Republika Hrvatska

Broj: Jž-785/2020

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca:

Siniše Senjanovića predsjednika vijeća, te Renate Popović i Kristine Gašparac Orlić članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Koraljke Polak Medaković kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog T.Č. zbog prekršaja iz članka 22. stavka 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj: 70/17), rješavajući o žalbi okrivljenog T.Č. zastupanog po braniteljima xx, odvjetnicima iz odvjetničkog ureda xx, podnijetoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Novom Marofu od 31. prosinca 2019., broj: 39. Pp J- 734/2019-43, na sjednici vijeća održanoj dana 2. veljače 2021.

P r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog T.Č. i prvostupanjska presuda potvrđuje.

II Na temelju članka 139. stavka 6. i članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13,157/13, 110/15, 70/17,118/18), okrivljeni T.Č. oslobođen je obaveze plaćanja troškova žalbenog postupka.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Novom Marofu od 31. prosinca 2019., broj: 39. Pp J-734/2019-43, proglašen je krivim okrivljeni T.Č. zbog prekršaja iz članka 22. stavka 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci, te mu je izrečena uvjetna osuda na kaznu zatvora od 7 dana koja se kazna neće izvršiti ako okrivljenik u roku od 3 mjeseca ne počini jedan ili više prekršaja za koje mu je izrečena ista ili teža kazna od izrečene uvjetnom osudom.

Nadalje, istom presudom okrivljenik je obvezan na plaćanje troškova postupka u paušalnom iznosu od 100,00 kuna.

Protiv prvostupanjske presude okrivljeni T.Č. je pravodobno, po braniteljima podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

Žalitelj predlaže da se njegova žalba prihvati, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Žalba nije osnovana.

Razmotrivši predmet, ispitujući prvostupanjsku presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje: Sud) je utvrdio da presudom nisu povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava na štetu okrivljenika, niti one bitne povrede postupka na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Žalitelj svojim žalbenim navodima poriče prekršaj i opširno iznosi okolnosti događaja kao i obiteljske prilike. Ističe da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio činjenicu da okrivljenik nije mogao vidjeti dijete, niti u dogovorenom terminu dana 27.12.2018., niti je dijete dovedeno u kuću njegovih roditelja, kako je bilo dogovoreno.

Žalitelj smatra kako nije pravilno utvrđeno činjenično stanje i da niti jedan od svjedoka nije potvrdio da bi dijete E.Č. vikalo, nego je vikala isključivo I.Č.. Također smatra da je prvostupanjski sud trebao kao dokaz pregledati snimku koju je snimila svjedokinja S.P. na što je okrivljenik pristao kako bi se jasno utvrdilo da nasilja prema djetetu nije bilo. To što se okrivljenik ispričao za događaj, nikako ne znači da priznaje prekršaj te ponavlja da mu je bila namjera vidjeti svoje dijete, dati mu božićne poklone u roditeljskoj kući, a da mu je to I.Č.onemogućavala, unatoč dogovoru pred Centrom za socijalnu skrb, a kćer E. je trebala kroz par dana ponovno otići u Irsku.

Okrivljenik je dao i pisanu obranu i svoju je obranu iznio i usmeno pred sudom u kojima je porekao prekršaj i događaj opisao kao nastojanje da unatoč onemogućavanju i kršenju dogovora od strane I.Č. vidi i druži se s djetetom. U dokaznom postupku kao svjedoci su ispitani I.Č., S.P., D.P., A.P. i M.P..

Cijeneći svaki dokaz posebno pravilno je prvostupanjski sud vjeru poklonio iskazima svjedoka koji su u bitnom iskazivali jednako i to bez obzira u kojem su trenutku obratili pažnju na okrivljenika, E.Č. i I.Č. i svi su potvrdili da je okrivljenik držao dijete i odnio ga iz kuće, da je dijete bilo neodjeveno za izlazak izvan kuće, bosonogo i bez jakne i kape, koje su bile nužne s obzirom na vrijeme događaja. Svi su suglasno iskazali da je dijete bilo vidno uznemireno i da je plakalo, a oni koji su nakon događaja vidjeli dijete potvrdili su da je trebalo dugo dok se dijete smirilo. Iako je sigurno da je obiteljska situacija značajno kompleksnija od onoga što se kao nužno utvrđuje u konkretnom prekršajnom predmetu, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud nesporno utvrdio odlučne činjenice i da je pravilan njegov zaključak da je okrivljenik kriv za prekršaj koji mu je stavljen na teret.

Daljnji dokazi koje žalitelj predlaže i smatra da ih je trebalo utvrditi su jednako tako nesporni i to i činjenica da su okrivljenik i I.Č. pred Centrom za socijalnu skrb postigli dogovor o susretu oca s djetetom za dan 27.12.2018. i da susret ( bez obzira jesu li razlozi opravdani) nije bio realiziran i da je okrivljenik sutradan odlučio vidjeti dijete izvan tog termina.

Djelatnici Centra za socijalnu skrb očito u trenutku postizanja dogovora roditelja djeteta o terminu viđanja oca i djeteta nisu smatrali potrebnim da susretu prisustvuje stručna osoba iz Centra. Iako ovaj sud smatra da i majka mora uložiti značajan napor da omogući utvrđene susrete oca i djeteta, da osvijesti da je otac jednako značajan za odgoj i razvoj djeteta i da ne može protivno postignutom dogovoru sama odlučivati kojim tempom će puštati dijete ocu, okrivljenik je pogriješio „uzevši u svoje ruke“ realizaciju nepostignutog dogovora o viđanju djeteta. Roditelji će zbog djetetove koristi morati pred Centrom postići bolji i održivi dogovor o susretima oca i djeteta.

Međutim, ono nesporno je da su se u ponašanju okrivljenika stekla bitna obilježja prekršaja koji mu je stavljen na teret (da je dijete uslijed njegova ponašanja bilo vidno uznemireno i preplašeno, čemu je moguće doprinijelo i njezino opće stanje s obzirom da je djevojčica bila bolesna) te da i ovaj sud smatra da mu to nije bila namjera u smislu stupnja krivnje jer za prekršaj odgovara zbog nehaja.

Zbog svega navedenog opravdano je prvostupanjski sud obranu okrivljenika ocijenio neosnovanom i pravilan je stoga zaključak prvostupanjskog suda da se okrivljenik ponašao prema djetetu na opisani način, čime je počinio prekršaj iz članka 22. stavka 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

Ispitujući potom odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud cijenio sve okolnosti odlučne za tu odluku i da opravdano okrivljeniku nije izrekao kaznu nego mjeru upozorenja uvjetnu osudu, pravilno držeći da se i bez kažnjavanja može ostvariti svrha kažnjavanja. Pravilno je pri tom cijenio okolnosti i težinu počinjenog prekršaja i činjenicu da okrivljenik do sada nije kažnjavan te mu je izrekao uvjetnu osudu s kaznom zatvora u kratkom trajanju od 7 dana i sa minimalnim zakonom propisanim rokom kušnje od 3 mjeseca te i ovaj sud smatra da je ova prekršajnopravna sankcija srazmjerna težini počinjenog prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika.

Odluka o oslobođenju obaveze plaćanja troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 139. stavka 6. i 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, a ovaj sud je ocijenio da bi plaćanjem istih bila ugrožena egzistencija okrivljenika.

U Zagrebu, 2. veljače 2021.

Zapisničarka :

Predsjednik vijeća:

Koraljka Polak Medaković, v. r.

Siniša Senjanović v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Varaždinu u 7 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelje, žrtvu nasilja, nadležnom Centru za socijalnu skrb i tužitelja.