REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Psp-233/2016

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu, po sudcu ovog suda Branku Malenici, u pravnoj stvari tužiteljica pod 1 B. M. i pod H. S., obje iz S., koje zastupa punomoćnik K. B., odvjetnik u S., protiv tuženika T. D. iz

K., kojeg zastupa punomoćnica V. K., odvjetnica u S., radi smetanja

posjeda, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 22. prosinca 2020. u nazočnosti stranaka i njihovih punomoćnika, na ročištu radi objave, dana 8. veljače 2021.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Utvrđuje se da je tuženik smetao tužiteljice u posjedu na dijelu čest. zem. 208 KO K., koji je u "Skici lica mjesta" iz nalaza vještaka za geodeziju R. R. ing. geod. iz kolovoza 2020., označen slovima A,B,C,D,A, površine 334 m2 i dijelu čest. zem. 209 KO K. koji je u "Skici lica mjesta" iz nalaza vještaka za geodeziju R. R. ing. geod. iz kolovoza 2020., označen slovima C,D,E,F,G,H,C, površine 445 m2, na način da je na navedenom dijelu nekretnina raskrčio raslinje, iste koristio za spaljivanje raslinja, položio vodovodnu cijev, posadio agrume, posjekao rogače i posadio stabljike artičoka pa se nalaže tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, uspostaviti prijašnje stanje kako je bilo u trenutku prije smetanja posjeda te se tuženiku zabranjuje takvo ili slično smetanje ubuduće, pod prijetnjom izricanja novčane kazne.

II Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju ovom parnicom prouzrokovan trošak, uvećano za zateznu kamatu koja je jednaka prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, sukladno članku 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, uvećanoj za 3 (tri) postotna poena."

II Odbija se prijedlog radi određivanja privremene mjere, koji glasi:

"I Određuje se privremena mjera kojom se tuženiku zabranjuje korištenje i bilo kakvi radovi na spornom posjedu na lokalitetu B. u K. na otoku V., pod prijetnjom novčanog kažnjavanja.

II Ova privremena mjera traje do pravomoćnosti rješenja u sporu za smetanje posjeda ili do drugačije odluke suda, ako se okolnosti zbog kojih je mjera određena, kasnije ne promijene tako da mjera više nije potrebna."

III Nalaže se tužiteljicama u roku od 15 dana naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 6.500,00 kn.

Obrazloženje

Dana 9. prosinca 2016. tužiteljice su ustale protiv tuženika tužbom radi posjeda nekretnina oznake čest. zem. 208 i 209 KO K., u naravi zemljišta na predjelu B.s.

Navode kako su posjed stekle od ranijeg posjednika i vlasnika, odnosno od svog oca, sada pokojnog, I. M.-M. temeljem ugovora o darovanju od 25. siječnja 2016. te da je tuženik vlasnik susjednih parcela položenih zapadno i to na čest. zem. 201 i 207 K. K.. Dodaju kako je tuženik samovlasno i bez njihovog pristanka na dijelu predmetnih nekretnina raskrčio površinu oko 15x50 m, spalio raslinje i položio vodovodnu cijev, a što su ustanovile 12. studenog 2016. uvidom u novo objavljene satelitske snimke na kartografskom servisu tvrtke G., radi čega su ga 14. studenog 2016. pisanim putem o tome obavijestile i upozorile, dok je suprug tužiteljice M. S. 2. prosinca 2016. na licu mjesta zatekao tuženika i s njime o ovome razgovarao, međutim tuženik je nastavio s radnjama smetnjama njihovog posjeda. Podneskom od 16. svibnja 2019. tužiteljice su izvijestile sud kako je tuženik na predmetnim nekretninama izgradio suhozide i posadio voćke te nastavio smetati njihov posjed, radi čega su predložile donošenje privremene mjere, čiji je sadržaj istovjetan točki II izreke ovog rješenja.

Podneskom od 20. listopada 2020. tužiteljice su konačno postavile tužbeni zahtjev na način koji je sadržajno istovjetan točki I izreke ovog rješenja.

Na ročištu održanom 15. ožujka 2017. tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi, ističući kako predmetne radnje nije izveo na nekretnini u vlasništvu tužiteljica, već na površini u svom vlasništvu, uz dodatak kako nije položio nikakvu vodovodnu cijev, već gumenu cijev i to na putu koji nije ucrtan u mapama, ali desetljećima prolazi preko parcela stranaka i svih trećih osoba do mora.

U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom izvoda iz katastarskog plana I. za katastar V. od 12. studenog 2016., satelitskog snimka tvrtke G., tehničkog izvješća o izmjeri parcele od 11. veljače 2017., fotografija priloženih uz tužbu, očevidima održanim na licu mjesta 23. travnja 2018. uz sudjelovanje sudskih vještaka za geodeziju Z. R. i R. R. te pregledom njihovih nalaza od 19. srpnja 2018. i …. s

prilozima, pregledom dopune vještva Z. R. od 4. listopada 2019. s prilozima,

ugovora o kupoprodaji nekretnine od 28. travnja 2015., saslušanjem svjedoka G. M., A.-T. V., A. R., R. T., J. C. i M. S. te

tužiteljica i tuženika kao parničnih stranaka.

Stranke su zatražile naknadu parničnog troška.

Tužbeni zahtjev i prijedlog radi određivanja privremene mjere nisu osnovani.

Među strankama nije sporno kako je tuženik izveo radove zbog kojih su tužiteljice ustale predmetnom tužbom, stoga je valjalo utvrditi je li ona podnesena u zakonom propisanom roku te utvrditi pitanje posljednjeg mirnog posjeda nekretnina koje su predmet spora.

Odredbom iz čl. 441. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje ZPP) propisano je kako će se raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničiti samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Isključeno je raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete.

Odredbom iz čl. 7. st. 1. ZPP propisano je kako su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju.

Odredbom iz čl. 21. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („NN“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06,141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje ZV) propisano je kako pravo na zaštitu posjeda ima osoba koju drugi samovlasno smeta u tom posjedu, bilo da ga uznemirava ili mu ga je oduzeo. Pravo na zaštitu posjeda prestaje protekom roka od 30 dana od dana kad je smetani saznao za čin smetanja i počinitelja, a najkasnije godinu dana od dana nastalog smetanja, kako to propisuje odredba iz st. 3. Odredbom iz čl. 22. st. 1. propisano je kako je samovlasno smetani posjednik ovlašten svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući utvrđenje čina smetanja njegova posjeda, naređenja uspostave ranije posjedovnog stanja, uz zabranu takvog ili sličnog smetanja ubuduće.

Prilikom očevida održanog na licu mjesta 15. svibnja 2020. uz sudjelovanje sudskog vještaka za geodeziju R. R., tužiteljicu su kao predmet spora pokazali zemljište oblika nepravilnog četverokuta položenog u K., predio B., čija je površina terasaste konfiguracije, a presječena nizom kamenih suhozida u smjeru istok-zapad. Sporna nekretnina jasno je vidljiva jer se njezina površina izdvaja od međašnih zemljišta koja su zapuštena, obrasla u makiju i visoku travu, a njezina sjeverna i južna granica materijalizirana je kamenim suhozidima, dok se na južnoj strani vide i stari metalni stupovi. Predmetna površina u cijelosti je uređena, s nizom stabala agruma, iz panjeva starih stabala rogača vidljivi su mladi izboji, a na sjevernoj, gornjoj strani zemljišta zatiče se plastična crna cijev za navodnjavanje koja je položena u smjeru juga, odnosno niz padinu. Pored svega, na krajnjem, sjevernom dijelu ove površine nasadi su artičoka.

Sudski vještak za geodeziju R. R. u svom je nalazu od 24. kolovoza 2020.

identificirao pokazanu nekretninu utvrdivši kako je sporni prostor položen na dijelovima nekretnina oznake čest. zem. 208 i 209 K. K. koje je na skici lica mjesta označio slovima i bojom. Također je utvrdio kako sporna površina čest. zem. 208 ima površinu 334 m2, dok sporna površina na čest. zem. 209 ima površinu od 445 m2.

Stranke nisu osporile niti iskazale primjedbe na geodetsko vještvo, stoga ga sud prihvaća u cijelosti kao stručno i objektivno.

Pregledom ugovora o kupoprodaji nekretnine od 28. travnja 2015., razvidno je kako je tuženik označenog dana kupio od prodavateljice A. R. iz K. nekretnine oznake čest. zem. 201, čest. zem. 205. i čest. zem. 207., sve Z. 3862 K. K. te joj isplatio ugovorenu cijenu, nakon čega je uveden u posjed kupljenih nekretnina.

Na okolnost utvrđenja odlučnih činjenica u ovoj pravnoj stvari, a prije svega pravodobnosti tužbe i posljednjeg mirnog posjeda predmetnih nekretnina, prilikom očevida održanog na licu mjesta saslušani su svjedoci G. M., A.-T. V., A.

R., R. T. i M. S., dok je na ročištu održanom u sudnici u S.

saslušana svjedokinja J. C..

Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, sud smatra kako tužiteljice nisu dokazale ostvarenje pretpostavki propisanih gore citiranim odredbama ZV, a s tim u vezi i pravo na sudsku zaštitu. Prije svega valja navesti kako je tužba zaprimljena 9. prosinca 2016., a u njoj se ističe kako su tužiteljice za predmetno smetanje posjeda saznale 12. studenog 2016. i to uvidom u satelitske snimke na kartografskom servisu tvrtke G. te njihovom usporedbom s prerisom katastarskog plana, međutim iz njihovih iskaza proizlazilo bi kako su za sporne radove tuženika i to krčenje zemljišta, sječu stabala i pokošenu travu saznale 14. studenog 2016., kada je tužiteljica H. S. bila sa suprugom na licu mjesta i zatekla ove promjene na zemljištu, a sutradan ponovno pristupila uz sestru, ovdje tužiteljicu B. M.. Tuženik u svom iskazu tvrdi kako je u posjed zemljišta stupio po kupnji nekretnina od L. R., koja mu je pokazala predmet prodaje i uvela ga u posjed nekretnina,

tako da je s ovdje spornim radovima sječe i krčenja zemljišta započeo u travnju 2015., a okončao ih krajem te godine. Njegove navode potvrđuje ugovor o kupoprodaji nekretnina od 28. travnja 2015., jer je životno i očekivano da je ovo zemljište počeo koristiti u skladu s interesima i namjenom te da je radovima na uređenju zemljišta i sadnji pristupio nakon kupnje i uvođenja u posjed, a ne s dugim vremenskim odmakom, uz napomenu kako u ovoj pravnoj stvari nije od odlučnog značaja činjenica što u ugovoru nisu označene nekretnine koje su predmet spora. Naime, u čl. 1. označene su čest. zem. 201, 205 i 207 što upućuje na zaključak kako su prodavateljica i kupac bili u zabludi u pogledu točnih katastarskih oznaka nekretnina koje su predmet ugovora, ali je od značaja činjenica da je tuženik odmah po njegovom sklapanju uveden u posjed upravo ovdje spornih površina te da su od tog trenutka počele njegove posjedovne ovlasti. Nadalje, svakako je valjalo uzeti u obzir kako tvrdnje tuženika potvrđuju u svojim iskazima i svjedoci V., R. i C., pri čemu je posebno valjalo cijeniti iskaze prve dvojice. Naime, svjedok V. spominje kako je pomagao tuženiku prilikom izvođenja pripremnih radova koji su se izvodili na licu mjesta od listopada 2015. i trajali oko dva mjeseca, tako da su okončani u tijeku prosinca 2015., a nakon toga je u travnju 2016. započela sadnja agruma koja je trajala do ljeta te godine, kada su postavljene i cijevi za navodnjavanje. Svjedok R. navodi kako je proteklih godina u nebrojeno navrata šetao ovim predjelom te kako je 2015. čuo da je tuženik kupio zapušteno zemljište obitelji R. i započeo s radovima na njegovom uređenju, što je mogao vidjeti i s rive u K., a pamti 2015. jer je tada njegov pas napunio deset godina. Dodaje kako je prilikom šetnji vidio i radove koji su se izvodili, a pretpostavlja kako su okončani u hladnijim mjesecima 2016., jer u suprotnom ne bi šetao predjelom na kojem su sporne nekretnine. Dakle, radi se o domaćim ljudima, odnosno osobama koje su u sporno vrijeme radile na licu mjesta (V.), odnosno prolazile uz predmet spora redovito ili često (R.), stoga je logično da su tim prilikama imali neposredna i objektivna saznanja o predmetu spora, vremenu kada su radovi započeli, njihovoj dinamici i trajanju. Osim toga, sasvim je očekivano da su grubi radovi trajali par mjeseci i s tim u vezi okončani 2015. te da je sadnja na tako pripremljenom terenu obavljena u proljetnim mjesecima, odnosno prije ljetnih vrućina, kako to spominje V.. Također valja istaknuti i među strankama nespornu činjenicu kako su međašna zemljišta i ona položena u blizini predmeta spora, već dugi niz godina neobrađene i zapuštene površine, obrasle u visoku travu, makiju i borovu šumu, stoga je nakon radova tuženika, započetih na sječi stabala i makije, predmetna površina postala jasno uočljiva svim ljudima K., posebno s prostora njezine rive, o čemu govori R.. Dakle, ove radovi nisu mogli ostati nepoznati javnosti pa tako ni tužiteljicama, odnosno njihovoj rodbini i prijateljima, a da je tomu tako ide u prilog i fotografija koju su tužiteljice priložile uz tužbu (list 15 spisa) i iz koje je jasno vidljiv neposredan vizualan kontakt između grada i predmetnog prostora. Prethodno izneseno u načelu potvrđuje i svjedokinja C., koja također spominje proljeće 2015. kao vrijeme početka radova na do tada zapuštenom zemljištu, kao i postavljanje cijevi za navodnjavanje te nakon toga gradnju suhozida. U svakom slučaju, iskazi ovih svjedoka drže se kronološki utemeljenim i povezanim, a nisu u suprotnosti s ostalom dokaznom građom, radi čega im se poklanja vjera u cijelosti.

Što se tiče iskaza svjedokinje M., valja navesti kako njezini navodi nisu u neskladu s gornjim utvrđenjima, jer i ona potvrđuje kako se prije tuženikovih radova predmetno zemljište desetljećima nije koristilo u poljoprivredne ili druge aktivne svrhe, već je bilo zapušteno i zaraslo u makiju i visoku travu, a iskaz svjedokinje T. značajan je s aspekta kronologije događaja. Ovo iz razloga što spominje kako ju je oko godinu dana nakon smrti oca (umro 5. listopada 2015.) telefonom nazvao tuženik i obavijestio je o radovima poduzetim na predjelu B. te se raspitivao za njezinu baku (tetu tužiteljica) kao suvlasnicu nekretnine. Dodaje kako je sutradan kontaktirala tužiteljice i temeljem tog razgovora saznala kako su one nakon šetnje već bile upoznate s novim stanjem na terenu, zbog čega su se tuženiku već obratile usmeno, a naknadno i pisanim putem. Dakle, jasno je za zaključiti kako su u vrijeme oko godišnjice smrti svjedokinjinog oca, odnosno u tijeku listopada 2016., a možda i ranije, parnične stranke već u dva navrata međusobno komunicirale (usmeno i pisanim putem), stoga je jasno kako su tužiteljice znatno prije 12. studenog 2016. bile upoznate s predmetnim radovima te da je od saznanja prilikom šetnje do podizanja tužbe 9. prosinca 2016. proteklo više od 30 dana. Naime, sasvim je razumljivo da su se po saznanju obratili tuženiku, ali je i očekivano da to nisu uradili istog dana, već da je proteklo vrijeme zbog utvrđenja i provjere identiteta čestica te da je nakon toga uslijedio usmeni kontakt stranaka pa protek vremena do pismena koje je upućeno tuženiku, uz logičnu pretpostavku kako mu je ostavljen i primjeren rok radi očitovanja. Konačno, sud smatra kako sva prethodna utvrđenja jasno ukazuju kako su tužiteljice znale za predmetne radove znatno prije studenog 2016., tako da se u skladu s dokaznom građom drži i iskaz tuženika u dijelu kada spominje kako je s majkom tužiteljica (a moguće i s jednom od njih) o tim radovima i zajedničkim interesima razgovarao u lipnju 2016. u prostoru svoje agencije u K.. Ovome valja dodati kako iznesene navode tuženika tužiteljice ni na koji način nisu osporile ili kako dovele u sumnju, a što se tiče iskaza svjedoka M. S., valja navesti kako je isti u suprotnosti s ostalom dokaznom građom, a pored toga radi se o suprugu, odnosno zetu tužiteljica, stoga je jasno kako je zainteresiran za ishod ove parnice, radi čega se njegovi navodi ne mogu prihvatiti kao uvjerljivi i vjerodostojni, barem u dijelu koji su od odlučnog značaja.

Slijedom iznijetog, nedvojbeno je utvrđeno kako su tužiteljice propustile podnijeti tužbu u zakonskom roku od 30 dana od saznanja za čin smetanja i počinitelja, ali i pod pretpostavkom da nije tako, njihova tužba nema valjanog činjeničnog i zakonskog uporišta na okolnost posljednjeg mirnog posjeda nekretnina, radi čega je tužbeni zahtjev svakako valjalo odbiti u cijelosti. Ovo iz razloga što je teret dokazivanja upravo na tužiteljicama, koje su trebale priložiti dokaze iz kojih bi nedvojbeno proizlazilo da su upravo one faktičke vlasnice, odnosno posjednice nekretnina čest. zem. 208 i 209 KO K., međutim utvrđeno činjenično stanje ne upućuje na takav zaključak. Kako je već ranije navedeno, iz iskaza svih svjedoka proizlazi kako je sporno zemljište desetljećima neobrađeno i kontinuirano zapušteno te stanjem istovjetno susjednim površinama, odnosno obraslo makijom i visokom travom te stablima borova. Dakle, već pedesetak godina nema nikakve djelatnosti, kako to spominje svjedokinja M., niti postoje tragovi kakvih posjedovnih radnji, poput čišćenja terena, košenja trave, sječe i skupljanja drva za ogrjev, postavljanja ili popravljanja međašnih oznaka i tome slično, stoga nije jasno temeljem čega bi sud trebao zaključiti da su upravo tužiteljice posljednje mirne posjednice zemljišta, pogotovo iz razloga što neki njihovi navodi izneseni u tužbi i u tijeku postupka nisu u skladu s ostalim dokazima, već ukazuju na proturječnost. Tako je valjalo cijeniti da tužiteljice od rođenja žive i rade u S., što znači da su prethodnih godina u K. mogli boraviti ograničeno i to isključivo u vrijeme godišnjih odmora i tek sporadično u tijeku vikenda i blagdana, a stanje zemljišta ukazuje kako se njime i nisu bavili. Nasuprot tome, tvrde kako su na predmetnoj površini brali plodove stabala rogača od kojih su izrađivali liker, brali razno mediteransko bilje i rasađivali agavu, međutim, ostaje nejasno kako su to uspijevali raditi na površini koja je sustavno zapuštena i zarasla u makiju i visoku travu, zbog čega je prije svega nepristupačna i neprohodna. Osim toga, svakako je važno kako o tim radnjama nema nikakva dokaza ili traga niti na tu okolnost iskazuju svjedoci pa tako ni suvlasnica susjednog zemljišta J. C., ali ni njihova prijateljica G. M.,

odnosno rođakinja R. T.. Suprotno tome, iz iskaza tužiteljica proizlazi kako su tuženiku nudili mirno rješenje spora uz angažman geometra kako bi utvrdili njihove granice, međutim te granice i položaj parcela utvrđivali bi temeljem kazivanja tuženika i njegovog ugovora što ukazuje kako one i nemaju točna saznanja o prostoru koji bi trebao biti njihov posjed. Ovome valja dodati kako je neuobičajeno da osobe koje se drže stvarnim posjednicima nekretnine i redovito konzumiraju ta posjedovna ovlaštenja, koriste satelitske snimke i uspoređuju ih sa službenim katastarskim planom, sve kako bi utvrdili jesu li ih treće osobe smetale u tom posjedu, a kako to stoji u tužbenim navodima. Sud dopušta mogućnost da su tužiteljice u ostavinskom postupku nakon smrti svog oca naslijedile ostavinu koju čine i ovdje sporne čest. zem. 208 i čest. zem. 209 KO K. (iako na tu okolnost nema nikakvog dokaza), poklanja vjeru njihovim navodima kako su prilikom boravaka u K. znale šetati i predjelom B. pa tako i prolaziti i pristupati uz površinu predmetnih nekretnina, ali sve da je i tako, takve radnje nisu znak niti dokaz ovlasti posjednika, pri čemu je svakako valjalo cijeniti i da priloženi kupoprodajni ugovor iz 2015. sugerira da bi stvarni posjednik ove nekretnine mogla biti treća osoba i to prodavateljica L. R. koja je tuženika uvela u posjed predmetnog zemljišta.

U skladu s iznesenim okolnostima, tužba je neutemeljena, radi čega je tužbeni zahtjev valjalo odbiti u cijelosti, kako je i odlučeno u točki I izreke rješenja, a s obzirom na ovu odluku neosnovan je i prijedlog radi određivanja privremene mjere, radi čega je odlučeno kao u točki II izreke rješenja.

S obzirom na ishod ove parnice, tuženik u skladu s odredbom iz članka 154. st. 1. ZPP ima pravo na naknadu troška i to jednokratne nagrade njegovom punomoćniku u iznosu od 2.000,00 kn, a u skladu s Tbr. 7. toč. 2. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, dalje OT), koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV, trošak dopune vještva sudskog vještaka Z. R. u iznosu od 1.000,00 kn te trošak očevida od 15. svibnja 2020. i vještva sudskog vještaka R. R. u iznosu od 3.000,00 kn. Slijedom iznijetog, tužiteljicama je valjalo naložiti naknadu parničnog troška tuženika u iznosu od 6.500,00 kn, kako je i odlučeno u točki III izreke rješenja.

Split, 8. veljače 2021.

Sudac

Branko Malenica v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 8 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

DNA

- pun. tužiteljica

- pun. tuženika