1                            Poslovni broj: 4 Kž-110/2024-4

     Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

  Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 4 Kž-110/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Rajka Kipkea, predsjednika vijeća, te Tomislava Brđanovića i Vlaste Patrčević Marušić, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Štefulj, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. K., zbog kaznenog djela iz članka 235. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11) odlučujući o žalbi Općinskog kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj K–949/2021-21 od 27. studenoga 2023., u sjednici vijeća održanoj 27. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje pobijana presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1.              Pobijanom presudom suda prvog stupnja optuženi I. K. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine, oštećenjem tuđe stvari, označeno i kažnjivo po čl. 235. st. 1. KZ/11. Na temelju čl. 235. st. 1. KZ/11 optuženik je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci. Po čl. 56. KZ/11 optuženiku je izrečena uvjetna osuda s rokom provjeravanja od 2 godine.

2.              Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 – u daljnjem tekstu ZKP/08) optuženi I. K. je obvezan platiti troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 u paušalnoj svoti od 100,00 EUR u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

3.              Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog odluke o kazni, s prijedlogom da županijski sud pobijanu presudu preinači i optuženiku izrekne kaznu zatvora u trajanju od 9 mjeseci, uz izricanje uvjetne osude s rokom provjeravanja od 2 godine.

4.              Optuženik nije odgovorio na žalbu državnog odvjetnika.

5.              U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje.

6.              Stranke nisu tražile održavanje javne sjednice, a ovo drugostupanjsko vijeće ne nalazi da bi prisutnost stranaka sjednici bila korisna za razjašnjenje stvari ( čl. 475. st. 1. ZKP/11).

7.              Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

8.              Ispitujući pobijanu presudu u povodu podnijete žalbe, po službenoj dužnosti, u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, ovaj sud drugog stupnja ne nalazi postojanje bitnih povreda odredba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti kao niti da bi u pobijanoj presudi kazneni zakon bio povrijeđen na štetu optuženika.

9.              Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud optuženiku izrekao preblagu sankciju, jer je precijenio olakotne, a podcijenio otegotne okolnosti. Stoga žalitelj smatra da je optuženiku dodatno otegotnim valjalo cijeniti osudu za kazneno djelo prijetnje za koje mu je izrečena uvjetna osuda koja, po žalitelju, nije ostvarila svoju svrhu. Osim toga valjalo je cijeniti i motivaciju optuženika za počinjenje djela koja leži u poremećenim odnosima optuženika i njegove tadašnje supruge s kojom je bio u postupku rastave braka, a žrtva je bio u intimnoj vezi s suprugom optuženika. Također da je valjalo otegotnim cijeniti i ponašanje optuženika prema žrtvi koje žrtva opisuje u svojem iskazu. Konačno, da je valjalo cijeniti i činjenicu da optuženik tijekom trajanja kaznenog postupka nije kritički sagledao svoje ponašanje, nije iskazao kajanje, a štetu je platio nakon što je bio suočen s dokazima koje je predložilo izvesti državno odvjetništvo. Žalba pledira za izricanje strože kazne, uz izricanje uvjetne osude s istim rokom kušnje kao u pobijanoj presudi, čime će se ostvariti svrha kažnjavanja.

10.              Uzimajući u obzir utvrđene olakotne i otegotne okolnosti na strani optuženika u pobijanoj presudi, pri čemu žalitelj ne osporava utvrđenja prvostupanjskog suda o ovim činjenicama, već ih samo vrednuje na drugačiji način, spuštajući značenje olakotnih okolnosti i apostrofirajući značenje otegotnih, ovaj sud drugog stupnja nalazi da je prvostupanjski sud adekvatno vrednovao sve okolnosti na temelju kojih je izabrao odgovarajuću vrstu i mjeru kazne, te izrekao i uvjetnu osudu. Naime, kod optuženika je olakotnim vrednovano da je otac dvoje maloljetne djece za koje se dužan brinuti i uzdržavati ih, da je zaposlen i da je naknadio štetu osiguravajućem društvu i korektno držanje pred sudom. Prvostupanjski sud je uzeo u obzir i motiv optuženika za počinjenje djela, koji državni odvjetnik navodi u žalbi, s time da su vrednovane i manje posljedice kaznenog djela, prema visini prouzročene štete. Otegotnim je vrednovana ranija osuđivanost optuženika, što ipak ne odgovara stvarnom stanju, jer je optuženik pravomoćno proglašen krivim za kazneno djelo prijetnje nakon počinjenja predmetnog kaznenog djela, pa se može raditi samo o naknadnom ponašanju optuženika koje nije usklađeno s propisima.

Suprotno od navoda žalbe, ovaj sud drugog stupnja, nalazi da je u svemu ispravna i zakonita odluka prvostupanjskog suda o izboru vrste i mjere kazne optuženiku, kao i o izricanju uvjetne osude. Način obrane optuženika tijekom postupka, kao pravo optuženika, ne može se negativno vrednovati. Optuženik se može braniti kako se želi, a nekritično postupanje i izostanak kajanja mu se ne mogu vrednovati niti pozitivno niti negativno, upravo iz razloga što se okrivljenik u kaznenom postupku može braniti kako se želi. Vrijeme plaćanja štete i pitanje suočenosti s dokazima optužbe također ne predstavlja okolnost koja bi se optuženiku mogla negativno vrednovati. Pitanje odnosa optuženika prema žrtvi vrednovano je kroz negativno vrednovanje pobuda i motiva za počinjenje kaznenog djela, što je prvostupanjski sud potpuno i jasno obrazložio u pobijanoj presudi. Naknadna osuđivanost optuženika i negativna motivacija vrednovane su optuženiku izricanjem kazne zatvora od 6 mjeseci, dakle dvostruko više od zakonskog minimuma propisane kazne za ovo kazneno djelo. No, značenje i broj olakotnih okolnosti pretežu nad značenjem otegotne okolnosti, pa tome odgovara i izrečena kazna zatvora. Postavlja se pitanje kako će izricanje kazne zatvora u nešto duljem trajanju, uz izricanje istovrsnog skupa sankcija s jednakim trajanjem roka provjeravanja predstavljati adekvatniju sankciju za optuženika i njegovo djelo od skupa sankcija koji su stvarno izrečeni u pobijanoj presudi. Stoga je u cijelosti opravdana i adekvatna izrečena kazna zatvora optuženiku, sukladna je stupnju krivnje, utvrđenim olakotnim i otegotnoj okolnosti, svrsi kažnjavanja, pa iz tih razloga nije osnovana žalba državnog odvjetnika. Izricanje uvjetne osude uz rok provjeravanja od 2 godine odgovara procjeni da će i samo prijetnjom izvršenja izrečene kazne optuženik se uzdržati od ponavljanja kaznenog djela, a pri čemu valja pozitivno vrednovati i naknadu prouzročene štete osiguratelju.

11.              Slijedom izloženog odbijena je žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te je pobijana presuda potvrđena primjenom čl. 482. ZKP/08.

U Varaždinu 27. veljače 2024.

Predsjednik vijeća

                                                                                                 Rajko Kipke, v.r.