Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Kžzd-109/2020-8

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R VA T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću za mladež, sastavljenom od sudaca ovoga suda Marice Šćepanović, kao predsjednice vijeća, te Marie Majić i Nevena Cambja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Sanje Vrgoč, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. D., zbog kaznenih djela iz članka 158. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovnog broja 28. Kzd-157/2016-63 od 15. srpnja 2020., u sjednici održanoj 2. veljače 2021.,

p r e s u d i o  j e

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženom M. D. prihvaćaju, po prvostupanjskom sudu utvrđene pojedinačne kazne zatvora za kaznena djela za koja je tom presudom proglašen krivim, i to za kazneno djelo spolne zlouporabe djeteta mlađeg od 15 godina iz članka 158. stavka 1. KZ/11, kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, te za svako od dva kaznena djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od 15 godina iz članka 158. stavka 2. KZ/11, kazne zatvora u trajanju od po 6 (šest) mjeseci, pa se na temelju članka 158. stavka 1. uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11 optuženi M. D. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 10 (deset) mjeseci.

Na temelju članka 54. KZ/11 u jedinstvenu kaznu zatvora optuženom M. D. uračunava se vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 1. rujna 2016. do 22. prosinca 2016.

Žalba optuženog M. D. odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Općinski sud u Osijeku pobijanom presudom proglasio je krivim optuženog M. D. zbog tri kaznena djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od 15 godina počinjenih u stjecaju, i to zbog kaznenog djela iz članka 158. stavka 1. KZ/11 te dva kaznena djela iz članka 158. stavka 2. KZ/11, a sve u svezi sa člankom 51. KZ/11.

Za svako kazneno djelo optuženom M. D. su utvrđene pojedinačne kazne zatvora, i to za kazneno djelo spolne zlouporabe djeteta mlađeg od 15 godina iz članka 158. stavka 1. KZ/11, kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a za svako kazneno djelo iz članka 158. stavka 2. KZ/11, kazne zatvora u trajanju od po 6 (šest) mjeseci.

Potom na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11 optuženi M. D. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca.

Na temelju članka 54. KZ/11 u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora optuženom M. D. uračunato je vrijeme uhićenja, kao i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 1. rujna 2016. do 22. prosinca 2016.

Na temelju članka 148. stavaka 1. i 6., u svezi sa člankom 145. stavkom 2. točkama 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda broj 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 – dalje u tekstu: ZKP/08) optuženi M. D. obvezan je djelomično naknaditi troškove kaznenog postupka i to u iznosu od 2.400,00 kuna, na ime troškova psihijatrijskog vještačenja, iznos od 3.360,00 kuna na ime psihologijskog vještačenja žrtve te iznos od 2.944,00 kuna na ime psihijatrijskog vještačenja žrtve, dok se u odnosu na ostale troškove nastale tijekom postupka oslobađa obveze da ih naknadi.

Protiv navedene presude žalbe su podnijeli O. državno odvjetništvo u O. i optuženik po branitelju M. D., odvjetniku u O..

Državni odvjetnik pobija presudu zbog odluke o kazni i predlaže da se optuženiku utvrde pojedinačne kazne zatvora u duljem trajanju i da ga se potom osudi na jedinstvenu kaznu zatvora također u duljem trajanju.

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni te predlaže da se prvostupanjska presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno da se prvostupanjska presuda preinači na način da ga se oslobodi optužbe. Ujedno u žalbi je zatraženo da se optuženika i njegovog branitelja obavijesti o održavanju sjednice drugostupanjskog vijeća.

Na žalbu optuženika državni odvjetnik podnio je odgovor, u kojem se navodi kako prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno te da prvostupanjski sud nije povrijedio kazneni zakon pa se predlaže da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a prvostupanjska presuda preinači prihvaćajući žalbene navode "optužbe".

Optuženi M. D., po branitelju M. D., odvjetniku u O. podnio je odgovor na žalbu državnog odvjetnika, u kojoj se navodi kako je žalba državnog odvjetnika neosnovana jer da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako na njegovoj strani ne postoji ni jedna otegotna okolnost, dok da postoji više olakotnih okolnosti, a koje prvostupanjski sud i nije utvrdio, slijedom čega se predlaže da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Prije održavanja sjednice vijeća, u suglasju sa člankom 474. stavkom 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, nakon čega je vraćen ovom sudu na daljnje postupanje.

Na sjednicu vijeća nisu pristupili uredno pozvani Ž. državni odvjetnik u Splitu, optuženi M. D. ni njegov branitelj M. D., odvjetnik u O., pa je sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti prema članku 475. stavku 4. ZKP/08.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženog M. D. nije osnovana.

Optuženik pobija presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, a koju nalazi u tome što je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje psihijatra dr. I. P. i kombinirani nalaz i mišljenje psihologinje D. B. i psihijatra dr. P. F., iako su međusobno proturječni. Tu proturječnost optuženik nalazi u tome što iz kombiniranog psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja žrtve djeteta A. K. proizlazi kako navedeni ne konfabulira i iznosi ono što se u prošlosti događalo, dok iz psihijatrijskog vještačenja optuženika proizlazi da se kod njega ne nalaze elementi psihopatologije niti bilo kojih drugih elemenata iz kojih bi se s dovoljnom forenzičkom pouzdanošću ukazivalo na postojanje pedofilije ili druge seksualne aberacije. Nadalje, istaknutu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka optuženik nalazi i u tome što sud nije obrazložio zbog čega je prihvatio mišljenje vještaka dr. I. P. i da postoji "proturječje između tog nalaza i izreke presude".

Ovaj drugostupanjski sud ispitao je prvostupanjsku pobijanu presudu u povodu istaknutih žalbenih navoda i utvrdio je kako prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, na koju optuženik u žalbi neosnovano ukazuje, niti koju drugu povredu zakona na koju pazi po službenoj dužnosti prema članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08.

Suprotno žalbenim navodima izreka prvostupanjske presude je jasna i neproturječna, ne postoji proturječnost između izreke presude i njezinih razloga, prvostupanjski sud o svim odlučnim činjenicama dao je dostatne razloge te ne postoji znatno proturječje o odlučnim činjenicama između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza.

Što se tiče navoda žalbe o proturječju nalaza i mišljenja dr. P. F. i psihologinje D. B., s jedne strane, te nalaza i mišljenja dr. I. P., s druge strane, ističe se kako se radi o sasvim različitim vještačenjima. Vještaci psihijatar dr. P. F. i psihologinja D. B. proveli su vještačenje djeteta žrtve na okolnosti vjerodostojnosti njegovog kazivanja, eventualne konfabulacije, sugestibilnosti te utjecaja događaja na njegovo duševno stanje, dok je psihijatar dr. I. P. proveo vještačenje optuženika pa je sasvim logično što su njihovi zaključci, s obzirom na predmet i opseg vještačenja, različiti.

Pobijajući pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu optuženik u žalbi iznosi iscrpnu analizu iskaza žrtve djeteta A. K., njegovog brata J. K. i majke E. K., na način da dovodi u pitanje njihovu vjerodostojnost.

Međutim, prvostupanjski sud pravilno je i potpuno utvrdio sve odlučne okolnosti i za svoja činjenična utvrđenja dao jasne, uvjerljive i logične razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

U pogledu vjerodostojnosti iskaza žrtve djeteta A. K. optuženik u žalbi navodi kako iz nalaza i mišljenja dr. P. F. i psihologinje D. B. proizlazi kako je žrtva "blaže sugestibilna, emocionalno nesigurna i nezrela s potrebom prikazivanja u socijalnom svijetlu". Međutim, optuženik istaknute zaključke vještaka sagledava izvan konteksta cjelokupnog nalaza i mišljenja i zanemaruje detaljno obrazloženje psihologinje D. B. na raspravi. Navedena vještakinja je pojasnila kako se sugestibilnost odnosi na to da je dječak žrtva A. K. nekada sklon učiniti nešto što i ne želi ili je protiv njegove volje, ako je uplašen, ako se boji kazne, osude, kritike, ismijavanja ili odbacivanja. Socijalno nezreo da bi značilo da on nema dovoljno, za svoju dob, razvijene socijalne vještine u kojima može na prihvatljiv način izraziti svoje neslaganje, svoju namjeru, želju, potrebu i onda da je moguće da nekada i radi što se od njega očekuje, a što nije ni za njega ni za okolinu prihvatljivo. Vještakinja je decidirano navela da u odnosu na valjanost njegove izjave, koja se odnosi na inkriminirane događaje, nije našla moguću sugestibilnost odnosno iskazivanje o događaju pod utjecajem ili na nagovor drugih osoba jer da o tome govore karakteristike njegove izjave, ali i sam kontekst otkrivanja događaja, zbog čega je bitan i iskaz njegove majke, E. K., koja opisuje kako se o inkriminiranim događajima saznalo sasvim slučajno.

Po stavu ovog drugostupanjskog suda, a suprotno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski sud utemeljeno je prihvatio iskaz žrtve djeteta A. K. i na tom iskazu, u bitnom, utvrdio odlučne činjenice. Naime, žrtva o svim odlučnim okolnostima iskazuje detaljno i uvjerljivo, a određena odstupanja u njegovom iskazu, odnose se isključivo na periferne dijelove događaja, čime nije dovedena u pitanje njegova vjerodostojnost kao svjedoka. Naime, žrtva A. K., o postupanju optuženika prema njemu, u bitnom je istovjetno ispričao bratu J. K. i majci E. K. I konačno, iz provedene psihijatrijsko-psihologijske obrade žrtve djeteta A. K. proizlazi kako je žrtva A. K. adolescent s ispod prosječnim intelektualnim sposobnostima, uz nešto slabije sposobnosti pamćenja i slabije prilagodbene sposobnosti, koje su u okviru njegovih intelektualnih kapaciteta, nije sklon konfabulaciji, kognitivne sposobnosti žrtve su dovoljne za valjano opisivanje i stvarno doživljenih događaja, a inkriminirani događaji su kod njega neposredno izazvali jaku neugodu, strah, sram i bespomoćnost.

U odnosu na navode žalbe o vremenu počinjenja kaznenih djela, koje da ne odgovara rezultatima provedenog dokaznog postupka, dijete žrtva u svojem iskazu uglavnom je opisno odredio kada bi djela bila počinjena, pa su pravilni zaključci prvostupanjskog suda glede vremena počinjenih inkriminacija.

Ostalim žalbenim navodima kojima se daje analiza svih drugih izvedenih dokaza, kao i analiza iskaza optuženika, a kojima se nastoji ekskulpirati optuženika, nije dovedena u pitanje pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda glede odlučnih činjenica.

Stoga je prvostupanjski sud utemeljeno zaključio kako je optuženik postupio na načine pobliže opisane pod točkama 1., 2. i 3. izreke prvostupanjske presude, ostvarivši ponašanjem opisanim pod točkom 1. zakonska obilježja kaznenog djela iz članka 158. stavka 1. KZ/11, a ponašanjima opisanim pod točkama 2. i 3. izreke presude, zakonska obilježja kaznenog djela iz članka 158. stavka 2. KZ/11.

Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud utemeljeno je primijenio kazneni zakon, koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme počinjenja kaznenih djela, jer naknadne izmjene i dopune Kaznenog zakona nisu blaže za optuženika.

Optuženik u žalbi, u odnosu na žalbenu osnovu odluke o kazni, navodi da je sud kao olakotnu okolnost cijenio njegovu dosadašnju neosuđivanost, iako postoje i druge olakotne okolnosti, kao što su njegovo držanje pred sudom, obiteljske prilike, da se brine o školovanju sina, a isto tako da se radi o osobi koja je u svojem okruženju uvažavana i prihvaćena. S obzirom na te okolnosti i izostanak otegotnih okolnosti, optuženik smatra da je primjereno izricanje blaže sankcije.

Državni odvjetnik pobijajući presudu zbog odluke o kazni u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud prilikom odluke o svakoj pojedinačnoj kazni zatvora, kao i o jedinstvenoj kazni zatvora, precijenio olakotnu okolnost u vidu optuženikove neosuđivanosti, dok u dovoljnoj mjeri nije cijenio težinu počinjenih kaznenih djela i da je zanemario okolnost kako je optuženik tijekom postupka pokušavao žrtvu A. K. prikazati kao nekarakternu osobu, sklonu kriminalnom ponašanju, a članove njegove obitelji, kao osobe isključivo zainteresirane za materijalnu dobit. U žalbi se navodi kako je prvostupanjski sud propustio kao otegotnu okolnost na strani optuženika cijeniti iskazanu grubost i upornost inkriminiranog ponašanja prema žrtvi, kao i okolnost da su djela počinjena prema djetetu ispodprosječne inteligencije, a nastale su i posljedice djela u vidu osjećaja srama i pratećih tegoba.

Ispitujući prvostupanjsku presudu u odluci o kazni, a u povodu žalbenih navoda kako optuženika, tako i državnog odvjetnika, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio kako je prvostupanjski sud pravilno, kao olakotnu okolnost cijenio optuženikovu dosadašnju neosuđivanost, ali isto tako pravilno državni odvjetnik u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud propustio kao otegotnu okolnost cijeniti upornost u činjenju kaznenih djela prema žrtvi A. K., koji je dijete ispodprosječne inteligencije, sklono manipulaciji i iskorištavanju, kao i to da su uslijed počinjenih kaznenih djela kod djeteta žrtve nastupile i posljedice u vidu srama i neugode. Cijeneći značaj olakotne okolnosti s jedne strane i značaj otegotnih okolnosti, s druge strane, uz stupanj ugroze kaznenim djelima zaštićenog dobra, ovaj drugostupanjski sud je stava kako je prijedlog državnog odvjetnika glede izricanja strože jedinstvene kazne zatvora, utemeljen.

Uslijed toga valjalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i preinačiti prvostupanjsku presudu na način da nakon što su prihvaćene po prvostupanjskom sudu utvrđene pojedinačne kazne zatvora, optuženika valjalo osuditi na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju i to od 1 (jedne) godine i 10 (deset) mjeseci jer je upravo takva jedinstvena kazna zatvora primjerena svim okolnostima koje su propisane člankom 47. KZ/11, a za očekivati je i da će se jedinstvenom kaznom zatvora u takvom trajanju polučiti svrha kažnjavanja, na način kako je to propisano u članku 41. KZ/11.

Kako je žalba optuženog M. D. neosnovana, a žalba državnog odvjetnika osnovana, te nisu nađene povrede zakona na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnost prema članku 476. stavku 1. ZKP/08, to je valjalo prihvatiti žalbu državnog odvjetnika, preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni, a žalbu optuženika odbiti i u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, a sve u suglasju sa člankom 486. stavkom 1. i 482. ZKP/08.

U Splitu 2. veljače 2021.

Predsjednica vijeća za mladež:

Marica Šćepanović, v. r.