REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-1163/2019

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sudcu ovog suda Branku Malenici, u pravnoj stvari tužitelja M. A. iz S., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik

S. K., odvjetnik u S., protiv tužene O. d.d. S., OIB …, koju zastupaju punomoćnici iz OD A.&A. u S., radi utvrđenja i

isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. prosinca 2020. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja T. J., odvjetnika u S. i punomoćnika tuženika A. B., odvjetnika u S., na ročištu radi objave, dana 22. siječnja 2021.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba iz članka 2. Ugovora o kreditu broj 79320/05 od 13. svibnja 2005. kojeg su zaključili tužitelj M. A. iz S., OIB … i HVB SB d.d., OIB …, sada O. d.d. S., OIB …,

u dijelu kojim je, u članku 2., podstavci 1. i 2., ugovoreno kako se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti 124.000,00 CHF, isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita, podstavak 3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se sve obveze iz ugovora obračunavaju i iskazuju na istovjetan način – u izabranoj stranoj valuti (CHF-kao valuta ugovora), ako ugovorom nije drugačije uređeno, podstavak 4. u dijelu u kojem je ugovoreno kako će se sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada troškova i drugo) izvršiti u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedećeg na dan plaćanja, ako nije drugačije ugovoreno, članak 10. u dijelu a), 1., u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u valuti CHF, u dijelu d), 1., u kojem je ugovoreno kako se mjesečni anuiteti izraženi u CHF-valuti ugovora, podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, odnosno dijelu d), 2. i 3., kojim je ugovoreno kako će kreditor na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kada mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, odnosno da će se na prijevremene uplate primijeniti prodajni devizni tečaj koji vrijedi na dan dospijeća.

II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba iz članka 11. Ugovora o kreditu broj 79320/05 od 13. svibnja 2005. kojeg su zaključili tužitelj M. A. iz S., OIB … i HVB S. b.d.d., OIB …, sada O. d.d. S., OIB …, u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom kreditora.

III Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 150.921,08 kn, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 (pet) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a koje zatezne kamate teku od dospijeća svake pojedine uplate do isplate i to:

- na iznos od 58,69 kn od 10. lipnja 2005.

- na iznos od 110,47 kn od 10. rujna 2005.

- na iznos od 67,94 kn od 10. listopada 2005.

- na iznos od 56,95 kn od 10. studenog 2005.

- na iznos od 96,87 kn od 10. prosinca 2005.

- na iznos od 78,26 kn od 10. siječnja 2006.

- na iznos od 128,37 kn od 10. ožujka 2007. -

na iznos od 126,91 kn od 10. travnja 2007. -

na iznos od 123,96 kn od 10. svibnja 2007. -

na iznos od 123,19 kn od 10. lipnja 2007. - na

iznos od 120,94 kn od 10. srpnja 2007.

- na iznos od 121,78 kn od 10. kolovoza 2007.

- na iznos od 120,91 kn od 10. rujna 2007.

- na iznos od 118,25 kn od 10. listopada 2007.

- na iznos od 118,77 kn od 10. studenog 2007.

- na iznos od 117,15 kn od 10. prosinca 2007.

- na iznos od 118,12 kn od 10. siječnja 2008.

- na iznos od 118,70 kn od 10. veljače 2008. -

na iznos od 120,09 kn od 10. ožujka 2008. -

na iznos od 117,33 kn od 10. travnja 2008. -

na iznos od 114,93 kn od 10. svibnja 2008. -

na iznos od 113,86 kn od 10. lipnja 2008. - na

iznos od 111,90 kn od 10. srpnja 2008.

- na iznos od 110,37 kn od 10. kolovoza 2008.

- na iznos od 110,01 kn od 10. rujna 2008.

- na iznos od 112,77 kn od 10. listopada 2008.

- na iznos od 233,79 kn od 10. studenog 2008.

- na iznos od 112,45 kn od 10. prosinca 2008.

- na iznos od 371,86 kn od 10. siječnja 2009.

- na iznos od 635,81 kn od 10. veljače 2009. -

na iznos od 821,69 kn od 10. ožujka 2009. -

na iznos od 527,39 kn od 10. travnja 2009. -

na iznos od 530,87 kn od 10. svibnja 2009. -

na iznos od 474,56 kn od 10. lipnja 2009.

- na iznos od 512,74 kn od 10. srpnja 2009.

- na iznos od 415,58 kn od 10. kolovoza 2009.

- na iznos od 493,77 kn od 10. rujna 2009.

- na iznos od 414,08 kn od 10. listopada 2009.

- na iznos od 472,45 kn od 10. studenog 2009.

- na iznos od 457,65 kn od 10. prosinca 2009.

- na iznos od 703,41 kn od 10. siječnja 2010.

- na iznos od 801,36 kn od 10. veljače 2010.

- na iznos od 766,36 kn od 10. ožujka 2010.

- na iznos od 889,77 kn od 10. travnja 2010.

- na iznos od 1.004,90 kn od 10. svibnja 2010.

- na iznos od 1.169,68 kn od 10. lipnja 2010.

- na iznos od 1.155,74 kn od 10. srpnja 2010.

- na iznos od 1.109,94 kn od 10. kolovoza 2010.

- na iznos od 1.681,62 kn od 10. rujna 2010.

- na iznos od 1.374,63 kn od 10. listopada 2010.

- na iznos od 1.453,73 kn od 10. studenog 2010.

- na iznos od 1.690,90 kn od 10. prosinca 2010.

- na iznos od 2.042,50 kn od 10. siječnja 2011.

- na iznos od 1.696,85 kn od 10. veljače 2011.

- na iznos od 1.827,26 kn od 10. ožujka 2011.

- na iznos od 1.642,63 kn od 10. travnja 2011.

- na iznos od 2.014,77 kn od 10. svibnja 2011.

- na iznos od 2.265,98 kn od 10. lipnja 2011.

- na iznos od 2.397,27 kn od 10. srpnja 2011.

- na iznos od 3.681,95 kn od 10. kolovoza 2011.

- na iznos od 2.426,61 kn od 10. rujna 2011.

- na iznos od 2.285,55 kn od 10. listopada 2011.

- na iznos od 2.325,90 kn od 10. studenog 2011.

- na iznos od 2.307,38 kn od 10. prosinca 2011.

- na iznos od 2.495,23 kn od 10. siječnja 2012.

- na iznos od 2.570,48 kn od 10. veljače 2012.

- na iznos od 2.575,15 kn od 10. ožujka 2012.

- na iznos od 2.525,59 kn od 10. travnja 2012.

- na iznos od 2.551,62 kn od 10. svibnja 2012.

- na iznos od 2.600,73 kn od 10. lipnja 2012.

- na iznos od 2.532,82 kn od 10. srpnja 2012.

- na iznos od 2.545,11 kn od 10. kolovoza 2012.

- na iznos od 2.411,97 kn od 10. rujna 2012.

- na iznos od 2.447,94 kn od 10. listopada 2012.

- na iznos od 2.551,39 kn od 10. studenog 2012.

- na iznos od 2.521,81 kn od 10. prosinca 2012.

- na iznos od 2.562,00 kn od 10. siječnja 2013.

- na iznos od 2.446,39 kn od 10. veljače 2013.

- na iznos od 2.392,75 kn od 10. ožujka 2013.

- na iznos od 2.528,63 kn od 10. travnja 2013.

- na iznos od 2.416,14 kn od 10. svibnja 2013.

- na iznos od 2.345,99 kn od 10. lipnja 2013.

- na iznos od 2.290,23 kn od 10. srpnja 2013.

- na iznos od 2.347,09 kn od 10. kolovoza 2013.

- na iznos od 2.408,03 kn od 10. rujna 2013.

- na iznos od 2.459,95 kn od 10. listopada 2013.

- na iznos od 2.467,70 kn od 10. studenog 2013.

- na iznos od 2.541,59 kn od 10. prosinca 2013.

- na iznos od 2.387,58 kn od 10. siječnja 2014.

- na iznos od 2.382,04 kn od 10. veljače 2014.

- na iznos od 2.409,44 kn od 10. ožujka 2014.

- na iznos od 2.409,29 kn od 10. travnja 2014.

- na iznos od 2.357,81 kn od 10. svibnja 2014.

- na iznos od 2.345,06 kn od 10. lipnja 2014.

- na iznos od 2.384,99 kn od 10. srpnja 2014.

- na iznos od 2.456,20 kn od 10. kolovoza 2014.

- na iznos od 2.487,66 kn od 10. rujna 2014.

- na iznos od 2.492,54 kn od 10. listopada 2014.

- na iznos od 2.557,42 kn od 10. studenog 2014.

- na iznos od 2.577,66 kn od 10. prosinca 2014.

- na iznos od 2.421,63 kn od 10. siječnja 2015.

- na iznos od 2.421,63 kn od 10. veljače 2015.

- na iznos od 2.421,63 kn od 10. ožujka 2015.

- na iznos od 2.421,63 kn od 10. travnja 2015.

- na iznos od 2.421,63 kn od 10. svibnja 2015.

IV Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 33.015,80 kn sa zateznom kamatom koja teče od donošenja presude do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

Obrazloženje

Dana 15. ožujka 2019. zaprimljena je tužba kojom je tužitelj ustao protiv tužene radi utvrđenja ništetnih i bez pravnog učinka ugovornih odredbi sadržanih u članku 2., 5., 10. i 11. Ugovora o kreditu broj 79320/05 koji je s pravnim prednikom tužene S. b. d.d. (dalje banka) sklopio 13. svibnja 2005. te radi isplate iznosa od 148.625,92 kn sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa u razdoblju lipanj 2005.-travanj 2015. Navodi kako je banka u označenom, unaprijed formuliranom standardiziranom ugovoru i to u njegovom članku 2., ugovorila valutnu klauzulu u valuti CHF, kako je u članku 10. otplatu kredita vezala uz ovu valutu te u čl. 5. označila kamatnu stopu u iznosu od 4,69% godišnje, dok je u članku 11. ugovorila kako je kamatna stopa promjenjiva i ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke, bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Smatra kako je na ovaj način ugovoren odnos stranaka koji ima za posljedicu nejednakost u njihovim pravima i obvezama, uz napomenu kako banka prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarala, niti utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, što je u suprotnosti s odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja, kao temeljenom načelu obveznog prava te u suprotnosti zakonodavstvu EU ugrađenom u Zakonu o zaštiti potrošača, stoga je prouzročena neravnoteža položaja ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Dodaje kako je zbog ovakvog postupanja banke pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen sudski postupak pod poslovnim brojem P- 1401/2012 radi kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i ovdje tužitelja, koji je pravomoćno okončan presudom VTS RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. po

kojoj je utvrđeno da je tuženik pod 7 u toj pravnoj stvari SB d.d. u razdoblju od 10.

rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila interese i pravo potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima u kojima su sadržane ništetne i nepoštene ugovorne odredbe po kojima je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije u cijelosti informirala korisnike kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu prava i obveza ugovornih strana, što je u suprotnosti s odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. S tim u vezi, a temeljem izrađenog financijsko-knjigovodstvenog izračuna radi utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih mjesečnih iznosa, kako s osnova ništetne odredbe o valuti CHF, tako i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatnim stopama, tužitelj smatra kako je tuženik neosnovano na ovaj način, do konačne otplate kredita, stekao u tužbenom zahtjevu postavljen iznos od 148.625,92 kn.

U svom odgovoru od 24. rujna 2019. tužena je u cijelosti osporila osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, ističući u bitnom kako je kredit u cijelosti otplaćen 10. travnja 2015. tako da tužitelj nema pravnog interesa za vođenje ove parnice, kako prilikom pregovaranja u vrijeme sklapanja Ugovora tužitelju nije zatajila niti jednu raspoloživu informaciju, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o pristupanju Ugovoru koji je upravo i sklopio, kako ga je upozorila na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, kako su sve ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, stoga nema značajne neravnoteže u pravima i obvezama sudionika ovog pravnog posla, a i sama je izložena riziku valutne klauzule. Što se tiče promjenjive kamate, navodi kako ta ugovorna odredba nije u suprotnosti s važećim zakonskim propisima te kako eventualna ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope, ne povlači ništetnost ugovorne odredbe da je kamatna stopa promjenjiva, a pored svega ističe i prigovor zastare potraživanja.

U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom izračuna preplaćenih iznosa u kreditu S./O. bBbr. 79320/05 iz ožujka 2019., ugovora o kreditu broj 79320/05 od 13. svibnja 2005. s prvim otplatnim planom i prilozima, obavijesti o promjeni kamatne stope od 13. veljače 2007., 16. siječnja 2009., 7. siječnja 2011. i 20. prosinca 2013., tekućeg računa tužitelja i otplatnog plana od 4. veljače 2019., pregledom nalaza sudskog vještaka za financijsko-knjigovodstvene poslove V. K. od 19. svibnja 2020. i njegove dopune,

odnosno očitovanja od 25. kolovoza 2020. te saslušanjem tužitelja kao parnične stranke.

Dana 9. studenog 2020. zaprimljen je podnesak tužitelja kojim konačno postavlja tužbeni zahtjev na način koji je sadržajno praktički istovjetan točkama I-III izreke ove presude, a sud je, postupajući po prigovoru tuženika, na ročištu održanom 15. prosinca 2020. dopustio preinaku tužbe sadržanu u tom podnesku (na zapisniku pogrešno označenog dana 10. 10. 2020.), postupajući u skladu s odredbom iz čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP), koju je u ovom slučaju valjalo primijeniti u skladu s odredbom iz čl. 117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN broj 70/19) koji je stupio na snagu 1. rujna 2019. Naime, citiranom odredbom tužitelj iznimno može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Iz stanja u spisu proizlazi kako je tužiteljev zahtjev za isplatom novčanog iznosa od 148.625,92 kn sadržan u tužbi od 15. ožujka 2019. temeljen na izračunu t.d. D. j.d.o.o. koji sud nije uzeo u obzir, niti ga je tužena prihvatila kao dokaz u ovoj pravnoj stvari, jer nije izveden u tijeku dokaznog postupka, stoga je na okolnost osnovanosti visine tužbenog zahtjeva postavljenog radi isplate novčanog iznosa provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje nakon kojeg je tužitelj konačno postavio svoj zahtjev uskladivši traženi iznos s nalazom vještaka u iznosu od 150.921,08 kn. Dakle, prije izvođenja ovog dokaza tužitelj nije mogao s potpunom sigurnošću utvrditi točnu visinu traženog iznosa, stoga je u smislu citirane odredbe ZPP postupio pravodobno, radi čega je sud i prihvatio preinaku tužbe.

Stranke su zatražile naknadu parničnog troška.

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi pitanje osnovanosti i visine tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja.

Pregledom ugovora o kreditu broj 79320/05 od 13. svibnja 2005. razvidno je kako je tužitelj, kao korisnik kredita, sklopio s pravnim prednikom tužene HVB S. B. d.d. S., kao kreditorom, kredit za dovršenje obiteljske kuće koji mu je u skladu s člankom 2. odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 124.000,00 CHF prema prodajnom deviznom tečaju kreditora koji za CHF vrijedi na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatu koja je u skladu s člankom 5. utvrđena u nominalnoj visini od 4,69%, s tim da se kredit u skladu s člankom 10. otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 1.298,23 CHF, odnosno jednom mjesečnom anuitetu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 1.293,19 CHF, s dospijećem svakog desetog dana u mjesecu po prodajnom tečaju kreditora na dan dospjeća. U skladu s člankom 11. redovita kamata je promjenjiva, a utvrđuje odlukom kreditora koji uređuje kamate te je ovlašten umjesto ugovorene zatezne kamate promijeniti kamatnu stopu u skladu sa važećim odredbama svoje odluke kojom uređuje kamate i pridržava pravo obračunati i naplatiti zakonsku zateznu kamatu, ako je ista viša od kamate

Odredbama iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano je kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz čl. 87. ZZP/03.

Odredbom iz čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) propisano je kako činidba, kao objekt ugovorne obveze, mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Po odredbi iz čl. 272. činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su sudionici ugovora ostavili trećoj osobi da ju odredi, a ukoliko je činidba nemoguća, nedopuštena ili neodređena, odnosno neodrediva, ugovor je ništetan, kako propisuje odredba iz čl. 270. st. 1. ZOO.

Uzimajući u obzir sporno pitanje osnovanosti tužbe, odnosno jesu li odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu od 13. svibnja 2005. nepoštene, odnosno ništetne i s tim u vezi ne proizvode pravne učinke, prije svega valja navesti kako je zbog istovjetnog postupanja protiv S. b. d.d., kao pravnog prednika tužene, i niza drugih banaka s područja R. H., a radi zaštite potrošača, odnosno korisnika kredita, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen kolektivni postupak zaštite potrošaća poslovnog broja P-1401/12, koji je pravomoćno okončan presudom VTS RH broj Pž-

6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Tom odlukom utvrđeno je kako je SB d.d. (označena kao tužena pod 7) u vremenu od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i prava ovdje tužitelja, zaključujući potrošačke ugovore o kreditima s ništetnom i nepoštenom ugovornom odredbom, na način da je CHF ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače, odnosno korisnike kredita, u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima koji su od bitnog značaja za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a u tijeku pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama iz članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama iz članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09), te suprotno odredbama ZOO. Presudom i rješenjem broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. VSRH potvrdio je citiranu odluku iz označene presude, a istodobno odbio kao neosnovanu

reviziju tužene pod 8 S. d.d. izjavljenu protiv drugostupanjske odluke u dijelu kojim je utvrđeno da je ta banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem redovite kamatne stope koja je u tijeku postojanja obveze po tim ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a bez da su u vrijeme i prije sklapanja tih ugovora kreditor, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, pojedinačno pregovarali o tome i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorene kamate, radi čega je toj banci naloženo prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje.

Pored gore iznesenog, valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje ZPP) po kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe udruga, tijela, ustanova ili drugih organizacija koje su osnovane u skladu sa zakonom, a koje se u sklopu svoje registrirane djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, a kojom su utvrđena postupanja i propuštanja te povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati. S tim u vezi, valjalo je cijeniti i sadržaj odredbe iz čl. 138.a ZZP (NN broj 79/09) po kojoj odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Slijedom iznijetog, jasno je kako su odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati bile sastavni dio standardnog, unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, sastavljenog od banke koja o tim odredbama nije pregovarala sa svakim pojedinim potrošačem, odnosno budućim korisnikom kredita koji nije imao utjecaj na njihov sadržaj, već mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u kontekstu cjeline ugovora u vrijeme njegovog sklapanja, tako da su te ugovorne odredbe imale za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu, a što je svakako suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zloupotrebe prava.

U konkretnom slučaju utvrđen je istovjetan način postupanja pravnog prednika tužene i time neravnopravan odnos ugovornih strana, budući iz iskaza tužitelja jasno proizlazi kako mu je, kao zainteresiranoj osobi i budućem korisniku kredita, banka po službenim osobama dala na uvid osnovne uvjete sklapanja kredita, poput odobrenja ukupnog iznosa, roka njegove isplate i iznosa mjesečnih anuiteta, bez posebnih uputa ili informacija o švicarskom franku, a svakako bez mogućnosti posebnog pregovaranja o ključnim elementima budućeg pravnog posla pa tako i vezivanja odobrenog iznosa uz valutu CHF i o visini promjenjive kamatne stope, odnosno o uvjetima i načinu njezine promjene. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena niti odrediva. Nesporno je da su tužitelju dostavljeni podaci tužene vezano za mijenjanje kamatne stope, ali isti nije bio upoznat o parametrima koji utječu na te promjene, niti je na njih mogao utjecati.

Slijedom iznijetog, odredbe o valutnoj klauzuli i načinu otplate duga sadržane u članku 2. podstavcima 1., 2., 3., 4. te članku 10. pod a) i d), kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u članku 11. predmetnog ugovora o kreditu, imale su za posljedicu značajnu neravnotežu odnosa i položaja njegovih sudionika i to na štetu tužitelja, stoga su bile nepoštene, a pored toga, činidba kao objekt ugovorne obveze neodređena i nerazumljiva, tako da ih primjenom citiranih odredbi ZZP/03 i ZOO sud smatra ništetnim. U takvim okolnostima tužba ima valjano činjenično i zakonsko uporište, stoga je tužbeni zahtjev postavljen radi utvrđenja označenih odredbi ništetnim i nepoštenim te bez pravnog učinka, valjalo prihvatiti u cijelosti i odlučiti kao u točkama I i II izreke ove presude.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare, valja navesti kako je odredbom iz čl. 323. st. 1. ZOO propisano kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U smislu odredbe iz čl. 241. ZOO zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Ovome valja dodati kako je u konkretnom slučaju tijek zastarnog roka prekinut pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača protiv banaka na području R. H., tako da zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka i to od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je postupak koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012 pravomoćno okončan presudom VTS R. H. broj Pž-6632/2017-10 od

14. lipnja 2018., rok za zastaru potraživanja od pet godina počinje teći od označenog dana, što znači da u odnosu na zahtjev tužitelja sadržan u predmetnoj tužbi zaprimljenoj 15. ožujka 2019. nije nastupila zastara potraživanja, a ovaj stav u skladu je i s pravnim shvaćanjem VSRH iznesenim na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020., stoga se ovaj prigovor

tužene drži neutemeljenim i proizvoljnim.

Na okolnost utvrđenja osnovanosti visine tužbenog zahtjeva postavljenog u točki III, odnosno utvrđenja visine svih tužiteljevih uplata po predmetnom ugovoru o kreditu, (kako po mjesecima, tako i u njihovoj ukupnosti), utvrđenja svih promjena kamatne stope u tijeku trajanja obveze i eventualne razlike iznosa tih uplata, odnosno moguće pretplate u odnosu na obveze koje je tužitelj preuzeo prilikom sklapanja ugovora o kreditu, kako u odnosu na valutnu klauzulu, tako i u odnosu na kamate koje su se mijenjale u tijeku otplate, proveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku V. K. koji je u tu svrhu imao na raspolaganju predmetni spis i njemu priloženu dokaznu građu.

U svom vještvu od 19. svibnja 2020. vještak je utvrdio kako je kreditor temeljem ugovora o kreditu odobrio tužitelju iznos od 124.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju kreditora za tu valutu važećem na dan korištenja kredita 25. svibnja 2005., kako se obveze iskazuju u CHF, kao valuti ugovora, a otplata glavnice, kamata i drugih davanja obavlja u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja, kako je rok otplate 120 mjeseci uz ugovorenu nominalnu kamatnu stopu od 4,69% godišnje, kao osnovnu kamatnu stopu te da je otplata ugovorena u 119 mjesečnih anuiteta po 1,298,23 CHF i jedan anuitet u iznosu od 1.293,19 CHF, s dospijećem prvog anuiteta 10. lipnja 2005., a zadnjeg 10. svibnja 2015. i to svakog desetog dana u mjesecu s redovitom kamatom koja je promjenjiva, a utvrđuje se odlukom kreditora. Cijeneći raspoloživu dokumentaciju u spisu, obračun kreditora i njegove obavijesti o promjeni godišnjih kamatnih stopa, mišljenja je kako je tužitelj otplatom predmetnog ugovora o kreditu, s osnova promjene tečaja u odnosu na dan korištenja kredita 25. svibnja 2005. utvrdio tečajnu razliku, a time i pretplatu u iznosu od 120.288,90 kn. Što se tiče razlike zbog promjene godišnjih kamatnih stopa u odnosu na ugovorenu na dan korištenja kredita, smatra kako je tužitelj do 10. travnja 2015. (kada je kredit otplaćen u cijelosti) pretplatio iznos od 5.420,79 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti predstavlja iznos od 30.653,18 kn. Dakle, utvrdio je kako ukupno potraživanje tužitelja na dan 10. travnja 2015. s obje osnove iznosi 150.935,08 kn, a sve u skladu s tabelarnim prikazom mjesečnih iznosa koji je priložen vještvu. U svom očitovanju, odnosno dopuni vještva od 25. kolovoza 2020., sudski vještak otklonio je primjedbe tužene uz obrazloženje kako je nalaz i mišljenje izradio u skladu s nalogom suda, a u odnosu na primjedbe tužitelja utvrdio je kako je prilikom izračuna došlo do pogreške prilikom uređivanja tablica i to na njihovoj posljednjoj stranici, radi čega je ispravio prvotni nalaz utvrdivši kako je razlika ukupnog potraživanja veća za 14,00 kn, razlika kamata za 7,00 CHF, a razlika kamata u kunama 8,00 kn. S tim u vezi, iznosi konačan izračun po kojem je korisnik kredita u odnosu na promjenu tečaja pretplatio iznos od 120.275,90 kn, a u odnosu na promjenu kamate iznos od 5.413,79 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti iznosi 30.645,18 kn, tako da je tužitelj ukupno pretplatio iznos od 150.921,08 kn i sve to prikazao priloženim tablicama.

Na nalaz sudskog vještaka, a posebno nakon njegove dopune, parnične stranke nisu iznijele primjedbe kojim bi osporile njegovu stručnost i objektivnost ili ih kako dovele u sumnju, uz dodatak kako je vještak u potpunosti postupio u skladu s predmetom ovog spora i nalogom suda, radi čega se njegovo vještvo prihvaća u cijelosti.

Podneskom od 9. studenog 2020. tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev, a njegovu točku III nominalno u cijelosti uskladio s nalazom vještaka, kako u pogledu utvrđenja iznosa glavnice od 150.921,08 kn, tako i u odnosu na zateznu kamatu koja teče od dospijeća svake pojedine mjesečne tražbine, sve u skladu s vještakovim prikazom više uplaćenih iznosa po mjesecima. Kako je posljedica ništetnosti povrat stečenog bez osnove, kako to propisuje odredba iz čl. 323. st. 1. ZOO, osnovan je zahtjev tužitelja za vraćanjem gore utvrđenog novčanog iznosa, zajedno sa zateznom kamatom koja mu pripada u skladu s odredbom iz čl. 1115. ZOO i to na način propisan odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO, radi čega je i odlučeno kao u točki III izreke ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP.

Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 15. ožujka 2019. i četiri obrazložena podneska (29. listopada 2019., 16. srpnja, 25. kolovoza i 9. studenog 2020.) te trošak zastupanja na ročištima održanim 16. siječnja, 19. veljače i 15. prosinca 2020. u iznosu od 2.500,00 kn za svaku radnju (Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN br. 142/12, dalje OT). Također mu je priznat i trošak zastupanja na ročištu održanom 22. listopada 2020. u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 9. toč. 2. OT) i na ročištu održanom 14. studenog 2019. u iznosu od 625,00 kn (Tbr. 9. toč. 5. OT), dok se u odnosu na više zatraženi trošak zastupanja njegov zahtjev ne drži u skladu s odredbama OT. Dakle, priznat mu je iznos od 21.875,00 kn koji je valjalo uvećati za 25% PDV, trošak sudske pristojbe u iznosu od 3.672,00 kn (pristojbe tužbe i ove presude u iznosu od po 1.836,00 kn) i vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn, što daje ukupan priznati trošak u iznosu od 33.015,80 kn, čiju je naknadu valjalo naložiti tuženiku uz zateznu kamatu koja na označeni iznos teče od donošenja ove odluke do isplate, kako je i odlučeno u točki IV izreke presude.

Split, 22. siječnja 2021.

Sudac

Branko Malenica,v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.