REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 531/2019-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Ratka Ščekića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijaliste Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. K. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona (“Narodne novine” broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18. - dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama opt. D. K. i opt. K. P. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 21. siječnja 2019. br. K- 40/2015, u sjednici održanoj 10. veljače 2021., u prisutnosti branitelja opt. K. P., P. P., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o  j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. D. K. i opt. K. P. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Županijski sud u Varaždinu presudom od 21. siječnja 2019. br. K-40/2015 proglasio je krivima opt. D. K. i opt. K. P. zbog kaznenih djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11. za koja im je na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11. utvrdio kazne zatvora u trajanju od po jedne (1) godine i šest (6) mjeseci i kaznenih djela protiv vjerodostojnosti isprava, krivotvorenja službene isprave iz čl. 312. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br. 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 105/04. i 84/05. – dalje u tekstu: KZ/97.) za koja im je na temelju čl. 312. st. 1. KZ/97. utvrdio kazne zatvora u trajanju od po šest (6) mjeseci i uz primjenu čl. 51. st. 2. KZ/11. osudio ih na jedinstvene kazne zatvora u trajanju od po jedne (1) godine i osam (8) mjeseci, svaku od optuženica.

Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08.) oštećeniku T. M. t. č. d.d. u stečaju djelomično je dosuđen imovinskopravni zahtjev na način da se nalaže opt. D. K. da na ime

I Kž 531/2019-6

naknade štete isplati oštećeniku iznos od 813.368,80 kn, a opt. K. P. iznos od 833.071,34 kn, sve u roku od 15 dana, računajući od pravomoćnosti presude, dok se u odnosu na preostali dio imovinskopravnog zahtjeva koji prelazi dosuđeni iznos, oštećenik upućuje na parnicu.

Na temelju čl. 148. st. 6. ZKP/08. optuženice su u cijelosti oslobođene dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08., a opt. D. K. u cijelosti i obveze naknade nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

Protiv te presude žali se opt. D. K. po branitelju J. V., odvjetniku iz Č. i osobno, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o imovinskopravnom zahtjevu i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Optuženica K. P. žali se po branitelju P. P., odvjetniku iz Z., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred izmijenjenim vijećem.

Posebnim podneskom branitelj opt. K. P. je zatražio da ga se izvijesti o sjednici vijeća.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti branitelja opt. K. P., odvjetnika P. P., a u odsutnosti opt. K. P. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, koji nisu pristupili, a dostava obavijesti o sjednici vijeća je bila uredno iskazana.

Žalbe nisu osnovane.

U žalbi podnesenoj po branitelju opt. D. K. u uvodu žalbe ističe žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka međutim, ne navodi koju postupovnu povredu nalazi ostvarenom.

U žalbenim razlozima navodi da je u pobijanoj presudi bilo potrebno obrazložiti kada su optuženice zajednički i dogovorno davale naloge za isplatu, pa su dakle, izostali razlozi o odlučnim činjenicama, a i izreka pobijane presude i obrazloženje da su proturječni, jer nije napravljena distinkcija o broju naloga svake od optuženica.

Na taj način opt. D. K. ukazuje na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. koja međutim, nije ostvarena.

Naime, u izreci pobijane presude optuženice su proglašene krivima da su postupale zajednički i dogovorno dajući usmene naloge da se sa žiro-računa Društva, otvorenih kod različitih banaka, prebacuju novčani iznosi na njihove privatne račune na koji način su ostvarile protupravnu imovinsku korist u utvrđenim iznosima. U obrazloženju pobijane presude, prvostupanjski sud je dao dostatne razloge za utvrđenja da su postupale dogovorno i

I Kž 531/2019-6

kao supočiniteljice. Stoga nije odlučno koliko naloga je dala koja od optuženica, pa stoga nije osnovana žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koju ukazuje opt. K. U osobno podnesenoj žalbi, osporavajući utvrđeno činjenično stanje, kao pogrešno i nepotpuno utvrđeno i tražeći preocjenu provedenih dokaza, opt. K. navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom međutim, ne navodi u čemu se konkretno ta povreda ostvaruje.

Time ukazuje na postupovnu povredu iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. koja, protivno žalbenim navodima, nije ostvarena, jer ocjena svakog dokaza iznesenog na raspravi pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, na temelju koje ocjene se izvodi zaključak o dokazanosti pojedinih činjenica, je obaveza suda (čl. 450. st. 2. ZKP/08.).

Nezadovoljstvo takvom ocjenom provedenih dokaza ne govori u prilog da optuženica ne bi imala fer i pošteno suđenje, pa da bi time bilo povrijeđeno ustavno ili konvencijsko pravo na štetu optuženice. Tako koncipirana osobna žalba opt. K. u stvari ukazuje da se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će više biti riječi kod obrazlaganja tog žalbenog osnova.

Ispitivanjem, pak, pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08. nije utvrđeno niti da bi bila počinjena koja od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženice upiru na obavljeni porezni nadzor kojim je utvrđeno da primanja optuženica u iznosima za koje se terete predstavljaju drugi dohodak na koji je trebalo platiti poreze i doprinose i navedene isplate se ne tretiraju kao nezakonite.

U postupku nije bilo sporno da je poreznim nadzorom provedenim u odnosu na optuženice, a ne na T. d. M. t. č. d.d., utvrđeno da je imovina u vidu novčanih sredstava na tekućim računima optuženica veća od dokazanih sredstava za stjecanje takve imovine i da se ta sredstva u poreznom smislu smatraju dohotkom. Kako to osnovano utvrđuje prvostupanjski sud, Porezna uprava tom prilikom nije utvrđivala zakonitost navedenih isplata, a irelevantno je za ovaj postupak je li Porezna uprava postupila po odredbi Općeg poreznog zakona koja propisuje da ako se tijekom poreznog nadzora pojavi sumnja da je porezni obveznik počinio kazneno djelo ili prekršaj, porezno tijelo će podnijeti prijavu nadležnom tijelu, kako se to ističe u žalbi opt. P.

Neosnovano optuženice u žalbama tvrde i da su imale pravnu osnovu za isplatu novčanih iznosa na njihove privatne tekuće račune, pozivajući se pri tome na iskaz svjedoka O., a opt. K. i na odredbu menadžerskog ugovora. Naime, svjedok O. koji je od 2000. do 2002. godine bio član pa predsjednik Nadzornog odbora oštećenog Društva, je iskazao da se ne može konkretno sjetiti je li Nadzorni odbor donio odluku o isplati bonusa članovima Uprave na temelju ostvarenih dobrih rezultata Društva, ali je njegov načelan stav bio da bi za uspješno poslovanje trebalo nagraditi Upravu Društva. Ukoliko bi se takva odluka o isplati bonusa donijela, tada bi to bilo naredne godine za prethodnu godinu i radilo bi se o jednokratnoj isplati.

I Kž 531/2019-6

Što se tiče menadžerskog ugovora opt. D. K. (list 271 do 276 spisa) isti je u članku 10. st. 1. regulirao da direktor ima pravo na plaću u iznosu od 25.000,00 kn mjesečno, dok je u st. 3. navedeno da direktor, bez obzira na ostvarene rezultate, nema pravo na učešće u godišnjoj dobiti poslodavca. Stoga je neosnovano pozivanje opt. K. na pravo iz menadžerskog ugovora o isplati bonusa, jer taj ugovor nije davao temelj za isplate kako su ih vršile optuženice.

Kada se navedeno poveže s činjenicom da pregledom arhive navedenog Trgovačkog društva nije pronađena dokumentacija odnosno zapisnik sa sjednice Nadzornog odbora koji bi sadržavao odobrenje isplate bonusa članovima Uprave, da su konkretne isplate bile označene s opisom plaćanja kamata, a koje nisu imale podlogu ni u kakvom ugovoru ili odluci, kako je to iskazala šefica računovodstva O. F., te da u konačnici T. d. M. u navedenom razdoblju nije poslovalo uspješno, kako to nastoje prikazati optuženice, a što je protivno nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka, osnovan je zaključak prvostupanjskog suda da se nije radilo o isplati bonusa, niti im je to pravo pripadalo.

Kako to proizlazi iz iskaza svjedoka O. F., šefice računovodstva, da su upravo optuženice nalagale da se isplate vrše na njihove tekuće račune, a knjiže kao plaćanje kamata na obrtna sredstva i da su potpisivale virmane za takva plaćanja, osnovano prvostupanjski sud zaključuje da su to radile zajednički i dogovorno.

Nije relevantno što je većinu tih naloga dala opt. K., s obzirom da su radile dogovorno i da je takvo postupanje bilo rezultat njihove zajedničke volje, što opravdava zaključak da su postupale kao supočiniteljice u ostvarenju inkriminiranih kaznenih djela.

Neosnovan je i žalbeni navod opt. K. da je svjedok F. neistinito iskazivala sve u nastojanju da zaštiti sebe i krivnju prebaci na optuženice. Naime, prvostupanjski sud nije imao razloga da taj iskaz ne prihvati kao istinit, jer je potvrđen i drugim provedenim dokazima, a osim toga jedino su optuženice ostvarile korist od takvog postupanja, pa nije uvjerljiv žalbeni navod da je svjedok F. štitila sebe, jer je vrlo iskreno opisivala sve radnje u poduzimanju navedenih transakcija.

Nije prihvatljiv niti žalbeni navod opt. P. da optuženice nisu nikoga oštetile, jer su u svom vlasništvu imale 75% dionica Društva. Naime, imovina trgovačkog društva je različita od imovine vlasnika dionica, jer je imatelj dionica samo vlasnik dionica kojima može raspolagati, ali ne i imovinom i sredstvima trgovačkog društva, pa je stoga pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je T. d. M. t. č. d.d. oštećeno za ukupan iznos od 1,646.440,14 kn. S obzirom da je utvrđeno da su optuženice djelovale zajednički, prema prethodnom dogovoru, odnosno kao supočiniteljice, nije potrebno za ocjenu o krivnji utvrđivati koliko je koja od optuženica izdala naloga, kako se to neosnovano traži u žalbi opt. K. Iz navedenih razloga nisu osnovane žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Zbog povrede kaznenog zakona žali se opt. D. K. smatrajući da je kazneno djelo krivotvorenja službene isprave konzumirano kaznenim djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11.

I Kž 531/2019-6

Protivno žalbenim navodima, kazneno djelo iz čl. 312. st. 2. KZ/97. nije konzumirano kaznenim djelom iz čl. 246. st. 2. KZ/11. koje je ostvareno na način da su optuženice dale usmene naloge za prebacivanje novčanih iznosa na svoje tekuće račune, bez da su za to imale bilo kakav temelj odnosno pravnu osnovu, na koji način su ostvarile protupravnu imovinsku korist i istovremeno oštetile Trgovačko društvo za utvrđeni iznos. Dakle, optuženice su u gospodarskom poslovanju povrijedile dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na zakonu i pravnom poslu i djelo je dovršeno pribavljanjem navedene imovinske koristi. Da bi realizirale navedene isplate, dale su naloge za ispunjavanje virmanskih naloga u kojima je bilo neistinito prikazano da se radi o rashodima za kamate, kako je to prikazano i u posebnim knjigama dakle, djelo je dovršeno unošenjem neistinitih podataka u poslovne isprave i uporabom takve isprave u poslovanju kao da je istinita.

Stoga nije ostvarena konsumpcija koja postoji kad jedno kazneno djelo iscrpljuje cjelokupno nepravo radnje, pa nema potrebe kažnjavati i za drugo kazneno djelo, čija obilježja ta radnja također sadrži i kada bi konsumirajuće djelo isključivalo konsumirano. Osnovano je prvostupanjski sud utvrdio i postojanje pravnog kontinuiteta, što prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, i upućuje opt. K. na razloge iz pobijane presude kako se ne bi bespotrebno ponavljalo, s obzirom da se u žalbi ne obrazlaže zbog čega je "upitno postojanje pravnog kontinuiteta".

Iz navedenih razloga, nije osnovana žalba opt. K. zbog povrede kaznenog zakona, a ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08. nije utvrđeno da bi na štetu optuženica bio povrijeđen kazneni zakon.

Optuženica K. se žali i zbog odluke o kazni smatrajući je pogrešnom i nezakonitom, dok opt. P. izrečenu kaznu smatra prestrogo odmjerenom, s obzirom na manji stupanj krivnje, dosadašnju neosuđivanost, vrijeme počinjenja kaznenog djela, te osobito, s obzirom na okolnost, da je optuženica zadužena mnogim kreditima radi poslovanja i u korist Društva koje je sada u stečaju, tako da je sada jako slabog zdravlja i zbog svega na ulici s obitelji.

Prvostupanjski sud je protivno žalbenim navodima adekvatno utvrdio i ocijenio sve okolnosti koje utječu na odabir vrste i visine kazne, cijeneći optuženicama kao olakotno da su ranije neosuđivane, njihovu životnu dob, protek vremena od počinjenja kaznenih djela te slabije imovinske prilike, a opt. K. i zdravstveno stanje, dok im je kao otegotno cijenio visinu pribavljene imovinske koristi koja 13 puta prelazi iznos kvalifikatorne okolnosti iz čl. 246. st. 2. KZ/11., koristoljubivi motiv za počinjenje djela, da su iskoristile svoj položaj radi stjecanja znatnije imovinske koristi za sebe, a na štetu oštećenog Društva, da su u vrijeme počinjenja djela imale značajna primanja i druga materijalna prava, što im nije bilo dovoljno, već se odlučuju na počinjenje kaznenih djela te stupanj krivnje koji se očituje u izravnoj namjeri.

Dakle, optuženici P. je kao olakotno cijenjeno sve ono što se navodi u podnesenoj žalbi, pa se ne radi o okolnostima koje prvostupanjski sud ne bi imao u vidu prilikom izbora vrste i visine kazne.

Pri tako utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima, optuženicama su utvrđene, a zatim izrečene jedinstvene kazne zatvora koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, kao

I Kž 531/2019-6

primjerene da se njima ostvare svi vidovi svrhe kažnjavanja, kako u vidu specijalne, tako i generalne prevencije, pa stoga nisu prihvaćene žalbe zbog odluke o kazni.

Nije osnovana niti žalba opt. K. zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu koji je dosuđen upravo u iznosu koji je ona prisvojila kao protupravnu imovinsku korist, kako je to navedeno u izreci pobijane presude, a kako je već ranije navedeno odluka Porezne uprave koja taj iznos tretira kao drugi dohodak, nije relevantna za donošenje odluke o imovinskopravnom zahtjevu koji je postavio stečajni upravitelj u ime T. M. t. č. d.d. u stečaju.

Iz svih navedenih razloga, na temelju čl. 482. ZKP/08. odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 10. veljače 2021.

Predsjednik vijeća:

Dražen Tripalo, v.r.