REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 908/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća u pravnoj stvari prvotužitelja V. V. iz R., OIB: … i drugotužitelja M. K. iz R., OIB: …, koje zastupa punomoćnik B. Š., odvjetnik u R. protiv tuženika A. d.o.o., R., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici Z. V. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu V., J., Š., S., J. & J. iz R., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-521/2018-3 od 11. ožujka 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-1119/14-67 od 18. ožujka 2016., u sjednici vijeća održanoj 9. veljače 2021.

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-521/2018-3 od 11. ožujka 2020. odbija se kao neosnovana u dijelu u kojem su potvrđene točke 1. i 2. presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-1119/14-67 od 18. ožujka 2016. u dijelu u kojem je utvrđeno da je nedopuštena odluka o otkazu ugovora o radu od 17. svibnja 2010. prvotužitelju i kojom je utvrđeno da je nedopuštena odluka o otkazu ugovora o radu od 17. svibnja 2010. drugotužitelju.

II. Revizija tuženika djelomično se prihvaća te se preinačuju presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-521/2018-3 od 11. ožujka 2020. u dijelu u kojem su potvrđene točke 1., 2. i 4. presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-1119/14-67 od 18. ožujka 2016. u dijelu u kojem je odlučeno da radni odnos nije prestao, u dijelu u kojem se nalaže tuženiku vratiti tužitelje na radno mjesto autolakirera te u dijelu u kojem je odlučeno o parničnom trošku te trošku žalbenog postupka i presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-1119/14-67 od 18. ožujka 2016. u točkama 1., 2. i 4. u dijelu u kojem je odlučeno da radni odnos nije prestao, u dijelu u kojem se nalaže tuženiku vratiti tužitelje na radno mjesto autolakirera te u dijelu u kojem je odlučeno o parničnom trošku i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev prvotužitelja i drugotužitelja u dijelu u kojem tužitelji traže da se utvrdi da radni odnos nije prestao i da ih tuženik vrati na radno mjesto autolakirera. Svaka stranka snosi svoje troškove.

III. Nalaže se prvotužitelju i drugotužitelju naknaditi tuženiku trošak revizije u iznosu od po 350,00 kuna svaki tužitelj u roku od 8 dana.

Obrazloženje

Općinski sud u Rijeci presudom poslovni broj Pr-1119/14-67 od 18. ožujka 2016. pod točkom 1. i 2. izreke utvrdio je da su nedopuštene odluke tuženika od 17. svibnja 2010. o otkazu ugovora o radu tužiteljima od 30. kolovoza 2007., da radni odnos tužitelja kod tuženika na temelju ugovora o radu od 30. kolovoza 2007. nije prestao te je naloženo tuženiku vratiti tužitelje na poslove autolakirera. Pod točkom 3. izreke odbio je tužbeni zahtjev za utvrđenje da su ništetne vlastoručno sačinjene izjave tužitelja od 14. svibnja 2010., dok je pod točkom 4. izreke naložio tuženiku naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 2.750,00 kuna.

Županijski sud u Rijeci presudom poslovni broj Gž R-521/2018-3 od 11. ožujka 2020. pod točkom I. izreke odbio je žalbe stranaka kao neosnovane te je potvrdio prvostupanjsku presudu, dok je pod točkom 2. izreke odbio kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je potvrđena točka 1., 2. i 4. prvostupanjska presuda tuženik je podnio reviziju pozivom na čl. 382.a st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Tužitelji nisu odgovorili na reviziju.

Revizija je djelomično osnovana.

Na temelju odredbe čl. 391. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na čije počinjenje opisno ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

Neosnovano revident ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP koja da je učinjena pred drugostupanjskim sudom s obzirom da revident nije sukladno odredbi čl. 386. st. 1. ZPP-a određeno naveo koju je to relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a počinio drugostupanjski sud niti u čemu bi se ona sastojala.

Slijedom navedenog, nije osnovan revizijski razlog postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, prestanak radnog odnosa i vraćanje tužitelja na posao.

Među strankama je sporno je li tužiteljima i ako jest, na koji način prestao radni odnos te je li tuženik kao poslodavac imao opravdan razlog za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da su tužitelji na temelju ugovora o radu od 30. kolovoza 2007. bili u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu autolakirera,

- da su tužitelji osobno sastavili i potpisali Izjave od 14. svibnja 2010. kojima su zatražili sporazumni prestanak radnog odnosa uz mogućnost korištenja godišnjeg odmora za 2010.,

- da je 14. svibnja 2010. sastavljen i Sporazum o prestanku ugovora o radu s datumom 17. svibnja 2010. koji je isti dan uručen tužiteljima te je dogovoreno da ga tužitelji potpišu u ponedjeljak 17. svibnja 2010.,

- da tužitelji nisu potpisali Sporazum od 17. svibnja 2010.,

- da su tužitelji koristili godišnji odmor do 15. lipnja 2010. kada su se vratili na posao, ali su udaljeni s posla od strane tuženika s obrazloženjem da im je radni odnos prestao,

- da je tuženik Odlukama o otkazu ugovora o radu od 17. svibnja 2010. otkazao tužiteljima ugovor o radu s danom 16. lipnja 2010.,

- da je u odluci o otkazu od 17. svibnja 2010. navedeno da se tužiteljima otkazuje jer su tužitelji podnijeli zahtjev za prestanak ugovora o radu uz mogućnost korištenja godišnjeg odmora,

- da su tužitelji pravovremeno podnijeli zahtjev za zaštitu prava i tužbu sudu.

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev ocijenivši da tužiteljima radni odnos nije prestao na temelju Sporazuma o prestanku ugovora o radu. Pri tome je prvostupanjski sud zaključio da tuženik nije imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu iz čl. 107. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/2009, dalje: ZR) jer tuženik nije dokazao da su tužitelji povrijedili obveze iz radnog odnosa, dok je drugostupanjski sud potvrdio prvostupanjsku presudu zaključujući da su tužitelji prije zaključenja Sporazuma odustali od tog Sporazuma, pri čemu ne postoje razlozi niti za redovni otkaz ugovora o radu iz čl. 107. ZR tako niti za izvanredni otkaz ugovora o radu iz čl. 108. ZR. Nadalje, sudovi su odbili tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti Izjave od 14. svibnja 2010. prema čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, dalje: ZOO) budući da u navedenim izjavama nema nesporazuma niti prividnosti, dok eventualno potpisivanje izjave pod prijetnjom i u zabludi predstavljaju razloge za pobojnost ugovora (a ne ništetnost ugovora) pri čemu su tužitelji tražili utvrđenje ništetnosti kojim tužbenim zahtjevom je sud vezan, a nisu tražili utvrđenje pobojnosti izjave.

Drugostupanjski sud u pobijanoj odluci polazi od shvaćanja da je tuženik sačinio prijedlog Sporazuma o prestanku ugovora o radu od 17. svibnja 2010. koji tužitelji nisu potpisali kao i da su prije zaključenja Sporazuma odustali od njega pa da se ne može smatrati da je ugovor o radu prestao na temelju Sporazuma.

Ovakvo shvaćanje drugostupanjskog suda je pogrešno. Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da su tužitelji 14. svibnja 2010. potpisali Izjave kojima traže raskid radnog odnosa uz mogućnost korištenja godišnjeg odmora za 2010. te su isti dan tužiteljima uručeni Sporazumni raskidi radnog odnosa datiran s 17. svibnja 2010. Također je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-1119/14-67 od 18. ožujka 2016. utvrđeno da Izjave tužitelja od 14. svibnja 2010. nisu ništetne.

Iz navedenog proizlazi da su tužitelji zatražili sporazumni raskid radnog odnosa s mogućnošću korištenja godišnjeg odmora što je tuženik potpisivanjem Sporazumnog raskida radnog odnosa koji je uručen tužiteljima 14. svibnja 2010. i prihvatio. Sporazum o prestanku ugovora o radu mora biti zaključen u pisanom obliku sukladno čl. 105. ZR, ali sam sporazum ne mora biti u obliku jednog dokumenta potpisanog od obje ugovorne strane.

Naime, u okolnostima kada radnik dostavi pisanu ponudu poslodavcu u kojoj predlaže sporazumni prestanak radnog odnosa, a poslodavac istu svojom izjavom volje u pisanim obliku prihvati i koju odmah dostavi radniku, tada je u smislu odredbe čl. 252. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11) zaključen ugovor o sporazumnom prestanku radnog odnosa (tako i u Revr-1277/13 od 16. rujna 2014. i Revr- 1667/14 od 12. srpnja 2017.).

Stoga je u konkretnom slučaju radni odnos tužiteljima prestao na temelju Sporazuma o prestanku ugovora o radu koji je datiran s danom 17. svibnja 2010. jer je tuženik, nakon što su tužitelji podnijeli tuženiku pisanu izjavu 14. svibnja 2010. kojom traže raskid radnog odnosa, potpisao taj Sporazum i uručio ga još isti dan tužiteljima. Nakon što je tuženik potpisao Sporazum o prestanku ugovora o radu, tužitelji više nisu mogli na valjani način odustati od tog Sporazuma jer je tuženik prije toga prihvatio ponudu tužitelja za prestanak radnog odnosa.

Budući da je tužiteljima radni odnos prestao na temelju Sporazuma o prestanku radnog odnosa, tuženik više nije mogao tužiteljima otkazati ugovor o radu otkazom od 17. svibnja 2010. (list 11 i 15 spisa) zbog čega odluka o otkazu ugovora o radu od 17. svibnja 2010. koju tužitelji pobijaju u ovom predmetu nije dopuštena pa je u tom dijelu pozivom na čl. 393. st. 2. ZPP-a valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu.

S obzirom da je tužiteljima radni odnos prestao na temelju valjanog Sporazuma o prestanku radnog odnosa (list 18 i 19 spisa) koji je datiran s datumom 17. svibnja 2010., a uručen tužiteljima još 14. svibnja 2010., a ne na temelju otkaza ugovora o radu od 17. svibnja 2010., to nije osnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje da tužiteljima radni odnos nije prestao niti zahtjev kojim traže vraćanje na rad prema čl. 116. st. 1. ZR.

Slijedom navedenog, valjalo je primjenom čl. 395. st. 1. u vezi s čl. 395. st. 3. ZPP-a kao pod točkom II. izreke.

Odluka o parničnom trošku donesena je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP u vezi čl. 154. st. 2. ZPP-a, prema uspjehu stranaka u postupku. S obzirom da su stranke podjednako uspjele u sporu, valjalo je sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove pa tako i trošak žalbenog postupka.

Tuženik je djelomično uspio s revizijom, pa su mu tuženici dužni po čl. 154. st. 2. ZPP naknaditi troškove revizije i to trošak nagrade punomoćniku za sastav revizije po Tbr. 10. toč. 6., alineja 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12) u iznosu od 80 bodova što uz vrijednost boda od 10,00 kuna i uvećano za 25% PDV-a te uz uspjeh tuženika s revizijom u omjeru od 50% iznosi ukupno 500,00 kuna odnosno po 250,00 kuna za svakog tužitelja. Tuženiku je priznat trošak sudske pristojbe na reviziju po čl. 28. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18) u iznosu od po 100,00 kuna koliko je dužan naknaditi svaki tužitelj (ukupno 200,00 kuna) s obzirom na uspjeh revizije od 50%.

Zagreb, 9. veljače 2021.

Predsjednica vijeća

Jasenka Žabčić, v.r.