Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-1132/2019-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sutkinji toga suda Sonji Celovec Trivanović, kao sucu pojedincu, u ostavinskom predmetu iza pok. V. H. iz …, OIB: …, rođenog ..., umrlog ...,

odlučujući o žalbi nasljednice I. H. iz C., …, OIB: …, zastupane po punomoćniku M. I., odvjetniku iz Z., protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu broj O-372/2018-11 od 21. kolovoza 2019., 2. veljače 2021.,

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba nasljednice I. H. iz C., ., OIB: …. kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Varaždinu broj O- 372/2018-11 od 21. kolovoza 2019.

Obrazloženje

Općinski sud u Varaždinu donio je rješenje broj O-372/2018-11 od 21. kolovoza 2019. čija izreka u cijelosti glasi:

"Ovaj sud se oglašava nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, ukidaju se provedene radnje u postupku te se prijedlog za raspoređivanje ostavinske imovine odbacuje."

Protiv navedenog rješenja žalbu podnosi nasljednica I. H. pozivajući se na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. u vezi s čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) koji se primjenjuje na temelju čl. 175. st. 2. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19 – dalje: ZN) i predlaže da se pobijano rješenje preinači i odredi nadležnost Općinskog suda u Varaždinu, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na žalbu nasljednici A. i S. H. osporavaju žalbene

navode nasljednice I. H., ističu da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo i predlažu žalbu nasljednice odbiti kao neosnovanu.

Žalba nasljednice I. H. nije osnovana.

Ispitujući pobijano rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, a pazeći na bitne povrede odredaba parničnog postupka propisane čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a a u vezi s čl. 175. st. 2. ZN-a, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio ni jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupku na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Donoseći pobijano rješenje prvostupanjski sud je utvrdio da je pok. ostavitelj V. H. imao uobičajeno boravište u trenutku smrti u M. u SR Nj.j gdje je i

umro te se oglasio nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, ukinuo provedene radnje u postupku i prijedlog za raspoređivanje ostavinske imovine odbacio. Prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijanog rješenja primjenjuje kao mjerodavno pravo Uredbu (EU) broj 650/2012 Europskog parlamenta i vijeća o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju (dalje Uredba 650/2012) koja je u odredbi čl. 83. propisala da se primjenjuje na nasljeđivanje osoba koje umru 17. kolovoza 2015. ili nakon toga.

Prvostupanjski sud primjenom čl. 4. Uredbe 650/2012 smatra da je pok. ostavitelj imao uobičajeno boravište u trenutku smrti u SR Nj. u M. koje utvrđuje

navodima podneska nasljednika A. i S. H. od 29. svibnja 2019. ističući da je pok. ostavitelj početkom 1970-tih godina otišao kao 23-godišnjak strojar raditi u grad W. gdje je uplaćivao zdravstveno i mirovinsko osiguranje, imao zdravstvenu skrb i tamo preminuo.

Prvostupanjski sud ujedno smatra da iz potvrde o nasljedstvu od 11. siječnja 2018. proizlazi uobičajeno boravište pok. ostavitelja u M. na adresi …., M.

Ujedno, prvostupanjski sud se poziva i na čl. 17. st. 1. Uredbe iz koje proizlazi da je ostavinski postupak pokrenut pred drugom državom članicom da se tada po st. 2. čl. 17. u slučaju nadležnosti suda koji je prvi započeo postupak, svi ostali sudovi proglašavaju nenadležnim u korist tog suda.

Pravilno je prvostupanjski sud u postupku utvrdio da je pok. ostavitelj V. H. imao uobičajeno boravište u SR N. jer to proizlazi iz izjava nasljednika S. i A. H., njegove djece, a koji navodi i proizlaze iz smrtnog lista i potvrde o nasljeđivanju prvostupanjskog suda u M., Odjel za ostavinski postupak broj 62 VI 10585/17 (2) od 11. siječnja 2018.

Stoga je pravilno prvostupanjski sud postupio kad se u konkretnom slučaju proglasio nenadležnim imajući prvenstveno u vidu činjenicu uobičajenog boravišta ostavitelja u trenutku njegove smrti a koje se nalazilo u SR N.

Odredbom čl. 4. Uredbe (EU) 650/2012 propisana je opća nadležnost u nasljedno pravnim stvarima na način da sudovi države članice u kojoj je umrli imao svoje uobičajeno boravište u trenutku smrti imaju nadležnost odlučivati o nasljeđivanju u cijelosti.

Odredbom čl. 15. Uredbe (EU) 650/2012 propisano je da kad se pred sudom države članice pokrene postupak o nasljednoj stvari za koju taj sud u skladu s ovom Uredbom nije nadležan, sud se po službenoj dužnosti proglašava nenadležnim.

Odredbom čl. 17. Uredbe (EU) 650/2012 određeno je da ako se pred sudovima različitih država članica vode postupci o istom predmetu u kojima sudjeluju iste stranke, svi sudovi osim onog pred kojim je prvo započeo postupak zastaju sa postupcima, po službenoj dužnosti, sve dok se ne utvrdi nadležnost suda koji je prvi započeo postupak. St. 2. čl. 17. je propisano da nakon što se utvrdi nadležnost suda koji je prvi započeo postupak, svi ostali sudovi proglašavaju se nenadležnim u korist tog suda.

U toč. 23. Preambule Uredbe između ostalog je propisano da radi utvrđivanja uobičajenog boravišta, tijelo koje se bavi nasljeđivanjem bi trebalo izvršiti ukupnu procjenu životnih okolnosti umrlog tijekom posljednjih godina njegovoga života i u trenutku smrti, uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente, posebno trajanje i stalnost prisutnosti umrlog u dotičnoj državi, te uvjete i razloge za tu prisutnost. Tako utvrđeno uobičajeno boravište trebalo bi imati blisku i stabilnu vezu s dotičnom državom, uzimajući u obzir konkretne ciljeve Uredbe.

Žalbeni navodi nasljednice I. H. da prvostupanjski sud na nedvojbeni način nije utvrdio uobičajeno boravište pok. V. H. nisu osnovani jer njegovo uobičajeno boravište proizlazi iz potvrde o nasljeđivanju, smrtnog lista iz kojeg proizlazi da je isti umro u M. kao i navoda nasljednika S. i A. H.

Žaliteljica u svojoj žalbi pogrešno smatra da je naslovni sud trebao primijeniti čl. 10. st. 1. Uredbe (EU) 650/2012 kao supsidijarnu nadležnost jer se primjena čl. 10. Uredbe odnosi na slučaj kada se uobičajeno boravište umrlog u trenutku smrti ne nalazi u državi članici a što nije konkretan slučaj.

Naime, čl. 10. st. 1. Uredbe (EU) 650/2012 je propisao supsidijarnu nadležnost, i to ako se uobičajeno boravište umrlog u trenutku smrti ne nalazi u državi članici, sudovi države članice u kojoj se nalazi imovina ostavine svejedno imaju nadležnost odlučivati o nasljeđivanju u cijelosti: a) ako je umrli imao državljanstvo te države članice u trenutku smrti, ili, ako to nije slučaj, b) ako je umrli imao svoje prethodno uobičajeno boravište u toj državi članici pod uvjetom da u trenutku kada je postupak pokrenut pred sudom nije proteklo više od 5 godina od promjene tog uobičajenog boravišta.

Iz st. 2. istog članka proizlazi da iako ni jedan sud u državi članici nema nadležnost prema st. 1., sudovi države članice u kojoj se nalazi imovina ostavine svejedno imaju nadležnost odlučivati o toj imovini.

Kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio uobičajeno boravište u trenutku smrti ostavitelja koje se nalazilo u M. u Nj. te kako iz potvrde o nasljeđivanju proizlazi da je prvostupanjski sud u M., Odjel za ostavinski postupak od 11. siječnja 2018. odlučivao o nasljednom pravu ostavitelja jer potvrda prema čl. 69. st. 5. Uredbe (EU) 650/2012 je valjana isprava za upisivanje imovine za nasljeđivanje i proizvodi svoje učinke u svim državama članicama, to se pravilno prvostupanjski sud oglasio nenadležnim za postupanje u ovom ostavinskom postupku prema čl. 15. Uredbe (EU) 650/2012.

Slijedom navedenog, kako pobijano rješenje nije doneseno uz počinjenje bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te kako nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a a u vezi s odredbom čl. 175. st. 2. ZN-a na koju se poziva nasljednica I. H. jer rješenje ima razloga o odlučnim činjenicama, ti razlozi nisu nejasni i proturječni, to je žalbu nasljednice valjalo odbiti kao neosnovanu i riješiti kao u izreci.

Slijedom navedenog riješeno je prema čl. 380. toč. 2. ZPP-a u vezi s čl. 175. st. 2. ZN- a.

Bjelovar, 2. veljače 2021.

Sutkinja

Sonja Celovec Trivanović, v.r.