REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U VARAŽDINU

B. Radić 2

Poslovni broj: 8 P-244/2019-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Varaždinu, po sucu Denisu Krnjaku, a na temelju prijedloga više sudske savjetnice Ivane Starčević, u pravnoj stvari tužitelja E. društvo s ograničenom odgovornošću za financijske, knjigovodstvene i poslovne usluge iz M. S., OIB: …, zastupanog po M. B., odvjetniku u OD P. & Š. d.o.o. iz V., protiv tužene D. M. iz M. S., OIB: …, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 1. prosinca 2020. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tužene, radi isplate, 29. siječnja 2021.

p r e s u d i o  j e

U cijelosti se odbija tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženoj D. M., OIB: …, iz M. S., da tužitelju E. društvo s ograničenom odgovornošću za financijske, knjigovodstvene i poslovne usluge, OIB: …, iz M. S., isplati iznos od 30.000,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom na navedeni iznos tekućom od 20. studenog 2016. godine pa do isplate i to po stopi izračunatoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 7.550,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom na dosuđeni iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate i to po stopi izračunatoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.“

Obrazloženje

Tužitelj je 5 srpnja 2019. podnio sudu tužbu radi isplate.

Nesporno je u ovom postupku među strankama:

- da je tužena dana 12. ožujka 2014.g. imenovana članom uprave tužitelja te je tu funkciju obavljala do 19. studenog 2016.g., nakon što je prethodno dana 20. rujna 2016. godine dala ostavku na funkciju člana uprave

- da su tužitelj i tužena sklopili dana 16. veljače 2015. g. Ugovor o radu te pravima i obvezama direktora

- da je dana 20. rujna 2016. godine tužena dala ostavku na dužnost direktora/člana uprave društva te je otkazala Ugovor o radu te pravima i obvezama direktora od 16. veljače 2015. godine; radni odnos tužene prestao je istekom otkaznog roka s danom 19. studenog 2016. godine

- da je tužitelj dana 14. svibnja 2019. godine tuženoj poslao odvjetničku opomenu u kojoj ju je pozvao na plaćanje iznosa od 30.000,00 kuna; tužena je tu odvjetničku opomenu primila dana 16. svibnja 2019.g. međutim na istu se oglušila.

Sporno je među strankama da li Ugovor o radu te pravima i obvezama direktora od 16. veljače 2015. g., sadrži odredbu o ugovornoj kazni u slučaju da direktor da ostavku i otkaže ugovor o radu.

S tim u vezi, tužitelj u tužbi navodi da je člankom 13. stavak 4. Ugovora o radu te pravima i obvezama direktora od 16. veljače 2015. godine ugovoreno je da ako radnik-direktor dade ostavku na funkciju člana uprave/direktora društva i otkaže ugovor o radu, da je u tom slučaju radnik-direktor dužan društvu platiti ugovornu kaznu u iznosu od 30.000,00 kuna, te da je s obzirom na navedeno, tužena u obvezi tužitelju platiti ugovoreni iznos od 30.000,00 kuna.

U odgovoru na tužbu te u svom iskazu danom kao stranka u postupku pred sudom, tužena negira da bi potpisala ugovor o radu sa klauzulom o ugovornoj kazni koja se spominje u tužbi, te tvrdi da ugovor koji je potpisala ne sadrži odredbu o ugovornoj kazni.

U dokaznom postupku sud je saslušao jedinog člana tužitelja E. K., te je saslušao i same stranke u svrhu dokazivanja, odnosno u ime tužitelja, direktoricu M. M., te tuženu, a izvršio je uvid i u Odluku o imenovanju člana uprave od 12.03.2014.g., Ostavku-otkaz od 20.09.2016.g., Rješenje Trgovačkog suda Tt-16/5784-2 o brisanju tužene kao člana uprave od 1.12.2016.g., Povijesni izvadak iz sudskog registra za tužitelja od 27.06.2019.g., Ugovor o radu te pravima i obvezama direktora od 16.02.2015.g., Odjavu tužene s HZMO od 19.11.2016.g., te u Odvjetničku opomenu od 14.05.2019.g. s povratnicom. Nije bilo daljnjih dokaznih prijedloga. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sve u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP), sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev neosnovan.

Članak 351. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018 – dalje u tekstu: ZOO) propisuje:

„(1) Ugovorne strane mogu odrediti visinu kazne po svojoj volji, u ukupnom iznosu, u postotku, ili za svaki dan zakašnjenja, ili na koji drugi način.

(2) Ona mora biti ugovorena u obliku propisanom za ugovor iz kojega je nastala obveza na čije se ispunjenje odnosi.“

Navedeno pretpostavlja da se postojanje odredbe o ugovornoj kazni prvenstveno dokazuje pisanim oblikom koji je Zakonom o radu propisan i za ugovor o radu. Dopušteno je dokazivati da je ugovorna kazna bila dogovorena među strankama u pisanom obliku i drugim dokaznim sredstvima, osim samog pisanog oblika, odnosno ugovora, dakle usmenim iskazima svjedoka i stranaka, ili drugim sredstvima, međutim u konkretnom slučaju sud ne može povjeriti vjeru iskazima saslušanog svjedoka i direktorice tužitelja, dok drugih dokaznih prijedloga vezanih za spornu činjenicu nije bilo.

Naime, iz iskaza svjedoka E. K. proizlazi da je on jedini osnivač tužitelja, da je tužena potpisala ugovor o radu koji je sadržavao klauzulu o ugovornoj kazni ukoliko ona isti ugovor otkaže te da ostavku na mjestu direktora, te da je bio u izvanbračnoj vezi sa tuženom, zbog čega su se dva primjerka potpisanog ugovora od njene strane nalazila u njegovoj privatnoj kući, pa pretpostavlja da ih je ona otuđila. Poveže li se to sa činjenicom da je tužitelj (spomenuti svjedok je jedini osnivač istog) tek u svibnju 2019., dakle dvije i pol godine nakon prestanka rada tužene kod tužitelja, poslao tuženoj odvjetničku opomenu kojom ju je pozvao na plaćanje iznosa ugovorne kazne od 30.000,00 kuna, bez da ju je prethodno pozivao na plaćanje ugovorne kazne u međuvremenu (tužitelj ne navodi takvo što), sud zbog mogućnosti utjecaja privatne/emocionalne sfere osnivača tužitelja na međusobni odnos tužitelja i tužene ne može prihvatiti vjerodostojnim iskaz ovog svjedoka, a čemu u prilog ide i to da je nelogična i sama mogućnost (a koju kao činjenicu navodi spomenuti svjedok) da se poslovna dokumentacija, a to su svakako ugovori o radu, čuva kod kuće, ovisno o prirodi međusobnog odnosa poslodavca (njegovog osnivača) i posloprimca, budući da bi se ona svakako trebala čuvati u arhivi zaposlenika u sjedištu poslodavca, kao što je nelogično i neživotno da se dužno davanje, a tužitelj tvrdi da je to ugovorna kazna koja tereti tuženu, potražuje tek po proteku dvije i pol godine od nastanka uvjeta za potraživanje iste.

Također sud ne može pokloniti vjeru niti iskazu direktorice tužitelja, M. M., iz razloga moguće pristranosti iskazivanja o činjenicama, u korist tužitelja. To iz razloga jer je ista direktorica tužitelja, koju ju upravo i zaposlio spomenuti E. K. kao jedini član društva tužitelja, što proizlazi iz nepotpisanog Ugovora o radu od 16. veljače 2015., koji je tužitelj dostavio za tuženu, a kojim ugovorom joj se, kako je i sama navela, materijalni položaj poboljšao. Stoga, kao i zbog činjenice da je spomenuta navela okolnosti koje ni sam tužitelj ne navodi, odnosno da je u vremenu od 2016. do 2019. kada je pokrenut ovaj postupak, gospodin K. pozivao tuženu na plaćanje ugovorne kazne, da je vidjela te pozive na plaćanje i potpisane povratnice od strane tužene al ne sjeća se kada je to bilo, sud sumnja u nepristranost njenog iskaza.

Kako dakle tužitelj nije dokazao činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev, isti je valjalo u cijelosti odbiti, o čemu je odlučeno kao u izreci. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. ZPP-a, kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Kako je tužitelj u cijelosti izgubio u ovom postupku, njegov zahtjev za naknadu parničnog troška je odbijen, dok tužena nije tražila naknadu troška.

U Varaždinu, 29. siječnja 2021.

Sudac

Denis Krnjak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 8 dana od dana dostave otpravka presude, putem ovog suda na Visoki trgovački sud u Zagrebu. Žalba se podnosi u pisanom obliku, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a moguće ju je predati i putem informacijskog sustava elektroničke komunikacije sa sudovima, što je obvezno za obvezne sudionike elektroničke komunikacije, navedene u čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a fakultativno za ostale sudionike, ako su ispunili uvjete za pristup informacijskom sustavu elektroničke komunikacije sa sudovima. Presuda u sporovima male vrijednosti može se pobijati zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a (osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. točke 3. ZPP-a) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

1. Tužitelj – po punomoćniku M. B., odvjetniku u OD P. & Š. d.o.o. iz

V.

2. Tužena – D. M. iz M. S.