Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž R-512/2019-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić-Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. B. iz D., . OIB: ......, zastupan po punomoćnici M. H., odvjetnici u Z., protiv tuženika M. d.o.o. Z., OIB:, zastupan po punomoćnici B. M., odvjetnici u Z., radi naknade štete, rješavajući žalbe stranaka, izjavljene protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-6634/2010 od 18. travnja 2019., na sjednici vijeća održanoj dana 10. veljače 2021.

p r e s u d i o  j e

1. Odbijaju se kao neosnovane žalbe stranaka te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-6634/2010 od 18. travnja 2019. u točki I. izreke za dosuđeni iznos naknade neimovinske štete od 71.500,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, te se potvrđuje citirana presuda u točki III. izreke, u dosuđujućem dijelu točke IV. izreke te u odbijajućem dijelu točke V. izreke.

2. Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se citirana prvostupanjska presuda u točki IV. izreke u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.953,75 kn te u točki V. izreke i sudi:

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 1.953,75 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od 18. travnja 2019. do isplate, u roku od osam dana.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 87.062,50 kn.

3. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnova naknade neimovinske štete i imovinske štete za tuđu pomoć i njegu, iznos od 72.700,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po preciziranoj kamatnoj stopi koja na iznos od 71.500,00 kn teče od 10. travnja 2009. do isplate a na iznos od 1.200,00 kn od 18. travnja 2019. do isplate, sve u roku od osam dana.

U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnova naknade imovinske štete zbog izgubljene zarade iznos od 9.846,71 kn za razdoblje od mjeseca siječnja do mjeseca ožujka 2008., zajedno sa zakonskim zateznim kamatama preciziranim u stopi i tijeku na pojedinačne mjesečne iznose u izreci presude, u roku od osam dana.

Točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u preostalom dijelu kojim je traženo da tuženik u roku od osam dana isplati tužitelju:

- naknadu neimovinske štete u iznosu od 23.500,00 kn,

- naknadu imovinske štete zbog izgubljene zarade u iznosu od 270.341,48 kn za razdoblje od mjeseca travnja 2008. do mjeseca veljače 2010.,

- isplatu rente za izgubljenu zaradu u mjesečnom iznosu od 1.310,70 kn počevši od veljače 2010. pa ubuduće dok za to budu postojali zakonski uvjeti, time da se dospjeli iznos od 128.885,50 kn plati odjednom, a ubuduće do svakog 15-og u mjesecu za prethodni mjesec, sve sa pripadajućim zateznim kamatama preciziranim u stopi i tijeku u izreci presude.

U točki IV. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 23.521,69 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 18. travnja 2019. do isplate, u roku od osam dana.

Točkom V. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 87.062,50 kn, u roku od osam dana.

Protiv presude obje stranke podnose žalbu pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19. - dalje ZPP).

Tužitelj se žali protiv odbijajućeg dijela presude sadržanog u točki III. izreke te protiv odluke o troškovima postupka iz točke IV. izreke u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu troškova (koji se izrijekom ne navodi) te iz točke V. izreke kojom je dosuđen trošak tuženiku, s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači u smislu žalbenih navoda te prihvati preostali dio tužbenog zahtjeva kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova a tuženikov zahtjev za naknadu troškova odbije, podredno da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred drugog suca pojedinca.

Tuženik žalbom pobija dosuđujući dio presude iz točke I. izreke i to samo djelomično za dosuđeni iznos neimovinske štete od 71.500,00 kn te odluku o troškovima postupka iz točke IV. izreke u dijelu kojim je dosuđen trošak tužitelju te iz točke V. izreke u dijelu kojim nije prihvaćen tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka (koji se izrijekom ne navodi), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači te odbije pobijani dio tužbenog zahtjeva a tuženiku da se dosude troškovi postupka uključujući i trošak žalbe.

Tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženika dok je tuženik u odgovoru na žalbu osporio osnovanost žalbenih navoda s prijedlogom da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana te potražuje troškove sastava odgovora na žalbu.

Žalba tuženika nije osnovana dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete te isplatu rente zbog izgubljene zarade zbog ozljede na radu koja se dogodila 25. siječnja 2008.

U prvostupanjskom postupku nespornim je utvrđeno:

- da su stranke imale zaključen Ugovor o radu od 17. veljače 2006. na određeno vrijeme od 24 mjeseca, temeljem kojeg je tužitelj kao radnik radio kod tuženika kao poslodavca na radnom mjestu univerzalnog brodomontera, na privremenom radilištu u S. u SR Nj. te je ostvarivao plaću u iznosu od 1.708,98 EUR mjesečno,

- da je za vrijeme trajanja toga ugovora o radu, tužitelj 25. siječnja 2008. doživio ozljedu na radu na način da je pao sa radnog stola, kojom prilikom je došlo do uklještenja lijeve noge tužitelja, uslijed čega je tužitelju ozlijeđeno lijevo koljeno te mu je ukazana liječnička pomoć u zdravstvenoj ustanovi u Nj. gdje je obavljen prvi operativni zahvat i fizikalna terapija nakon čega je liječenje tužitelja i rehabilitacija nastavljena u H.,

- nakon ozljeđivanja tužitelj je koristio bolovanje zbog ozljede na radu,

- dana 1. travnja 2008. stranke su zaključile novi Ugovor o radu na određeno vrijeme do 30. lipnja 2008. za radno mjesto brodomontera u R. H. sa plaćom u iznosu od 3.720,00 kn bruto mjesečno, te je tužitelj i dalje nastavio koristiti bolovanje,

- rješenjem HZMO od 8. travnja 2009. (koje je postalo pravomoćno 13. svibnja 2009.) tužitelju je priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 28. siječnja 2009. zbog profesionalne nesposobnosti za rad,

- rješenjem HMZO-a od 11. rujna 2009. tužitelju je priznato pravo na invalidsku mirovinu u svoti od 1.216,98 kn mjesečno, počevši od 28. siječnja 2009., a isplata mirovine pripada tužitelju počevši od 14. svibnja 2009.,

- tužitelju je radni odnos kod tuženika prestao sa danom 13. svibnja 2009. s kojim danom je tužitelj odjavljen sa HZMO-a i HZZO-a.

Sud prvog stupnja utvrđuje da se radi o ozljedi koja je nastala na radu ili u vezi rada za što odgovornost snosi tuženik kao poslodavac jer je tužitelj prilikom ozljeđivanja obavljao svoje redovite poslove u okviru procesa rada brušenja dijela sekcije broda, koristeći se stolovima koje je osigurao investitor a što je bio uobičajeni način obavljanja redovitih radnih zadatka. Uvažavajući utvrđenja vezana za dinamiku dešavanja štetnog događaja sud utvrđuje da u ponašanju tužitelja nije bilo nikakvih činjenica koje bi ukazivale na doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja.

Stoga, kako je poslodavac odgovoran za provedbu mjera zaštite na radu i osiguranje uvjeta za rad na siguran način, to prvostupanjski sud utvrđuje da tuženik odgovara za štetu po načelu objektivne odgovornosti sukladno odredbi članka 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 59/96., 94/96., 114/03., 100/04., 86/08 i 116/08. - dalje ZZR) te članka 102. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 38/95., 54/95., 65/95., 102/98., 17/01., 82/01, 114/03., 123/03., 142/03., 30/04., 68/05. - dalje ZR) koji propisi upućuju na opće odredbe obveznog prava iz Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. - dalje: ZOO).

Pritom sud otklanja kao neosnovan tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije bez obzira na činjenicu što je tužitelj ozlijeđen na gradilištu druge pravne (strane) osobe, budući da je nesporno utvrđeno kako je u vrijeme ozljeđivanja tužitelj bio zaposlen kod tuženika na kojem stoga leži odgovornost za naknadu štete zbog ozljede na radu.

Provedenim medicinskim vještačenjem po specijalisti ortopedu prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju zadobio tjelesnu ozljedu lijevog koljena - napuknuće prednje križne sveze i oštećenje stražnjeg roga medijalnog meniska, uslijed čega je trpio fizičke i duševne boli i strah, da su unatoč provedenom liječenju zaostale trajne posljedice koje umanjuju opću životnu aktivnost tužitelja za 25%, da je zaostalo naruženje srednjeg stupnja te da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega kroz određeno vrijeme ali ne i trajno.

Kako je štetni događaj i njegove posljedice vještak HZMO-a naveo kao jedini uzrok invalidnosti tužitelja, po sudskom vještaku medicine rada nedvojbeno je utvrđeno da postoji direktna uzročno-posljedična veza između ozljeda zadobivenih u štetnom događaju i utvrđene profesionalne nesposobnosti za rad.

Prvostupanjski sud utvrđuje da je zadobivenim ozljedama povrijeđeno pravo osobnosti tužitelja na tjelesno i duševno zdravlje čime mu je nastala neimovinska šteta pa u smislu članka 1100. stavak 1. i 2. ZOO-a dosuđuje tužitelju pravičnu novčanu naknadu u ukupnom iznosu od 71.500,00 kn dok preostali dio ovog zahtjeva u iznosu od 23.500,00 kn (do zatraženih 95.000,00 kn) odbija kao neosnovan. Dalje utvrđuje da je tužitelju nastala i imovinska šteta na ime pružene tuđe pomoći i njege u trajanju od 60 sati, za što mu dosuđuje zatraženih 1.200,00 kn, uzimajući u obzir cijenu jednog sata takve pomoći od 20,00 kn (članak 1095. stavak 1. ZOO). Na dosuđeni iznos neimovinske štete priznate su zakonske zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva do isplate u smislu članka 1103. ZOO- a, a na dosuđeni iznos imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege od dana presuđenja do isplate prema članku 1086. ZOO-a, sve u vezi s člankom 29. stavak 1. i 2. ZOO-a.

Tužbeni zahtjev kojim se potražuje naknada imovinske štete zbog izgubljene zarade, prvostupanjski sud nalazi samo djelomično osnovanim. Po ovom osnovu tužitelj je potraživao iznos od 280.188,19 kn za izgubljenu zaradu za period od siječnja 2008. do veljače 2010., kao razliku između naknade za bolovanje i iznosa invalidske mirovine koju je primao te plaće koju bi pretpostavljeno ostvarivao radom za tuženika u Nj. (pretpostavljeno bi ostvarivao 14.230,09 kn mjesečno a tužitelj tvrdi da bi u Nj. radio do veljače 2010.). Za nastavni period od dijela veljače 2010. pa nadalje, tužitelj potražuje razliku između invalidske mirovine koju je primao te plaće koju bi pretpostavljeno ostvarivao radom za tuženika u H. (pretpostavljeno bi ostvarivao 2.790,78 kn neto mjesečno) time da traži da za period od veljače 2010. do travnja 2018., tuženik odjednom plati dospjele iznose od 128.885,50 kn, a nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti da mu plaća rentu u iznosu od 1.310,70 kn mjesečno do svakog 15-og u mjesecu za prethodni mjesec.

Analizom i ocjenom dokaza provedenih na okolnost utvrđenja načina prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika, sud prvog stupnja utvrđuje da, iako je korišten obrazac za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu kupljen u NN, cijeneći sadržaj isprave od 14. travnja 2009. na temelju koje je radni odnos prestao, utvrđuje da je među strankama došlo do sporazumnog raskida radnog odnosa suglasnom voljom stranaka.

Kako nalazi da je tužitelj kod tuženika sporazumno, izjavom volje raskinuo radni odnos, prvostupanjski sud smatra da tužitelj ima pravo na naknadu štete s naslova izgubljene zarade samo za period do 13. svibnja 2009. odnosno do kada je trajao radni odnos kod tuženika prema navodima sporazumnog raskida ugovora o radu a nakon toga datuma da tužitelj nema pravo na takvu naknadu štete niti rentu.

Provedenim financijskim vještačenjem prvostupanjski sud utvrđuje da je u razdoblju od ozljeđivanja pa do prestanka radnog odnosa 13. svibnja 2009., u kojem najvećem dijelu vremena je tužitelj koristio bolovanje zbog ozljede na radu, izgubljena zarada tužitelja iznosila ukupno 9.846,71 kn i to 741,12 kn za mjesec siječanj 2008., 2.664,50 kn za mjesec veljaču 2008. te 6.441,09 kn za mjesec ožujak 2008. pa toliko sud i dosuđuje tužitelju nepobijanom točkom II. izreke presude, primjenom odredbe članka 1095. ZOO-a.

Dalje je uz uvažavanje bitno smanjene visine plaće koju bi tužitelj primao prema Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 1. travnja 2008., provedenim vještačenjem je utvrđeno da do prestanka radnog odnosa 13. svibnja 2009. i odlaska u invalidsku mirovinu, tužitelj nije gubio na zaradi (jer je naknada za bolovanje bila veća od pretpostavljene plaće koju bi primao radom u H.). Stoga taj dio tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud odbija kao neosnovan jednako kao i preostali dio tužbenog zahtjeva uz već izneseno obrazloženje da tužitelj ne ostvaruje pravo na naknadu štete niti rentu nakon 13. svibnja 2009. jer je izjavom volje raskinuo radni odnos kod tuženika.

Odluku o troškovima postupka donosi primjenom članka 154. stavak 2. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a pri čemu svakoj stranci dosuđuje troškove postupka prema vrijednosti predmeta spora i uspjeha svake stranke u trenutku poduzimanja pojedine radnje punomoćnika.

U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano upire žalbom tužitelja, budući da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz citiranih zakonskih odredbi (osim u dijelu odluke o troškovima postupka).

U ovoj žalbenoj fazi, sporna je visina tužitelju dosuđene pravične novčane naknade od 71.500,00 kn u kojem dijelu odluku pobijaju obje stranke te je sporna osnovanost zahtjeva za naknadu imovinske štete izgubljene zarade nakon 13. svibnja 2009., s kojim zahtjevom je tužitelj odbijen te pobija žalbom odluku u tom dijelu.

Neosnovano tužitelj smatra da je pravična novčana naknada prenisko određena odnosno neosnovano tuženik tvrdi da dosuđena pravična novčana naknada visinom odudara od Orijentacijskih kriterija i iznosa VSRH. Pravilno je prvostupanjski sud cijenio utvrđenja provedenog medicinskog vještačenja kojim je utvrđeno da je tužitelj u štetnom događaju doživio primarni strah jakog intenziteta u trenutku ozljede, u daljnjem tijeku postojao je sekundarni strah, jačeg intenziteta u trajanju od pet dana, srednjeg intenziteta u trajanju od sedam dana i jakog intenziteta u trajanju od daljnjih 30 dana, da je trpio jake bolove u trajanju od 10 dana, bolove srednjeg intenziteta u trajanju od 30 dana te bolove slabog intenziteta u trajanju od daljnja tri mjeseca, da je štetni događaj rezultirao umanjenjem opće životne i radne aktivnosti tužitelja u omjeru od 25% jer se razvila fleksorna kontraktura lijevog koljena u teškom stupnju te naglašena hipotrofija muskulature cijele noge što je dovelo do težeg hoda i šepanja tužitelja, koje predstavlja naruženje srednjeg stupnja, da tužitelj ne može obavljati poslove koji zahtijevaju klečanje, čučanje, odnosno čučeći položaj, da tužitelj može stati na prstima, hodati po stepenicama i neravninama, da je preporučena vožnja biciklom i šetnja prirodom, da nošenje većih tereta ili penjanje na ljestve tužitelj može obaviti uz ulaganje pojačanih napora.

Osim toga, prvostupanjski je sud uzeo u obzir činjenicu da se tužitelj ozlijedio u dobi od 54 godine, da je po zanimanju tesar, da radi poslove u građevinarstvu i brodogradnji, da je uslijed ozljede prošao tri operacije, išao na fizikalnu terapiju, da danas šepa na lijevu nogu, da ukoliko ide u dulju šetnju mora nositi štake, da mora svaki dan kratko šetati i koristiti stepenice da mu se noga ne bi ukočila, da kod promjene vremena osjeća bolove, da nogu ne može saviti niti podignuti, da ne može trčati, da su od artroskopije tužitelju ostali ožiljci na koljenu te oteklina koja je stalno prisutna te izaziva pozornost drugih ljudi. Sud je vodio računa i o posebnostima ovog slučaja odnosno činjenici da se tužitelj ozlijedio daleko od svog prebivališta, doma i obitelji, u brodogradilištu strane zemlje gdje je i hospitaliziran te podvrgnut operaciji, da je zbog jezične barijere imao otežanu komunikaciju, da se unatoč preporuci liječnika za mirovanjem već nakon 10 dana po naputku nadređenog djelatnika vraća vlakom kući u Hrvatsku, sam, noseći torbe, bez pratnje obitelji i bliskih osoba, cijeneći sve ove okolnosti s aspekta duševnih boli i straha koje je tužitelj proživljavao. Slijedom iznesenog, neosnovani su žalbeni navodi stranaka jer je sud prvog stupnja u dovoljnoj mjeri cijenio sve relevantne kvalifikatorne okolnosti odnosno jačinu i trajanje povredom izazvanih duševnih i fizičkih boli i straha prilikom odmjeravanja visine pravične novčane naknade na ime povrede prava osobnosti iz članka 19. stavak 1. i 2. ZOO-a odnosno vodio je računa o svim okolnostima iz odredbe članka 1100. stavak 1. i 2. ZOO-a.

Osporavajući pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnost primjene materijalnog prava tužitelj u žalbi osporava zaključak prvostupanjskog suda vezano za ocjenu razloga i načina prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika te ocjenu suda da se radilo o sporazumu stanaka. Tužitelj i dalje ustraje na tvrdnji da mu je tuženik uručio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 14. travnja 2009., kako i glasi obrazac isprave koji je korišten te da se radi o jednostranom aktu poslodavca a ne o sporazumu stranaka. Na takav zaključak da ukazuje činjenica što je Odlukom o otkazu ostavljen otkazni rok od mjesec dana i određeno da tužitelju radni odnos prestaje 13. svibnja 2009., zatim činjenica da je tužitelj potpisao primitak Odluke o otkazu na za to predviđenoj rubrici „dostaviti“ pa da se stoga ne radi o potpisu sporazuma, te ukazuje na činjenice koje su utvrđene u prekršajnom postupku poslovni broj G-6364/2009 vođenom protiv Vesne Savić kao odgovorne osobe tuženika te protiv tuženika kao pravne osobe zbog povrede propisa vezanih za radnopravni status tužitelja. U žalbi se osporava i ocjena iskaza saslušanih osoba.

Protivno iznesenim žalbenim navodima tužitelja, pravilno je i potpuno sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje, cijeneći pri tome izvedene dokaze, na način kako je to propisano člankom 8. ZPP-a, posebno utvrđenja iz iskaza tužitelja te odgovornih osoba tuženika V. S.i M. S. dovodeći ih u vezu s utvrđenjima koja proizlaze iz dokumentacije priležeće spisu.

Treba napomenuti da stranke ne dovode u pitanje činjenicu da nakon što je istekom vremena prestao Ugovor o radu od 1. travnja 2008. zaključen na određeno vrijeme od dva mjeseca (članak 10. stavak 4. ZR-a), tužitelj je ostao biti zaposlen kod tuženika pod istim uvjetima, koristeći bolovanje, pa se smatra da je zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme u smislu članka 10. stavak 5. ZR-a. Na to ukazuju podaci iz radne knjižice tužitelja te podaci odjava tužitelja kao osiguranika sa HZMO-a i HZZO-a, gdje se svugdje kao datum prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika navodi datum 13. svibnja 2009.

Utvrđujući okolnosti pod kojima je došlo do prekida radnog odnosa tužitelja kod tuženika, prvostupanjski sud je osnovano prihvatio kao vjerodostojne iskaze odgovornih osoba tuženika V. S. i M. S. iz čijih je iskaza utvrdio da je u travnju 2009., za vrijeme dok je bio na bolovanju, tužitelj zatražio svoju radnu knjižicu, da su od tužitelja te dostavom rješenja HZMO-a saznali da je tužitelj ostvario pravo na invalidsku mirovinu, da je sastanak V.S. i tužitelja na benzinskoj postaji u D. održan na inicijativu tužitelja kako bi njemu bilo prikladnije pristupiti sastanku jer je sjedište tvrtke tuženika u Z. a tužitelj stanuje u D., da je te prilike V. S. dostavila tužitelju radnu knjižicu te je potpisan obrazac Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 14. travnja 2009. koja svojim sadržajem predstavlja sporazum stranaka o prestanku radnog odnosa, da odgovorne osobe tuženika nisu imale potrebu za odlaskom u D. u slučaju donošenja jednostrane odluke o otkazu jer za to ne bilo nužno potpisivanje po tužitelju i stoga bi mu takva odluka s preostalom dokumentacijom mogla biti poslana poštom na adresu prebivališta.

Pravilno je sud prvog stupnja cijenio sadržaj privatne isprave na temelju koje je radni odnos prestao uvažavajući sadržaj a ne naziv isprave. Iz sadržaja navedene isprave prvostupanjski sud izvodi zaključak da je tužitelj sporazumno raskinuo radni odnos s tuženikom, utvrđujući da je Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 14. travnja 2009. napisana na obrascu izdanom od NN da je u istoj navedeno da se tužitelju otkazuje ugovor o radu zbog toga što je kod tužitelja nastupila profesionalna nesposobnost za rad - invalidska mirovina prema Rješenju od 13. svibnja 2009., da otkazni rok počinje teći 14. travnja 2009. i traje do 13. svibnja 2009., da je iznad prostora za obrazloženje odluke stavljen naslov "sporazumni raskid" te da je navedeno da se radi o odluci o raskidu radnog odnosa - sporazum koju donosi poslodavac na temelju rješenja broj 708495 od 08. travnja 2009. o profesionalnoj nesposobnosti za rad po kojem je tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu, da tužitelj sporazumno sa tuženikom raskida radni odnos prema gore navedenom rješenju te da je pod rubrikom dostaviti navedeno ime tužitelja kao i njegov potpis (čiju autentičnost tužitelj ne dovodi u pitanje) te da se sa druge strane nalazi žig i potpis za pravnu osobu tuženika.

Osnovano je prvostupanjski sud otklonio kao irelevantnu presuda Prekršajnog suda u Zagrebu poslovni broj G-6364/09 od 5. srpnja 2010. za utvrđivanje činjenice načina prestanka radnog odnosa utvrdivši da je istom utvrđeno da je počinjen prekršaj jer poslodavac tužitelja nije u roku od 15 dana odjavio iz obveznog mirovinskog i zdravstvenog osiguranja. Osim toga, tijekom toga postupka, počevši od obavijesti koja je tužitelju poslana od strane inspekcije rada, preko podnošenja optužnog prijedloga pa do donošenja presude u prekršajnom postupku, u navedenim se ispravama koriste različiti termini vezano za prestanak radnog odnosa tužitelja: od otkaza poslodavca do sporazumnog prestanka radnog odnosa. Međutim, prekršajni postupak se nije bavio utvrđivanjem činjenice načina prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika, nego učinjenim prekršajima tuženika kao poslodavca pa bez uporišta tužitelj u žabi ponovno ukazuje na prekršajni postupak. Neosnovano tužitelj u žalbi tvrdi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer je sud odbio provesti dokazni prijedlog tužitelja za saslušanje njegove supruge I. B.. Naime, supruga tužitelja nije predlagana da se sasluša na okolnost načina prestanka radnog odnosa tužitelja već na okolnost ne/mogućnosti zapošljavanja tužitelja na drugim poslovima nakon ozljede na radu.

Stoga je i prema stajalištu ovoga suda pravilno utvrđena činjenica da je tužitelju radni odnos prestao sporazumom radnika i poslodavca u smislu članka 103. točka 5. ZR-a koji je zaključen u pisanom obliku kako to nalaže kogentna odredba članka 104. ZR-a.

Takav sporazum kao ugovor građanskog, obveznog prava daje strankama mogućnost slobode ugovaranja uvjeta prestanka rada pa tako i u pogledu dana prestanka rada te mogućnost ugovaranja otkaznog roka. Čak i okolnost da je najprije donesena odluka poslodavca o otkazu nije zapreka da poslodavac i zaposlenik zaključe sporazum o prestanku radnog odnosa u kojem slučaju je to temelj prestanka radnog odnosa.

Na zaključak da se radilo o sporazumnom raskidu govori i činjenica što se na obrascu odjave tužitelja kao osiguranika sa mirovinskog osiguranja navodi sporazumi raskid kao temelj prestanka radnog odnosa. Na to ukazuju i činjenice da za redoviti poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu iz članka 106. stavak 1. alineja 1. ZR-a tuženik nije poštivao uvjete i kriterije iz članka 106. stavak 2., 3. i 4. ZR-a, nije pribavio suglasnost radničkog vijeća (ili nadležne službe za zapošljavanje) koja je obvezna za otkaz radniku kod kojeg postoji profesionalna nesposobnost za rad uz dokaz da je radniku ponudio drugi odgovarajući posao prema preostaloj radnoj sposobnosti u smislu članka 78. ZR-a u vezi s člankom 146. stavak 1. alineja 3. ZR-a, a u svezi svega toga tužitelj nije zatražio zaštitu niti pred poslodavcem niti sudsku zaštitu, naprotiv, tužitelj se suglasio s prestankom radnog odnosa. Osim toga, tužitelj nije pobijao pravnu valjanost predmetnog sporazuma o prestanku radnog odnosa niti po općim propisima obveznog prava (u smislu isticanja razloga za pobojnost ili ništetnost).

Radi svega proizlazi zaključak da, iako je kod tužitelja utvrđen nastup profesionalne nesposobnosti za rad što je u direktnoj uzročno posljedičnoj vezi sa nastalom ozljedom na radu a s tim u vezi je tužitelju priznato i pravo na invalidsku mirovinu, profesionalna nesposobnost za rad u konkretnom slučaju nije uzrok nastanku gubitka zarade u vidu razlike između iznosa invalidske mirovine koju tužitelj prima i plaće koju bi tužitelj ostvarivao na radu kod tuženika. Uzrok nastanku ove štete je prestanak radnog odnosa tužitelja kod tuženika do kojeg je prema utvrđenju provedenog postupka došlo na zahtjev tužitelja, uz njegovu suglasnost i pristanak na zaključivanje sporazuma o prestanku radnog odnosa.

Poslodavac ne odgovara za štetu na radu zbog izgubljene zarade ako je na zahtjev radnika sporazumno raskinuo ugovor o radu radi odlaska tužitelja u invalidsku mirovinu jer je ugovor o radu prestao voljom tužitelja nakon što mu je u provedenom upravnom postupku priznato pravo na invalidsku mirovinu, koji postupak je iniciran po osobnoj liječnici tužitelja.

U konkretnom slučaju tužitelj zaradu ne bi gubio da je odlučio nastaviti raditi kod tuženika budući da ugovor o radu ne prestaje dostavom pravomoćnog rješenja o priznavanju prava na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad (to se dešava samo kod postojanja opće nesposobnosti za rad u smislu članka 103. točka 4. ZR-a).

Stoga je pravilno utvrđen neosnovanim tužbeni zahtjev za isplatu izgubljene zarade i rente zbog gubitka na zaradi nakon prestanka radnog odnosa 13. svibnja 2009. nadalje jer nema uzročno posljedične veze između gubitka na zaradi s utvrđenom profesionalnom nesposobnošću za rad, radi čega nije bilo mjesta primjeni članka 1095. stavak 1. i 2. ZOO-a u vezi s člankom 1088. ZOO-a.

U pogledu odbijenog dijela tužbenog zahtjeva za izgubljenu zaradu za razdoblje od travnja 2008. do prestanka radnog odnosa (koje se žalbom tužitelja posebno ne dovodi u pitanje) pravilno je prvostupanjski sud na temelju provedenog financijskog vještačenja utvrdio da tužitelj nije gubio na zaradi jer je naknada za bolovanje bila veća od pretpostavljene plaće ugovorene nakon 1. travnja 2008. za rad u H..

Tužitelj pravilno žalbom ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava kod odlučivanja o troškovima postupka priznatih tuženiku sukladno njegovu uspjehu u sporu. Prema pravnom stajalištu Županijskog suda u Rijeci, koji je bio u primijeni u vrijeme donošenja pobijane presude te prije donošenja zadnje novele ZPP-a (ZID ZPP 70/19.), u situaciji kada stranka djelomično uspije u sporu, posebno u parnicama radi naknade štete po tužbi fizičke osobe protiv pravne osobe kao ekonomski jače strane, tada u primjeni članka 154. stavak 2. ZPP-a tužitelju valja priznati razmjeran dio troškova sukladno ostvarenom uspjehu u sporu bez nalaganja da on tuženiku isplati troškove razmjerno tuženikovu uspjehu.

Stoga u konkretnom slučaju tuženik ne ostvaruje pravo na naknadu svojih troškova postupka jer se razmjernim umanjenjem troškova tužitelja namiruje uspjeh tuženika u parnici, pa je preinačenjem dosuđujućeg dijela odluke o troškovima iz točke V. izreke, povodom žalbe tužitelja, zahtjev tuženika za naknadu troškova u iznosu od 87.062,50 kn, valjalo odbiti.

Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnost primijene materijalnog prava utvrđeno je da je pogrešno sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kod odlučivanja o visini troškova dosuđenih tužitelju. Naime, za određivanje visine troškova svake pojedine radnje punomoćnice tužitelja kao i ocjenu uspjeha tužitelja u sporu, kao relevantnu vrijednost predmeta spora trebalo je uzeti visinu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 15. svibnja 2018. (list 503-509 spisa) prema kojem bi visina vps-a iznosila 583.873,69 kn (96.200,00 kn + 280.188,19 kn + 128.885,50 kn + pet godina rente po 1.310,70 kn mjesečno). Kako je donošenjem prvostupanjske presude tužitelju dosuđen iznos od 82.546,71 kn (72.700,00 kn + 9.846,71 kn), proizlazi da je tužitelj djelomično uspio u sporu sa 14%, pa mu je valjalo sukladno tom uspjehu dosuditi troškove parničnog postupka pravilnom primjenom članka 154. stavak 2. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a i relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. - dalje. Tarifa).

Tužitelju pripada trošak za sve radnje koje je sud prvog stupnja pravilno naveo u obrazloženju prvostupanjske presude time da mu za sastav tužbe pripada 5.840,00 kn (Tbr. 7/1 Tarife), za zastupanje na raspravama 05.12.2011., 21.02.2012., 15.04.2013., 19.11.2013., 14.11.2014., 16.02.2015., 16.05.2018., 14.11.2018., 20.02.2019. i 04.03.2019. za svaku raspravu po 5.840,00 kn (Tbr. 9/1 Tarife), za zastupanje na ročištu 06.10.2011. iznos od 2.920,00 kn (Tbr. 9/2 Tarife), za sastav četiri obrazložena podneska od 16.05.2012., 17.07.2013., 28.05.2014. i 13.07.2015. za svaki podnesak po 5.840,00 kn (Tbr. 8/1 Tarife), za sastav ostalih podnesaka od 15.10.2010., 20.05.2011., 18.10.2011., 29.03.2012., 06.06.2013., 23.09.2013., 20.12.2013., 20.03.2014., 10.07.2014., 09.04.2015., 13.10.2015., 14.04.2016., 21.09.2016., 03.05.2017., 21.07.2017., 16.05.2018., 06.11.2018. i 22.02.2019. iznos od 500,00 kn za svaki podnesak (Tbr. 8/3 Tarife), što ukupno iznosi 99.520,00 kn pa uvećano za 33.820,00 kn na ime 25% PDV-a (Tbr. 42. Tarife), zbrojeno daje iznos od 133.340,00 kn. Imajući u vidu djelomičan uspjeh tužitelja u sporu od 14%, istom je od naprijed navedenog iznosa troškova trebalo priznati 18.667,60 kn što uz daljnji iznos od 6.807,84 kn na ime troškova medicinskog i financijskog vještačenja te troškova sudske dostave, koje je trebalo kao nužne dosuditi u cijelosti, iznosi ukupno 25.475,44 kn na ime troškova parničnog postupka koje je tuženik dužan platiti tužitelju.

Kako je prvostupanjskom presudom u točki IV. izreke tužitelju već dosuđen trošak postupka od 23.521,69 kn, to mu je ovom drugostupanjskom odlukom trebalo priznati po ovom osnovu razliku od daljnjih 1.953,75 kn, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom.

Tuženiku nije dosuđen trošak za sastav odgovora na žalbu jer se ne radi o trošku koji bi bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude, pozivom na članak 368. stavak 1. ZPP-a i članak 373. točka 3. ZPP-a.

Presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke za dosuđeni iznos imovinske štete za tuđu pomoć i njegu od 1.200,00 kn te u točki II. izreke, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 10. veljače 2021.

Predsjednica vijeća

Ivanka Maričić-Orešković