P-1591/2018

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu toga suda Anti Božinoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Z. B. iz S., Matice Hrvatske 59, OIB: …,

zastupana po punomoćniku R. P., odvjetniku u S.., protiv tuženika B. d.o.o. S., V. 150, OIB: …, zastupana po punomoćniku M.

B., odvjetniku u S., radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dne 19. studenoga 2020. god. u nazočnosti pun. stranaka, dne 05. veljače 2021. god.

p r e s u d i o  j e

I.  Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 52.590,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na svaki pojedinačni mjesečni iznos od 1.753,00 kn teku od 10. listopada 2007. god., od 10. studenoga 2007. god., od 10. prosinca 2007. god. do 31. prosinca 2007. god. po stopi od 14% godišnje, a  u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjega dana  polugodišta  koje  je  prethodilo  tekućem  polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjega dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena te od 01. kolovoza 2015. god. do isplate po stopi  koja  se  određuje  za  svako  polugodište  uvećanjem prosječne  kamatne  stope  na  stanja  kredita  odobrenih  na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem  polugodištu,  za  tri  postotna  poena,  a  na  svaki pojedinačni mjesečni iznos od 1.753,00 kn teče od 10. siječnja 2008., 10. veljače 2008., 10. ožujka 2008. 10. travnja 2008., 10. svibnja 2008.. 10. lipnja 2008., 10. srpnja 2008., 10. kolovoza 2008., 10. rujna 2008., 10. listopada 2008., 10. studenoga 2008.,

10. prosinca 2008., 10. siječnja 2009., 10. veljače 2009., 10. ožujka 2009., 10. travnja 2009., 10. svibnja 2009., 10. lipnja 2009., 10. srpnja 2009., 10. kolovoza 2009., 10. rujna 2009., 10. listopada 2009., 10. studenoga 2009., 10. prosinca 2009., 10. siječnja 2010., 10. veljače 2010. i 10. ožujka 2010. do 31. srpnja 2015.god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjega dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, dok se za više zatraženih 239.917,20 kn i za više zatražene kamate tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju parbeni trošak u iznosu od 26.149,70 kn, uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 05. veljače 2021.god. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne  kamatne  stope  na  stanje  kredita  odobrenih  za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

U tužbi se navodi da je rješenjem Općinskoga suda u Splitu tužitelj upisan kao suvlasnik za 1/3 dijela nekretnine označene kao čest. zem. 4964/3 z.u.14261 k.o. S., kao i kuće izgrađene na toj čestici, a temeljem rješenja o nasljeđivanju iza smrti svojega oca. Tužitelj je pred Općinskim sudom u Splitu pokrenuo postupak radi razvrgnuća suvlasničke zajednice, u kojemu su sačinjeni i nalazi vještaka s prijedlogom diobe, ali se njegov brat V. B., inače osnivač tuženika, istima usprotivio. Faktično stanje jest da tuženik koristi cijelo prizemlje kuće koja je suvlasništvo tužitelja, njegove majke i brata, anagrafske oznake S., M. H. 59, te je tužitelj onemogućen u korištenju prizemlja.

U tužbi se dalje navodi da je iz nalaza vještaka koji prileži izvanparničnom predmetu br. IR-409/08 proizlazi da su predmetne nekretnine procijenjene u iznosu kunske protuvrijednosti od 765.600,00 EUR-a. Sukladno spomenutom nalazu tužitelj stvarno koristi dio nekretnina koje predstavljaju novčanu protuvrijednost od 139.400,00 EUR-a, majka stranaka koristi nekretninu u protuvrijednosti od 236.106,00 EUR-a, dok V. B., preko svojega trgovačkog društva, koristi dio nekretnine u protuvrijednosti od 222.989,00 EUR-a. U svezi s tim, a kada bi svaki od suvlasnika trebao u idealnom omjeru koristiti nekretnine u protuvrijednosti od po 255.200,00 EUR-a, i u odnosu na prizemlju zgrade koja je predmetom ovoga postupka, do idealnog omjera korištenja zgrade, tužiteljevoj majci nedostaje 19.094,00 EUR-a, odnosno 11.5% vrijednosti prizemlja, tužiteljevom bratu nedostaje 32.211,00 EUR-a. odnosno 19,3% vrijednosti, dok tužitelju nedostaje 115.360,00 EUR-a, odnosno 69,2% vrijednosti prizemlja.

Slijedom prednjega, tužitelj je od strane tuženika, kao trgovačkog društva čiji je osnivač tužiteljev brat, koji je drugi suvlasnik predmetne nekretnine, onemogućen u korištenju prizemlja zgrade, koje, koristi upravo tuženik. On tužitelju, s te osnove, ne plaća nikakvu naknadu, odnosno zakupninu. Sukladno cijeni zakupa poslovnoga prostora na predmetnoj lokaciji, koja iznosi 14 EUR/m2, kao i kvadraturi prizemlja koje koristi tuženik, ukupni iznos zakupnine prostora jest 1.586 EUR-a. Tužitelju je s navedene osnove pripadao mjesečni iznos od 1.098,00 EUR-a, odnosno 8.125,20 kn. S obzirom na to, predlaže se sudu donijeti presudu kojom bi se obvezalo tuženika da tužitelju isplati iznos od 292.507,20 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na svaki pojedinačni mjesečni iznos od 8.125,20 kn teku od 10. 09. 2007., od 10. 10. 2007., od 10. 11. 2007., od 10. 12. 2007. pa do isplate, a počevši od 01. 01. 2008. god. sa zakonskim kamatama po stopi od 17% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjega dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koje na navedene pojedinačne iznose teku od 10. 01., 10. 02., 10. 03., 10. 04., 10. 05., 10. 06., 10. 07., 10. 08., 10. 09., 10. 10., 10. 11., 10. 12., sve 2008. god., od 10. 01., 10. 02., 10. 03., 10. 04., 10. 05., 10. 06., 10. 07., 10. 08., 10. 09., 10. 10., 10. 11., 10. 12., sve 2009. god., 10. 01., 10. 02., 10.

03., 10. 04., 10. 05., 10. 06., 10. 07., 10. 08., 10. 09., sve 2010. god., pa do isplate.

Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenome zahtjevu, predloživši odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan. Tvrdi da su netočni navodi kako onemogućuje tužitelja u korištenju cijeloga prizemnoga dijela predmetne kuće te da se tužitelj u svako doba može nesmetano koristiti prizemnim dijelom nekretnine, što on i čini za svoje potrebe bez ikakve zapreke od strane tuženika.

U odgovoru se nadalje ističe da se, prema želji pokojnoga oca stranaka, poslovni prostor trebao dijeliti na dva dijela između tužitelja i tuženika. Tuženik je dogovorno za 100m2 ( 60m2 poslovni prostor, a 40m2 skladište) plaćao zakup, dok je za preostalih 40m2 tuženik bio oslobođen plaćanja zakupnine jer se to smatralo tuženikovim budućim nasljedstvom iza pokojnog oca. Tuženik je vršio velika ulaganja u poslovni prostor i okućnicu oko samoga prostora, slijedom čega je Ugovor o zakupu u odnosu na to bio i prilagođen. Momentom smrti pokojnog oca tužitelju nitko nije branio posjed predmetnoga poslovnog prostora, nikada nije pozivao tuženika da iseli i da mu preda prostor u posjed. Trenutkom kada je vještak sačinio vještvo u izvanparničnom predmetu, tuženik je napustio prostor, a tužitelj pokreće postupak. Tuženik je za zakupljeni prostor ( 7 EUR-a po m2) plaćao iznos od 2.600,00 kn na ime N. B., majke parničnih stranaka, uvećano za troškove komunalija koje su plaćane izravno gradu S.. Konoba u prizemlju uvijek je bila u korištenju obitelji B. uz mogućnost da su je svi mogli koristiti, a vrata prostora iz stambenoga dijela u poslovni dio nikada se nisu zaključavala.

Pokojni otac parničnih stranaka V. B., nastavlja se dalje u odgovoru,

cjelokupnu je zakupninu davao tužitelju, a ovaj je potom svojim roditeljima vraćao 1.000,00 kn na ime troškova za hranu i dr. s obzirom da je živio u domaćinstvu s njima. Tuženik je, zajedno sa svojom firmom, iselio iz predmetnoga prostora u ožujku 2010. god. u svoje nove prostore u V. ulici. Nakon očeve smrti tužitelj se ilegalno uselio u majčin stan na katu stambene zgrade, uredio sobu, te s majkom živi u njenom kućanstvu, a koristi i stan u potkrovlju koji je također njegov.

Osporava se tužbeni zahtjev i u pogledu cijene zakupa po m2, koji po tužitelju iznosi 14 EUR-a. Realna cijena za lokaciju i predmetni prostor uvijek je iznosila 7 EUR-a po m2.

Osporava se i traženje zakupnine za razdoblje od 10. ožujka do 10. rujna 2010. god. jer je tuženik napustio predmetni prostor još u ožujku 2010. god. Uz to se navodi da je tužitelj svoju pravu volju u pogledu korištenja poslovnoga prostora pokazao na način da od ožujka 2010. god. ( vrijeme izlaska tuženika iz prostora) do kraja 2012. god. nije apsolutno ništa učinio s tim prostorom usprkos tome što u prostor može ući kad god želi i nitko ga ne ometa u korištenju.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom spisa ovoga suda br. P1-4811/10, Rješenja Općinskoga suda u Splitu br. Z-16655/07/TR od 04. siječnja 2008. god., Rješenja o nasljeđivanju Općinskoga suda u Splitu br. O-2410/07, UPP/OS-120/07 od 06. prosinca 2007. god., DVD-a priloženoga spisu, fotografija priloženih spisu, spisa Općinskoga suda u Splitu br. IR-409/08, Zahtjeva za izdavanje rješenja o izvedenom stanju od 27. 06. 2013. god., prve stranice projekta T.D.02/12-2015, geodetskog snimka tvrtke R. d.o.o., Ugovora o diobi nekretnina " u S., 04. srpnja 2016.", Dopisa T. stan d.o.o. S. od 03. 05. 2018. god.,

Dopisa Porezne uprave, područni ured S., ispostava S. od 11. 05. 2018. god., od 24. 07. 2018. i 21. 09. 2020. , Dopisa obrta za agencijske usluge F. 8, S. od 21. 06. 2018. god., Oglasa iz Slobodne Dalmacije od 08. 12. 2010. god., Dopisa odvjetničkog ureda R. P., S. V. B. od 08. travnja 2008. god. s poštanskom potvrdom o primitku pošiljke, nalaza i mišljenja stalnoga sudskog vještaka za graditeljstvo i procjene nekretnina N. K. od 19. 06. 2019. god., očitovanja toga vještaka od 06. veljače 2020. god. i

07. srpnja 2020. god., dozvole za upotrebu od 18. prosinca 1989. god., zapisnika o tehničkom pregledu poslovnog prostora od 18. 12. 1989. god., građevinske dozvole od 16. 3. 1981. god., Žalbe- podnesak na rješenje o utvrđivanju visine komunalne naknade od 03. 12. 2019. god., očitovanja od 26. 11. 2011. god., zahtjeva za izdavanje rješenja o izvedenom stanju od 27. 06. 2013. god., ugovora o zakupu od 08. 12. 1989. god.( nepotpisanoga), prigovora i poziva od 07. 07. 2020., e-maila J. Š. upućenoga J. V. 04. 02. 2012. god., računa

HEP- operator distribucijskog sustava d.o.o., šifra kupca 392501, kupac B. d.o.o. od 31.

01. 2012. god. s obračunom mjesta potrošnje te od 31. 12. 2013. god., računa RWE od 31. 12. 2018. god. sa specifikacijom potrošnje, računa e-on za električnu energiju od 31. 05. 2020. god. sa specifikacijom potrošnje, preslušanjem svjedokinje N. B., te preslušanjem tužitelja i zz tuženika V. B. i M. B..

Stranke su zatražile trošak postupka.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

U postupku je bila prijeporna osnova i visina tužbenoga zahtjeva.

Između stranaka nije bilo prijeporno da je vlasnik nekretnine označene kako čest. zem. 4964/3 z.u. 14261 k.o. S., kao i kuće izgrađene na njoj bio V. B., otac tužitelja i zz tuženika V. B.. Nije prijeporno da je V. B. preminuo 20. rujna 2007.

god. te da su, prema rješenju o nasljeđivanju Općinskoga suda u Splitu br. O-2401/07, UPP/OS 120/07 od 06. prosinca 2007. god. predmetnu nekretninu naslijedili njegova supruga N. B., sin Z. B., ovdje tužitelj i sin V. B., ovdje zz tuženika, svaki za po 1/3 idealnoga dijela.

Nije nadalje prijeporno da je tuženik B. d.o.o. koristio i bio u posjedu poslovnog prostora u prizemlju kuće izgrađene na čest. zem. 4964/3 počev od siječnja 1999. god., a prema sklopljenom Ugovorom o zakupu od 05. 01. 1999. god. koji je sklopljen s tadašnjim vlasnikom i zakupodavcem V. B., ocem tužitelja i zz tuženika. Prema

navedenom ugovoru o zakupu tuženik je V. B., na ime zakupnine, plaćao mjesečni iznos od 2.600,00 kn, što je potvrdila i preslušana svjedokinja N. B., majka tužitelja i zz tuženika.

Prema Ugovoru o zakupu poslovnih prostorija od 05. siječnja 1999. god. tuženik je primio u zakup poslovne prostorije u prizemlju predmetne kuće u površini od 60m2, a u odgovoru na tužbu priznao je da je, po dogovoru, bio u posjedu i korištenju dijela prizemlja u površini od 100m2 ( 60m2 poslovnog prostora i 40m2 skladišta).

Prijeporno je bilo je li tuženik bio u posjedu i korištenju prizemlja predmetne nekretnine do ožujka 2010. ili rujna te godine.

Iz iskaza svjedokinje N. B. kojoj sud poklanja vjeru jer je njezin iskaz logičan i bez kontradiktornosti, proizlazi da je tuženik iselio iz prijepornoga prostora u ožujku 2010. god. te je tužitelju omogućeno, nakon njegova izlaska iz prostora, ulaziti i koristiti taj prostor. Budući da je tužitelju posjed i korištenje prijepornog prostora omogućeno nakon ožujka 2010. god., njegovo je potraživanje zakupnine za razdoblje od travnja do rujna 2010. god. neosnovano.

Prema odredbi čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, dalje: ZOO), kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, neovisno o pravu na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe.

Tuženik u postupku nije dokazao da je nakon smrti V. B. bilo što, s osnove zakupnine, platio tužitelju. Tužitelj kao suvlasnik kuće u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor, u idealnom dijelu za 1/3, ima pravo, sve do iseljenja tuženika iz toga prostora, na 1/3 dijela zakupnine. Otac tužitelja i zz tuženika, raniji vlasnik nekretnine, preminuo je 20. rujna 2007. god., pa bi tužitelj pravo na dio zakupnine imao počev od 01. listopada 2007., a ne od 01. rujna 2007. kako je tužbenim zahtjevom zatražio.

Prijeporna je bila visina tužbenoga zahtjeva odnosno visina mjesečne zakupnine predmetnoga prostora te onda visina zakupnine koja pripada tužitelju za razdoblje u kojemu je imao pravo na zakupninu.

Stalni sudski vještak za graditeljstvo i procjene nekretnina N. K. u svome je nalazu od 19 lipnja 2019. god. procijenio da je jedinična cijena zakupa po m2 predmetnoga prostora 52,59 kn odnosno 7, 09 EUR-a. Ukupna mjesečna zakupnina prizemlja, za utuženo razdoblje, bila bi u mjesečnom iznosu od 6.904,90 kn (protuvrijednost 930,61 EUR). Vještak je mjesečnu zakupninu za razdoblje od rujna 2007. do rujna 2010. god. izračunao temeljem parametara ocjene tržišne vrijednosti zakupnine kao fer vrijednost zakupnine utvrđene poredbenom metodom. Za svoju procjenu dao je detaljno obrazloženje, a također se očitovao na prigovore tužitelja, otklonivši sve njegove prigovore.

Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka K. kao stručan, objektivan i detaljno obrazložen.

Tuženik, međutim, nije koristio i bio u posjedu cijeloga prizemlja nego prostora te etaže u površini od 100m2, kako do smrti V. B., tako i nakon njegove smrti, do iseljenja u ožujku 2010. god. Stoga je tuženik u prijepornom razdoblju neosnovano koristio tužiteljev dio ( 1/3) te površine prizemlja.

Budući da je tužitelj, prema rješenju o nasljeđivanju iza smrti svoga oca, postao suvlasnikom prijepornog prostora za 1/3 dijela, u tom dijelu bi mu pripadala zakupnina izračunata poredbenom metodom temeljem parametara tržišne vrijednosti zakupnine. Neosnovano tužitelj potražuje veće iznose zakupnine odnosno veće dijelove odnosno postotke.

S obzirom da je u razdoblju od listopada 2007. do ožujka 2010. god., za koje tužitelj ima pravo na dio zakupnine, jedinična cijena zakupa po m2 iznosila 52,59 kn,iznos mjesečne zakupnine za prizemni prostor površine 100m2 iznosio bi 5.259,00 kn. Tužitelju, kao suvlasniku za 1/3 idealnoga dijela, pripadao bi s osnove zakupnine iznos od 1.753,00 kn mjesečno. Budući da je tuženik prostor bez plaćanja naknade tužitelju koristio od listopada 2007. do ožujka 2010. god., tužitelju bi za to razdoblje ukupno trebao isplatiti 52.590,00 kn na osnovi naknade za bespravno korištenje njegova dijela prizemlja kuće.

Tuženik se, budući je koristio tužiteljev dio predmetnoga prostora bez plaćanja naknade, neosnovano obogatio za visinu koristi koju je tužitelju, kao suvlasniku, morao plaćati. U smislu odredbe čl. 1111 ZOO-a, korištenje tuđeg prostora bez naknade ima se smatrati stjecanjem bez osnove. S obzirom da je tuženik dio predmetnog prostora u suvlasništvu tužitelja kroz razdoblje od listopada 2007. do ožujka 2010. god. uporabio u svoju korist bez plaćanja zakupnine, neosnovano se obogatio za visinu zakupnine koju je za takvo korištenje trebao platiti tužitelju i to u iznosu zakupnine kako bi ona dospijevala za naplatu kroz razdoblje korištenja prostora. Tužitelju, sukladno odredbi čl. 1120 ZOO-a pripada za prijeporno razdoblje 1/3 dijela visine zakupnine, što je, kako je već navedeno, mjesečni iznos od 1.753,00 kn.

S obzirom na navedeno, djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev do iznosa od 52.590,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na svaki mjesečni iznos od 1.753,00 kn teku od 10-og dana u tekućem mjesecu pa do isplate, a kako je navedeno u toč.I izreke presude. Za više zatraženih 239.917, 20 kn i više zatražene kamate tužbeni je zahtjev odbijen kao neosnovan.

Odluka o parbenom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a.

Tužitelj je u postupku imao trošak za sastav tužbe, pristupa na 9 ročišta ( 31. 05. 2012., 08. 11. 2012.. 06. 02. 2013., 13. 05. 2013., 13. 11. 2018., 24. 09. 2019., 28. 11. 2019., 07. 07. 2020., 19. 11. 2020.) i sastav 4 obrazložena podneska ( 28. 06. 2016., 20. 03. 2018., 19. 09. 2018., 12. 12. 2019.) po 500 bodova, za pristup na 6 ročišta ( 12. 12. 2011., 07. 07. 2016., 27. 03. 2018., 28. 05. 2018., 12. 07. 2018., 29. 01. 2020.) po 250 bodova te za pristup na 14 ročišta ( 07. 03. 2012., 11. 10. 2012., 16. 07. 2013., 14. 11. 2013., 27. 02. 2014., 17. 11. 2014., 20. 04. 2016., 24. 05. 2016., 19. 09. 2016., 15. 12. 2016., 05. 12. 2017., 19. 09. 2018., 05. 03. 2020., 16. 09. 2020.) po 125 bodova, ukupno 10250 bodova. Pomnoženo s vrijednošću boda, prema važećoj OT i uvećano za PDV ovo daje iznos od 128.125,00 kn.

Tužitelj je, računajući osnovu i visinu tužbenoga zahtjeva, u sporu uspio za 59%, dok je tuženikov uspjeh 41%. Razlika uspjeha stranaka u sporu je 18% u korist tužitelja. U tom postotku priznat mu je trošak koji je imao u postupku, što je iznos od 23.062,50 kn. Tome je valjalo dodati 3.087,20 kn troška vještačenja pa je tužitelju dosuđen trošak od 26.149,70 kn.

U Splitu, 05. veljače 2021. god.

SUDAC

ANTO BOŽINOVIĆ v.r.

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka istog. Žalba se podnosi na Županijski sud putem ovog suda u tri primjerka.

DNA:

-pun. tužitelja

- pun.tuženika

- u spis