REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Kž-rz 6/2020-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća, Ranka Marijana, Melite Božičević-Grbić, dr. sc. Marina Mrčele, doc. i Perice Rosandića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. M. V., zbog krivičnog djela iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93.-pročišćeni tekst, 35/93., 108/95., 16/96. i 28/96. – dalje: OKZ RH), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 29. studenog 2019., broj K-Rz-2/2012-156, u sjednici održanoj 4.veljače 2021.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Pobijanom je presudom opt. M. V., na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.) oslobođen optužbe da bi počinio krivično djelo iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, uslijed čega su troškovi kaznenog postupka pali na teret proračunskih sredstava.
Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom uvažiti žalbu kao osnovanu.
Odgovor na žalbu državnog odvjetnika nije podnesen.
Prije održavanja sjednice vijeća spis je, na temelju čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Žalba je neosnovana.
Državni odvjetnik nije u pravu kada tvrdi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08. jer je, kako tvrdi, sud nepravilno primijenio odredbu čl. 431. st. 2. ZKP/08., a što je utjecalo na presudu. Naime, prvostupanjski sud je primijenio odredbu čl. 431. st. 2. ZKP/08., s obzirom da je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja ocijenio kako se, samo, na zapisnicima o nekonfrontiranim iskazima svjedoka M. T., K. S. i K. Š., ne može, isključivo ili u odlučujućoj mjeri, temeljiti osuđujuća presuda. Primjenom ove odredbe nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08., na koju se poziva žalitelj, a da li je odredba pravilno primijenjena to ovisi o utvrđenom činjeničnom stanju.
Suprotno navodima državnog odvjetnika, činjenično stanje je pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja, zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični i zakoniti, pa su uslijed toga i zaključci suda, kako nema nedvojbenih dokaza da bi optuženik počinio odnosno krivično djelo, utemeljeni na izvedenim dokazima.
Prvostupanjski sud je zaključio kako ispitani svjedoci M. T., K. S. i K. Š. terete optuženika.
Svjedokinja K. S. (list 12-13 spisa) osobno je poznavala optuženika, viđala ga u uniformi i čula kako govori da njenu kuću treba zapaliti. Zna da je J. P. ubijena, a pričalo se "... da ju je ubio M. V. i to da bi dobio njezinu kravu ... o čemu su govorili i pripadnici neprijateljske vojske koja je bila u selu ...". Suglasno ovoj svjedokinji, iskazivala je i K. Š. (list 26 spisa), koja je naglasila kako je u selo ušla vojska tzv. SAO Krajine, među kojima je bio i optuženik, koji se selom vozio nečijim traktorom „... i uvijek nešto dovozio i odvozio ...“. Po selu se kralo, uzimala se stoka, palile kuće i "... pričalo da je najgori M. V....". Ova je svjedokinja iskazala kako je M. T. pričao da je optuženik ubio J. P. zbog njezine krave. M. T., ispitan kao svjedok (list 28-29 spisa), osobno je vidio kada je ubijena J. P. Bio je u svom dvorištu, kada su u dvorište J. P. ušli vojnici. Jedan od njih je iz kuće iznosio televizor, a drugi je otišao u štalu gdje se posvađao sa J. P., koja je vikala da su oni pljačkaši a ne vojska. Potom ju je taj odveo „... iza čoška i čuo se pucanj ...“. Svjedok pojašnjava da je J. P. ubio M.
V., kojeg od ranije nije poznavao, ali je tada saznao kako se zove. Kasnije mu je to potvrdila i K. S. Upravo mu je optuženik naredio da pokojnicu sahrani i rekao „... stari ima da hraniš ovu kravu dok ne dođem po nju ...“. Poslije osam dana došao je brat optuženika i odvezao kravu. Ovaj je svjedok dodatno iskazao kako je optuženik „... dobio prekomandu jer su ga svi tamo zezali ubio babu dobio kravu ...".
Iskaze svjedoka M. T., K. S. i K. Š., prvostupanjski sud je ocijenio „... istinitim jer su navedeni svjedoci svjedočili jasno i određeno, te međusobno suglasno ...“.
Iz zapisnika o provođenju ekshumacije proizlazi da je sin žrtve J. P., S. P., identificirao pokojnicu. Ekshumacija je izvršena na mjestu za koje je M. T. rekao da su J. P. zakopali, odnosno na mjestu za koje je i svjedok I. P. rekao da mu je tu lokaciju osobno opisao M. T., premda mu nije konkretno govorio tko je ubio njegovu baku. Vještak dr. D. S. je, kao uzrok smrti, naveo strijelnu ozljedu, jer je na leđnoj strani veste žrtve i to kroz sve dijelove odjeće na istom mjestu pronađen rupičasti defekt. Rezultati provedene istražne radnje odgovaraju iskazu svjedoka M. T. Nakon provedene ekshumacije, svjedok I. P. je vidio da je baka bila umotana u deku, upravo kako mu je to M. T. i opisao.
Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako iskaz svjedoka M. T., o identitetu osobe koja je pucala u žrtvu J. P., nije jedini dokaz. O tome su svjedočile K. S. i K. Š., ali na temelju onoga što im je ovaj svjedok rekao. Zato je prvostupanjski sud utvrdio kako je iskaz M. T. o identitetu počinitelja odlučujući dokaz, jer je on bio neposredni očevidac. Svjedokinje K. S. i K. Š. su svjedočile o onome što im je rekao M. T.
Državni odvjetnik zanemaruje kako, osim iskaza svjedoka M. T., niti jedan drugi personalni ili materijalni dokaz ne upućuje, na nedvojben način, na optuženog kao počinitelja odnosnog krivičnog djela. Takav bi zaključak mogao proizaći dovođenjem u međusobnu vezu iskaze M. T., K. S. i K. Š., ali su svi ovi svjedoci u međuvremenu umrli, a njihovom ispitivanju u istrazi obrana nije prisustvovala.
Kako to iz spisa predmeta proizlazi, istražni sudac je o provođenju istražne radnje ispitivanje svjedoka K. S., K. Š. i M. T. obavijestio Okružno javno tužilaštvo, a okrivljenik je bio nedostupan. Ispitivanje K. S. 29. prosinca 1992., K. Š. 3. svibnja 1993. i M. T. 12. svibnja 1993., provedeno je sukladno zakonu koji je u to vrijeme važio, a to je bio Zakon o krivičnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 34/93. – pročišćeni tekst, 38/93. i 28/96.). Istražni sudac je vodio istragu prema odredbama tada važećeg zakona, kojim nije bilo propisano da okrivljenik mora imati branitelja u stadiju istrage.
Neovisno o navedenom, nema dvojbe da optuženi u ovom kaznenom postupku nije imao mogućnost ispitati svjedoke koji ga terete, nije mogao realizirati konfrontacijsko pravo jer nije ni bio pozvan na ispitivanje svjedoka K. S., K. Š. i M. T., niti je u to vrijeme imao branitelja.
Odredbom članka 431. stavka 1. ZKP/08. je propisano da se zapisnici o iskazima svjedoka, pribavljeni tijekom dokazne radnje, mogu pročitati ako su ispitane osobe umrle. Odredbom članka 431. stavka 2. ZKP/08. je propisana procesna situacija kada dokazna radnja nije izvedena na način da je o ispitivanja svjedoka bio obaviješten okrivljenik i branitelj (članak 234. ZKP/08.), odnosno kada dokaz nije izveden na dokaznom ročištu na koje se poziva državni odvjetnik, okrivljenik i njegov branitelj (članak 235. ZKP/08). Takav dokaz nije nezakonit, ali se samo na njemu ne može, isključivo ili u odlučujućoj mjeri, temeljiti osuđujuća presuda.
Kako su svjedoci M. T., K. S. i K. Š. u međuvremenu umrli, pravilno je prvostupanjski sud pročitao zapisnike o njihovom ispitivanju. Kako se radi o nekonfrontiranim iskazima, pravilno je utvrdio da se samo na tim zapisnicima ne može, isključivo ili odlučujućoj mjeri, temeljiti osuđujuća presuda.
Načelo kontradiktornosti i konfrontacijsko pravo optuženika sastavni su dijelovi prava na pravični postupak, koje je zajamčeno člankom 29. Ustava Republike Hrvatske i člankom 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. S obzirom na izloženo, razvidno je da su prava obrane, u ovom postupku, bila ograničena do te mjere da bi donošenje osuđujuće presude predstavljalo očitu povredu prava na pravičan postupak.
Stoga je, nasuprot tvrdnji državnog odvjetnika, pravilna odluka prvostupanjskog suda kojom je optuženika, u nedostatku drugih dokaza, oslobodio od optužbe. Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje, koje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud i na koje se upućuje žalitelj.
Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.
Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu čl. 476 st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
Stoga je primjenom čl. 482. ZKP/08., trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagreb, 4.veljače 2021.
Predsjednica vijeća:
Ileana Vinja, v.r.
OBRAZLOŽENJE IZDVOJENOG GLASA
S obzirom da sam prilikom donošenja odluke u ovom kaznenom predmetu izdvojio glas, zahtijevam da se, suglasno članku 164. stavak 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.), moje pisano obrazloženje izdvojenog glasa priloži pisanoj odluci.
Nasuprot odluke vijeća, smatram da je u pravu državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da je činjenično stanje u presudi Županijskog suda u Zagrebu (br. K-Rz-2/2012. od 29. studenog 2019.), ostalo pogrešno utvrđeno.
Kako to iz spisa predmeta proizlazi, svjedok M. T. osobno je vidio kada je ubijena J. P., te iskazao da ju je ubio opt. M. V. Kada je došao do žrtve još je davala znakove života. Po nalogu optuženika pokopao je žrtvu u dvorištu. Mjesto gdje je izvršena ekshumacija i gdje su pronađeni posmrtni ostaci žrtve, u potpunosti odgovaraju iskazu ovog svjedoka. Premda optuženik u obrani tvrdi da je bio pripadnik teritorijalne obrane, ali u listopadu 1991. nije bio u T., svjedokinje K. S. i K. Š. su viđali optuženika kako se, u to vrijeme, kreće T. u vojnoj uniformi. Svjedok R. P. je iskazao da je u T. bila vojska, a optuženik nije bio pripadnik teritorijalne obrane, već misli da je bio mobiliziran kao vojnik. Svjedoci M. T., K. S. i K. Š. su iskazivali kako je optuženik ubio J. P. „... da bi dobio njezinu kravu ...“, a svjedok R. P. je iskazao kako mu je M. P. pričao da je zajedno sa opt. M. V. „... nabavio nekakve krave ...“.
Ne ulazeći u raščlambu činjeničnog stanja, valja konstatirati da se iskazi ispitanih svjedoka međusobno podudaraju, a pronađeni materijalni tragovi podupiru njihovu vjerodostojnost. Uostalom, prvostupanjski sud je zaključio kako su iskazi M. T., K. S. i K. Š., iz kojih proizlazi da je optuženik ubio J. P. „... istiniti jer su svjedočili jasno i određeno, te međusobno suglasno ...“.
Kako obrana nije imala mogućnosti ispitati M. T., K. S. i K. Š., koji su u međuvremenu umrli, prvostupanjski sud je „... u nedostatku drugih dokaza ...“ optuženika oslobodio optužbe, jer se samo na nekonfrontiranim iskazima ne može, isključivo ili u odlučujućoj mjeri, temeljiti osuđujuću presuda. U prilog takve svoje odluke, pozvao se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. I Kž 535/2015-7, od 9. listopada 2018. i presudu Europskog suda za ljudska prava, Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva.
Međutim, u predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj I Kž-535/2015., od 9. listopada 2018., radi se o bitno drugačijim činjeničnim utvrđenjima zbog kojih je donesena oslobađajuća presuda. Radi se o svjedoku koji je iskaz dao pred policijskim istražiteljem, i to je bio jedini dokaz koji je teretio optuženika. Naime, isti taj svjedok u kasnijim iskazivanjima, više nije teretio optuženika pa se, s pravom, na takvom iskazu pred policijskim istražiteljem nije mogla, isključivo i u odlučujućoj mjeri, temeljiti osuđujuća presuda.
U predmetu Europskog suda za ljudska prava (Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva), prvi podnositelj zahtjeva (Al-Khawaja) je tvrdio da je njegovo suđenje bilo nepravično, jer je žena koja ga je kazneno prijavila dala iskaz samo policiji, a on je nije mogao ispitati jer je, u međuvremenu, umrla. Europski sud za ljudska prava je, u predmetu Al-Khawaja, zaključio kako su, bez obzira na poteškoće koje je obrani prouzročilo priznanje iskaza žrtve i opasnosti od toga, postojali dovoljni „... čimbenici protuteže ...“ za zaključak kako prihvaćanje iskaza jedinog svjedoka, bez kojeg bi „... tužiteljstvo moralo napustiti prvu točku ...“, nije rezultirao kršenjem članka 6. stavka 1. u vezi s člankom 6. stavkom 3. točkom (d) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Dakle, ova odluka Europskog suda za ljudska prava, na koju se izričito poziva prvostupanjski sud, zasnovana je na bitno drugačijoj ocjeni sadržaja i opsega tzv. nekonfrontiranog iskaza kada ima svojstvo odlučujućeg dokaza, od one ocjene na kojoj prvostupanjski sud temelji oslobađajuću presudu.
Europski sud za ljudska prava, kod ocjene da li je došlo do povrede prava na pravično suđenje, sagledava dokazni postupak u cjelini, uzimajući u obzir prava obrane, ali i interese javnosti i žrtava (Gäfgen protiv Njemačke[GC], br. 22978/05, st. 175, ECHR 2010.). Ispitivanje sveukupne pravičnost postupka, prema članku 6. stavku 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, provodi se cijeneći opseg u kojem su pružene procesne mogućnosti obrani da se suprotstavi „hendikepiranim dokazima“ i cijeneći način na koji je vođen postupak u cjelini (John Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 8. veljače 1996.).
Na tragu žalbe državnog odvjetnika, smatram da prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio sadržaj odlučujućeg dokaza, uslijed čega je preuranjena odluka kako bi se osuđujuća presuda temeljila u odlučujućoj mjeri na iskazu M. T., odnosno kako bi na taj način došlo do povrede prava na pravično suđenje.
Suglasno odlukama Europskog suda za ljudska prava, termin „odlučujući dokaz“ bi trebalo shvatiti usko, kao „naznaku“ dokaza takvog značaja ili važnosti koji će, vjerojatno, biti odlučujući za ishod (Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva).
Smatram da je prvostupanjski sud, za ocjenu odlučujućeg dokaza, propustio iskaz svjedoka M. T. staviti u kontekst iskaza K. S. i K. Š., a iskaze ovo troje svjedoka, koji suglasno terete optuženika, staviti u kontekst rezultata cjelokupnog dokaznog postupka. Trebalo je sa više pozornosti analizirati iskaz M. T., koji je bio očevidac i osobno pokopao žrtvu, a vjerodostojnost njegovih tvrdnji je potvrđena ekshumacijom, obdukcijom i identifikacijom žrtve.
Stoga je trebalo prihvatiti žalbu državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
Smatram da je u ponovljenom postupku trebalo pristupiti ocjeni „čimbenika protuteže“, odnosno da li su „odlučujući dokazi potkrijepljeni i drugim dokazima“, pri čemu bi „odlučujuće dokaze“ trebalo shvatiti „usko“. Ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka koje obrana „zbog hendikepa“ nije mogla ispitati, trebalo je staviti u kontekst ostalih izvedenih dokaza i potom ocijeniti njihovu „pouzdanost“.
Zagreb, 4. veljače 2021.
Sudac - član vijeća:
Ranko Marijan, v.r.
