REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžm 45/2020-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu prema mlt. A. B., zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 1. i 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak i 101/17. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi maloljetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru od 10. rujna 2020. broj Km-2/2019, u sjednici održanoj 21. siječnja 2021., u prisutnosti u javnom dijelu branitelja maloljetnika, odvjetnika A. K.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se žalba mlt. A. B. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zadru mlt. A. B. proglašen je krivim zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. st. 4. KZ/11., za koje mu je na temelju čl. 24. st. 2. i čl. 25. st. 1. i 2. u vezi s čl. 33. st. 1. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj 84/11., 143/12., 148/13., 56/15. i 126/19. - dalje: ZSM) izrečena kazna maloljetničkog zatvora u trajanju od jedne godine. Na temelju čl. 25. st. 4. ZSM u odmjerenu kaznu maloljetničkog zatvora uračunato je vrijeme koje je maloljetnik proveo u istražnom zatvoru od 2. kolovoza 2018. do 31. kolovoza 2018.

Na temelju čl. 89. st. 1. i čl. 3. ZSM u vezi s čl. 148. st. 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) maloljetnik je obvezan djelomično naknaditi stvarne troškove provedenog kaznenog postupka u visini od 14.326,00 kuna, dok se u preostalom dijelu do ukupne visine stvarnog troška koji iznosi 28.650,00 kuna, kao i obveze plaćanja paušalnog troška provedenog kaznenog postupka, oslobađa od obveze naknade istog.

Protiv te presude žalbu je podnio mlt. A. B. po branitelju A. K., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno, da se ta presuda preinači i maloljetniku izrekne pridržaj kazne maloljetničkog zatvora.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Postupajući u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sukladno čl. 475. st. 2. i 4. ZKP/08. sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u odsutnosti uredno izvještenog državnog odvjetnika i maloljetnika, a u prisutnosti maloljetnikovog branitelja.

Žalba nije osnovana.

Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. koju ističe žalitelj budući da prvostupanjska presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, izreka i obrazloženje nisu u proturječju niti postoji proturječje o odlučnim činjenicama između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih zapisnika.

Proturječje između izreke i razloga presude žalitelj nalazi u tome što je, kako tvrdi, izrekom presude navedeno da je do udara motocikla kojim je upravljao maloljetnik došlo na rubu nogostupa uz suprotni kolnički trak, a u obrazloženju je navedeno da se oštećenica L. B. nalazila na kolniku, što proizlazi iz provedenog vještačenja. Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne radi se o proturječju kakvo nastoji prikazati žalitelj budući da u izreci presude nije naveden točan položaj oštećenice u trenutku udara niti precizno mjesto udara, već okolnost da je maloljetnik vozeći motocikl prešao u suprotan kolnički trak do ruba nogostupa kojim su nailazile pok. oštećenica i djevojke s kojima je bila u društvu.

Žalitelj nije u pravu niti s prigovorom da prvostupanjski sud nije vjerno prenio u obrazloženje presude navode maloljetnika o tome koju količinu piva je konzumirao, što predstavlja odlučnu činjenicu, te da je na takvoj selektivnoj interpretaciji obrane utemeljio svoje zaključke, upirući time na postojanje proturječja u reprodukciji izvedenih dokaza kao vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Naime, obrazloženje pobijane presude sadrži vjerno reproduciranu obranu maloljetnika koju je dao pred sucem za mladež (str. 3 i 4 presude) te na raspravi (str. 4 i 5 presude), dok ocjena te obrane i utvrđenje sporne činjenice, količine alkohola koju je maloljetnik konzumirao, predstavlja činjenično pitanje i ulazi u ocjenu vjerodostojnosti izvedenih dokaza te ne predstavlja istaknutu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka.

Protivno ostalim prigovorima žalitelja o počinjenoj bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., prvostupanjski je sud dao dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, uključujući i njegovu ocjenu provedenih dokaza te se pobijana presuda u svakom njezinom dijelu može ispitati.

Osporavajući utvrđeno činjenično stanje, žalitelj apostrofira zaključke provedenog prometnog vještačenja o tome da se u trenutku naleta maloljetnikovog motocikla, ošt. L. B. nalazila na kolniku. Ističe da je pojavljivanjem na kolniku oštećenica stvorila opasnu situaciju koja je maloljetnika potpuno zatekla, uslijed čega se on uspaničio i nije adekvatno reagirao te nije uspio izbjeći nalet na oštećenicu. Smatra da bi razlog u istrčavanju oštećenice na kolnik mogao ležati u tome što je ona, prema toksikološkom nalazu, tempore criminis bila pod kumulativnim utjecajem droga i lijekova, što sve zajedno predstavlja značajan doprinos oštećenice nastanku prometne nesreće.

Prije svega, iz podataka u spisu i svih izvedenih dokaza ne proizlazi da je ošt. L. B. istrčala na kolnik pa je takav navod žalitelja potpuno proizvoljan i netočan. Maloljetnik, doduše, u obrani na raspravi navodi da je oštećenica "izletjela" na cestu, za razliku od prvog ispitivanja gdje je naveo da je ona "izašla" na cestu i nešto mahala, s time da njegov navod s rasprave nije potvrđen provedenim prometnim vještačenjem kojim je utvrđeno da je u trenutku naleta motocikla oštećenica bila u stanju mirovanja. Također, iz rezultata provedenog prometnog vještačenja po vještaku D. S. doista proizlazi da se ošt. L. B. u trenutku naleta motocikla nalazila na kolniku na oko 0,6 metara unutar obilježenog kolnika, što je u obrazloženju presude prenio i utvrdio prvostupanjski sud. No, ta okolnosti, kao niti prema toksikološkom vještačenju utvrđena intoksiciranost oštećenice, nema utjecaja na kaznenu odgovornost maloljetnika koji je vozeći motocikl prekršio više odredbi Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15. i 108/17. - dalje: ZOSPC) i skrivio prometnu nesreću.

Protivno daljnjim žalbenim navodima, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je maloljetnikova vožnja motocikla za koji nema položen vozački ispit, u uzročno posljedičnoj vezi s nastankom prometne nesreće, odnosno, da je prekršio odredbu čl. 196. st. 1. ZOSPC. Naime, nesporno je da maloljetnik u trenutku prometne nesreće nije imao položeni vozački ispit za upravljanje predmetnim motociklom pa stoga nedvojbeno nije bio osposobljen za sigurno upravljanje tim vozilom. Iz njegove obrane proizlazi da je predmetni motocikl vozio samo ljeti, po mjestu i do dućana, a što svakako nije dostatno iskustvo vožnje motocikla koje može nadomjestiti nedostatak formalnog osposobljavanja za njegovu vožnju.

Nadalje, u cijelosti je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je mlt. A. B. u počinjenju kaznenog djela postupao s neizravnom namjerom, uslijed psihofizičkog stanja u kojem se nalazio zbog alkoholiziranosti i umora, a što je osnovano utemeljeno na zaključcima provedenog psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja.

Žalitelj navodi kako tijekom postupka nije dokazano da je, prema izreci presude, popio najmanje dvije litre pive, upirući na njegov iskaz s prvog ispitivanja i na raspravi gdje decidirano navodi da su on i prijatelj Z. A. zajedno popili četiri pive. K tome, prema nalazu toksikološkog vještačenja od strane Centra I. V., maloljetnik je u trenutku vađenja krvi bio trijezan te se nije mogla dati ocjena o njegovom stupnju alkoholiziranosti tempore criminis. Zaključci o alkoholiziranosti maloljetnika od strane vještaka psihijatra i psihologa da se temelje na pretpostavkama, a ne na egzaktnom podatku, što ne prihvaća niti sudska praksa, dok su rezultati alkotesta neprimjeren dokaz za utvrđivanje stupnja alkoholiziranosti. Također ističe da se nije moglo precizno utvrditi u kojoj mjeri je maloljetnik bio umoran budući da sam navodi da je u jednom trenu osjetio umor, ali se kasnije razbudio, a umor kod njega nisu primijetili niti njegova sestra A. B. i svjedok A. M. Stoga se i u odnosu na ovu odlučnu činjenici radi o pretpostavci bez egzaktnih pokazatelja.

Iako je u pravu žalitelj da u spisu nema egzaktnog podatka o stupnju maloljetnikove alkoholiziranosti u vidu toksikološkog vještačenja izuzetih uzoraka krvi i urina neposredno nakon prometne nesreće, niti je umor kategorija koja se može egzaktno izmjeriti, rezultati cjelokupno provedenog dokaznog postupka, nedvojbeno upućuju na zaključak da je uzrok prometne nesreće upravo maloljetnikovo psihofizičko stanje uslijed kojeg je bio nesposoban za sigurno upravljanje motornim vozilom.

Naime, okolnost da u spisu ne postoji toksikološko vještačenje kao egzaktan pokazatelj stupnja maloljetnikove alkoholiziranosti, ne otklanja navode maloljetnikove obrane o tome da je prije prometne nesreće konzumirao alkohol. U odnosu na količinu konzumiranog alkohola, o kojoj činjenici maloljetnik tijekom postupka različito iskazuje, prvostupanjski je sud dao jasne i razumne razloge da prihvaća navod iz obrane s prvog ispitivanja, da je sam konzumirao četiri pive, a da je korekcija obrane u tom dijelu usmjerena na umanjenje kaznene odgovornosti. Nadalje, vještaci J. Z. i dr. J. P. u postupku su u više navrata isticali da su za procjenu maloljetnikovog psihofizičkog stanja uzimali u obzir sve izvedene dokaze i podatke u sudskom spisu (iskaze svjedoka, maloljetnikovu obranu, dostupnu dokumentaciju) te sveobuhvatnom ocjenom svih raspoloživih podataka izveli zaključke o stanju u kojem se maloljetnik nalazio u trenutku nesreće. Tako su vještaci za procjenu stupnja maloljetnikove alkoholiziranosti uzeli u obzir sve varijante njegove obrane (da je konzumirao četiri pive, odnosno pive i koje žestoko piće te konačno samo dvije pive) i u odnosu na sve te varijante zaključili da je stupanj njegove alkoholiziranosti bio najmanje 0,65 g/kg alkohola u krvi, dakle, svakako u mjeri koja prelazi dopuštenu granicu iz čl. 199. st. 2. ZOSPC.

Žalitelj također osporava da je prometnu nesreću prouzrokovao umor, navodeći da je postojanje umora kod maloljetnika upitno i kao kategorija teško mjerljivo, a umor sam za sebe nedovoljan za utvrđenje nesposobnosti za sigurnu vožnju. Međutim, okolnost da je osjećao umor jasno proizlazi iz maloljetnikove obrane pred sucem za mladež – "…moram reći da sam bio baš umoran, umoran, ne znam, možda sam zaspao na tren…", "…navodi da je došao s posla i otuširao se pa je umor spao s njega, otišao vani i da je nakon toga oko 3,00 sata osjetio da je jako umoran". Citirani navodi obrane u skladu su i s utvrđenjem vještaka da razdoblje budnosti kod maloljetnika u trenutku nesreće od 19,5 sati upućuje na psihofizičko stanje umora koje bi bilo jednako učinku od 1 promila alkohola u krvi, posebice jer se radi o mladoj osobi koja nije navikla na deprivaciju sna. Valja dodati da i neovisno o stručnom mišljenju vještaka, potpuno je notorno da razdoblje neprekinute budnosti od 19,5 sati bi kod svakog prosječnog čovjeka dovelo do osjeta umora, a pogotovo kod mladih osoba kojima je za uredno funkcioniranje nužan dostatan odmor.

Stanje u kojem se maloljetnik vozeći motocikl nalazio (alkoholiziranost i umor) uz činjenicu nedovoljne vještine za upravljanje motornim vozilom, dovelo je do toga da je isti prešao u suprotan kolnički trak po kojem nije smio voziti i prouzročio prometnu nesreću na način i s posljedicama opisanima u izreci presude. Ovakvo postupanje, suprotno žalbenim navodima, nema obilježja nehajnog postupanja, već je prvostupanjski sud osnovano prihvatio kvalifikaciju iz optužnice, da se radi o obliku krivnje koji se naziva neizravna namjera. Stoga je maloljetni A. B., po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno i zakonito proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela iz čl. 227. st. 4. KZ/11.

Stoga nije osnovana maloljetnikova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i s tim u vezi povrede kaznenog zakona.

Nisu osnovani niti žalbeni navodi zbog odluke o kazni s obzirom da je prvostupanjski sud pravilno vrednovao sve okolnosti na strani maloljetnika koje su od utjecaja na izbor vrste i mjere maloljetničke sankcije.

Unatoč niza olakotnih okolnosti na koje se upire i u žalbi (žaljenje i kajanje, uredno sociopedagoško funkcioniranje, završetak školovanja, uredno funkcioniranje u školi i društvu, podržavajući odnosi u obitelji, posljedice koje je kazneno djelo na njega ostavilo) okolnosti pod kojima je došlo do počinjenja djela, uzimanje motocikla za koji maloljetnik nema položen vozački ispit, zbog noćnog izlaska nakon konzumiranja alkohola uz stanje umora, čime je prekršeno više blanketnih normi Zakona o sigurnosti prometa na cestama, a što je sve dovelo do smrti mlade, osamnaestogodišnje djevojke, ne opravdava izricanje blaže sankcije kako se sugerira žalbom. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda upravo je kazna maloljetničkog zatvora u trajanju jedne godine primjerena da se ostvari svrha specijalne, ali i generalne prevencije propisane u čl. 6. st. 2. ZSM.

Slijedom svega navedenog, budući da ovaj drugostupanjski sud ispitujući pobijanu presudu nije našao povrede na koje prema čl. 476. st. 1. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 482. ZKP/08. presuđeno je kao u izreci.

Zagreb, 21. siječnja 2021.

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v. r.