1                                                            Gž-67/2022-4

 

 

             

    Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku                                                                     Gž-67/2022-4

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

 

              Županijski sud u Šibeniku, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od suca toga suda Gorana Stošića, predsjednika vijeća, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Ane Jeleč - Pecirep, i članice vijeća sutkinje Jagode Renje, u pravnoj stvari tužitelja I. B., OIB: …, Z., kojeg po punomoći zastupa T. N., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. B., OIB: … iz D., kojeg zastupa punomoćnik C. R., odvjetnik u D., radi utvrđenja pravne nevaljanosti oporuke, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-980/2017 od 8. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2024.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

           I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-980/2017 od 8. listopada 2021.

 

           II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka nastalih u povodu žalbe.

 

 

 

                                                Obrazloženje

 

 

1. Presudom prvostupanjskog suda utvrđeno je da nije pravno valjana usmena oporuka ostaviteljice Z. B. rođene ..., a umrle ..., izjavljena pred svjedocima dana 2. studenoga 2012., proglašena na zapisniku od 14. ožujka 2013. kod javnog bilježnika N. V. (točka I. izreke), te naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 34.407,50 kn s zakonskom zateznom kamatom od 8. listopada 2021. do isplate, u roku od 15 dana.

2. Navedenu presudu žalbom pobija tuženik iz svih zakonom propisanih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14– Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno, presudu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Zahtijeva troškove sastavljanja žalbe od 3.100,00 kn uvećano za iznos poreza na dodanu vrijednost, te sudsku pristojbu žalbe od 1.500,00 kn. 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.    

4. Žalba je neosnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama njezina ispitivanja u okviru bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koju žalbom ukazuje tuženik iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ocjena je ovog suda da prvostupanjskom presudom nije počinjena navedena bitna povreda budući da presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, čime nije opterećena nedostacima zbog kojih se ne bi mogla ispitati, niti su presudom počinjene neke od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP). Jednako tako, neosnovani su i žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

6. Nesporno je u postupku da su stranke djeca pok. Z. B., rođene ..., kojoj je 5. srpnja 2012. dijagnosticirana zloćudna novotvorina tijela gušterače,  zbog koje je hospitalizirana 11.srpnja 2012. u bolnici u Z. i operirana 12. srpnja 2012., te otpuštena iz bolnice nakon čega je bila teško pokretna uslijed čega joj je bila potrebna pomoć pri njezi, kupanju i terapiji, da je 5. rujna 2012. obavila kontrolni pregled u Z., a od 12. listopada 2012. evidentirane joj kućne posjete radi mučnine i povraćanja i stalnih bolova u trbuhu, kao i da je o posljedica navedene zloćudne bolesti preminula ... .

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje pravne nevaljanosti (ništetnosti) njezine usmene oporuke pred svjedocima 2. studenoga 2012. prema kojoj svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu ostavlja tuženiku, proglašena 14. ožujka 2013.  u ostavinskom postupku iza njezine smrti koji je vođen kod javnog bilježnika N. V. u D., valjanost koje je tužitelj kao njezin zakonski nasljednik osporio izjavom 25. ožujka 2013. kojom se prihvatio nasljedstva, povodom čega je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku broj O-1040/13 od 5. prosinca 2014. (pravomoćno 4. listopada 2017.) prekinut navedeni ostavinski postupak i kao zakonski nasljednik upućen u roku od 30 dana na pokretanje parničnog postupka protiv oporučnog nasljednika, na temelju čega je proveden ovaj postupak sukladno odredbi čl. 222. st. 2. toč. 1. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03, 163/03, 35/05, 27/13, 33/15, - dalje ZON), po tužbi od 3. studenoga 2017..

8. Predmetna tužba je potpuna i sadrži sve što  je potrebno da bi se o njoj moglo meritorno odlučiti u smislu odredbe čl. 186. st. 1. ZPP, pa je neosnovan navod žalbe kada se tvrdi da je propušteno u tužbenom zahtjevu naznačiti  da predmetna oporuka nije pravno valjana budući da ne ispunjava zakonom propisane uvjete za usmenu oporuku u izvanrednim okolnostima, jer taj dio (razlozi nevaljanosti) predstavlja stvarnu, činjeničnu osnovu tužbe, pa bi naznaka i tog dijela u zahtjevu bila suvišna.

9. Nadalje, iz razloga pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud zahtjev prihvatio kao osnovan, utvrdivši da nisu ispunjene pretpostavke valjanosti usmene oporuke na dan 2. studenoga 2012. zbog kojih oporučiteljica nije mogla oporučiti ni u jednom drugom valjanom pisanom obliku, ocjenjujući da je majci stranaka dijagnosticirana navedena zloćudna tvorevina nepunih 4 mjeseca prije smrti, u kojem razdoblju je objektivno mogla sastaviti redovnu, bilo vlastoručnu oporuku, bilo pisanu oporuku pred svjedocima (članak 31. ZON) ili javnu oporuku (članak 33.), pa pogoršanje njezina zdravstvenog stanja uslijed takve dijagnoze od 31. listopada 2012. do sastavljanja oporuke i smrti ... ne može se smatrati nepredvidivim i neuobičajenim okolnostima u subjektivnom smislu, koje bi je spriječile u redovnom oporučivanju, niti je na dan kada bi bila sastavljena usmena oporuka bilo objektivnih okolnosti koje bi opravdavale usmenu oporuku.

10. Prema odredbi čl. 8. ZPP koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Protivno navodima žalbe, kojima se ističe da je sud prvog stupnja pogrešno interpretirao i ocijenio iskaze svjedoka i dijelove istih izvukao iz konteksta što je dovelo i do pogrešnog zaključka o osnovanosti zahtjeva, u ovom predmetu sud prvog stupnja dokaze je ocijenio upravo na način određen navedenim propisom.

11. Utvrđenja prvostupanjskog suda, kojima se isključuje postojanje izvanrednih okolnosti u subjektivnom i objektivnom smislu, pa time i nepostojanje zakonskih pretpostavki za valjanost posljednje volje izražene u nepropisnom obliku, opravdana su uvjerljivim i logičnim razlozima, koji imaju podlogu u činjeničnom i pravnom osnovu, a svi prigovori tuženika, pa i glede zastarnih rokova u kojima se može tražiti utvrđenje pravne nevaljanosti predmetne oporuke, pravilno su otklonjeni od strane prvostupanjskog suda.  

12. Naime, i po ocjeni ovog suda, tužba od 2. studenoga 2017. podnesena je unutar subjektivnog jednogodišnjeg zastarnog roka propisanog odredbom čl. 28. st. 1. ZON, računajući da je od proglašenja oporuke (14. ožujka 2013.) do osporavanja njezine pravne valjanosti (25. ožujka 2013.) došlo do prekida zastare, koja je ponovno počela teći (ne računajući do tada proteklo vrijeme od 11 dana) prvog dana poslije pravomoćnosti rješenje ostavinskog suda o upućivanju u parnicu (5. listopada 2017.)., zbog čega tuženik neosnovano ističe u žalbi da je tužba zakašnjela jer je podnesena preko tri godine od isteka roka za podnošenje iz upute ostavinskog suda, te 4 godine i 8 mjeseci od saznanja za postojanje usmene oporuke.

13. Iz sadržaja ostavinskog spisa vidljivo je da je rješenje o prekidu ostavinskog postupka i upućivanju tužitelja u parnicu uredno dostavljeno objema strankama, pa tako tužitelju 12. travnja 2014. a tuženiku 20. prosinca 2014., jednako kao i rješenje Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-111/15-2 od 4. listopada 2017. kojim je odbijena žalba tužitelja i potvrđeno rješenje ostavinskog suda od 5. prosinca 2014., koje je tužitelju uredno dostavljeno 18. listopada 2017. a tuženiku 24. listopada 2017., pa su neosnovani navodi žalbe kojima se dovodi u sumnju urednost dostave tih rješenja.

14. Sukladno tome, rok od 30 dana kojeg je tužitelju ostavio ostavinski sud za podnošenje tužbe, nije ni mogao početi teći prije nastupa pravomoćnosti rješenja ostavinskog suda o upućivanju u parnicu. Naime, prema strankama presuda (odnosno rješenje o upućivanju parnicu u ovom slučaju) ima učinak od dana kad im je dostavljena (čl. 334. st. 2. ZPP), međutim, tek pravomoćnost rješenja obvezuje stranke svojim sadržajem, pa tako i tužitelja glede roka za upućivanje u parnicu koji je počeo teći prvim idućim danom poslije pravomoćnosti rješenja o upućivanju u parnicu (čl. 112. st. 1. ZPP).

15. Nadalje, prema odredbi čl. 37. st. 1. ZON oporučitelj može očitovati svoju posljednju volju usmeno pred dva istodobno nazočna svjedoka samo u izvanrednim okolnostima zbog kojih nije u stanju oporučiti ni u jednom drugom valjanom obliku, a st. 2. propisuje da usmena oporuka prestaje vrijediti kad protekne 30 dana od prestanka izvanrednih okolnosti u kojima je napravljena.

 

16. Nije sporno da su svjedoci usmene oporuke u vrijeme njezina sastavljanja bili sposobni biti svjedocima u smislu odredbe čl. 38 ZON, već je sporno u ovoj fazi postupka je li oporučiteljica bila u takvim izvanrednim okolnostima zbog kojih nije bila u stanju oporučiti ni u jednom drugom valjanom pisanom obliku. Na tu okolnost u postupku su saslušani brojni svjedoci (ukupno njih 12) pa i svjedoci usmene oporuke I. K. i S. S. koji navode, da je pola sata od njihovog dolaska do tuženika tog 2. studenoga 2102., kako bi mu po njegovoj zamolbi donijeli kućne potrepštine, ostaviteljica ih preko tuženika pozvala u prostoriju u kojoj je ležala, te izjavila "I. i S., djeco moja, ispred vas ću reći slijedeće, sve svoje pokretno i nepokretno ostavljam svome sinu A.“, da o sadržaju oporuke nisu nikog obavijestili sve do odlaska do javnog bilježnika pred kojim su dali navedenu izjavu (I. K. 28. veljače 2013. a S. S. 11.ožujka 2013), niti su sadržaj očitovanja odmah napisali u smislu odredbe čl. 39. st. 1. ZON, neovisno od toga što u smislu st. 2. istog čl. ZON neispunjenje te dužnosti ne šteti valjanosti oporuke.

17. Iskaze navedenih svjedoka prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje nevjerodostojnim jer su bliski prijatelji tuženika (a tuženik i svjedok I. K. su najbolji prijatelji kako to navodi svjedok), a nevjerodostojnost njihovih iskaza pravilno ocjenjuje i dovođenjem istih u međusobnu vezu s iskazom svjedoka I. B. odvjetnika kod kojeg je tuženik došao dan ili dva prije dana sastavljanja usmene oporuke, radi informiranja u vezi namjere majke da sastavi oporuku kako mu je tuženik te prigode kazao, da je to bio petak ili četvrtak prije blagdana (prvostupanjski sud opravdano utvrđuje da bi to mogla biti srijeda 31. listopada 2012. jer je 1. studeni 2012. bio neradni dan), da mu je te prilike tuženik na njegov upit odgovorio da je majka prisebna ali fizički izrazito loše, međutim, da je u stanju potpisati se, te je kao odvjetnik predložio sastavljanje ili oporuke pred svjedocima ili kod javnog bilježnika, ili sastavljanje ugovora o doživotnom uzdržavanju kojeg nije mogao napraviti taj dan već je tuženika uputio da mu se javi početkom idućeg radnog tjedna, kao i s iskazima svih ostalih u postupku saslušanih svjedoka (A. S., P. S., P. K., P. B., I. S., R. P., Lj. B.), prema kojima je ostaviteljica bila lošeg zdravstvenog stanja odmah nakon dijagnosticiranja karcinoma (5. srpnja 2012.), da je stanje mjesec dana prije smrti bilo izrazito loše, prema iskazu S. N. (patronažne sestre) u terminalnoj fazi karcinoma, da je zadnji tjedan trpjela fizičke bolove koji su joj olakšavani infuzijskom terapijom, da je cijelo to vrijeme bila prisebna, pa zaključuje da od dijagnosticiranja zloćudne bolesti 5. srpnja 2012. do smrti 5. studenoga 2012., time i u razdoblju od 31. listopada do smrti nije bilo za očekivati poboljšanje zdravstvenog stanja, pa je cijelo to vrijeme njezino loše zdravstveno stanje (bez očekivanja pozitivnog ishoda) bila redovna a ne izvanredna okolnost, tijekom kojeg je mogla sastaviti jednu od redovnih oporuka, pa i na dan sastavljanja usmene (jer je bila u stanju potpisati se u to vrijeme prema izjavi svjedoka I. B.), cijeneći pri tome i iskaz svjedoka Đ. F. (ostaviteljičina brata) prema kojem nije imala ništa negativno prema tužitelju i da joj je falio jer ga nije često viđala, smatrajući da i time nije imala namjeru, na drugačiji način od zakonskog, raspolagati svojom imovinom.

18. Pored toga niti jedan od svjedoka, osim svjedoka oporuke, nemaju nikakva saznanja o tome da bi ostaviteljica u bilo kojem trenutku odlučila da će svoju imovinu ostaviti samo tuženiku, niti su svjedoci usmene oporuke, nikome, pa niti u postupku saslušanim svjedocima koje poznaju P. B., M. B. i R. P.,  ikada pričali da je pred njima ostaviteljica sačinila predmetnu oporuku. Jednako tako i svjedokinja Lj. B. (prijateljica i susjeda pok. Z. koja ju je zadnji put vidjela dan prije smrti) ističe da joj nije pričala ništa u vezi imovine (stana) niti joj je spomenula da je nešto izjavila pred svjedocima S. i I. K. vezano za oporuku. Time je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da 2. studenoga 2012. u trenutku kada bi svjedoci oporuke posjetili tuženika, nisu postojale takve iznimne okolnosti koje bi opravdavale sačinjavanje usmene oporuke, niti subjektivne na strani tužiteljice glede njezinog zdravstvenog stanja, niti objektivne koji bi onemogućili sastavljanje jedne od pisanih redovnih oporuka.

19. Sukladno navedenom, vidljivo je kako se žalbeni navodi glede pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u osnovi svode na preocjenjivanje izvedenih dokaza, a bez ikakvog uporišta u  sadržaju iskaza svjedoka. Ujedno, tuženik neosnovano pobija prvostupanjsku presudu i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kada ističe da je prvostupanjski sud propustio saslušati tužitelja i tuženika, budući da se njihovim saslušanjem ne bi utvrdilo ništa novoga u odnosu na već utvrđene odlučne činjenice, pa je prvostupanjski sud pravilno odlučio taj dokaz ne izvoditi taj dokaz.

20. Prema tome nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355 ZPP) jednako kao što je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio naprijed navedene odredbe ZON prihvaćajući tužbeni zahtjev kao osnovan.

21. Pored toga, pravilna je i odluka prvostupanjskog suda o obvezi naknade troškova postupka kako po osnovu (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i visini (čl. 155. ZPP).

22. Sukladno naprijed navedenom, žalba tuženika ocijenjena je neosnovanom, nastavno čemu je odlučeno kao u točki I. izreke presude (čl. 368. st. 1. ZPP).

23. Nadalje, neosnovan je zahtjev tuženika za naknadu troškova sastavljanja žalbe i sudske pristojbe žalbe, imajući u vidu da nije uspio ni u ovoj fazi postupka i okolnost da se troškovi naknađuju prema pravilima o uspjehu stranaka (čl. 154. ZPP).

 

 

U Šibeniku, 12. veljače 2024.

 

 

                                                                                                                              PREDSJEDNIK VIJEĆA

 

                                                                                                                                      Goran Stošić v.r.