Broj: Jž-430/2019

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI PREKRŠAJNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: Siniše Senjanovića kao predsjednika vijeća, te Renate Popović i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv 1.okrivljene J.A. i 2.okrivljenog A.A., zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj 70/17 i 126/19), odlučujući o žalbi 1.okrivljene J.A. podnesene protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu od 18. siječnja 2018., broj: 64. Pp J-325/2019, na sjednici vijeća održanoj 2. veljače 2021.,

p r e s u d i o j e :

I. Odbija se kao neosnovana žalba 1.okrivljene J.A. i potvrđuje se prvostupanjska.

II. Na temelju članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), 1.okrivljena J.A. se oslobađa obveze naknade paušalnog iznosa troškova ovog žalbenog postupka.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom 1.okrivljena J.A. proglašena je krivom zbog počinjenja prekršaja iz članka 22 stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji činjenično opisanog u izreci iste, te joj je izrečena kazna zatvora u trajanju od 20 dana. U izrečenu kaznu 1.okrivljenici je uračunato vrijeme za koje je bila lišena slobode kao jedan dan zatvora, pa joj je preostala kazna zatvora u trajanju od 19 dana, a koja kazna se neće izvršiti ukoliko u roku kušnje od 8 mjeseci ne počini jedan ili više prekršaja za koji joj je izrečena ista ili teža kazna od izrečene uvjetnom osudom.

Istom presudom 1.okrivljena J.A. je, na temelju članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona, oslobođena obveze plaćanja troškova prekršajnog postupka.

Nadalje, 2.okrivljeni A.A. je na temelju članka 182. točka 3. Prekršajnog zakona oslobođena od optužbe zbog počinjenja prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci pobijane presude.

Protiv te presude 1.okrivljena J.A. je pravodobno podnijela žalbu zbog svih žalbenih razloga, navodeći u bitnom, da je presuda nerazumljiva i proturječna sama sebi, dok o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost. Žaliteljica analizira obrazloženje pobijane presude ukazujući da je isto paušalno i neutemeljeno, a da je 2.okrivljenik poznat policiji kao počinitelj obiteljskog nasilja, čime se dolazi do zaključka da je on jedini i isključivi agresor, a suhoparnim tumačenjem zakonskih odredbi bez prepoznavanja primaranog agraesora ukazuje se na apsolutnu neosjetljivost i nedostatak empatije za žrtvu i nepoznavanje problematike obiteljskog nasilja. Navodi suda koji se odnose na suočenje su neosnovani i ne mogu biti razlog za donošenje ovakve presude, te policija niti sud nisu primijenili Direktivu EU 2012/29/EU o uspostavi minimalnih standarda za prava i potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela. U obrazloženju se navodi da nije osporila fizički napad, dok je nešto dalje navedeno da negira da se fizički napad dogodio, dok za navodne ozljede nema niti jednog dokaza da bi ih ona nanijela osim iskaza 2.okrivljenog. Sud nije uzeo u obzir da je 2.okrivljeni otprije poznat policiji, te je ovom odlukom njoj grubo povrijeđeno pravo na dostojanstvo i obiteljski život iz članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer je optužnim prijedlogom stavljena u inferiorni položaj naspram nasilnika što se smatra ponižavajućim postupanjem koje je zabranjeno člankom 3. Konvencije a ujedno predstavlja diskriminaciju po osnovi spola od koje ju sud ima dužnost zaštititi te je prepoznati kao žrtvu i postupak provesti samo u odnosu na 2.okrivljenika što nije učinio. Žaliteljica citira i odredbe Konvencije Ujedinjenih naroda o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena koja obvezuje i RH ističući da je obveza državnih tijela da preko nadležnih sudova osigura uspješnu zaštitu žena od svakog postupka diskriminacije i poduzme sve odgovarajuće mjere u tom smislu, pri čemu se upozorava na praksu dvostrukih uhićenja u sklopu kojih se uhićuju i žene koje su žrtve nasilja u obitelji, te ih se sankcionira zbog verbalnih uvreda i samoobrane. Ni sud ni policija nisu prepoznali da je vođen postupak protiv žrtve nasilja, te donošenje ovakve presude predstavlja daljnje kršenje njezinih prava na dostojanstvo, obiteljski život i stavlja je se kao žrtvu u ponižavajući položaj, pa predlaže da se pobijana presude ukine u odnosu na nju a postupak provede u odnosu na isključivog počinitelja 2.okrivljenika i da ga se proglasi krivim.

Žalba nije osnovana.

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žaliteljica navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenih povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

Što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na proturječnosti u presudi, na nerazumljivost iste i na nedostatak razloga za odluku, kao i navoda koji se općenito odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka ovaj Sud nalazi da nije došlo do bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. i stavka 2. Prekršajnog zakona na koje upire žalitelj. Ovaj Sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno članku 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja navoda obrane okrivljenika, kao i provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji. Iz spisa je vidljivo da je žaliteljica upoznata s optužnim prijedlogom i da joj je omogućeno da iznese svoju obranu, pa je evidentno da je okrivljenicima bilo omogućeno da se brane i da sudjeluju u postupku, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 2. Prekršajnog zakona.

Po ocjeni ovog Suda bezuspješan je pokušaj okrivljenice kojim osporava svoju krivnju tvrdeći da su u postupku povrijeđene odredbe međunarodnih konvencija, konkretno odredbe Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Konvencije Ujedinjenih naroda o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena te Direktive EU 2012/29/EU o uspostavi minimalnih standarda za prava i potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela, na koje se poziva žaliteljica.

Naprotiv, policijski službenici su priliklom postupanja ocijenili da postoji osnovana sumnja da je žaliteljica počinila nasilje u obitelji (što je kasnije i nedvojbeno utvrđeno sudskim postupkom), te bi svakako počinili diskriminaciju po osnovi spola da su podnijeli optužni akt samo u odnosu na njezinog supruga s pogrešnim stavom da žaliteljica kao žena ne može biti okrivljena kao počinitelj nasilja.

Nejasan je žalbeni navod da „...je 2.okrivljenik otprije poznat policiji...“, s obzirom da je iz prekršajne evidencije razvidno da isti dosad nije kažnjavan za obiteljsko nasilje niti za bilo kakva djela protiv javne sigurnosti ili s obilježjem nasilja, pa je potpuno nejasno o kakvim bi se to eventualnim i neformalnim saznanjima radilo da bi predstavljala osnovu sudu za odluku o konkretnom događaju.

U odnosu na utvrđeno činjenično stanje, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je valjano i argumentirano obrazložio odluku o krivnji žaliteljice, a navodi žalbe ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

Naime, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje na temelju ocjene i analize obrane oboje okrivljenih, provedenog suočenja između njih, te čitanja i pregleda u dokumentaciju u spisu.

Iskaze ispitanih okrivljenika i provedene dokaze prvostupanjski sud je cijenio slobodnom ocjenom, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima.

Svoju odluku o dinamici odvijanja događaja prvostupanjski sud je donio nakon detaljne analize i dovođenjem u međusobnu vezu iskaza ispitanih osoba, te je za svoju odluku dao u svemu prihvatljive razloge. Činjenica da je sud prvog stupnja nakon suočenja prihvatio obranu 2.okrivljenika kako u dijelu koji se odnosi na njegovo ponašanje predmetne zgode tako i u dijelu koji se odnosi na postupanje žaliteljice, ne dovodi do nezakonitosti presude, s obzirom da pravilo koje bi se temeljilo na formalnoj ocjeni dokaza ne postoji.

Žaliteljičini žalbeni navodi, da je ona žrtva nasilja i da se žene kažnjava i kad postupaju u nužnoj obrani, nemaju uporište u utvrđenim činjenicama, te njezino ponašanje na način opisan u izreci pobijane presude, nema obilježja nužne obrane, već predstavlja aktivni doprinos međusobnom sukobu supružnika koji su u fazi rastave braka.

Slijedom navedenog, žalbeni navodi žaliteljice da je uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, su također neosnovani.

Razmotrivši povodom žalbe odluku o kazni, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud žaliteljici za počinjeni prekršaj izrekao odgovarajuću sankciju, pravilno utvrdivši sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu na vrstu i mjeru iste.

Primjenjujući prema žaliteljici mjeru upozorenja - uvjetnu osudu, na način da je izrečena kazna zatvora u duljini trajanja od 20 dana, čije se izvršenje odgađa za vrijeme roka kušnje od 8 mjeseci, prvostupanjski je sud odredio sankciju primjerenu prirodi i težini prekršaja, svim utvrđenim okolnostima i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, te je izrekao sankciju primjerenu stupnju krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona. Vrednujući razmjere i objektivnu težinu djela u smislu cjelovite koncepcije svrhe kažnjavanja i analitičkog postupka pri sudskom odmjeravanju kazne, upravo ovako izrečena sankcija žaliteljici je primjerena i dostatna težini i načinu počinjenja prekršaja, ličnosti žaliteljice i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja.

Temeljem članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona, žaliteljica je oslobođena obveze naknade paušalnog iznosa troškova ovog žalbenog postupka.

Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 2. veljače 2021.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Robert Završki, v. r

Siniša Senjanović, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Novom Zagrebu u 5 otpravaka: za spis, 1.okrivljenicu, 2.okrivljenika i tužitelja.