REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-26/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji Alenki Paus kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja B. K. d.o.o., Z., OIB …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva O., R. & S. iz Z., protiv tuženika I. S. iz R., OIB …, zastupanog po punomoćnici T. S., odvjetnici u R., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Povrv-373/2017-25 od 2. srpnja 2020., 26. siječnja 2021.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se djelomično žalba tuženika te se preinačuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-373/2017-25 od 2. srpnja 2020. u točki III. izreke na način da se sudi:

„III. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, koji je dana 31. siječnja 2017. godine, pod poslovnim brojem Ovrv- 461/2017-4, donio javni bilježnik V. P. iz R. u dijelu u kojem je tuženiku kao ovršeniku naloženo da tužitelju kao ovrhovoditelju isplati ovršni trošak u iznosu 662,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od 31. siječnja 2017. do isplate te se nalaže se tuženiku I. S. da tužitelju trgovačkom društvu B. K. d.o.o. nadoknadi troškove, u iznosu od 3.681,25 kn (slovima: tri tisuće šesto osamdeset i jedna kuna i dvadeset pet lipa), na način kako slijedi:

- iznos od 200,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 31. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine teku po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te

- iznos od 3.481,25 kn, sve u roku od 8 dana; dok se za iznos od 37,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od 31. siječnja 2017., kao i u dijelu zahtjeva za isplatu zakonskih zateznih kamata na ovršni trošak u iznosu 625,00 kn tekućim od 31. siječnja 2017. odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška.“

II. U preostalom dijelu odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Povrv-373/2017-25 od 2. srpnja 2020. u pobijanom dijelu – točke I. i V. izreke te rješenje u točki II. izreke.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I. Održava se na snazi platni nalog, sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, koje je dana 31. siječnja 2017. godine, pod poslovnim brojem Ovrv- 461/2017-4, donio javni bilježnik V. P. iz R., a na temelju kojega je tuženiku I. S. naloženo da, u roku od 8 dana, tužitelju trgovačkom društvu B. K. d.o.o. isplati iznose kako slijedi:

- iznos od 4.782,03 kn (slovima: četiri tisuće sedamsto osamdeset dvije kune i tri lipe), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 29. prosinca 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine teku po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te

- iznos od 1.396,35 kn (slovima: tisuću tristo devedeset šest kuna i trideset pet lipa).

II. U dijelu u kojem je tuženiku I. S. naloženo da, u roku od 8 dana, tužitelju trgovačkom društvu B. K. d.o.o. isplati iznos od 20,00 kn po osnovi „ostalog potraživanja“, platni nalog, sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, koje je dana 31. siječnja 2017. godine, pod poslovnim brojem Ovrv-461/2017-4, donio javni bilježnik V. P. iz R., ukida se.

III. Nalaže se tuženiku I. S. da tužitelju trgovačkom društvu B. K. d.o.o. nadoknadi parnične troškove, u iznosu od 3.718,75 kn (slovima: tri tisuće sedamsto osamnaest kuna i sedamdeset pet lipa), na način kako slijedi:

- iznos od 862,50 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 31. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine teku po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te

- iznos od 2.856,25 kn, u roku od 8 dana.

IV. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. II., a do zatraženog iznosa od 4.500,00 kn, zahtjev tužitelja trgovačkog društva B. K. d.o.o. za nadoknadu parničnih troškova odbija se.

V. Odbija se zahtjev tuženika I. S. za nadoknadu parničnih troškova, u zatraženom iznosu od 5.250,00 kn.“

Rješenjem je prvostupanjski sud odlučio:

„I. Dokaz financijskim vještačenjem, koji je tužitelj trgovačko društvo B. K. d.o.o. predložio tek na pripremnom ročištu od 21. rujna 2017. godine, neće se uzeti u obzir.

II. Odbija se prijedlog tuženika I. S. za određivanje prekida postupka u uvodno opisanoj pravnoj stvari do pravomoćnog završetka postupka stečaja potrošača koji se pred Općinskim sudom u Rijeci vodi protiv tuženika I. S. pod poslovnim brojem Sp-20/2016.“

Protiv navedene prvostupanjske odluke tuženik je podnio pravovremenu žalbu pobijajući je u točki I., III. i V. izreke presude, iz svih žalbenih razloga te u točki II. izreke rješenja iz svih žalbenih razloga. Ukazuje da sud nije uzeo u obzir sve dokaze koji su izvedeni u postupku, da nije dao ocjenu svih dokaza, a niti je obrazložio svoj pravni stav; da je počinio bitnu povredu iz čl. 354. ZPP jer je u presudi propustio izjasniti se o stavovima stranka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka; da je tako propustio obrazložiti prigovor zastare predmetnog potraživanja tužitelja; da se radi o potraživanju tužitelja s osnova naknada ugovora o tekućem računu koje potraživanje predstavlja povremene tražbine koje zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ističe da tužitelj nije dokazao svoje potraživanje, da iz dostavljene dokumentacije ne slijedi o kojoj se to točno tražbini radi niti je ista specificirana; ukazuje na odredbu čl. 372. st. 1. ZOO. Ukazuje i da je tijekom postupka istaknuo prigovor promašene aktivne legitimacije tužitelja koji prigovor sud nije raspravio niti o istome odlučio; da o ustupu tražbine nema saznanja, odnosno nije obaviješten o istom, pa nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 80. i 82. Zakona o obveznim odnosima, niti nisu nastupile eventualne pravne posljedice navodnog ustupa predmetne tražbine; da je time doveden tuženik u neravnopravni položaj te su prekršene odredbe čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nadalje, ukazuje na počinjenu bitnu povredu iz čl. 354. stavak st. 2. toč. 11. ZPP; da iz izvoda iz poslovnih knjiga na kojem se temelji odluka nije razvidno o kojoj se točno tražbini tužitelja radi, da ista nije specificirana, da iz dokumentacije nije razvidno da je tuženik naručio usluge koje su predmetom utuženog računa, niti da je ovrhovoditelj te usluge izvršio; da izvod iz poslovnih knjiga ne predstavlja dokaz o osnovanosti, a niti o visini tužiteljeva potraživanja, kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud; da se priloženi izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja ne može smatrati valjanim pravnim osnovom za pokretanje ovršnog postupka protiv tuženika niti se na njemu može osnovano temeljiti odluka; da tužitelj nije dostavio dokumentaciju kojom bi dokazao pravni osnov na kojem temelji tražbinu, da se zato tuženik nije mogao detaljnije očitovati, da osporava osnovi i visinu tražbine; da teret dokaza leži na tužitelju koji je trebao dostaviti dokumentaciju; da nije provedeno potrebno vještačenje, a nesporna činjenica je da je visinu tražbine u svakom parnici uvijek dužan dokazati tužitelj, a koja činjenica se dokazuje provođenjem odgovarajućeg vještačenja; da tužitelj nije dokazao ni osnov ni visinu. Ističe i da je sud pogrešno odbio prijedlog za prekid postupka te ukazuje na plan ispunjenja obveza predat kod FINA RIJEKA, broj 110-07/16-07/84, koji plan je sastavni dio spisa pod posl. broj Sp-20/2016, a iz kojeg da je razvidno da je tuženik u predmetni postupak prijavio predmetnu tražbinu pravnog sljednika tužitelja H. A. A. B. d.d. Z. s time da je ista zavedena pod 1.a) Dug po zadužnici OV-16821/08 tada u ukupnom iznosu od 2.672,76 kn – zakonska zatezna kamata od 01.12.2013. godine. Osporava i odluku o trošku te predlaže preinaku presude, odnosno ukidanje i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak za sastav žalbe.

Sa žalbom tuženika postupljeno po čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP). Odgovor na žalbu nije dostavljen.

Žalba tuženika nije osnovana, osim neznatnim dijelom u odluci o trošku.

Tužitelj je kao ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave kojim je od tuženika kao ovršenika potraživao naplatu iznosa od 4.782,03 kn sa zateznim kamatama od 29. prosinca 2016. godine te kamate u iznosu 1.396,35 kn za period od dospijeća do 28. prosinca 2016. Po prigovoru ovršenika da je tražbina već ovršena, rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika V. P. iz R., poslovni broj Ovrv- 461/2017 od 31. siječnja 2017. stavljeno je izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha te je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

Pobijanom odlukom sud prvog stupnja održao je na snazi, u pretežitom dijelu, platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi utvrdivši uz zaključke, a glede dijela koji je predmet ovog žalbenog postupka:

- da nije osnovan prijedlog za prekid predmetnog postupka, čl. 213. st. 1. t. 1. ZPP, a budući iz spisa stečaja potrošača poslovni broj Sp-20/2016 slijedi da tražbina koju je tužitelj prijavio u tom predmetu ne tiče se one tražbine o kojoj se raspravlja u ovom parničnom postupku budući je u ovoj parnici predmetom raspravljanja tražbina tužitelja prema tuženiku po partiji broj 9210990149851191, dok je u postupku radi stečaja potrošača, poslovnog broja Sp-20/2016, tužitelj prijavio tražbinu koju ima prema tuženiku po partiji broj …, u iznosu od 41.614,68 kn, za koju je, tražbinu javni bilježnik V. P. iz R. dana 31. siječnja 2017. godine donio rješenje o ovrsi pod poslovnim brojem Ovrv-489/2017, koje je, u povodu prigovora tuženika, stavljeno izvan snage rješenjem Stalne službe u Opatiji Općinskog suda u Rijeci, poslovnog broja Povrv-378/2017, od 27. ožujka 2017. godine;

- da se novčana tražbina tužitelja temelji na Ugovoru o ustupu tražbina koji je dana 07. rujna 2016. godine sklopljen između tužitelja i A. banke d.d. (ranije H. A.-A.-banke d.d.) u odnosu na sve tražbine specificirane u Prilogu 1. tom Ugovoru, s tim da iz Priloga 1. slijedi da je, po partiji …, odnosno kratkoj partiji …, na dan 24. listopad 2014. godine, tuženik dugovao glavnicu od 4.782,03 kn,

- da se navedeno dugovanje temelji na Ugovoru o tekućem računu od 10. ožujka 2008. koji je tuženik sklopio s H. A.-A.-bankom d.d.,

- da je H. A.-A.-banka d.d. promijenila tvrtku u A. B. d.d.;

- da je H. A.-A.-banka d.d. tuženiku otkazala Ugovor o tekućem računu zbog duga od 4.782,03 kn, dana 4. veljače 2014.

- da je ta tražbina postojala u trenutku kada je između H. A.-A.-banke d.d. i tužitelja sklopljen Ugovoru o ustupu tražbina od 07. rujna 2016. godine

- da je o ustupu tražbine tužitelj obavijestio tuženika 3. studenog 2014. godine, a iz čega zaključuje da pravni odnos tužitelja i tuženika određuju odredbe čl. 80. do 89. Zakona o obveznim odnosima, („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; u daljnjem tekstu: ZOO), da je tražbina dospjela 4. veljače 2014. godine te da je izvršena cesija sukladna odredbi čl. 82. st. 1. ZOO jer je tuženik o istoj izviješten;

- da tuženik nije dokazao da je svoju obvezu ispunio bilo A. banci d.d. (ranijeg naziva H. A.-A.-bank d.d.) prije nego što je saznao za ustup tražbine, odnosno nastavno tužitelju;

- da primjenom odredbe čl. 84. st. 1. ZOO, slijedi da tužitelj prema tuženiku ima ona ista prava koja su prije sklapanja Ugovora o ustupu tražbina pripadala A. banci d.d. (ranijeg naziva H. A.-A.-bank d.d.) na temelju Ugovora o tekućem računu

- da visina tražbine tužitelja slijedi iz izvatka iz poslovnih knjiga od 28. prosinca 2016., iz isprave naziva „potraživanje na dan 24. listopad 2014. godine“ te iz otkaza Ugovora o tekućem računu od 04. veljače 2014. godine

a iz čega zaključuje da je tužitelj dokazao osnovanost potraživanja prema tuženiku i visinu istog, slijedom čega u tom dijelu održava na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi, čl. 451. ZPP i to sa zateznim kamatama sukladno odredbama čl. 29. st. 1. i čl. 81. st. 1. i 3. ZOO, cijeneći da je tražbina dospjela 7. veljače 2014. godine te kamate u iznosu 1.396,35 kn. U ovoj pravnoj stvari radi se o sporu male vrijednosti na koji se primjenjuju odredbe čl. 457. do 467. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; u daljnjem tekstu: ZPP) što znači da se presuda ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno u postupku u povodu žalbe u takvim sporovima ne primjenjuje se odredba čl. 370. tog Zakona (arg. iz odredbe čl. 467. st. 1. i 2. ZPP). Ispitujući pobijanu presudu u granicama navoda žalbe te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i to one iz čl. 354. st. 2. ZPP-a u svezi sa čl. 467. st. 1. ZPP te pravilnu primjenu materijalnog prava, utvrđenje je ovoga suda da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer presudi nedostaju razlozi o svim bitnim činjenicama, odnosno o iznijetom prigovoru zastare tuženika. Pritom valja dodati da neosnovano tuženik ističe da nije obrazložen prigovor promašene aktivne legitimacije jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio i valjano obrazložio da je tuženik s prednikom tužitelja sklopio Ugovor o tekućem računu, da je nastavno došlo do valjane cesije kojim je tražbina iz Ugovora o tekućem računu prenijeta na tužitelja, pa kako je odredbom čl. 84. st. 1. ZOO određeno da primatelj prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku prije ustupanja, pravilno je zaključio o postojanju aktivne legitimacije tužitelja, neovisno što to nije izričito tim riječima naznačio. Nadalje, neovisno o počinjenoj bitnoj povredi iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, odluku je valjalo potvrditi jer se bitne činjenice mogu utvrditi iz provedenih dokaza, odnosno podataka u spisu, čl. 373.a st. 1. t. 2. i st. 3. ZPP. Druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti nisu počinjene, a presuda u sporovima male vrijednosti ne može se pobijati zbog relativno bitnih povreda postupka. Pritom žalbene navode kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje (u smislu da nije obaviješten o ustupu; da je tražbina u postupku stečaja potrošača prijavljena kao dug po zadužnici) ovaj sud nije ovlašten razmatrati. Neovisno o tome, neosnovani su žalbeni navodi da je sud prvog stupnja pogrešno odlučio o prijedlogu za prekid postupka jer se tražbina na koju tuženik konačno ukazuje po zadužnici OV-16821/08 u iznosu 2.672,76 kn sa zateznom kamatom od 1. prosinca 2013. ni na koji način ne može povezati s tražbinom tužitelja iz ovog postupka u smislu da se radi o istoj tražbini, niti je to tuženik dokazao tijekom postupka. Zato je sud prvog stupnja pravilno odbio prijedlog za prekid postupka.

Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika u smislu povrede njegovih prava na pravično i pošteno suđenje u smislu odredbe čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer je sud prvog stupnja pravilno iz dokaza u spisu (Ugovora o tekućem računu, Ugovora o ustupu, dopisa od 3. studenog 2014., odnosno 4. veljače 2014. i povratnica uz iste; što je sve dostavljeno tuženiku) utvrdio da je tuženiku Ugovor o tekućem računu otkazan, da je time tražbina iz istog dospjela na naplatu dana 4. veljače 2014., da je tuženik izviješten i o ustupu tražbine, a da nastavno nije dokazao ono što je tvrdio u prigovoru protiv rješenja o ovrsi da je tražbinu podmirio, tj. da je već ovršena. Zato su neosnovani i navodi tuženika da iz izvoda iz poslovnih knjiga nije razvidno o kojoj se tražbini radi jer je tužitelj kao ovrhovoditelj u prvom podnesku po nastavku ovršnog postupka kao parničnog dostavio dokumentaciju iz koje slijedi osnov predmetne tražbine, ali i visina. Odredbom čl. 225. ZOO određeno je da tražbine zastarijevaju za pet godina. Kako je prijedlog za ovrhu u ovom predmetu podnesen 27. siječnja 2017. (čime je došlo do prekida zastare, čl. 241. ZOO - zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine), to cijeneći da je tražbina dospjela 4. veljače 2014. (čl. 215. st. 1. ZOO) nije protekao zastarni rok od pet godina, a niti jedna okolnost ne ukazuje da bi valjalo primjenjivati rok od tri godine iz čl. 226. ZOO (iako niti taj rok nije protekao od dospijeća tražbine do podnošenja prijedloga za ovrhu). Stoga, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio postojanje tražbine tužitelja prema tuženiku, uz neosnovanost navoda tuženika da izvod iz poslovnih knjiga nije dokaz o osnovi, niti visini tražbine tužitelja. Naime, kako je i obrazložio, svoj zaključak o postojanju tražbine i to u traženoj, navedenoj visini sud prvog stupnja temelji na izvodu iz poslovnih knjiga, ali i već navedenim dokazima (ugovorima, dopisima, ispravama); pa nije od značaja niti pogrešan zaključak istog da bi teret dokaza visine tražbine bio na tuženiku, niti ipak pogrešan zaključak da je tužitelj nepravovremeno predlagao financijsko vještačenje cijeneći da u prigovoru na rješenje o ovrsi tuženik je samo isticao da je tražbina već ovršena, a tek u podnesku od 31. kolovoza 2017. godine nakon primitka podneska tužitelja od 26. svibnja 2017. (7. lipnja 2017.) tuženik spori osnov i visinu tražbine, nakon čega na pripremnom ročištu predanom podnesku tužitelj predlaže vještačenje, čl. 461.a ZPP/14 ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske), a koji se, glede toga, primjenjuje sukladno odredbi čl. 117. ZID ZPP „Narodne novine“ 70/19.; a niti da je izvod iz poslovnih knjiga javna isprava. Naime, izvod iz poslovnih knjiga je vjerodostojna isprava iz čl. 31. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17), ali nije javna isprava iz čl. 230 ZPP jer nije izdana od državnog tijela niti pravne ili fizičke osobe u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenom na zakonu. Zato je i teret dokaza postojanja i visine tražbine na tužitelju; ali je i neovisno o tome sud prvog stupnja pravilno utvrdio postojanje tražbine tužitelja i njezinu visinu, pa neosnovano tuženik ističe u žalbi da tužitelj nije dostavio relevantnu dokumentaciju iz koje bi slijedio osnov na kojem temelji svoju tražbinu, odnosno dospijeće iste.

Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. u svezi s čl. 457. ZPP, čl. 373.a st. 1. t. 1. i st. 3. ZPP i čl. 380. t. 2. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

U dijelu odluke o trošku valjalo je odluku manjim dijelom preinačiti zbog pogrešne primjene materijalnog prava na način da je platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika valjalo ukinuti i u dijelu odluke o trošku u iznosu 662,50 kn sa zateznim kamatama te taj iznos u dijelu u kojem se odnosi na sastav prijedloga za ovrhu 625,00 kn (50 bodova plus PDV sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika/12) dosuditi kao parnični trošak; a u dijelu u kojem se odnosi na trošak poštarine s PDV-om u iznosu 37,50 kn odbiti jer nije dokazan. U preostalom dijelu je odluka o trošku pravilna i valjano obrazložena po osnovi i visini.

Kako je žalba tuženika neosnovana, glede glavnog zahtjeva, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP.

U Puli-Pola, 26. siječnja 2021.

Sutkinja

Alenka Paus, v.r.