Republika Hrvatska
Županijski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 1
Poslovni broj: Gž-1308/2020-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinje Marine Parać Garma kao predsjednice vijeća, te suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i suca Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. K. d.o.o. Z., …, OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici iz
Odvjetničkog društva B. i P., odvjetnici iz Z., protiv tužene V. C. iz
R., …, OIB …, koju zastupa punomoćnica M. H. M.,
odvjetnica iz R., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Povrv-805/2018-31 od 24. srpnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 4. veljače 2021.
p r e s u d i o j e
Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Povrv-805/2018-31 od 24. srpnja 2020.
Tužitelju se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe.
Obrazloženje
Presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-805/2018-31 od 24. srpnja 2020. godine u cijelosti je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika V. P. iz R. poslovni broj Ovrv-
4318/18 od 07. svibnja 2018. godine, u dijelu u kojem je naloženo tuženoj V. C. iz R., …, da tužitelju B. K. d.o.o. Z., …, isplati iznos
od 142.751,10 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 52.054,99 kuna teče od 17. travnja 2018. godine pa do isplate po stopi koja se utvrđuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i tužitelj je odbijen sa navedenim zahtjevom kao neosnovanim (točka 1 izreke).
O troškovima parničnog postupka je odlučeno na način da je tužitelju B. K. d.o.o. Z., …, naloženo da tuženoj V. C. iz R., …, isplati
iznos od 8.371,00 kuna, dok je sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška tužena odbijena (točka 2 izreke).
Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/88, 57/11, 25/13, 89/14 i 79/19 – u daljnjem tekstu: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i to tako da pobijanu prvostupanjsku presudu preinači na način predložen u podnesku od 25. veljače 2020. godine, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Žalba tužitelja nije osnovan.
Predmet spora u ovoj parnici je tražbina koju je tužitelj stekao cesijom od H-A. d.o.o. Z. a ovaj, također cesijom, od izvornog vjerovnika H. A. A. B. d.d. Z., koji je navedenu tražbinu imao prema tuženoj temeljem ugovora o kreditu zaključenim 2003. godine.
U provedenom postupku sud prvog stupnja utvrđuje slijedeće činjenice:
-da tužitelj prema podacima svojih poslovnih knjiga tereti tuženu za nepodmireni dug koji na dan 16. travnja 2018. godine iznosi 151.673,10 kuna, od čega iznos od 52.054,99 kuna čini glavnicu, iznos od 4.931,65 kuna obračunatu ugovornu kamatu, iznos od 94.356,85 kuna obračunatu zateznu kamatu i iznos od 329,61 kune ostale troškove,
-da navedena tražbine proizlazi iz ugovora o kreditu broj 579/2003 koji su dana 06. listopada 2003. godine zaključili H. A. A. b. d.d. Z., kao kreditor, i tužena kao korisnik kredita,
-da je navedenim ugovorom tuženoj odobren kredit u iznosu od 8.000,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti, sa obvezom povrata u dvanaest mjesečnih anuiteta u iznosu od po 703,33 Eura, počevši od 01. prosinca 2003. godine (prvi anuitet) pa do 01. studenog 2004. godine (posljednji anuitet),
-da je nepodmirenu tražbinu po navedenom ugovoru kreditor prenio na H-A. d.o.o. ugovorom o prijenosu tražbina zaključenim dana 18. lipnja 2014. godine, a H-A. d.o.o. na tužitelja ugovorom o ustupu tražbina zaključenim 17. prosinca 2014. godine,
-da je tužena radi osiguranja tražbine iz navedenog ugovora tužena izdala dvije bjanko zadužnice ovjerene po javnom bilježniku pod brojem Ov-16553/03 i Ov-16554/03 te da su iste bile podnesene Financijskoj agenciji radi naplate tražbine radi čijeg osiguranja su izdane, i da su iste, nakon zatvaranja posljednjeg transakcijskog računa tužene 04. lipnja 2014. godine, isknjižene iz očevidnika redoslijeda osnova dana 05. lipnja 2014. godine,
-da je radi ostvarenja tražbine po navedenom ugovoru o kreditu dana 03. travnja 2007. godine po javnom bilježniku V. P. doneseno rješenje o ovrsi broj Ovrv- 3800/07,
-da tužitelj nije dokazao da je kreditor prije (01. studeni 2004. godine) isteka ugovora otkazao ugovor o kreditu zbog neplaćanja dospjelih anuiteta i na taj način učinio dospjelim cijeli iznos kredita,
-da je tužena tijekom trajanja ugovora do 01. studeni 2004. platila kreditoru ukupan iznos od 11.132,05 kuna, pa dospjela tražbina na navedeni dan iznosi ukupno 57.482,26 kuna, od čega se iznos od 52.054,99 kuna odnosi na glavnicu, iznos od 498,62 kune na troškove, iznos od 1.908,73 kune na obračunatu ugovornu kamatu i iznos od 3.022,92 kune na obračunatu zateznu kamatu,
-da ukupna tražbina tužitelja na dan 16. travnja 2018. godine iznosi 142.751,10 kuna, i da navedena tražbina nije podmirena.
Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja zaključuje da je tužitelj aktivno legitimiran u predmetnoj parnici jer je utuženu tražbinu stekao na valjan način u skladu sa odredbama čl.80. i čl.82. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO/05), da tražbina tužitelja postoji u iznosu od 142.751,10 kuna jer je tužitelj dokazao njen nastanak a tužena nije dokazala da bi ju podmirila. Međutim, unatoč navedenom, postavljeni tužbeni zahtjev sud prvog stupnja ocjenjuje neosnovanim jer, prihvaćajući tuženićin prigovor zastare, nalazi utvrđenim da je utužena tražbina zastarjela slijedom čega je tuženiku prestalo pravo prisilno ostvarivati istu. To stoga što je ukupna tražbina po sklopljenom ugovoru o kreditu dospjela najkasnije 01. studenog 2004. godine, kada je dospio posljednji anuitet kredita, pa je od toga dana počeo teći rok zastare od pet godina propisan odredbom čl.225. ZOO/05, a tužitelj, na kojem je bio teret dokazivanja, nije dokazao da su dvije bjanko zadužnice, koje su nesporno bile podnesene na naplatu FINI te su isknjižene iz očevidnika redoslijeda osnova 05. lipnja 2014. godine, dostavljene na naplatu prije isteka navedenog roka zastare – tj. prije 01. studenog 2009. godine, te da je njihovim podnošenjem došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl.241. ZOO/05.
U pobijanju pravilnosti i zakonitosti navedene odluke zbog svih žalbenih razloga tužitelj u podnesenoj žalbi u bitnome ističe da sud prvog stupnja nije pravilno primijenio odredbe čl.214.st.3. i čl.241. ZOO/05, a uopće nije primijenio odredbu čl.245.st.3. i st.6. ZOO/05; da je sud propustio utvrditi da li je nastupila zastara u trenutku pokretanja predmetnog postupka već je nedopušteno retroaktivno utvrđivao da li je zastara nastupila u trenutku ranije vođenog postupka izvan sudske ovrhe; da je zbog toga povrijedio odredbu čl.214.st.3. ZOO/05 jer se na prigovor zastare ne pazi po službenoj dužnosti a u navedenom izvan sudskom postupku nitko se nije pozivao na zastaru; da je zastara tražbine pokretanjem ranijeg izvan sudskog postupka naplate prekinuta te je, u skladu sa odredbom čl.245.st.3. ZOO/05, zastara počela teći iznova 05. lipnja 2014. godine, i ista do pokretanja predmetne parnice (25. travanj 2018. godine) nije nastupila jer nije istekao rok zastare od pet godina.
Naprijed navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene i to zbog slijedećih razloga.
Iako u žalbi navodi da ju izjavljuje zbog svih žalbenih razloga – dakle, i onog iz odredbe čl.354. ZPP-a, tužitelj u njenom obrazloženju ne navodi koju je to bitnu povredu postupka učinio sud prvog stupnja. Stoga je ovaj sud drugog stupnja, glede tog žalbenog razloga, pobijanu presudu ispitao samo u okvirima propisanim odredbom čl.365.st.2. ZPP-a, i na taj način je utvrđeno da sud prvog stupnja nije učinio ni jednu bitnu povredu postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti.
Iako bi iz uvoda žalbe proizlazilo da se izjavljuje i zbog žalbenog razloga iz odredbe čl.355. ZPP-a, međutim, iz njenog obrazloženja izvjesno proizlazi da tužitelj njome osporava pravilnost primjene materijalnog prava zbog toga što je sud prvog stupnja neke odredbe materijalnog prava pogrešno primijenio, a neke od njih nije uopće primijenio, što je po mišljenju tužitelja imalo za posljedicu da prigovor zastare nije pravilno ocijenjen te da donesena odluka nije pravilna i zakonita.
U ovom žalbenom stadiju postupka nije sporno da utužena novčana tražbina izvorno predstavlja nepodmirenu tražbinu (glavnica, obračunata dospjela ugovorna kamata, obračunata dospjela zatezna kamata, trošak) koja proizlazi iz ugovora o kreditu u kojem je tužena bila stranka kao korisnik kredita. Nije sporno niti to da je navedeni ugovor o kreditu zaključen 06. listopada 2003. godine te da je njime ugovoren povrat odobrenog kredita sa ugovorenom kamatom u dvanaest mjesečnih anuiteta u iznosu od po 703,33 Eura, i to počevši od 01. prosinca 2003. godine (prvi anuitet) pa do 01. studenog 2004. godine (posljednji anuitet). Isto tako, u ovom stadiju postupka nije sporno niti to da navedeni ugovor nije otkazan prije njegova isteka, odnosno prije dospijeća posljednjeg kreditnog anuiteta 01. studenog 2004. godine.
S obzirom na naprijed navedene nesporne činjenice (vrijeme sklapanja ugovora i vrijeme isteka ugovora), žalbene tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava mogu se prihvatiti u smislu da je sud prvog stupnja, pri ocjeni prigovora zastare, primijenio odredbe ZOO/05, iako je taj prigovor, u skladu sa odredbom čl.1163.st.1. (odredbe ovoga Zakona neće se primjenjivati na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu ovoga Zakona) tog zakona, trebalo ocijeniti primjenom odredbi Zakona o obveznim odnosima (NN broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91). To međutim nije imalo utjecaja na pravilnost navedene ocjene jer odlučna pitanja u ocjeni zastare potraživanja odredbama ZOO/91 regulirana su na identičan način kao i odredbama ZOO/05.
Nadalje, s obzirom na u ovom stadiju postupka nespornu činjenicu da ugovor o kreditu iz 2003. godine kreditor nije otkazao prije njegova isteka i na taj način učinio dospjelim cijeli iznos kredita, na predmetnu tražbinu se ne primjenjuje opći rok zastare u trajanju od pet godina, već se primjenjuje rok od tri godine propisan za povremene tražbine.
Naime, u smislu odredbe čl.372. ZOO/91 je propisano da potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja (st.1.), i da isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja (st.2.). Identično je propisano i u odredbi čl.226. ZOO/05, koji zakon primjenjuje sud prvog stupnja.
Odredbom čl.361.st.1. ZOO/91 je propisano da zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
U situaciji kada ugovor o kreditu nije otkazan prije njegova isteka (isteka vremena anuitetne otplate), davatelj kredita utužuje dospjele neplaćene anuitete, s tim da je on to mogao učiniti (utužiti) glede svakog pojedinog anuiteta odmah nakon njegova dospijeća – dakle, i prije isteka ugovora. Ako davatelj kredita tako ne postupi – već utuži sve neplaćene anuitete nakon isteka ugovora, to nema utjecaja na dospijeće tih anuiteta ali ni na početak tijeka roka zastare, u skladu sa naprijed citiranom odredbom čl.361.st.1. ZOO/91, od prvog idućeg dana nakon dana dospijeća svakog pojedinog neplaćenog mjesečnog anuiteta. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da su svi neplaćeni kreditni anuiteti iz predmetnog ugovora dospjeli najkasnije dana 01. studenog 2004. godine – jer je toga dana dospio na naplatu posljednji ugovoreni anuitet, s tim da su svi prethodni anuiteti dospjeli prije navedenog datuma. U skladu sa odredbom čl.361.st.1. ZOO/05 zastara neplaćenog posljednjeg kreditnog anuiteta, dospjelog 01. studenog 2004. godine, započela je teći 02. studenog 2003. godine, i u tom momentu je već bila u tijeku zastara za prethodne mjesečne anuitete koji su dospijevali od 01. prosinca 2003. godine pa do 01. listopada 2004. godine.
Neosnovane su žalbene tvrdnje tužitelja da je sud prvog stupnja pri ocjeni zastare pogrešno primijenio odredbu čl.214.st.3. ZOO/05, kojom je propisano da se sud ne može obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao, a jednako je tako propisano i odredbom čl.360.st.3. ZOO/91. Naime, tužena se je u predmetnoj parnici pozvala na prigovor zastare utužene tražbine, i u ocjeni tog prigovara sud prvog stupnja je postupio pravilno, odnosno utvrdio je da je utužena tražbina u momentu pokretanja predmetne parnice već zastarjela, s tim da, time što utvrđuje da je zastara nastupila znatno prije (01. studeni 2009. godine) pokretanja predmetne parnice, sud prvog stupnja nije postupao nepravilno ili kako to tužitelj u žalbi navodi da je postupao retroaktivno. To sve stoga što se kod ocjene prigovora zastare, da bi ta ocjena bila pravilna, mora postupiti upravo onako kako je to i učinio sud prvog stupnja, tj. mora se poći od nastanka tražbine i njene dospjelosti, jer sa tim momentom započinje tijek roka zastare i njegovim protekom, ako prije njegova isteka nije došlo do prekida zastare, zastara nastupa, a kako je to i propisano odredbom čl.360.st.2. i čl.362. ZOO/91, odnosno odredbom čl.214.st.2. i čl.216. ZOO/05.
Pri osporavanju istaknutog prigovora zastare od strane tužene, tužitelj je isticao da zastara nije nastupila jer je ista prekinuta podnošenjem na naplatu FINI dvije bjanko zadužnica koje je tužena kreditoru izdala kao sredstvo osiguranja naplate tražbine po sklopljenom ugovoru o kreditu. Sud prvog stupnja zauzima pravilan stav da navedena radnja (puštanje na naplatu bjanko zadužnica) vjerovnika predstavlja radnju koja dovodi do prekida zastare u smislu odredbe čl.241. ZOO/05, kojom je propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a potpuno je jednako propisano i odredbom čl.388. ZOO/91.
Međutim, ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene žalbene tvrdnje u kojima tužitelj, a vezano uz puštanje bjanko zadužnica FINI na naplatu, da je u skladu sa odredbom čl.245.st.3. i st.6. ZOO/05, zastara bila u prekidu sve do 05. lipnja 2014. godine – tj. do dana kada je FINA navedene zadužnice isknjižila iz očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje, te da je tek od toga dana ponovno ispočetka započela teći.
Naime navedenim odredbama čl.245.st.3. i st.6. ZOO/05 je propisano da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način; i da zastara koja počinje teći iznova poslije prekida navršava se kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta. Potpuno je identično bilo propisano i odredbom čl.392.st.3. i st.6. ZOO/91.
Dakle, kada pozivom na navedene odredbe ponovni početak tijeka zastare veže uz moment isknjiženja zadužnica iz očevidnika redoslijeda naplate osnova, tužitelj smatra da je sve do toga momenta bio u tijeku postupak naplate tražbine, odnosno da je tim momentom okončan postupak naplate po podnesenim zadužnicama. Međutim, navedeni stav se ne može prihvatiti, jer ovdje treba imati u vidu da iz provedenog postupka i u njemu predloženih dokaza ne proizlazi da je vjerovnik (tužitelj ili njegov pravni prednik) puštanjem FINI zadužnica na naplatu išta naplatio od svoje tražbine sa računa tužene kao dužnika. Pored toga treba imati u vidu i odredbe ovršnog prava kojima je propisan pravni značaj zadužnice - odredbe čl.183. i čl.183.a Ovršnog zakona (NN broj 57/96 i dr. – dalje: OZ/96) važeće u vrijeme izdavanje predmetnih bjanko zadužnica, prema kojima zadužnica proizvodi učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi te na temelju nje banka vrši zapljenu novčanih sredstava na računima dužnika i vrši njihov prijenos na račun vjerovnika tražbine. Polazeći od toga, do prekida zastare u smislu naprijed citiranih odredbi (čl.241. ZOO/05 i čl.388. ZOO/91) dolazi u momentu kada je zadužnica podnesena na naplatu Financijskoj agenciji, no u slučaju kada temeljem nje nema naplate zbog toga što je račun dužnika u blokadi ili na njemu nema novčanih sredstava, tada zastara počinje ispočetka ponovno teći od prvog idućeg dana (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-946/08) nakon dana kojeg je podnesena na naplatu.
Prema tome, da bi podnošenje nesporno postojećih zadužnica na naplatu dovelo do prekida zastare predmetne tražbine potrebno je da su iste podnesene na naplatu prije nego što je zastara nastupila, za što bi bilo nužno dokazati moment njihova podnošenja na naplatu, a tužitelj tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom tu činjenicu nije dokazao, odnosno nije ni iznio činjenicu kada su iste podnesene na naplatu niti je predlagao izvođenje dokaza radi utvrđivanja te činjenice, očito smatrajući ju nebitnom.
S obzirom na to da je predmetna tražbina, u skladu sa već naprijed izloženim, zasigurno dospjela najkasnije 01. studenog 2004. godine, što znači da je rok zastare od tri godine započeo teći najkasnije prvog idućeg dana, pa bi zastara navedene tražbine nastupila sa danom 02. studenog 2007. godine, naravno pod uvjetom da tijek zastare nije prekinut u skladu sa zakonskim odredbama o prekidu zastare. U predmetnoj parnici kada je tvrdio da zastara nije nastupila jer je došlo do njenog prekida, tužitelj se je pozivao jedino na činjenicu podnošenja na naplatu bjanko zadužnica, ali te tvrdnje nije dokazao, jer nije dokazao da bi iste bile podnesene na naplatu prije 02. studenog 2007. godine, a samo u tom slučaju bi navedena radnja dovele do prekida zastare, osim u koliko do prekida zastare nije došlo uslijed nekih drugih razloga na koje se tužitelj nije pozivao tijekom postupka. S tim u vezi treba reći da pokretanje postupka ovrhe (određivanja sudske ovrhe, određivanja ovrhe po javnom bilježniku) također predstavlja radnju iz odredbe čl.241. ZOO/05 (čl.388. ZOO/91) koja dovodi do prekida zastare, a u postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđena činjenica da je, radi ostvarenja predmetne tražbine, po javnom bilježniku dana 03. travnja 2007. godine doneseno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv-3800/07. S obzirom da se tužitelj nije pozivao na navedenu činjenicu niti je tvrdio da je, nakon donošenja navedenog rješenja o ovrsi vođen postupak ovrhe, ni navedena okolnost nema utjecaja na pravilnost primjene materijalnog prava pri ocjeni nastupa zastare, jer je nakon donošenja navedenog rješenja o ovrsi pa do pokretanja predmetne parnice 2018. godine proteklo znatno više vremena (11 godina) od onog potrebnog (3 godine) za nastup zastare.
Konačno, čak kada bi i bio pravilan stav tužitelja da je zastara predmetne tražbine bila u prekidu sve do 05. lipnja 2014. godine, tj. do isknjiženja zadužnica iz očevidnika redoslijeda osnova, opet bi predmetna tražbina u momentu pokretanja predmetne parnice bila u zastari, jer je od navedenog dana pa do pokretanja predmetne parnice 23. travnja 2018. godine, proteklo vrijeme zastare od tri godine.
Dakle, suprotno žalbenim tvrdnjama tužitelja, pobijana odluka suda prvog stupnja temelji se na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i utemeljena je na pravilnoj primjeni materijalnog prava pa se suprotne žalbene tvrdnje tužitelja ne mogu prihvatiti.
Kako tužitelj nije uspio u sporu sud prvog stupnja je pravilno, primjenom odredbi čl.154.st.1. i čl.155. ZPP-a, odlučio i o troškovima parničnog postupka.
Bjelovar, 4. veljače 2021.
Predsjednica vijeća
Marina Parać Garma, v.r.
