REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-1302/2018

Ex vojarna Sveti Križ, Dračevac

S P L I T

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Mirjani Rubić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. P.-V. iz S., O.:, zastupana

po punomoćniku M. K., odvjetniku u S., protiv tuženika N.

K. iz S., O.:, zastupan po odvjetnicima u O.D. J. i partneri d.o.o. S., radi prava vlasništva nekretnine, nakon provedene

glavne i javne rasprave zaključene dana 01. prosinca 2020. u nazočnosti punomoćnika tužitelja M. K. i zamjenika punomoćnika tuženika I. R.,

odvjetničkog vježbenika u odvjetničkom društvu J. i p. d.o.o. S., dana 29. siječnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. U cijelosti se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je tužitelj M. P. V. iz S., O.:

, vlasnik dijela čest. zem. 9525/6 ZU 5035 K.O. S., i to baš dijela koji je na skici D. L. koja je sastavni dio Ugovora o fizičkoj diobi nekretnine od 27.06.1996. označenom slovima B i C i to u dužini od 5,00 m i širine 3,85 m od sjevero- zapadnog ruba parcele, pa je tuženik N. K. iz S., O.:

dužan tužitelju predati posjed dio nekretnine, te ukloniti vozilo marke O. položeno na predmetnom dijelu čestice.

2.

Tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi parnični trošak sve u roku od 15 dana."

II. Dužna je tužiteljica u roku od 15 dana isplatiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.859,37 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

U tužbi podnesenoj ovom sudu 14. ožujka 2018. se navodi kako su stranke suvlasnici kuće anagrafske oznake, položene na čest. zem. 9525/6 ZU 5035 KO S. te

da se tužitelj i njihovi prednici koriste dijelom parcele koji predstavlja parking mjesto koje je u skici kao sastavnom dijelu Ugovora o fizičkoj diobi nekretnina od 27. 06.1996. označen slovom B. Tako se navedenim prostorom koriste kao svojim više od 35 godina koliko su u kvalificiranom posjedu koji im nitko nije priječio do 31. 05. 2017. kada je tuženik poslao opomenu kojom ih poziva da mu predaju u posjed predmetni dio parcele. U neutvrđenom razdoblju u siječnju dok je tužiteljica izbivala iz S., tuženik je na predmetnom dijelu parcele parkirao vozilo O. te tužiteljicu u bitnom ograničio u dosadašnjem načinu korištenja predmetne nekretnine potpuno joj onemogućivši parkiranje vozila. Za predmetnu je nekretninu izrađen diobeni elaborat i zaključen Ugovor o fizičkoj diobi 27. 06. 1996. ali je taj elaborat u dijelu sjevernog dijela dvorišta pogrešno izrađen što je bilo poznato strankama ugovornicama u vrijeme ugovora te dioba sjevernog dijela nikada nije izvršena u naravi prema tom elaboratu već je poštivana prava volja stranaka. Na okolnost da je skica pogrešna se navodi kako prednik tuženika nema mogućnost pristupa zgradi kroz glavni ulaz u dvorište iz razloga što dio parcele označen plavom bojom i slovom A pripada prednici tužitelja te je stvarni ulaz u zgradu preko dvorišta preklopljen upravo preko ovog dijela parcele dok je ucrtani zajednički ulaz preklopljen preko vrta/pitara uz zapadnu među parcele. Jednaka je situacija i s utuženim dijelom parcele koji predstavlja pristup garaži odnosno dio dvorišta označen crvenom bojom i slovom B koji dio je pripao prednici tuženika, dok je u naravi pripao prednici tužiteljice koja se ovim dijelom koristi kao svojim više od 35 godina te preko 20 godina od sastava ugovora o diobi, čemu se prednici tuženika nisu protivili pa je takvo korištenje dvorišta bila prava volja stranaka. Garaža koja se nalazi na dijelu čestice označenom crvenom bojom i slovom C pripada tuženiku ali se njome tuženik ne koristi od 1996.. Tuženik kao ni njegovi prednici nisu sve do 31. 05. 2017. (opomena) odnosno do siječnja 2018. (parkiranje vozila) priječili tužiteljicu ni njezine prednike da se koriste predmetnim dijelom parcele radi čega je zatraženo donijeti presudu kojom bi se utvrdilo da je tužiteljica vlasnica dijela č. zem. 9526/6 ZU 5035 i baš dijela koji je sastavni dio ugovora o fizičkoj diobi nekretnina od 27. 06. 1996 označenog slovom B pa da je tuženik dužan predati tužiteljici u posjed dio nekretnine te ukloniti vozilo O. položeno na predmetnom dijelu čestice, sve to uz nadoknadu troška.

U odgovoru na tužbu tuženik se protivio tužbi i zahtjevu predlažući ga odbiti. Ističe kako su stranke suvlasnici nekretnine označene sa čest. zem. 9525/6 u naravi kuće u S., te da su prednici stranaka sklopili Ugovor o fizičkoj diobi nekretnina od

27.06.1996. koji je u zemljišnim knjigama proveden pod Z 540/97 a kojim su osim stanova u kući podijelili i zemljište oko kuće tako da su prednici tužiteljice u isključivo vlasništvo i posjed pripali dijelovi okućnice, na skici koja je sastavni dio tog ugovora, označeno slovima A i E, dok su prednici tuženika u isključivo vlasništvo i posjed pripali dijelovi označeni slovima B, C i D. Predmetni ugovor predstavlja pravu volju ugovornih stranaka te je u cijelosti izvršen pa stranke koriste nekretninu sukladno utvrđenjima iz ugovora. Osim toga način podjele odgovara i visini suvlasničkih dijelova stranaka od kojih je prednici tužiteljice pripalo 5/12, a prednici tuženika 7/12 dijela. Na dijelu pod slovom C je garaža koja je isključivo vlasništvo tuženika dok dio B (ovdje predmet spora) predstavlja prostor ispred garaže, pa je taj prostor, kako je ugovoreno i logično također tuženikov. Tuženik je doista, jer zadnjih godina nije živio na adresi, dozvoljavao tužiteljici da na spornom dijelu nekretnine povremeno parkira automobil ali je tužiteljica priznajući višu vlast tuženika isti pomicala kad bi prostor za parkiranje trebao tuženiku (korištenje do opoziva). Kako je tužiteljica dana 20. 05. 2017. na predmetnoj nekretnini parkirala svoje vozilo koje je odbila pomaknuti na zahtjev tuženika isti joj je 31. 05.2017. uputio dopis pozivajući je na uklanjanje automobila i izričući zabranu bilo kakvog daljnjeg korištenja onih dijelova nekretnine koji su prema zaključenom ugovoru u vlasništvu tuženika povodom čega se vodi posjedovna parnica. Osim toga se navodi kako nekretnina označena slovom B u naravi ne predstavlja parkirno mjesto jer je zbog prepreke automobil moguće parkirati samo na dijelu nekretnine označenom slovom B i slovom C. Slijedom iznijetog a budući su stranke ugovorom podijelile okućnicu tako da je premet spora u vlasništvu tuženika a da tužiteljica ni na jedan zakonom predviđeni način nije stekla vlasništvo na istom, predloženo je zahtjev odbiti.

Tužiteljica je podneskom od 21. 01. 2019. a prije zaključenja prethodnog postupka, zahtjev uredila tražeći da se utvrdi vlasnicom dijela č. zem. 9525/6 k.o. S. koji je u skici D. L. koja je sastavni dio ugovora o diobi od 27. 06. 1996. označen slovima B i C i to u dužini od 5 m i širini od 3,85 m od sjeverozapadnog ruba parcele, da je tuženik dužan predati joj u posjed navedeni dio te nekretnine te ukloniti vozilo O. položeno na tom dijelu.

U tijeku postupka sud je izveo dokaz pregledom zk izvatka za nekretnine upisane u zu 5035 K.O. S. ugovora i fizičkoj diobi nekretnina zaključenog između K. V. i

L. K. 27.06.1996. sa prilozima – skicama, saslušanjem parničnih stranaka,

pregledom dopisa U. S. 3. s. 2., povijesno zk izvatka za nekretnine upisane u 5035 K.O. S., pregledom spisa Psp-131/17, P-849/18, saslušanjem svjedoka B. D., J. N., I. M., F. K., J. B.,

M. T., M. B., I. Š. dok je sud odustao od izvođenja dokaza

očevidom na licu mjesta jer kraj postignutih činjeničnih utvrđenja izvođenje tog dokaza nije smatrao potrebnim, a tuženik je odustao od prijedloga radi izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka M. G., Z. B., M. C., a sud je odustao i od izvođenja

dokaza saslušanjem predloženog svjedoka M. R. jer kraj postignutih činjeničnih utvrđenja izvođenje tog dokaza nije smatrao potrebnim time da stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet spora je deklaratorni zahtjev tužiteljice na utvrđenje prava vlasništva fizičkog dijela nekretnine označene sa č. zem. 9525/6 k.o. S., u naravi okućnice, koji je u skici sudskog vještaka D. L. kao sastavnom dijelu ugovora o diobi od 27. 06. 1996.

označen slovima B i C i to u dužini od 5 m i širini od 3,85 m od sjeverozapadnog ruba parcele, s kondemnatornim zahtjevom na predaju uz uklanjanje tamo parkiranog osobnog automobila.

U pitanju je, dakle, tužba na utvrđenje (priznanje) prava vlasništva s pravom vlasničkom tužbom (rei vindicatio).

Tužbom na utvrđenje traži se od suda utvrđenje postojanja, odnosno nepostojanja nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitosti, odnosno neistinitosti kakve isprave, a u konkretnom slučaju priznanje prava vlasništva za koju se prvenstveno traži ispunjenje opće pretpostavke koju predstavlja pravni interes (čl. 187. ZPP-a) te posebnih pretpostavki glede osnova i načina stjecanja propisanih zakonom dok se pravom vlasničkom tužbom koju podnosi vlasnik protiv osobe koja posjeduje njegovu stvar, traži određeno činjenje, odnosno predaja u posjed ili povrat stvari ili prestanak uznemiravanja pri čemu se vlasnik poziva na svoje pravo vlasništva koje mora dokazati.

Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, u daljnjem tekstu: ZV) u svojim odredbama normira kako pravo vlasništva kao stvarno pravo na određenoj stvari ovlašćuje svoga nositelja da sa tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima, može se steći na temelju pravnog posla, na temelju zakona, na temelju nasljeđivanja, te na temelju odluke suda ili druge nadležne vlasti.

Kad zakon određuje da će se vlasništvo steći ispunjenjem određenih pretpostavki koje nisu pravni posao, ni odluka suda ili drugoga tijela na temelju kojega se stječe vlasništvo, niti su nasljeđivanje, onaj kome se glede neke stvari ispune te pretpostavke stječe samim tim pravo vlasništva na njoj u trenutku ispunjenja tih pretpostavki (originarno stjecanje) pa se tako dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari, time što samostalni posjednik čiji je posjed zakonit, istinit i pošten stječe dosjelošću vlasništvo nekretnine protekom 10 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, a kod stvari u vlasništvu R. H., županija i jedinica lokalne samouprave i slično 20 godina (čl. 159. i čl. 160. ZV).

S druge strane samostalni posjednik kome je posjed barem pošten stječe vlasništvo nekretnine protekom 20 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.

Tužiteljica nije izričito u tužbi i tijekom postupka označila pravni osnov stjecanja ali time što se poziva na dugogodišnji kvalificirani posjed dalo bi se zaključiti da se poziva na pravni osnov dosjelosti a pozivanjem na usmeni sporazum eventualno i na stjecanje temeljem pravnog posla.

Glede kondemnatorne tužbe valja reći kako ZV pod nazivom "Vlasnički zahtjev za povrat stvari" u čl. 161. st. 1. sadrži odredbe o pravu vlasnika "zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari", a u čl. 162. ZV pod nazivom "Prava vlasnička tužba" utvrđuje pretpostavke pod kojima vlasnik može tužbom ostvariti to svoje pravo na posjed stvari. Tako u smislu čl. 162. st. 1. ZV da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu iz čega proizlazi da onaj tko podiže takvu tužbu u postupku treba dokazati svoje pravo vlasništva zahtijevane stvari i tuženikov posjed te stvari.

Tražeći predaju dijela nekretnine, tužiteljica je, kako je to ranije navedeno, zatražila sudsku zaštitu pravom vlasničkom tužbom pa je dakle dužna dokazati svoje vlasništvo stvari i posjed tuženika.

Pri tome nije sporno među strankama kako su njihove prednice bile suvlasnice i to K. V. za 5/12, a L. K. za 7/12 dijela cjeline nekretnine označene sa čest. zem. 9525/6 Zu 5035 k.o.S., u naravi kuće anagrafske oznake i okućnice, što je bilo predmet podjele među njima Ugovorom o fizičkoj diobi nekretnina od 27. lipnja 1996., čijim pregledom je utvrđeno kako im je prema istom pripalo:

- K. V. (prednici tužiteljice) u isključivo vlasništvo i posjed stan površine cca 78 m u prizemlju te južni dio podruma u tlocrtu podruma označen "prostorija 1" ucrtan plavom bojom površine 38 m2,

- L. K. (prednici ovdje tuženika) u isključivo vlasništvo i posjed stan

površine cca 78 m2 na prvom katu kuće te sjeverni dio podruma označen u tlocrtu podruma kao "prostorija 2", "prostorija 3", " prostorija 4", "prostorija 5" ucrtane crvenom bojom te kamarin ispod stepenica, zatim i potkrovlje površine cca 98 m2 uz pravo nadogradnje te garaža čiji je izgradnju financirala 1962.,

a zemljište pripadajuće im u istovjetnim suvlasničkim udjelima podijelile su na način da je - K. V. pripao dio u skici označen plavom bojom i to na sjevernoj strani kuće označen slovom A i dio zemljišta na južnoj strani kuće označen slovom E

- L. K. pripao je dio označen crvenom bojom i to dio zemljišta na sjevernoj strani kuće označen slovom B, dio zemljišta na istočnoj strani kuće označen slovom C i dio zemljišta na južnoj strani kuće označen slovom D

- dok je crnom bojom označeno u skici određeno kao zajednički dio zemljišta: ulaz u stojnu kuću i nogostup oko kuće.

Prema tom ugovoru izrađeni tlocrt o podjeli podrumskih prostorija i zemljišta potpisan je po strankama i prilog je ugovora o diobi.

Dakle, predmet spora predstavlja dijelove okućnice koji su prema Ugovoru od 27. 06.1996. pripali prednici tuženika L. K. (prostor označen slovom B i C skice Ugovora), glede kojih tužiteljica stjecanje vlasništva upravo predmetnih fizičkih dijelova obrazlaže tvrdnjom o postojanju usmenog sporazuma među prednicima stranaka prema kojem je njezina prednica kao korisnica od ranije "nastavila koristiti sporni prostor" radi parkiranja automobila a ona nastavila pa tako ostvarila kontinuirani kvalificirani posjed od preko 35 godina.

Ne ulazeći u raspravu glede pravne problematike stjecanja fizički odijeljenog dijela nekretnine koji ne predstavlja samostalnu stvar (čl. 5. ZV) odmah je odgovoriti kako iz rezultata postupka ne proizlazi niti je tužiteljica ponudila dokaza na okolnosti stjecanja vlasništva po osnovima o kojima je riječ, odnosno tužiteljica nije dokazala stjecanje temeljem dosjelosti niti pravnog posla.

Naime, stranke su suglasne kako su njihove prednice potpisale Ugovor o fizičkoj diobi nekretnina od 27.06.1996., ovjeren u potpisu pred JB N.

K. iz S. 8. kolovoza 1996. pod br. Ov-1300/96 i 9. kolovoza 1996. pod br. Ov- 1305/96 čiji sastavni dio je i skica D. L., stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo,

koju su u znak suglasnosti također potpisale, pregledom kojeg je, kako je to već navedeno, utvrđeno kako su pod točkom II, pored diobe stambene zgrade u S., uz garažu koja je pripala prednici tuženika (d), podijelile i zemljište oko stojne kuće (e) na način da je prednici tužitelja K. V. na ime njezinih 5/12 dijela a prednici tuženika

L. K., na ime njezinih 7/12 dijela, prema priloženom tlocrtu pripalo: plavom bojom označeni dio zemljišta na sjevernoj strani stojne kuće označen slovom A i dio zemljišta na južnoj strani kuće označen slovom E K. V.; crvenom bojom označeni dio zemljišta na sjevernoj strani stojne kuće označen slovom B, dio zemljišta na istočnoj strani stojne kuće označen slovom C i dio zemljišta na južnoj strani stojne kuće označen slovom D pripao je L. K..

Nije sporno da je na dijelu označenom slovom C garaža koja je tim ugovorom pripala prednici tuženika i kako je do nje jedini pristup preko dijela zemljišta označenog slovom B. Stranke su suglasne da pismeni ugovor o diobi nije mijenjan odnosno tužiteljica tvrdi kako takvo što od svoje svekrve K. V. nije čula i koliko je njoj poznato prednica ga nije pobijala te njezino pravo na sporni prostor nije pisano uobličeno što nije ni smatrala potrebnim jer su stranke bile u dobrim odnosima, dok je tuženik kategoričan u tvrdnji kako je u pisanom ugovoru izražena prava volja stranaka, onako kako su u ime svojih majki koje su sa svim bile upoznate, suglasile se i potpisale ugovor i skicu, uobličili on i suprug tužiteljice po kojemu je njegovoj prednici a kasnije njemu pripao prostor B,C i D koji su koristili i to sporni prvenstveno za parkiranje automobila.

Iako se u tužbi navodi da je skica uz ugovor pogrešna i ne odgovara volji stranaka, tužiteljica svoje pravo ne temelji na tome već, kako je iskazivala, tvrdnji da je prostor B i dio prostora C pripao njezinoj prednici K. V. zbog toga što ga je ona, a kasnije tužiteljica dugi niz godina koristila za parkiranje automobila. Činjenicu dugogodišnjeg parkiranja po obitelji tužiteljice ne spori ni tuženik ali tvrdeći kako je njegov otac “čistom dobrom voljom“ dozvolio obitelji tužiteljice parkiranje na prostoru B i C, sve zbog dobrih susjedskih i rodbinskih odnosa. Stranke su suglasne i da bi u situacijama kada bi tuženik koji inače živi na drugoj adresi S, dolazio u stan gdje su mu živjeli roditelji i trebao se parkirati u garažu (izgrađenu na prostoru C), tužiteljica odnosno njezin suprug bi izvezli svoj automobil parkiran na spornom prostoru da bi tuženik mogao parkirati svoje vozilo, kao i da je parkiranje obavljano nesmetano do 2017. kada je došlo do problema.

Tuženik ukazuje i na slijed stjecanja u obitelji tužiteljice navodeći više pravnih poslova kojima ništa posebno nije ugovoreno vezano za sporni prostor poričući tužiteljici vlasništvo. Isto tako smatra traženje tužiteljice nelogičnim budući se na prostoru C nalazi njegova garaža, upućujući na neizvršenje obveze tužiteljičine prednice iz ugovora od 1996. da sebi napravi parkirno mjesto o svom trošku u kojem trenutku bi se izmjestio postojeći ulaz u kuću, što nije realizirano. Tuženik potvrđuje da je tijekom 2017. došlo do problema vezanih za sporno zemljište što povezuje sa određenim radovima na uređenju svog stambenog prostora koji su zahtijevali dovođenje građevinskog materijala i potrebu nesmetane upotrebe prostora B i C, kada je rekao tužiteljici da na istom ne parkira automobil, što je sve rezultiralo višekratnim tužbama stranaka u različitim ulogama.

Inače nije sporno da prednica tužiteljice a kasnije tužiteljica nisu sukladno točki IV ugovora o diobi na svom dijelu dvorišta sa sjeverne strane kuće uredile prostor za parkiranje vozila, što im je prednica tuženika ugovorom dopustila kao i po potrebi rušenje dijela sjevernog zida i po završetku radova dovođenje u primjereno stanje izgleda kuće kao i da obje stranke nisu izvele radova glede novih ulaza, kako je to bilo ugovoreno u točki III. Saslušani svjedoci nemaju neposrednog saznanja o diobi između prednika stranaka niti eventualnom usmenom sporazumu već su iznosili svoja saznanja o načinu korištenja

Tako saslušani svjedok B. D. koji živi u kući udaljenoj od stambenog objekta stranaka otprilike 40 metara nije imao saznanja o diobi u obitelji stranaka, na spornom prostoru znao je zaticati automobil tužiteljice i to F. D., a 1990. je na prostoru označenim slovom B uglavnom bilo parkirano vozilo tužiteljičinog supruga (G.), dok je davno prije bilo parkirano i vozilo pokojnog oca tuženika.

Ni svjedokinja J. N., također susjeda stranaka, nije imala saznanja o diobi, osim da bi na betoniranom prostoru okućnice viđala parkirani automobil kako Ć.

V. (suprug tužiteljice) tako i obitelji tuženika.

Svjedok I. M. kao dugogodišnji prijatelj s tuženikom te kum iskazivao je o nebrojenim posjetama njegovom oca J. koji je do smrti živio na adresi,

imao automobil i uvijek ga parkirao u garaži, a glede betoniranog platoa je ustvrdio kako je isti također bio J. koji je kao dobar čovjek i dozvolio tužiteljičinom suprugu da na tom prostoru parkira svoj automobil, što bi učinio i sam svjedok kada bi dolazio u posjetu neometan od bilo koga iz obitelji tužitelja, a parkirao je i tuženik. O diobi između prednika stranka ovaj svjedok nije imao neposrednih saznanja.

I prema kazivanju tuženikove supruge F. K. koja je od 1980. u braku s tuženikom njezin pok. svekar J. je zbog dobrih rodbinskih i susjedskih odnosa dozvolio obitelji tužiteljice da se po potrebi automobil parkiraju na dijelu prostora B i C, ali ni tužiteljica ni njezini prednici nikada nisu pokazali pretenziju niti svojatali taj prostor već bi uvijek kada bi tuženiku, koji s obitelji živi nedaleko ili njegovom ocu koji je do smrti živio u kući, a preminuo prije oko 10 godina te njegova supruga 2002., trebalo bez prigovora svoj automobil pomicali. I prema njezinom iskazu prvi problemi nastupaju 2017. kada se tuženik upustio u uređenje/adaptaciju stana. U svakom slučaju prema kazivanju ove svjedokinje tužiteljica odnosno njezin suprug na spornom prostoru, ukoliko bi bio slobodan mogli su parkirati vozilo, ali ako bi na istom bilo parkirano vozilo tuženika, tada tužiteljica ni suprug joj nisu nikada tražili da tuženik pomakne vozilo jer su znali da taj prostor nije njihov.

Svjedoku J. B., također dugogodišnjem prijatelju tuženika koji je na spornoj lokaciji bio nebrojeno puta bilo je poznato da je tuženikov otac J. napravio garažu u kojoj je parkirao svoj automobil a isto tako da su se prednici stranaka podijelili jer o tome u više navrata pričao sa J. K. pa je tako svjedok znao da je J. pripao prostor B

i C, a do garaže da nije ni mogao pristupiti na drugi način osim preko dijela prostora B. Ovaj svjedok bi znao vidjeti i da bi tužiteljičin suprug na dijelu prostora B znao parkirati automobil a kada su se 2017. izvodili radovi na stanu tuženika u čemu je svjedok tuženiku pomagao dovozeći svoj terenac radi iznošenja materijala, tada bi svjedoka tužiteljičin suprug Ć. ako bi mu auto bilo parkirano na prostoru B sam pitao treba li ga pomaknuti, na što bi mu svjedok odgovorio potvrdno.

Svjedokinji M. T. koja je od rujna 1996. pa slijedeće 4 godine radila

kao tajnica i obavljala knjigovodstvene poslove za firmu Ć. V. pa tako ispisivala i putne naloge u prostoru zgrade uz koju se nalazi predmet spora, poznato je da je poslodavac ni od koga ometan parkirao u dvoru ispred garaže svoj G. reg. oznake …. a u razdoblju rada nije vidjela ni jedno drugo vozilo osim Ć., kao i po prestanku rada jer je tuda prolazila.

Svjedoku M. B., dugogodišnjem prijatelju s tuženikom koji je u brojnim dolascima na adresi gdje su živjeli tuženikovi roditelji, poznato je kako je tuženikov otac uvijek koristio garažu i prostor ispred garaže za parkiranje svog vozila. Prema ovom svjedoku, zbog prirode poslova kojima se bavio, a ticali su se bravarije ponekad mu je trebalo nešto od predmeta iz garaže tuženikovog oca pa bi tada znao doći svojim kamionom do zgrade, nekoliko puta dogodilo da bi u dvorištu ispred garaže bilo parkirano vozilo za koje mu je tuženik rekao da je od njegovog rođaka i da će se maknuti, što bi tuženikov rođak i učinio da bi svjedok mogao uzeti iz garaže željezariju, radijatore ili ostalo što mu je trebalo. Iako svjedoku tuženik nije pričao na koji način mu je otac stekao vlasništvo spornog prostora ili stanova, svjedok je znao da su garaža i prostor ispred garaže vlasništvo sada tuženika, a prije njegovog oca.

Svjedok I. Š. koji poznaje parnične stranke o diobi nema neposrednih saznanja već onih na temelju pričanja tužiteljičinog supruga, pa tako zna i da je davno pok. otac tuženika izgradio garažu do koje je mogao pristupiti jedino preko betoniranog prostora pa je svjedoku bilo logično da taj betonirani prostor sa garažom pripadne ocu tuženika. Ovom svjedoku je bilo poznato da je tuženikov otac svom nećaku, a suprugu tužiteljice odmah po useljenju tužiteljice dozvolio da svoje auto parkira na tom betoniranom prostoru jer zbog svoje visoke životne dobi više nije vozio automobil kojeg bi inače parkirao u garaži. Svjedok je i nakon smrti J. K. (prema iskazu od 21. rujna 2020. preminuo je prije 7-8 godina) i dalje viđao vozilo tužiteljičinog supruga na spornom betoniranom prostoru ispred garaže što je potrajalo otprilike 2 godine po J. smrti a nakon toga su se stranke očito posvađale jer je na tom prostoru svjedok vidio neko staro auto bez registracije koje je parkirao tuženik.

Proizlazi iz iskaza svjedoka potvrda činjenice da su tužiteljica odnosno suprug joj parkirali svoje vozilo na spornom prostoru koji se prostire ispred garaže tuženika i jedini je pristup garaži, da je tuženikov otac za vrijeme dok je vozio svoj automobil također tu parkirao ili uvozio automobil u garažu, da bi članovi obitelji tužitelja svoj automobil uklonili kada je to bilo potrebno za prolaz tuženikovom ocu, prijateljima ili tuženiku, dok vezano za diobu među strankama nisu imali neposrednog saznanja, a tuženikovo kazivanje da je obitelj tužitelja parkirala uz dozvolu njegova oca osim supruge potvrdili su svjedoci Š. i Matijević.

Glede parnica vođenih između stranaka, pregledom spisa Psp-131/2017 utvrđeno je kako je N. K. ustao tužbom protiv M. P. V., C. V. i

Y. d.o.o., radi smetanja posjeda, time što bi dana 20. svibnja 2017. parkirali tamo navedeni automobil na prostor označen u skici diobe na kojemu je izgrađena garaža tužitelja sa zahtjevom na uspostavu ranijeg stanja uklanjanjem automobila i zabranom takvog i sličnog smetanja, u kojoj je tužitelj povukao tužbu navodeći kako su tuženici uspostavili prijašnje stanje, čemu su se tuženici usprotivili poričući uspostavu, radi čega je postupak nastavljen, a pregledom Rješenja ovog suda P-849/18 od 10. lipnja 2019. utvrđeno je kako je istim odbačena kao nepravovremena tužba tužiteljice M. P. V. protiv tuženika N.

K. radi smetanja posjeda dijela nekretnine označene sa čest. zem. 9525/6 Z. 5035

K. S. parkiranjem osobnog vozila u siječnju 2018. ( tužba zaprimljena pod posl.br.849/18 od 19.02.2019.), a rješenjem Gž-1751/2019. od 20. rujna 2019. Županijskog suda u Rijeci odbijena je tužiteljičina žalba i potvrđeno pobijano rješenje.

Prema navedenom, tijek i rezultati parnica nisu od osobitog značaja za ovaj postupak. Iz rezultata dokaznog postupka kako su izloženi nepobitno proizlazi da su prednice stranaka zaključile Ugovor o diobi 1996. čiji je sastavni dio skica izrađena od strane sudskog vještaka za graditeljstvo D. L., da je prema toj diobi između ostalog prednici tuženika pripala i garaža za koju se ugovorom utvrđuje da je njezinu izgradnju financirala 1962. (pod II/d) i da joj pripada dio zemljišta označen u skici „crvenom bojom-dio zemljišta na sjevernoj strani stojne kuće označen slovom B, dio zemljišta na istočnoj strani stojne kuće označen slovom C i dio zemljišta na južnoj strani stojne kuće označen slovom D “pod II/e.

Budući je nesporno kako je garaža sagrađena na zemljištu označenom slovom C pripala u vlasnost prednici tuženika i da se do iste može doći jedino pristupanjem preko platoa označenog pod B skice, onda je logično ugovaranje kako prednici tuženika pripada u vlasništvo i zemljište pod B i C, te da je dozvola nesmetanog parkiranja vozila obitelji tužitelja bio čin dobre volje obitelji tuženika, kako su to iskazivao tuženik i njegova supruga a potvrdili i svjedoci I. Š. i I. M..

Uostalom, ne bi bilo razborito ugovarati da dio zemljišta koji predstavlja pristup garaži bude vlasništvo jedne osobe a garaža vlasništvo druge osobe, pogotovo da pristup do garaže bude po namjeni parkiralište nevlasnika garaže, a da nije ni postojao takav dogovor stranaka zaključivati je ne samo iz dijela ugovora ranije spomenutog već i iz njegove točke IV, gdje je stipulirana suglasnost prednice tuženika dana prednici tužitelja da bez njezinog znanja ili odobrenja smije na svom dijelu dvorišta sa sjeverne strane kuće urediti prostor za parkiranje automobila pa je dakle planirano za obitelj tužiteljice parkiralište na njima pripadajućem dijelu, što nisu sporni dijelovi B i C, pri čemu to što ugovor u tom dijelu nije realiziran i što su tužiteljica i njezin suprug parkirali na spornom zemljištu, te što nije realiziran ni glede ulaza u zgradu, ne daje im prava čije ostvarenje žele postići ovom tužbom.

Potrebno je ukazati i na stranačku suglasnost u tome da se automobil tužiteljice ili njezinog supruga uvijek uklanjao sa spornog prostora kada je to tuženiku ili predniku mu ili prijateljima njihovim bilo potrebno te da je tuženikov prednik kao vlasnik automobila pristupao svojoj garaži preko prostora B čak i parkirao.

U takvoj situaciji, kada iz rezultata postupka ne proizlazi da je Ugovor o diobi izmijenjen ili dopunjen glede predmeta diobe ili da bi kod ispisivanja isprave došlo do greške, niti tužiteljica to tvrdi, već uporište svojoj tužbi nalazi u činjenici dugogodišnjeg faktičnog korištenja predmeta spora za parkiranje automobila, a kod naprijed navedenih saznanja o diobi i načinu diobe, vlasništvu i korištenju garaže po obitelji tuženika na prostoru C i jedinom pristupu istoj preko spornog prostora, jedino je zaključivati da faktično korištenje po obitelji tužiteljice, neovisno o tome koliko bilo dugotrajno, kada se ima u vidu da je sporni prostor ujedno i pristup garaži tuženika, da se uvijek na zahtjev strane tuženika uklanjao automobil, ukazuje na prihvatljivost tvrdnje da je upravo zbog rodbinskih i dobrosusjedskih odnosa obitelj tuženika dozvoljavala obitelji tužitelja parkiranje automobila na zemljištu koji je tuženikovoj prednici a kasnije njemu po ugovoru pripao, a zaključno da je tužiteljica kao i njezina prednica parkiranje vršila uz saznanje da to radi na tuđem zemljištu koje je pripalo tuženikovoj majci a kasnije tuženiku, a slijedom toga jedino je logično da su radnju parkiranja obavljali uz dozvolu vlasnika, dakle do opoziva.

Prema čl. 18. ZV posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj tog posjedovanja, dakle objektivno valjan i osnov stjecanja (titulus), istinit, ako nije pribavljen silom, potajice, prijevarom ili zlouporabom povjerenja i pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, što podrazumijeva da posjednik kroz svo vrijeme posjeda smatra da je stvar koju posjeduje njegova odnosno da ne zna niti može znati da ne bi bila njegova.

Budući iz naprijed navedenog proizlazi kako je sporni prostor korišten po tužiteljici odnosno njezinoj prednici uz dozvolu prednika tuženika a kasnije tuženika, čijoj majci je inače taj prostor pripao diobom, onda je zaključivati da u konkretnom postupku utvrđenja prava vlasništva dosjelošću nedostaje ona kvaliteta posjeda koju pretpostavlja institut stjecanja vlasništva putem dosjelosti, radi čega je zaključivati kako tužiteljica nije stekla vlasništvo po ovom osnovu.

Nadalje, ukoliko eventualno tužiteljica smatra da je osnov stjecanja pravni posao u vidu usmenog sporazuma prednica stranaka, valja reći kako tužiteljica nije dokazala stjecanje po ovom osnovu jer u smislu čl. 115. ZV na temelju valjanog pravnog posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva, prelazi vlasništvo s dotadašnjeg vlasnika na stjecatelja, na način određen zakonom (titulus), a prema čl. 119. ZV vlasništvo nekretnine stječe se zakonom predviđenim upisom stjecateljevog vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije drugačije ugovoreno (modus).

Tužiteljica pozivajući se na usmeni sporazum nije dokazala postojanje valjanog pravnog osnova stjecanja jer je za takav pravni posao potreban pisani oblik (čl. 377. Zakona o obveznim odnosima, N. N. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), a pošto nije upisana u zemljišne knjige, nedostaje joj i modus stjecanja, pa čak i kad bi imala valjani osnov, nije mogla steći vlasništvo.

Budući tužiteljica nije dokazala da je vlasnica predmeta spora, neosnovan je i njezin zahtjev kojim vlasničkom tužbom traži predaju istog uz otklanjanje parkiranog automobila, radi čega je njezin tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan valjalo odbiti.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., 155. i 164. ZPP-a time da je tuženiku zastupanom po punomoćniku u osobi odvjetnika trošak odmjeren i tako što je sud imao u vidu priloženi popis parničnog troška te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/94, 37/05,

59/07, 148/09 i 142/12, dalje: Tarifa) za slijedeće radnje: za sastav odgovora na tužbu 75 bodova, za pristup na ročište od 11. lipnja 2019. koje je odgođeno prije početka raspravljanja 18,75 bodova, za pristup na ročište od 02. listopada 2019., 14. siječnja 2020., 29. lipnja 2020., 21. rujna 2020. i 01. prosinca 2020. po 75 bodova, što je ukupno 468,75 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću boda od 10 kn predstavlja iznos od 4.687,50 bodova kojemu je s naslova PDV-a valjalo dodati iznos od 1.171,87 kn što je ukupno 5.859,37 kn.

U S., 29. siječnja 2021.

S U T K I NJ A:

Mirjana Rubić v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika

3. u spis