Poslovni broj: 3. P-268/2019-8

Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zadru

Zadar, Dr. Franje Tuđmana 35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zadru, po sutkinji Tini Grgas, u pravnoj stvari tužitelja Z.-K. d.o.o., Z.1 , OIB:…, zastupanog po punomoćniku J. A., odvjetniku u V., protiv tuženika: 1. G.-Z. d.o.o. u stečaju, Z.1 , OIB:…, zastupanog po stečajnoj upraviteljici I. P. iz Z.2 , i 2. G. O., K. I., OIB:…, zastupane po punomoćnicima-odvjetnicima u Odvjetničkom društvu K. & P. d.o.o., Z.1 , radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 17. prosinca 2020. u nazočnosti člana uprave tužitelja J. J. iz Z.1 i punomoćnika drugotuženice, na ročištu za objavu presude 25. siječnja 2021.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja Z.-K. d.o.o., Z.1 , OIB:… u cijelosti te se utvrđuje da je tužitelj vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. broj 12643 k.o. Z.1 koja u naravi čini parkirno mjesto površine 12.00 m² označene kao "PM-62" na nivou 0.00 u garažnom prostoru upisanom pod brojem 79, etaža sklopa višekatne stambeno- poslovne zgrade izgrađene na kč.br. 4783/6 povezano sa suvlasničkim dijelom- etažno vlasništvo (E-79) zgrade i zemljišta."

i

r i j e š i o  j e

I. Vrijednost predmeta spora određuje se u iznosu od 25.600,00 kuna.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi drugotuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna u roku od 8 dana.

III. U preostalom dijelu zahtjev drugotuženice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.175,00 kuna odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi podnesenoj Općinskom sudu u Zadru 23. listopada 2018. protiv uvodno označenih tuženika u bitnom navodi da je izvanknjižni vlasnik nekretnine- parkirnog mjesta pobliže označenog i opisanog u izreci ove presude kojeg je kao kupac stekao na temelju kupoprodajnog ugovora br. TIZ23-007/2007 zaključenog s prvotuženikom kao prodavateljem 11. svibnja 2007., a ovjerenog kod javne bilježnice V. M. u Z.1 pod br. Ov-8077/07 17. svibnja 2007. Neposredno po sklapanju predmetnog ugovora i isplate prvotuženiku ugovorene kupoprodajne cijene da je te stupio u posjed predmetne nekretnine čime da je stekao pravo vlasništva na istoj. Protiv prvotuženika da je od strane vjerovnika O. banke d.d. Z.1 pokrenut ovršni postupak radi naplate potraživanja koji se kod Općinskog suda u Zadru vodio pod pod posl. br. Ovr-1530/2017. Rješenjem istoga od 16. svibnja 2018. da je određena prodaja predmetne nekretnine u vlasništvu tužitelja nakon čega je ista u nastavku postupka temeljem provedene javne dražbe posebnim rješenjem dosuđena drugotuženici. S obzirom da je prvotuženik u navedenom ovršnom postupku imao status ovršenika u stečaju, da je znao da predmetna nekretnina nije njegovo vlasništvo i da nije mogla biti predmet osiguranja potraživanja ovrhovoditelja niti predmet ovrhe, tim više jer je o ovoj poznatoj mu činjenici imao i knjigovodstvenu dokumentaciju. Prvotuženik da je o svemu navedenom bio dužan obavijestiti ovrhovoditelja a osobito iz razloga jer je znao da je tužitelj svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini stekao upravo od istoga temeljem navedenog naplatnog pravnog posla i na zakonit način. Slijedom navedenog, predlaže sudu donošenje presude kojim će se utvrditi njegovo pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini prema tuženicima.

Nakon pravomoćnosti rješenja Općinskog suda u Zadru posl. br. P-1983/18-6 od 31. siječnja 2019. kojim se isti oglasio stvarno nenadležnim za postupanje po predmetnoj tužbi i koje je povodom žalbe drugotuženice potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-296/2019-2 od 25. listopada 2019., spis predmeta je ustupljen ovome sudu kao stvarno i mjesno nadležnom na daljnje postupanje te je tužba dostavljena tuženicima radi podnošenja pisanog odgovora na tužbu u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.

Prvotuženik nije dostavio ovome sudu odgovor na tužbu u određenom roku dok se drugotuženica u pravovremeno podnesenom odgovoru na tužbu u cijelosti protivi istoj osporavajući navode tužitelja da bi bio izvanknjižni vlasnik i zakoniti posjednik predmetne nekretnine. Propust da uz tužbu priloži zk. izvadak za predmetnu nekretninu koji predstavlja svojevrsni formalni minimum u parnicama radi utvrđenja prava vlasništva da nije običan previd tužitelja već njegova namjera prešućivanja odlučne činjenice da je upravo ona isključiva vlasnica predmetne nekretnine za cijelo. Naglašava da je već iz samog povijesnog prikaza zk. izvatka za predmetnu nekretninu dostavljenog uz odgovor na tužbu razvidno da je njen zahtjev za upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini zaprimljen na zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zadru 14. kolovoza 2018. pod brojem Z-17931/2018 i to temeljem pravomoćnog rješenja istoga suda posl. br. Ovr-1530/17od 2. srpnja 2018. o dosudi i zaključka istoga od 14. kolovoza 2018. o predaji u posjed predmetne nekretnine. Iz navedenih isprava da je razvidno da je prije zatraženog upisa u zemljišnim knjigama upravo prvotuženik G.-Z. d.o.o. u stečaju, a ne tužitelj, bio upisan kao vlasnik predmetne nekretnine za cijelo te da je pravo vlasništva iste stekla u dobroj vjeri originarnim putem kao kupac na usmenoj sudskoj javnoj dražbi određenoj temeljem zaključka suda o prodaji predmetne nekretnine koja joj je po uplati kupoprodajne cijene u iznosu od 25.600,00 kuna dosuđena naprijed navedenim rješenjem suda. Kako tužitelj raspolaže samo kupoprodajnim ugovorom kao eventualno valjanom pravnom osnovom za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine koju nije nikada publicirao u zemljišnim knjigama i kako svoja izlučna prava u odnosu na istu nije pokušao ostvariti u stečajnom postupku nad prvotuženikom, tako da u vrijeme stjecanja prava vlasništva nije znala niti mogla znati za bilo kakva izvaknjižna prava trećih osoba na istoj pa tako ni tužiteljeva, sve u skladu s načelom povjerenja u zemljišne knjige. Potonju činjenicu da je dokazala i u parnici koja se po njenoj tužbi vodila kod Općinskog suda u Zadru pod posl. br. P- 2046/2018, protiv ovdje tužitelja radi predaje u posjed predmetne nekretnine koja je pravomoćno okončana u njenu korist. Zbog manjka modusa kao konstitutivnog, zakonom propisanog elementa derivativnog stjecanja prava vlasništva predmetne nekretnine na temelju pravnog posla, tužitelj da nikada nije ni stekao pravo vlasništva na istoj a zbog njegovog propusta provedbe kupoprodajnog ugovora u zemljišnim knjigama, da je doveo u zabludu ne samo sud nego i ostale sudionike ovršnog postupka. Slijedom navedenog, predlaže sudu donošenje presude kao u izreci ove odluke.

U daljnjem tijeku postupka tužitelj je na pripremnom ročištu istaknuo da još od dana sklapanja predmetnog ugovora pa do prosinca 2018. uredno plaćao pričuvu za predmetnu nekretninu te da nije imao razloga smatrati da nije upisan kao vlasnik iste u zemljišnim knjigama budući je njegov prednik, ovdje prvotuženik prilikom sklapanja navedenog ugovora preuzeo na sebe obvezu prijenosa svog prava vlasništva iste u njegovu korist. Naglašava da u stečajnom postupku nad prvotuženikom nije nikada formalno obavijestio sud o svom izlučnom pravu u odnosu na predmetnu nekretninu jer nije niti znao za ovakvu zakonsku mogućnost.

S druge pak strane, drugotuženica je ukazala ovome sudu na promašenost tužbenog zahtjeva kojeg je tužitelj pogrešno postavio na utvrđenje izvornog stjecanja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini umjesto na utvrđenje da je stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva iste s osnove kupoprodajnog ugovora kao izvedenog načina stjecanja.

U dokaznom postupku izvedeni su dokazi pregledom i čitanjem svih isprava koje prileže spisu predmeta i to ugovora o prodaji br. TIZ23-007/2007 (list spisa 3-5), računa za pričuvu broj: 11732954 od 1.11.2018. (list spisa 6), aktivnog i povijesnog zk. izvatka Općinskog suda u Zadru za predmetnu nekretninu (list spisa 30-36) sa statusom Z-predmeta, presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj 83 P- 2046/2018-20 od 5. lipnja 2019. (list spisa 37-41), rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 81 Gž-2665/19-2 od 3. rujna 2019. (list spisa 45-49), kartice kupca-tužitelja od 31.12.2008., 31.12.2009., 31.12.2010., 31.12.2011., 31.12.2012., 31.12.2013., 31.12.2014., 31.12.2015., 31.12.2016., 31.12.2017., 31.12.2018. i 20.3.2019. (list spisa 53-64), pravomoćnog rješenja Trgovačkog suda u Zadru posl. br. St-794/16 od 18. listopada 2016. (list spisa 117-121) kao i isprava koje prileže spisu predmeta Općinskog suda u Zadru posl. br. Ovr-1530/17 pribavljenih od strane ovoga suda na prijedlog tužitelja iz aplikacije e-Spis i to rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj 29 Ovr-1530/2017-23 od 2. srpnja 2018. (list spisa 42-44), zaključka istoga od 16. svibnja 2018. (list spisa 65-67) i zapisnika istoga o usmenoj javnoj dražbi od 29. lipnja 2018. (list spisa 78-80).

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao kupca za utvrđenje prava vlasništva predmetne nekretnine stečenog na temelju pravnog posla-ugovora o prodaji br. TIZ23-007/2007 sklopljenog 11. svibnja 2007. s prvotuženikom kao prodavateljem na kojem je potpis potonjeg ovjeren 17. svibnja 2007. kod javne bilježnice V. M. u Z.1 pod brojem OV-8077/07.

Uvidom u naprijed navedene isprave koje prileže spisu predmeta utvrđene su sljedeće odlučne činjenice koje nisu niti sporne između stranaka u postupku i to;

- da je predmetna nekretnina oznake E-79, suvlasnički dio: 11/10000, etažno vlasništvo (E-79)/parkirno mjesto u garažnom prostoru broj 79 na nivou 0,00, etažne oznake PM-62, ukupne korisne površine 12,00 m[2,] koja etaža se nalazi u višekatnoj stambeno-poslovnoj zgradi T. 2 i 3 izgrađenoj na čest. zem. 4783/6 upisanoj u zk. ul. 12643 k.o. Z.1 , upisana kao vlasništvo drugotuženice G. O. za cijelo i to 21. kolovoza 2018., a što proizlazi iz aktivnog zk. izvatka i statusa Z predmeta za istu,

- da je drugotuženica pravo vlasništva predmetne nekretnine stekla u dobroj vjeri kupnjom na usmenoj javnoj dražbi održanoj 29. lipnja 2018. pred Općinskom sudom u Zadru određenoj temeljem zaključka o prodaji nekretnina ovršenika, ovdje prvotuženika G.-Z. d.o.o. u stečaju od 16. svibnja 2018. u u ovršnom postupku vođenom pod posl. br. Ovr-1530/17 povodom prijedloga ovrhovoditelja O. banka d.d., protiv ovršenika, ovdje prvotuženika, radi naplate tražbine, da joj je po uplati kupoprodajne cijene u iznosu od 25.600,00 kuna predmetna nekretnina dosuđena temeljem pravomoćnog rješenja o dosudi Općinskog suda u Zadru, posl. broj: Ovr- 1530/2017-23 od 2. srpnja 2018. te da je temeljem navedenih isprava drugotuženica 14. kolovoza 2018. zatražila upis svog prava vlasništva predmetne nekretnine u zemljišnoj knjizi na svoje ime te u konačnici 21. kolovoza 2018. ishodila isti,

- da je prije zatraženog i ishođenog upisa drugotuženice kao vlasnik predmetne nekretnine u zemljišnoj knjizi bio upisan stečajni dužnik G.-Z. d.o.o. u stečaju, a ne tužitelj, te da osim navedenog nije bilo drugih upisa stvarnih prava trećih osoba pa tako i tužiteljevog u odnosu na predmetnu nekretninu koja bi sprječavala upis drugotuženice na istoj, a što proizlazi iz povijesnog zk. izvatka za predmetnu nekretninu,

- da je presudom Općinskog suda u Zadru posl. br. P-2046/2018-20 od 5. lipnja 2019. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. broj: Gž- 2665/19, od 3. rujna 2019. naloženo tužitelju predati u posjed drugotuženici predmetnu nekretninu s obrazloženjem da je istu stekla u dobroj vjeri u stečajnom postupku nad prvotuženikom ne znajući za ikakva prava trećih, pa tako ni tužiteljeva zbog čega je postupala u skladu s načelom povjerenja u zemljišne knjige,

- da je tužitelj kao kupac 11. svibnja 2007. sklopio ugovor o prodaji predmetne nekretnine br. TIZ23-007/2007 s prvotuženikom kao prodavateljem na kojem je potpis potonjeg ovjeren 17. svibnja 2007. kod javne bilježnice V. M. u Z.1 pod brojem OV-8077/07 te da isti nije nikada proveden u zemljišnoj knjizi te

- da je stečajni postupak nad imovinom u vlasništvu stečajnog dužnika, ovdje prvotuženika pa tako i nad predmetnom nekretninom, otvoren na temelju pravomoćnog rješenja ovoga suda posl. br. St-794716-14 od 18. listopada 2016., da su istim rješenjem pozvani izlučni i razlučni vjerovnici u roku od 60 dana od dana objave rješenja obavijestiti I. P. iz Z.2 , stečajnu upravitelju prvotuženika o svojim pravima nad imovinom prvotuženika te da tužitelj u navedenom roku nije podnio obavijest stečajnoj upraviteljici o svom eventualnom izlučnom pravu u odnosu na predmetnu nekretninu proizašlom na temelju navedenog ugovora o prodaju već da je prvi puta kontaktirao istu u listopadu 2018., dakle, nakon upisa drugotuženice kao vlasnice predmetne nekretnine u zemljišnoj knjizi.

Odredbama čl. 7., čl. 219. st. 1., čl. 220. st. 1., čl. 221. st. 1. i čl. 299. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) propisano je da je svaka stranka već u tužbi i odgovoru na tužbi, a najkasnije na pripremnom ročištu, dužna iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđenje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke, da dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke te da ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom.

S obzirom da stranke tijekom postupka nisu osporile naprijed navedene odlučne činjenice postojanje kojih između ostalog proizlazi iz isprava koje prileže spisu predmeta te da je između stranaka sporna samo osnova stjecanja prava vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini-postojanje ugovora o prodaji za kojeg tužitelj suprotno uvjerenju drugotuženice drži da je dostatan za prihvaćanje tužbenog zahtjeva, to je razvidno da je u konkretnom slučaju riječ isključivo o sporu o primjeni materijalnog prava vezanom za stjecanje prava vlasništva na nekretnini. Kako tužitelj kao kupac svoj tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini pravno temelji na ugovoru o prodaji kao naplatnom pravnom poslu sklopljenom sa prvotuženikom kao prodavateljem, tako je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odgovarajuće odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17- dalje: ZV) kojima je regulirano stjecanje vlasništva na nekretnini na temelju pravnog posla.

Tako je odredbom čl. 114. st. 1. i 2. ZV-a propisano da se vlasništvo može steći na temelju pravnog posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona pod uvjetom da su ispunjene sve pretpostavke određene zakonom. Nadalje, odredbom čl. 119 st. 1. i 2. ZV-a propisano je da se vlasništvo na nekretnini stječe zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drukčije te da se sve odredbe istoga o stjecanju vlasništva nekretnine upisom u zemljišnu knjigu na odgovarajući način primjenjuju i na promjene i prestanak vlasništva na temelju pravnih poslova. Također, odredbom čl. 120. st. 1. do 3. ZV-a je propisano da se vlasništvo na nekretninama stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu, da se radi uknjižbe vlasništva mora o pravnom poslu na čijem se temelju vlasništvo stječe sastaviti isprava čiji sadržaj i oblik mora odgovarati pravilima zemljišnoknjižnog prava te da provedena uknjižba djeluje od trenutka kada je sudu bio podnesen zahtjev za uknjižbu.

Dovodeći u svezu naprijed citirane zakonske odredbe ZV-a sa činjeničnim navodima iz tužbe i postavljenim tužbenim zahtjevom, razvidno je da se vlasništvo na nekretnini na temelju pravnog posla stječe isključivo uknjižbom u zemljišne knjige budući pravni posao-u konkretnom slučaju ugovor o prodaji u kojem je došla do izražaja volja prvotuženika kao dotadašnjeg vlasnika da njegovo vlasništvo na predmetnoj nekretnini prijeđe na tužitelja kao stjecatelja, predstavlja samo naslov (titulus) stjecanja bez kojeg se ne može steći vlasništvo. Međutim, da bi tužitelj zaista mogao steći vlasništvo na predmetnoj nekretnini, nije dostatan samo navedeni ugovor o prodaji kao titulus stjecanja, već je potreban i njegov upis tj. uknjižba (modus) u zemljišnoj knjizi kao zakonom propisan način stjecanja nekretnina na temelju pravnog posla.

Iako sukladno odredbi čl. 186. st. 3. ZPP-a sud nije vezan za pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, isti je vezan činjenicama iz tužbe kao i samim tužbenim zahtjevom koji u konkretnom slučaju, a kako to pravilno ističe drugotuženica, nije postavljen ispravno. Ovo iz razloga jer tužbeni zahtjev nije postavljen na utvrđenje da je tužitelj stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje vlasništva predmetne nekretnine na temelju pravnog posla kao izvedenog (derivativnog) stjecanja vlasništva, već upravo pogrešno na utvrđenje prava vlasništva kao izvornog (originarnog) stjecanja vlasništva nekretnine, a čime je isti promašen.

Uzimajući u obzir odredbu odredbi čl. 119. st. 1. i 2. ZV-a prema kojoj se vlasništvo nekretnine na temelju pravnog posla stječe upisom stjecateljevog vlasništva u zemljišnoj knjizi te nesporne činjenice da tužitelj kao temelj svog stjecanja vlasništva na predmetnoj nekretnini navodi pravni posao na temelju kojeg nije izvršen upis u zemljišnu knjigu, to već zbog samog izostanka propisanog načina stjecanja-upisa u zemljišnu knjigu, tužitelj, kad bi i dokazao postojanje valjanog pravnog posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva, ne bi stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Dakle, utvrđenje prava vlasništva, kao što tužitelj traži, osnovano se može zahtijevati samo u slučaju kad je pravni temelj stjecanja prava vlasništva zakon, a ne i pravni posao budući je upis prava vlasništva modus stjecanja tužitelj nije vlasnik predmetne nekretnine iz razloga tog prava. Slijedom navedenog,

što on to svoje stvarno pravo nije upisao u zemljišnu knjigu pa niti ne može s uspjehom od suda zahtijevati deklaratornu pravnu zaštitu na način kako je to zatražio predmetnim tužbenim zahtjevom koji glasi na utvrđenje da je vlasnik nekretnine jer se to pravo stječe tek uknjižbom u zemljišnu knjigu. Naglašava se da je o navedenom pravnom pitanju istovjetan stav zauzela i sudska praksa pa tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (Pž-2912/05-6, 6679/2017-2), Županijski sud u Varaždinu (Gž-27/05-2, Gž-975/09-2, Gž-621/03-2), Županijski sud u Zadru (Gž-202/16-3) te Vrhovni sud Republike Hrvatske (VSRH Rev-476/10).

Za napomenuti je da je uvidom u predmetni ugovor o prodaji utvrđeno da je prvotuženik kao prodavatelj člankom 6. istoga te samim potpisom toga ugovora, ovlastio tužitelja kao kupca da bez njegovog daljnjeg sudjelovanja i privole ishodi uknjižbu svog prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na svoje ime, uz istovremeno brisanje tog prava s imena prodavatelja u zemljišnim knjigama zbog čega je tužitelj od dana sklapanja ovoga naplatnog pravnog posla do otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom imao više od 9 godina, a do dana upisa drugotuženice, i više od 11 godina za upis svoga prava vlasništva predmetne nekretnine u zemljišnoj knjizi. Također, tužitelj je svoja eventualna prava temeljem navedenog pravnog posla propustio ostvariti i u stečajnom postupku nad prvotuženikom sukladno odredbi čl. 167 . Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj 7l/l5 i 104/l7).

Zbog svega navedenog, nije od utjecaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari nesporna činjenica da je tužitelj u naprijed navedenom razdoblju plaćao pričuvu za predmetnu nekretninu budući se vlasništvo nekretnine na temelju pravnog posla stječe upisom u zemljišnu knjigu. Također, irelevantni su u ovom pravcu i navodi tužitelja da bi prvotuženik prilikom sklapanja navedenog ugovora preuzeo na sebe obvezu uknjižbe prava vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini u zemljišnoj knjizi kao i navodi istoga usmjereni na eventualno nezakonito postupanje stečajnog dužnika i stečajne upraviteljice u stečajnom postupku nad prvotuženikom, međutim, isti mogu biti predmet nekog drugog postupka.

S obzirom da je predmetna tužba razumljiva, da sadržava određeni zahtjev u pogledu glavne stvari, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se te činjenice utvrđuju kao i druge podatke koje mora imati svaki podnesak da bi se po njemu moglo postupiti u smislu odredbi čl. 186. st. 1. i čl. 106. ZPP-a, to je kao takva bila podobna za raspravljanje pa nije bilo mjesta pozivanju tužitelja od strane ovoga suda na njeno uređenje u smislu odredbe čl. 109. istoga. Ovo posebice uz razloga jer bi se takvim postupanjem utjecalo na meritorno donošenje odluke o prihvaćanju ili o odbijanju predmetnog tužbenog zahtjeva. Dakle, ovaj sud ni pod kojim uvjetima nije ovlašten samovoljno i bez prethodnog samoinicijativnog uređenja tužbenog zahtjeva od strane tužitelja intervenirati u isti, bez obzira što bi činjenično stanje i rezultati provedenog dokaznog postupka ukazivali na nužnost ispravka ili dopune postavljenog tužbenog zahtjeva, a kako tužitelj zastupan po kvalificiranom punomoćniku u osobi odvjetnika to nije učinio tijekom postupka, to je temeljem naprijed citiranih zakonskih odredbi trebalo donijeti odluku o odbijanju takvog pogrešno postavljenog tužbenog zahtjeva u odnosu na oba tuženika kao u izreci presude.

Za napomenuti je da je prvotuženik koji nije podnio u spis odgovor na tužbu, podneskom dostavljenim ovome sudu nakon zaključenja glavne rasprave, točnije 21. prosinca 2020., izjavio da se ne protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. S obzirom tuženici nisu nužni (jedinstveni) suparničari u ovom postupku u smislu odredbe čl. 201. ZPP-a te da je uvidom u povijesni izvadak za predmetnu nekretninu utvrđeno da prvotuženik u trenutku podnošenja predmetne tužbe nije niti bio upisan kao vlasnik iste već upravo drugotuženica, to isti nije niti pasivno legitimiran u ovome postupku zbog čega ovaj sud nije uzeo u obzir njegovo očitovanje iz navedenog podneska već donio istovjetnu odluku u odnosu na oba tuženika kao u izreci presude.

Postupajući u skladu s odredbama čl. 40. st. 2. i 3. i čl. 311. st. 4. ZPP-a, ovaj sud je po službenoj dužnosti vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 25.600,00 kuna za koji je predmetna nekretnina dosuđena drugotuženici na ime plaćanja kupoprodajne cijene u navedenom ovršnom postupku vođenom nad prvotuženikom, a ne u iznosu od 10.000.00 kuna kojeg je tužitelj naznačio u tužbi držeći da je isti suviše nisko postavljen zbog čega je donesena odluka kao pod točkom I. izreke rješenja.

Drugotuženici su na zahtjev iste kao stranci zastupanoj po punomoćniku u osobi odvjetnika koja je u cijelosti uspjela u ovom postupku temeljem odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. ZPP-a, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, dalje: Tarifa) te vrijednošću predmeta spora priznati troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.500,00 kuna i to za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn (100 bodova prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife) te za zastupanje na ročištu od 17.12.2020. također u iznosu od 1.000,00 kn (100 bodova prema Tbr.9. toč. 1. Tarife) uvećani za pripadajući PDV od 25% (Tbr. 42.) za iste u ukupnom iznosu od 500,00 kuna zbog čega je donesena odluka kao pod točkom II. izreke rješenja.

Drugotuženici nisu priznati troškovi parničnog postupka za sastav žalbe od 19. veljače 2019. u iznosu od 1.000,00 kuna s PDV-om u iznosu od 250,00 kuna izjavljene na rješenje Općinskog suda u Zadru posl. br. P-1983/18-6 od 31. siječnja 2019. budući je ista odbijena kao neosnovana rješenjem Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-296/2019-2 od 25. listopada 2019., kao ni za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 500,00 kuna s PDV-om u iznosu od 125,00 kuna budući isti nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Također, drugotuženici nisu priznati ni troškovi za sudsku pristojbu za odgovor na tužbu u iznosu od 300,00 kuna budući obveza plaćanja istih sukladno odredbi čl. 4. toč. 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18) nastaje tek po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici zbog čega je donesena odluka kao pod točkom III. izreke rješenja.

Odluka suda o troškovima postupka za prvotuženika je izostala budući da nije ni postavio zahtjev za naknadu istih.

U Zadru 25. siječnja 2021.

Sutkinja:

Tina Grgas

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 8 (osam) dana od dana uručenja ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.

Dostaviti:

- Tužitelju po punomoćniku

- Prvotuženiku po punomoćniku

- Drugotuženici po punomoćnicima