REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 61 Pž-2920/2019-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Omazića, predsjednika vijeća, Ivane Mlinarić, suca izvjestitelja i Tatjane Kujundžić Novak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. T., OIB ..., M. B., S., kojeg zastupaju punomoćnici D. R., odvjetnik u S. i A. D., odvjetnik u Z., protiv tuženika I. B., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik u Z., radi isplate iznosa od 3.841.479,31 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1684/2014 od 13. ožujka 2019., u sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1684/2014 od 13. ožujka 2019. u točki I. izreke i u dijelu točke II. izreke kojim je tužitelj obvezan na naknadu troškova u iznosu od 432.225,00 kn.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1684/2014 od 13. ožujka 2019. u dijelu točke II. izreke kojim je tužitelj obvezan na naknadu troškova u iznosu od 48.025,00 kn i sudi:

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 48.025,00 kn (četrdeset- osamtisućadvadesetpet kuna), kao neosnovan.

Obrazloženje

Trgovački sud u Zagrebu je presudom poslovni broj P-1684/2014 od 13. ožujka 2019. odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.841.479,31 kn na ime prijenosa poslovnog udjela trgovačkog društva G. d.o.o. s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), te je naložio tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 480.250,00 kn (točka II. izreke).

Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ju drugostupanjski sud ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je djelomično osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredaba članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita u dijelu navedenom u točki I. izreke, dok je u dijelu navedenom u točki II. izreke ove presude prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. U postupku koji je prethodio pobijanoj presudi, kao niti u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se poziva i žalitelj. Naime, suprotno žalbenim navodima pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku.

Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku o glavnoj stvari.

Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan pri čemu je pravilno primijenio pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a u vezi s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a. Naime, svaka stranka treba dokazati istinitost tvrdnji o postojanju činjenica koje su za nju povoljne, na kojima zasniva svoje zahtjeve i prigovore, osim ako iz zakona ne proizlazi drukčije (članak 7. stavak 1. i članak 219. stavak 1. ZPP-a). Shodno tome, tužitelj je dužan dokazati istinitost svojih tvrdnji o postojanju činjenica na kojima temelji tužbeni zahtjev. Ako tužitelj u tome ne uspije, njegov zahtjev za pružanje pravne zaštite treba odbiti.

Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 3.841.479,31 kn na ime prijenosa poslovnog udjela trgovačkog društva G. d.o.o.

U konkretnom slučaju nisu sporne sljedeće činjenice:

- da je 7. srpnja 2008. sklopljen Ugovor o udjelu u tuđem udjelu između tužitelja i J. Š. iz Z. kao ortaka – imatelja podudjela te tuženika kao ortaka – člana glavnog društva (dalje: Ugovor);

- da je 13. listopada 2009. tuženik kao prenositelj sklopio Ugovor o prijenosu poslovnog udjela s društvom A. d.o.o. kao stjecateljem;

- da je 13. listopada 2009. tuženik kao prenositelj sklopio i Sporazum o naknadi za prijenos poslovnog udjela s društvom A. d.o.o. kao stjecateljem (dalje: Sporazum); - da je društvo G. d.o.o. pripojeno društvu A. d.o.o. na temelju Odluke o pripajanju i Ugovora o pripajanju od 23. rujna 2009.;

- da je 29. rujna 2009. u sudskom registru društva A. d.o.o. kao preuzimatelja upisano pripajanje društva G. d.o.o.;

- da je 11. studenoga 2009. društvo G. d.o.o. brisano iz sudskog registra; - da je odlukom skupštine društva A. d.o.o. od 29. travnja 2013. dana suglasnost na plan podjele od 28. veljače 2013. u postupku podjele društva A. d.o.o. odvajanje s osnivanjem društva A. projekt d.o.o.

- da je 20. siječnja 2013. prihvaćen plan podjele u obliku Ugovora o podjeli i preuzimanju društva A. d.o.o., odvajanje s preuzimanjem dijela imovine.

Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio kako nije ispunjen uvjet iz članka 9. Ugovora jer tužitelj nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, dokazao da je na ime prijenosa poslovnog udjela u društvu G. d.o.o. s tuženika kao prenositelja na društvo A. d.o.o. kao stjecatelja tuženiku isplaćena naknada za prijenos.

Člankom 9. Ugovora utvrđeno je da je glavno društvo (G. d.o.o.) vlasnik nekretnina u k.o. R. (nije određeno kojih) te kako je namjera ugovornih strana da u slučaju prijenosa 100% poslovnog udjela društva G. d.o.o. cijenu prijenosa udjela formiraju prema vrijednosti nekretnina u k.o. R. u vlasništvu glavnog društva (G. d.o.o.). Nadalje su ugovorne strane suglasno utvrdile međusobna prava i obveze u slučaju prijenosa 100% poslovnog udjela društva G. d.o.o. na način da se iz postignute cijene prijenosa 100% poslovnog udjela društva G. d.o.o. prvenstveno namiruju određeni troškovi stjecanja nekretnina u k.o. R., uz taksativno navođenje što uključuju takvi troškovi, te da se razlika između postignute cijene za 100% poslovnog udjela društva G. d.o.o. i taksativno određenih troškova dijeli između ortaka na način da se tuženiku isplati 50%, J. Š. 27,50%, a tužitelju 22,50% razlike između postignute cijene za 100% poslovnog udjela društva G. d.o.o. i cjelokupnih troškova.

Odredbama članka 412. stavka 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07 i 146/08; dalje: ZTD) propisano je da je za prijenos poslovnog udjela potreban ugovor sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili privatne isprave koju potvrdi javni bilježnik. Takav ugovor potreban je i za preuzimanje obveze da će se prenijeti poslovni udio. Za prijenos poslovnog udjela nije potrebna promjena društvenog ugovora. Prema tome, ugovor o prijenosu poslovnog udjela strogo je formalan ugovor koji mora biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili privatne isprave koju potvrdi javni bilježnik. Takav zakonom propisani oblik vrijedi ne samo za ugovor o prijenosu poslovnog udjela, već i za predugovor tom ugovoru, odnosno za ugovor kojim se dotadašnji i budući imatelj poslovnog udjela uzajamno obvezuju da će sklopiti ugovor o prijenosu poslovnog udjela. U tom se obliku moraju dati očitovanja obiju ugovornih strana, dakle, ponuda i prihvat sadržani u jednoj ili više isprava i taj se oblik traži za cijeli sadržaj takvih ugovora, a ne samo za njegove bitne sastojke. Zakonom propisani oblik je uvjet nastanka i valjanosti takvih ugovora pa ugovori koji nisu sklopljeni u propisanom obliku nemaju pravni učinak (članak 290. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO). Osim toga, zahtjev zakona da ugovor bude sklopljen u određenom obliku važi i za sve kasnije izmjene i dopune ugovora (članak 286. stavak 2. ZOO-a). Zbog toga je i Sporazum, kojim je određena naknada za prijenos poslovnih udjela tuženika kao prenositelja u društvu G. d.o.o., na društvo A. d.o.o. kao stjecatelja i način njezinog plaćanja (članak 2.) morao biti sklopljen u obliku propisanom odredbama članka 412. stavka 3. ZTD-a, dakle, u obliku javnobilježničkog akta ili privatne isprave koju potvrdi javni bilježnik. Međutim, Sporazum nije sklopljen u zakonom propisanom obliku, već u obliku privatne isprave. Stoga, u nedostatku zakonom propisanog oblika, takav Sporazum ne proizvodi nikakve pravne učinke pa tako niti u dijelu koji se odnosi na naknadu za prijenos poslovnih udjela i njezinu isplatu. Dakle, Sporazum kojim se društvo A. d.o.o. obvezalo isplatiti tuženiku kao prenositelju naknadu za prijenos poslovnog udjela u društvu G. d.o.o. u iznosu od 3.520.921,02 kn je bez pravnog učinka (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-5323/2017-7 od 7. veljače 2018. i Vrhovni sud Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-324/2018-5 od 26. lipnja 2019.). Osim toga, na temelju isprava u spisu te iskaza svjedoka i stranaka nije utvrđeno da je tuženiku stvarno isplaćena naknada za prijenos poslovnih udjela, dok tužitelj nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, predložio niti predočio dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a u vezi s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, utvrdio kako u konkretnom slučaju nije ostvaren uvjet iz članka 9. Ugovora za isplatu utuženog iznosa na ime prijenosa poslovnog udjela trgovačkog društva G. d.o.o.

Budući da iz samog tužbenog zahtjeva i činjenica na kojima se on temelji proizlazi kako tužitelj zahtijeva isplatu predmetnog iznosa po osnovi prijenosa poslovnog udjela, a ne po osnovi naknade štete, dok je sud dužan odlučivati u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva (članak 2. stavak 1. ZPP-a) te je vezan njegovom činjeničnom osnovom (članak 186. stavaka 3. ZPP-a), to su pravno irelevantni žalbeni navodi kako je tuženik prouzročio tužitelju štetu postupanjem protivno članku 11. Ugovora. Dodatno, na temelju isprava u spisu te iskaza svjedoka i stranaka prvostupanjski sud je pravilno utvrdio kako tuženik nije postupio protivno članku 11. Ugovora kojim je određeno da se tuženik kao ortak – član glavnog društva obvezuje izvještavati tužitelja i J. Š. iz Z. kao ortake – imatelje podudjela o svim razgovorima, pregovorima i interesentima za stjecanje 100% glavnog društva te im omogućiti sudjelovanje u razgovorima i pregovorima, dok tužitelj nije dokazao suprotno. U svakom slučaju, tužitelj nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, dokazao da je zbog eventualne povrede ugovornih obveza iz članka 11. Ugovora pretrpio štetu upravo u utuženom iznosu.

Tuženik je u cijelosti uspio u sporu zbog čega ima pravo na naknadu troškova postupka (članak 154. stavak 1. ZPP-a), kao što je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio kako tuženik ima pravo na naknadu troškova zastupanja na ročištu od 23. rujna 2019. u iznosu od 38.420,00 kn, što uvećano za PDV od 25% u iznosu od 9.605,00 kn, iznosi 48.025,00 kn. To iz razloga što iz zapisnika s tog ročišta proizlazi kako tuženik (kao niti tužitelj) nije pristupio na to ročište pa se u konkretnom slučaju radi o trošku koji za tuženika nije niti nastao. Dakle, u konkretnom slučaju se ne radi o stvarnom izdatku učinjenom u tijeku ili u povodu ovog postupka u smislu odredbe članka 151. stavka 1. ZPP-a, zbog čega je u tom dijelu valjalo odbiti tuženikov zahtjev za naknadu troškova kao neosnovan. U preostalom dijelu kojim je tužitelj obvezan na naknadu troškova u iznosu od 432.225,00 kn, visina troškova je pravilno određena (članak 155. ZPP-a), što tužitelj u žalbi niti ne dovodi u pitanje.

Uzevši u obzir navedeno, tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude u dijelu navedenom u točki I. izreke ove presude. Zbog toga je u odnosu na taj dio valjalo, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu kao u točki I. izreke ove presude. U preostalom dijelu navedenom u točki II. izreke ove presude valjalo je na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a preinačiti pobijanu presudu kao u točki II. izreke ove presude.

Zagreb, 10. veljače 2021.

Predsjednik vijeća

Ivica Omazić, v.r.