REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-Us 55/2020-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. C., zbog kaznenog djela iz članka 338. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 125/11. i 143/12. - dalje u tekstu: KZ/97.), odlučujući o žalbi Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK), podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 26. veljače 2020. broj K-US-24/19, u sjednici vijeća održanoj 9. veljače 2021.,
p r e s u d i o j e:
Žalba USKOK-a odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu, u ponovljenom postupku, optuženi M. C. je na temelju članka 453. (točka 3.) Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.) oslobođen optužbe da bi na način i pod okolnostima opisanim u izreci presude počinio kazneno djelo zlouporabe obavljanja dužnosti državne vlasti iz članka 338. KZ/97.
Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1.-5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.
Protiv presude žalbu je podnio USKOK zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
I Kž-Us 55/2020-4
Prije održavanja sjednice vijeća spis je na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Žalba nije osnovana.
Pobijajući utvrđeno činjenično stanje žalitelj tvrdi kako je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio provedene dokaze temeljem čega je pogrešno utvrdio i činjenično stanje te donio presudu kojom optuženika oslobađa optužbe da bi počinio kazneno djelo zlouporabe obavljanja dužnosti državne vlasti iz članka 338. KZ/97. koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Upućuje da je prvostupanjski sud pobijanu presudu temeljio najvećim dijelom na obrani optuženika koji negira svoju kaznenu odgovornost. Nadalje, tvrdi i da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio odlučnu činjenicu da optuženik nije trebao provjeriti bi li poslove održavanja web stranice Općine mogao obavljati i netko drugi, pri čemu posebno apostrofira T. A., koji je web stranicu i izradio, a kod kojeg je, smatra žalitelj, optuženik trebao provjeriti bi li ažurirao web stranicu. Žalitelj također tvrdi i kako je pogrešan stav prvostupanjskog suda da inkriminirano ponašanje optuženika ostaje u domeni političke odgovornosti, držeći da se nedvojbeno radi o kaznenom djelu kojim je optuženik iskorištavanjem svoga položaja načelnika općine L., osigurao svome sinu, M. C. mlađem, privilegiran status u poslovima održavanja web stranice Općine, a sve sa ciljem kako bi sinu pribavio imovinsku korist. Međutim, protivno žalbenim navodima USKOK-a, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prvostupanjski je sud, analizirajući provedene dokaze i obranu optuženog M. C., pravilno utvrdio sve relevantne činjenice te zaključio, što u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, da nema dokaza da bi optuženik počinio kazneno djelo zlouporabe obavljanja dužnosti državne vlasti iz članka 338. KZ/97. za koje ga se optužbom tereti.
Naime, suprotno stavu žalitelja, zaključak prvostupanjskog suda kako optuženik nije počinio kazneno djelo, ne temelji se samo na obrani optuženika kojim negira kazneno djelo, već i na ostalim dokazima, kako materijalnim tako i personalnim. Osim toga, prvostupanjski je sud ispravno doveo u vezu izvedene dokaze sa Statutom općine L. te sa Zakonom o javnoj nabavi („Narodne novine“ broj 110/07. i 125/08.).
Prvenstveno, a kako to proizlazi iz izvedenih dokaza, optuženik je, stupanjem na mjesto načelnika Općine L., zatekao izrađenu web stranicu Općine, koja kroz duže vrijeme nije ažurirana, iako su dvije zaposlenice Općine bile educirane da ažuriraju stranicu. Prema iskazima svih ispitanih svjedoka, pa i svjedoka I. P. (koji je bio općinski načelnik prije, ali i poslije optuženika), a i iz obrane optuženika, jasno proizlazi kako su djelatnice Općine, D. K. P. i M. R., iako navodno educirane, rekle kako nemaju dovoljno znanja, a ni vremena, za ažuriranje već postavljene web stranice. Nedvojbeno je kako je to optuženik znao, jer se o tome razgovaralo na kolegijima, pa je očito bilo potrebno angažirati nekoga tko nije zaposlenik u Općini za ažuriranje web stranice. Da je takva potreba postojala, proizlazi i iz činjenice da je I. P., nakon što je stupio na mjesto načelnika iza optuženika, angažirao zaposlenika Turističke zajednice Općine L. B. A., da ažurira web stranicu Općine.
Stoga ne stoje navodi žalbe USKOK-a kako optuženik nije provjeravao bi li poslove održavanja web stranice Općine mogao obavljati i netko drugi, jer je imao saznanja da oni koji bi to trebali raditi, to ne mogu i ne znaju. Pri tome je suvišno upućivati da se trebao
I Kž-Us 55/2020-4
raspitati i kod T. A. jer navedeni očito niti u mandatu prijašnjeg načelnika Općine, a niti nakon toga, nije radio te poslove.
Prema obrani optuženika, a i iz iskaza svjedokinje B. J., voditeljice Odsjeka za financije, računovodstvo i proračun Općine L., sin optuženika M. C. mlađi za potrebe Općine je već i prije stupanja optuženika na načelničku funkciju obavljao neke poslove, pa i poslove ažuriranja web stranice, no to je tada radio nenaplatno. Zaključenjem ugovora o djelu koji se spominju u izreci pobijane presude, stvoren je temelj za naplatu poslova koje je M. C. mlađi izvršio u inkriminiranom razdoblju, a žalitelj ne dovodi u pitanje ni ugovorenu vrijednost izvršenih poslova, niti da su radovi doista i izvršeni.
Nadalje, a što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio, člankom 44. stavak 1. Statuta općine L. te člankom 45. Statuta određeno je da općinski načelnik, a što optuženik u inkriminirano vrijeme nesporno jest, upravlja prihodima i rashodima općine i upravlja raspoloživim novčanim sredstvima na računu proračuna općine, a to upućuje na ispravan stav suda prvog stupnja da je optuženik imao pravo donositi i autonomne odluke o utrošku raspoloživih sredstava, i to s pažnjom dobrog domaćina. Pri tome je ispravno ukazano i da samo zaključivanje pravnog posla sa članom obitelji ne predstavlja pogodovanje u kaznenopravnom smislu. Jednako tako, a u pogledu primjene Zakona o javnoj nabavi, za procijenjenu vrijednost nabave do 70.000,00 kuna ne mora se provoditi postupak javne nabave, iz čega je sud s pravom zaključio da u konkretnom slučaju nije postojala obveza optuženika da više subjekata dovede u zajedničku pravnu situaciju u kojoj bi se odlučivalo o njihovim zahtjevima, ponudama, prijedlozima i sl., jer je vrijednost konkretnih poslova bila 12.000,00 kuna godišnje.
Prema svemu izloženom, a protivno tvrdnji USKOK-a izloženoj u žalbi, prvostupanjski sud je u ovom ponovljenom postupku potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te, nakon savjesne i svestrane analize svakog dokaza posebno, kao i svih dokaza u njihovoj ukupnosti te u povezanosti s obranom optuženika, ispravno zaključio da nije dokazano da je optuženi M. C. počinio kazneno djelo zlouporabe obavljanja dužnosti državne vlasti iz članka 338. KZ/97. I prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, a na to je jasno ukazao prvostupanjski sud, radi se o ponašanju koje podliježe eventualnoj političkoj odgovornosti obzirom da osobe koje obavljaju javne dužnosti i službenici državnog aparata, u svom postupanju moraju poštivati oštrije kriterije i zahtjeve glede ponašanja, između ostalog i radi očuvanja ugleda i dojma čistoće i ispravnosti vlastitog postupanja, a to je optuženik svojim neetičkim postupanjem, dajući posao svome sinu, doveo u pitanje.
Temeljem iznijetoga, obzirom da svojim žalbenim navodima žalitelj nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, žalba USKOK-a zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.
Slijedom navedenog, a kako ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona na koje ovaj drugostupanjski sud, po članka 476. stavka 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, trebalo je odbiti žalbu USKOK-a i na temelju članka 482. ZKP/08., presuditi kao u izreci.
Zagreb, 9. veljače 2021.
Predsjednik vijeća:
I Kž-Us 55/2020-4
Damir Kos, v.r.
