REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 5280/2019-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja B. T. iz S., i II-tužitelja J. G. iz S., oboje zastupani po punomoćniku V. Č., odvjetniku u S., protiv tuženika Grada S., Split, radi ispražnjenja i predaje u posjed, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp- 359/14 od 10. travnja 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pst-802/11 od 5. prosinca 2013., u sjednici održanoj 9. veljače 2021.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija I i II-tužitelja kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:
„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe predati u posjed svim suvlasnicima prostoriju položenu u podrumu stambene zgrade anagrafske oznake S., izgrađene na čest.zem. 8233/9 i 8235/1 k.o. S., slobodne od stvari i osoba, ili je predati slobodnu od osoba i stvari u posjed Općinskom sudu u Splitu, radi predaje svim suvlasnicima.
Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljima parnični trošak."
II. Odbija se podredni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe predati tužiteljima u posjed prostoriju položenu u podrumu stambene zgrade anagrafske oznake S., izgrađene na čest.zem. 8233/9 i 8235/1 k.o. S., slobodan od osoba i stvari.
Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljima parnični trošak."“
Presudom suda drugog stupnja djelomično je odbijena žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u pogledu odluke o glavnoj stvari dok je rješenjem suda prvog stupnja naloženo tuženiku naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 625,00 kuna.
Protiv presude suda drugog stupnja reviziju su podnijeli tužitelji pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da revizijski sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, te naloži tuženiku naknaditi tužiteljima parnični trošak i trošak revizijskog postupka.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija I i II-tužitelja nije osnovana.
Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-3969/17 od 3. prosinca 2019. Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo je rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3178/14-2 od 5. srpnja 2017. te je predmet vraćen na ponovni postupak Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.
U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392.a st.1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:
- da su tužitelji vlasnici stanova položenih u zgradi anagrafske oznake S.,
- da se predmetna prostorija nalazi u podrumu te zgrade,
- da su tužitelji prema kupoprodajnim ugovorima uz svoje stanove kupili i zajedničke dijelove i uređaje zgrade, bez navođenja što predstavlja te zajedničke dijelove zgrade,
- da je Služba za evidenciju i upravljanje nekretninama Grada S. 22. travnja 2003. godine sačinila elaborat o primopredaji 117 skloništa u S. od strane PU,
- da se u navedenom elaboratu navodi kako su ova skloništa, a među njima i sporno, bila 8 godina pod upravom PU,
- da se u zapisnicima o primopredaji kao vlasnik predmetnog skloništa navodi Grad S.,
- da predmetni prostor predstavlja zasebni dio višeetažne zgrade i samostalnu uporabnu cjelinu položenu na etaži podruma i u naravi predstavlja sklonište dopunske zaštite za zaštitu stanovništva od ratnih djelovanja,
- da je predmetni prostor tijekom izgradnje višestambene zgrade izveden, namijenjen i opremljen kao sklonište od ratnih opasnosti te da nije vršena nikakva prenamjena tog prostora nakon izgradnje zgrade.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi smatraju da je tuženik, koristeći se ovlaštenjem iz odredbe čl. 35. i čl. 32. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 38/09, 153/09, 90/10 i 143/12 - dalje: ZVDSP), te članka 24.p i 24.r Zakona u unutarnjim poslovima („Narodne novine“ broj 55/89, 13/90, 18/90, 47/90, 19/91, 55/91, 73/91, 19/92, 33/92, 76/94 - dalje: ZUP), a radi zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara uspostavio privremeno upravljanje nad predmetnim skloništem (sekvestraciju). Nadalje, smatraju da predmetno sklonište ne predstavlja zajednički dio zgrade koji je u suvlasništvu svih vlasnika posebnih dijelova zgrade, pozivajući se pri tome na čl. 5. st. 1. Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada (Sl. list SFRJ broj 43/65 i 57/65, „Narodne novine“ broj 52/73, 46/90, 91/96 - dalje: ZVDZ) te da tužitelji nisu dokazali svoje vlasništvo na spornom skloništu, radi čega tuženik nije dužan predati sporni prostor svim suvlasnicima zgrade, niti pak samo tužiteljima sukladno odredbi čl. 161. st.2. ZVDSP.
Navedeni zaključak nižestupanjskih sudova pravilnima prihvaća i revizijski sud. Stjecanje prava suvlasništva (odnosno prava vlasništva na posebnom dijelu) u pogledu stanova I i II-tužitelja u predmetnoj zgradi nastupilo je za vrijeme važenja ZVDZ.
Sukladno odredbi čl. 5. st. 1. ZVDZ na zajedničkim dijelovima višestambene zgrade, što služe zgradi kao cjelini (temelji, glavni zidovi, tavan, fasada, stepenice, hodnici, stan namijenjen za nadstojnika zgrade, dizalice, električna, kanalizaciona, vodovodna i telefonska mreža, bunari, prostorije za pranje i sušenje rublja, krov, podrum, uređaj za grijanje, svjetlarnici, dimnjaci i sl.), svi vlasnici posebnih dijelova imaju trajno pravo korištenja.
Kriterij za određivanje, koji se dijelovi smatraju zajedničkim, iz čl. 5. ZVDZ, sastoji se u svrsi, da služe zgradi kao cjelini.
U odnosu na predmetnu prostoriju tijekom postupka utvrđeno je da je namijenjena i opremljena kao sklonište od ratnih opasnosti, da predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu te da u naravi predstavlja sklonište dopunske zaštite za zaštitu stanovništva od ratnih djelovanja.
Sukladno odredbi čl. 24.r ZUP sklonište je objekt ili prostorija koja pruža propisani stupanj zaštite te se gradi u skladu s prostornim planovima i planovima zaštite i spašavanja jedinica lokalne samouprave i uprave, dok se sukladno odredbi čl. 24.p ZUP skloništa grade i planiraju radi zaštite i spašavanja ljudi, materijalnih i drugih dobara od opasnosti i posljedica prirodnih, tehničko-tehnoloških, ekoloških nesreća i ratnih razaranja.
Prema shvaćanju ovog suda, imajući u vidu prethodno navedenu odredbu čl. 5. st. 1. ZVDZ, kao i odredbe čl. 24.p i 24.r ZUP, predmetna prostorija, u naravi sklonište, ne predstavlja zajednički dio zgrade.
Naime, sklonište predstavlja prostor posebne namjere jer je namijenjeno za zaštitu stanovništva. Iako je u konkretnom slučaju u sklopu podruma zgrade, po svojoj svrsi, ne služi zgradi kao cjelini, već zaštiti i spašavanju ljudi u izvanrednim situacijama, radi čega ne predstavlja zajednički dio zgrade na kojem su tužitelji mogli steći pravo vlasništva.
Pitanje što se smatra zajedničkim dijelovima zgrade na isti način reguliraju i odredba čl. 67. st. 6. ZVDSP i čl. 3. Uredbe o održavanju zgrada („Narodne novine“ broj 64/97) te u predmetnom slučaju ne možemo govoriti o primjeni dijela odredbe čl. 67. st. 6. ZVDSP koja govori da se u slučaju sumnje uzima da dio zgrade služi kao zajednički, obzirom na prethodno jasno utvrđenu i zakonski definiranu svrhu skloništa.
Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili odredbu čl. 161. st. 1. ZVDSP kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja, obzirom da tužitelji nisu dokazali da sporni dio nekretnine predstavlja zajednički dio te suvlasništvo svih suvlasnika predmetne zgrade.
Slijedom navedenog nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je valjalo reviziju I i II-tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.
Zagreb, 9. veljače 2021.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v. r.
