,00 EUR-a i temeljem valjane punomoći prebacila ga na svoj račun kod O. b., oročila a potom, istekom godine dana 300.000,00 EUR-a uplatila na svoj račun u N.; 50.000,00 EUR-a ponovno je oročila i 7. travnja 2009. prebacila na tužiteljev račun kod O. b. koji iznos je tužitelj oročio slijedom čega zaključuje da je taj novčani iznos (50.000,00 EUR-a) tuženica vratila tužitelju, slijedom čega je, za taj novčani iznos, odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

Prvostupanjski je sud, isto tako, utemeljeno odredio privremenu mjeru, jer je pravilno zaključio da su se kumulativno ostvarile pretpostavke za određivanjem privremene mjere radi osiguranja novčane tražbine iz čl. 344. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, 93/14 i 73/17) jer je tužitelj, osim što je učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine, dokazao i opasnost da bi njezinim neizricanjem tuženica spriječila ili znatno otežala ostvarenje njegove tražbine, s obzirom na svoje dosadašnje postupke i konkretne radnje glede tužiteljevog novca. Isto je tako sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP kada je tuženicu, s obzirom na uspjeh tužitelja u sporu, obvezao da mu naknadi sveukupni parnični trošak.

Stoga žalba tuženice nije osnovana.

Na osnovi iznesenog, trebalo je po čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja, kao i rješenje prvostupanjskog suda kojim je određena privremena mjera, po čl. 380. toč. 2. ZPP.

U nepobijanom dijelu u toč. II. izreke ista prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

U Zadru 11. veljače 2021.

Predsjednica vijeća

Sanja Prosenica, v.r.