Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 22 Gž-1366/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Blanki Pervan, u pravnoj stvari tužitelja H. -. d.o.o. iz OIB: …, zastupanog po

zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku Z. G., odvjetniku iz Z.,

protiv tuženika J. R. iz Z., OIB: …., zastupanog po punomoćniku Đ. A., odvjetniku iz Z.,

radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude

Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Povrv-421/2020-16 od 21. listopada 2020., dana 4. veljače 2021.,

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se žalba tužitelja H. -. T. d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Povrv-421/2020-16 od 21. listopada 2020. u dijelu pod toč. II. i IV. izreke.

2. Odbija se žalba tuženika J. R. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Povrv-421/2020-16 od 21. listopada 2020. u dijelu pod toč. I. i III. izreke.

Obrazloženje

Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi izdanom od javnog bilježnika Tihane Sudar, poslovni broj Ovrv-1435/2018 od 19.11.2018. godine u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 4.177,56 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od:

- 600,80 kn od 29.11.2017. do isplate,

- 1.013,05 kn od 28.12.2017. do isplate,

- 1.307,56 kn od 27.1.2018. do isplate,

- 1.256,15 kn od 27.2.2018. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 8 dana.

II. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi izdanom od javnog bilježnika T. S., poslovni broj Ovrv-1435/2018 od 19.11.2018. godine u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 2.934,19 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na iznos od:

- 719,64 kn od 27.4.2017. do isplate,

- 586,35 kn od 27.5.2017. do isplate,

- 446,51 kn od 24.6.2017. do isplate,

- 269,71 kn od 22.7.2017. do isplate,

- 269,00 kn od 25.8.2017. do isplate,

- 269,71 kn od 27.9.2017. do isplate,

- 372,56 kn od 27.10.2017. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak postupka u iznosu od 864,61 kn u roku 8 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadom troška postupka preko iznosa dosuđenog pod toč. III. izreke."

Protiv navedene presude u dijelu pod toč. II. i IV. izreke žalbu je izjavio tužitelj zbog svih zakonom propisanih razloga. Navodi da je sud pogrešno temeljem utvrđenog činjeničnog stanja, a tu se prije svega misli na očitovanje stranaka na glavnoj raspravi održanoj dana 9. svibnja 2019. i 14. rujna 2020. utvrdio da nije dokazano da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju naplate toplinske energije za poslovni prostor tuženika. Napominje kako tuženik nikada u svom prigovoru do zaključenja prethodnog postupka i kasnije glavne rasprave nije osporavao ili dostavljao dokaze da se u konkretnom slučaju ne radi o poslovnom prostoru već su njegovi prigovori bili paušalne prirode da ništa ne duguje. Tek u ponovljenom postupku na glavnoj raspravi tuženik je prvi puta osporavao da bi se radilo o poslovnom prostoru. Pri tome navodi da je sud prvog stupnja tada trebao uzeti u obzir račune koje je tužitelj tek tada bio dužan dostaviti. Stoga je jasno za zaključiti da se u konkretnom slučaju sud prvog stupnja pogrešno poziva na odredbe čl. 299. Zakona o parničnom postupku iz razloga što je upravo obveza tuženika bila dokazati svoje tvrdnje iz prigovora. Jedino iz računa koje je tužitelj želio predati na glavnoj raspravi nakon što je čuo prigovor tuženika da se ne radi o poslovnom prostoru se mogla utvrditi ta činjenica, a iz čega bi onda jasno proizlazio otklon prigovora tuženika da se ne radi o poslovnom prostoru. Na navedeni način sud je nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Pri tome je sud prvog stupnja trebao uzeti u obzir odredbe čl. 299. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Predlaže da sud drugog stupnja uvaži žalbu, ukine presudu u pobijanom dijelu te istu preinači na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tuženiku da mu nadoknadi troškove postupka. Podredno da predmet vrati na ponovno postupanje.

Protiv navedene presude u dijelu pod toč. I. i III. izreke žalbu je izjavio tuženik iz svih dopuštenih razloga. Navodi kako je sud prvog stupnja u svojoj ranijoj presudi pravilno i zakonito riješio ovu pravnu stvar na način da je u cijelosti odbio postavljeni tužbeni zahtjev zaključivši da tužitelj nije dokazao niti osnov niti visinu istog. Sada u ponovljenom postupku donosi odluku suprotnu onoj koju je donio u prethodnom postupku i to sve na osnovu pogrešnog pravnog shvaćanja suda drugog stupnja iz ukidnog rješenja. Ističe kako je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, odnosno prigovorio je visini obračuna iz izvoda iz poslovnih knjiga. Stoga je na tužitelju bio teret dokaza da u postupku dokaže kako osnov tako i visinu svog potraživanja. Međutim, tužitelj osim izvatka iz poslovnih knjiga u spis nije dostavio niti jedan dokaz kojim bi opravdao tužbeni zahtjev, posebno iz razloga što je tuženik prigovorio da mu je u utuženom razdoblju pružao usluge. Ističe kako je neprijeporno da se u parničnom postupku ne dokazuju negativne činjenice. Dakle, kada je istaknuo negativnu činjenicu odnosno činjenicu da tužitelju nije dužan utuženi iznos, tada je tužitelj bio dužan dokazati pozitivnu činjenicu i to na način da u spis dostavi dokumentaciju koja navedeno potvrđuje i dokazuje. Isto tako kada je istaknuto da mu tužitelj nije pružao nikakve usluge u utuženom razdoblju, to je tužitelj bio dužan dokazati da je pružao usluge tuženiku. Dakle, na tužitelju je bio teret dokaza da određene činjenice bitne za donošenje odluke dokaže istinitim te da istinitost određene tvrdnje treba dokazati onaj koji tvrdi da neka činjenica postoji. Slijedom navedenog razvidno je da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio i tumačio odredbe o teretu dokazivanja, a na teret tuženika. Budući da u spisu ne postoji nikakva dokumentacija kojom se može utvrditi osnov i visina potraživanja, odnosno da je tužitelj pružio bilo kakvu uslugu, to se pobijana presuda ne može ispitati čime je sud prvog stupnja počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Predlaže da sud drugog stupnja uvaži žalbu te preinači presudu u pobijanom dijelu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezivanje tužitelja na naknadu troškova postupka tuženiku, a podredno da iste ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

Na žalbe nije odgovoreno.

Žalbe nisu osnovane.

U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti, jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kuna, sukladno čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP).

Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tuženik ukazuje u žalbi, s obzirom da pobijana nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

Također, ispitujući pobijanu presudu sukladno čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nalazi da nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. i 9. ZPP, na postojanje kojih povreda pazi po službenoj dužnosti.

Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 7.111,75 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom s osnove dospjelih računa za isporučenu toplinsku energiju.

Iz izvoda iz poslovnih knjiga od 8. studenoga 2018. na ime tuženika proizlazi da se predmetno potraživanje u iznosu od 7.111,75 odnosi na razdoblje od mjeseca ožujka 2017. do siječnja 2018. Potraživanje se odnosi na kupca pod šifrom 2419309 na adresi Ivana Šibla 13.

Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio kako je prigovor zastare tuženika djelomično osnovan, kao i da suprotno navodima žalbe tužitelja, tužitelj nije dokazao dokazima dostavljenim do zaključenja prethodnog postupka da se potraživanje odnosi na poslovni subjekt, odnosno na poslovni prostor obzirom da se iz izvoda iz poslovnih knjiga to ne može zaključiti, pa da bi se u tom slučaju primjenjivao duži zastarni rok od godine dana propisan čl. 232. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje ZOO).

Dakle, pravilno je sud prvog stupnja, obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 19. studenog 2018., utvrdio da su potraživanja za ožujak, travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz i rujan 2017., u ukupnom iznosu od 2.934,19 kuna u zastari, zajedno sa sporednim potraživanjem kamata, jer je protekao jednogodišnji zastarni rok koji se sukladno čl. 216. ZOO računa kada istekne posljednji dan zakonom određenog vremena (dospijeća) do utuženja.

Nadalje, što se tiče potraživanja od listopada 2017. (koje je dospjelo 28. studenoga 2017.) do siječnja 2018. u ukupnom iznosu od 4.177,56 kuna, ista su utužena u zastarnom roku od jedne godine. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tuženik niti tvrdi, a niti dokazuje da je potraživanja koja nisu zastarjela platio.

Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio kako iz izvoda iz poslovnih knjiga, koji predstavlja vjerodostojnu ispravu, proizlazi da se potraživanje tužitelja temelji na računima za ožujak 2017. pa do siječnja 2018., da je razvidan datum izdavanja računa i period isporuke na koju se izdani račun odnosi, visina tražbine, te dospijeće plaćanja.

Odredba čl. 219. ZPP propisuje da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, dok prema čl. 221.a ZPP ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Što se tiče navoda iz žalbe tuženika za istaknuti je da iz prigovora tuženika protiv predmetnoga rješenja o ovrsi proizlazi kako tuženik ističe da ne duguje utuženi iznos, kao i da mu tužitelj u utuženom razdoblju nije pružao nikakve usluge. Međutim, tuženik za navedene tvrdnje nije podnio nikakve dokaze, niti je prigovarao visini obračuna iz izvoda iz poslovnih knjiga tužitelja slijedom čega nije bilo potrebe za dostavljanjem predmetnih računa.

Dakle, po mišljenju ovog suda drugog stupnja, pravilno je sud prvog stupnja postupio kada je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Tihane Sudar, poslovni broj Ovrv-1435/2018 od 19. studenoga 2018. u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 4.177,56 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i kada je ukinuo navedeni platni nalog u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 2.934,19 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom.

Što se tiče troška parničnog postupka za istaknuti je da je sud prvog stupnja pravilno, sukladno uspjehu stranaka u postupku te sukladno odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP, sve u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), naložio tuženiku da naknadi tužitelju trošak postupka u iznosu od 864,61 kuna, dok iz navoda žalbi ne proizlazi drugačije.

Slijedom navedenog, valjalo je sukladno čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao i žalbu tuženika kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zadru 4. veljače 2021.

Nacrt odluke izradila

Sutkinja

viša sudska savjetnica

Zdenka Rinčić

Blanka Pervan

.