Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž R-68/2019-2

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, po sucu Dušku Abramoviću, u pravnoj stvari tužiteljice V. C. iz J, OIB:..., zastupane po punomoćniku S. V. odvjetniku iz O., protiv tuženice Ljekarne iz O., L. OIB:..., zastupane po punomoćniku L. K., odvjetniku iz O., radi isplate, odlučujući o žalbama tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-113/2018-21 od 18. prosinca 2018., te protiv rješenja poslovni broj Pr-113/2018-22 od 18. prosinca 2018., 21. siječnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i djelomično potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-113/2018-21 od 18. prosinca 2018. u točki I. izreke, osim za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenom bruto iznosu razlike plaće, te u točki II. izreke u cijelosti.

II.Djelomično se prihvaća žalba tuženice te se preinačava citirana presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke u odnosu na isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom iznosu od 61.736,97 kn bruto.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-113/2018-22 od 18. prosinca 2018.

Odbija se zahtjev tuženice za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

Pobijanom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici po osnovi razlike manje isplaćene plaće za razdoblje od 1. veljače 2014. do 31. siječnja 2017. iznos od 61.736,97 kn bruto sa zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci presude.

Točkom II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 8.750,00 kn.

Citiranim rješenjem suda prvog stupnja naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici i daljnji parnični trošak u iznosu od 625,00 kn.

Protiv citirane presude, te citiranog rješenja žalbe je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odbacivanjem tužbe, ili podredno odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice, te obveže tužiteljicu na naknadu parničnog troška tuženici uvećanog za žalbeni trošak, dok u odnosu na pobijano rješenje predlaže da se isto preinači odbijanjem zahtjeva tužiteljice za naknadu dosuđenog parničnog troška.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Žalba tuženice protiv presude je djelomično osnovana, dok protiv rješenja žalba nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu i rješenje u okviru istaknutih žalbenih razloga pri tom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

Tuženica u žalbi neosnovano ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354.s t. 2. t. 11. ZPP-a, ovo stoga jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, razlozi presude zbog kojih je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev su jasni, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 14. ZPP-a, koju obrazlaže navodima da je sud tužbu tužiteljice trebao odbaciti jer da prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđen postupak mirnog ili drugačijeg ostvarivanja prava, a što će biti nastavno obrazloženo.

Suprotno žalbenim navodima činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice, osim za isplatu zateznih kamata za iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće, koji dio zahtjeva je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti kao neosnovan.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće u utuženom razdoblju u iznosu razlike prema ugovorenom koeficijentu od 1,794 i stvarno isplaćenom koeficijentu od 1,659.

U provedenom postupku je utvrđeno:

-da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlena kod tuženice na temelju Ugovora o radu od 15. studenog 2005. na radnom mjestu magistre farmacije i da je ugovoren koeficijent za izračun plaće u visini od 1,85; da je čl. 11. ugovora određena obveza tuženice na dostavu tužiteljici pojedinačnih odluka kojima se mijenjaju postojeći odnosi,

-da je Odlukom ravnatelja tuženice od 15. studenoga 2013. tužiteljica imenovana voditeljem Ljekarničke podružnice-Ljekarničkog depoa B. B.,

-da je 29. ožujka 2013. Aneksom ugovora o radu izmijenjena odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o radu tužiteljice na način da osnovnu plaću čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta 1,794 (prijašnji 1,85) i osnovice za izračun plaće koja nakon izračuna u brutu iznosi 9.165,26 kn (najniži bruto i uvećava se za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža),

-da je 29. ožujka 2013. ravnatelj tuženice donio Odluku o određivanju plaće kojom je uz utvrđeni koeficijent od 1,794 i prava na minuli rad u iznosu od 17% utvrdio postojanje prava na dodatak na osnovnu plaću u iznosu od 10% te je donio odluku o posebnom dodatku na plaću po osnovi ovlaštenja iz kojeg je razvidno da tužiteljici pripada pravo na povećanje plaće na ime poslova voditelja Ljekarničke podružnice,

-da je Vlada Republike Hrvatske Uredbom od 12. prosinca 2012. ( "Narodne novine" 151/12) dalje; Uredba) smanjila koeficijent za magistra farmacije sa 1,794 na 1,659, a tuženica je sukladno visini koeficijenta određenog tom Uredbom, a ne sukladno Ugovoru o radu i njegovu aneksu tužiteljici isplaćivala plaću,

-da je tuženica s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje (dalje; HZZO) sklopila ugovor o provođenju ljekarničke djelatnosti na primarnoj razini zdravstvene zaštite,

-da je odredbom čl. 65. Pravilnika o radu tuženice predviđena obveza prethodnog rješavanja sporova mirenjem, čl. 66. da se postupak mirenja pokreće na zahtjev radnika i ravnatelja odnosno po njemu ovlaštene osobe, čl. 68. da postupak mirenja provodi Komisija od tri člana u koju svaka od strana u sporu imenuje svog predstavnika, a trećeg imenuje Sindikat kojem pripada radnik, ako, postupak mirenja ne uspije radnik može zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom u roku od 15 dana od dana okončanja postupka mirenja,

-da je visina tužbenog zahtjeva utvrđena provedenim financijskim vještačenjem obzirom na to da je tužiteljici plaća isplaćivana prema koeficijentu u visini od 1,659 a ne prema ugovorenom koeficijentu u visini od 1,794.

Cijeneći da tuženica tužiteljici nije obračunavala i isplatila plaću sukladno Ugovoru o radu i Aneksu koji je dvostrano obvezni akt zaključen suglasnom voljom stranaka i da se u bitnim dijelovima (plaća, radno mjesto) može mijenjati samo suglasnom voljom stranaka, a ne jednostranom voljom poslodavca (tuženice) ili jednom od ugovornih stranaka, prvostupanjski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju na visinu koeficijenta odnosno plaću tužiteljice ne primjenjuje neposredno Zakon o plaćama u javnim službama i Uredba Vlade koji propisi su doneseni kako bi se izjednačile plaće za jednake poslove u javnim službama. Sud također smatra da ukoliko se i prihvati stav tuženice da se na njega primjenjuju citirani zakonski propisi, a nakon što je izmijenjen Pravilnik o plaćama, tuženica da je bila dužna svim radnicima ponuditi na potpis novi Aneks ugovora (tužiteljica ga je odbila potpisati) ili otkazati ugovor o radu s ponudom izmijenjenog ugovora u dijelu koji se odnosi na plaću, pa stoga pozivom na odredbu čl. 7. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“ 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, 93/14 i 127/17; dalje ZR) primjenjuje na tužiteljicu povoljnije pravo iz ugovora o radu zaključujući da niti jednim zakonskim propisom nije određeno da će se na plaće tuženice primijeniti neko drugo pravo od onoga koje je povoljnije za radnike niti da će se Zakon o plaćama u javnim službama primijeniti neposredno.

Stoga prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice, dok o naknadi parničnog troška odlučuje primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

S obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju kao mjerodavno materijalno pravo u primjenu dolaze odredbe Zakona o radu („Narodne novine“ 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13; dalje ZR/09), a od 7. kolovoza 2014. odredbe Zakona o radu („Narodne novine“ 93/14 i 127/17; dalje ZR/14) te nadalje odredbe Zakona o ljekarništvu ( "Narodne novine" 121/03, 142/06, 35/08 i 117/08; dalje ZLJ), Zakona o ustanovama ( "Narodne novine" 76/93, 29/97, 47/99, 35/08; dalje ZU), Zakona o plaćama u javnim službama („Narodne novine“, broj 27/01 i 39/09; dalje: ZPJS) te Zakona o mirenju („Narodne novine“, broj 18/11; dalje: ZM).

Prije svega, a glede prigovora nedopuštenog pravnog puta, ono što je ovdje pravno relevantno jeste razrješenje procesnopravnog pitanja, odnosno je li za rješavanje predmetnog spora nadležan sud ili mirovno vijeće (komisija od tri člana).

Prema odredbi članka 133. stavak 1. ZR/14 procesna pretpostavka za ostvarivanje sudske zaštite u radnostatusnom sporu je prethodno zatražena zaštita prava radnika kod poslodavca (podnošenje zahtjeva za zaštitu prava), ali prema stavku 3. ne i u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa; dok je u stavku 4. određeno da za slučaj da je predviđen postupak mirnog rješavanja spora rok od petnaest dana za podnošenje tužbe sudu teče od dana okončanja toga postupka. Isto propisuje i odredba članka 129. stavak 1., 3. i 5. ZR/09.

U navedenom smislu potrebno je razjasniti je li i u kom dijelu pravno valjana odredba Pravilnika o radu tuženice odnosno je li valjan ugovor o mirenju sklopljen u obliku klauzule u članku 16. Ugovora o radu kojom se predviđa primjena odredaba Pravilnika o radu tuženice (a kojima je, među ostalim, u slučaju eventualnih sporova ugovoren postupak mirenja).

Ovo stoga jer je za ocjenu pravne valjanosti klauzule o mirenju odlučno da li se prema odredbi članka 1. ZM koji se zakon nedvojbeno ovdje ima supsidijarno primijeniti, radi o sporu o pravima o kojima stranke mogu slobodno raspolagati.

Naime, iz odredbe članka 1. stavak 1. ZM proizlazi da se tim zakonom uređuje mirenje u građanskim, trgovačkim, radnim i drugim sporovima o pravima kojima stranke mogu slobodno raspolagati.

Kako se u ovoj pravnoj stvari radi o sporu za isplatu razlike plaće, a kako je pravo na plaću regulirano odredbom članka 7. stavak 1. ZR/14 (isto članak 5. stavak 1. ZR/09) prema kojoj je odredbi poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, i kako je pravo na plaću i način određivanja njene visine regulirano odredbom članka 90. ZR/14 (identično članak 80. ZR/09), to se po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda radi o pravu kojim stranke ne mogu slobodno raspolagati (arg. iz članka 133. ZR/14 odnosno, članka 129. ZR/09).

Za zaključiti je da pravom na isplatu plaće stranke ne mogu slobodno raspolagati dok bi primjerice slobodno mogle raspolagati pravima koja se inače uređuju kolektivnim ugovorima (troškovi prijevoza i dr.) ali ne i onima koja su regulirana samim zakonom, te je stoga klauzula o mirenju u tom dijelu nevaljana (arg. odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 500/08 od 21. siječnja 2009.).

Prema odredbi članka 4. stavak 1. ZM, prilikom tumačenja odredaba toga Zakona treba se ravnati načelima savjesnosti i poštenja te međunarodno prihvaćenim standardima mirenja izraženima u aktima Europske unije, Ujedinjenih naroda i Vijeća Europe.

Navedeno po ocjeni ovoga suda, podrazumijeva da u slučaju da je pokrenut postupak mirenja radi isplate razlike plaće, isti neće biti nedopušten te će imati utjecaja na produljenje roka za podnošenje tužbe prema odredbi članka 133. stavak 4. ZR/14 (odnosno članka 129. stavak 4. ZR/09), ali posljedica neprovođenja toga postupka nije nedopuštenost tužbe i time, odbacivanje tužbe.

Tuženica se poziva na primjenu odredbe članka 18. ZM prema kojoj, ako su se stranke sporazumjele o provođenju mirenja i izrijekom se obvezale da tijekom točno određenog vremenskog razdoblja ili do nastupanja točno određenog uvjeta neće pokretati ili nastavljati sudske, arbitražne ili druge postupke, takav sporazum ima obvezujući učinak; u tom slučaju, sud, arbitri ili druga tijela kod kojih se pokrene postupak o istom predmetu spora odbacit će na zahtjev druge stranke akt kojim se postupak pokreće ili nastavlja.

Međutim, iz naprijed iznijetih razloga nema mjesta primjeni ni te odredbe ZM.

Odredbu članka 136. stavak 1. ZR/14 (isto odredba članka 132. stavak 1. ZR/09), kojom je propisano da rješavanje radnog spora stranke radnog odnosa mogu sporazumno povjeriti arbitraži odnosno, mirenju treba tumačiti u vezi s odredbom članka 1. stavak 1. ZM, što znači da se mirovnom vijeću može povjeriti samo rješavanje radnog spora podobnog za mirenje, a o čemu se kako je već navedeno u konkretnom slučaju ne radi.

S druge strane, i iz stavka 2. odredbe članka 136. ZR/14 (isto odredba članka 132. stavak 2. ZR/09), proizlazi da se kolektivnim ugovorom može urediti sastav, postupak i druga pitanja važna za rad arbitraže, odnosno mirenja što dodatno upućuje da se u ovom slučaju dakle, kada se radi o pravu koje je uređeno ZR/14 (odnosno ZR/09) a ne o pravu uređenom kolektivnim ugovorom, ne provodi postupak mirenja.

Konačno, pravo na pristup sudu jedno je od temeljnih ljudskih prava. Ustavno je pravo stranke, pa tako i radnika na sudsku zaštitu (članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske - „Narodne novine“, broj 56/90 do 5/14; dalje: Ustav RH) kao i njegovo konvencijsko pravo

- „Narodne novine“, MU

(članak 6.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija).

Iz svega naprijed navedenog proizlazi da obvezno prethodno obraćanje mirovnom vijeću a radi mirnog rješenja spora, nije procesna pretpostavka za podnošenje tužbe u konkretnom slučaju već predstavlja fakultativnu mogućnost koja, ako se iskoristi ima za posljedicu računanje roka za podnošenje tužbe sudu na način kako je to propisano odredbom članka 133. stavak 4. ZR/14 (odnosno članka 129. stavak 4. ZR/09) odnosno članka 65. Pravilnika o radu tuženice.

Također, u odnosu na prigovor tuženice da je tužiteljica trebala prethodno osporavati obračune plaća koji da predstavljaju ovršne isprave, za navesti je da je u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1783/2006 od 20. svibnja 2008. izražen stav da je razlika plaće novčana tražbina proizišla iz radnog odnosa, te da radnik nije obvezan podnijeti zahtjev za zaštitu prava niti je to pretpostavka za ostvarivanje prava na nju.

Naprotiv, navodi se da radnik ima pravo zahtijevati direktnu zaštitu suda jer se radi o novčanoj tražbini iz radnog odnosa, a krajnji cilj tužbe može se postići kondemnatornom tužbom kod činjenice da je pitanje osnovanosti isplate razlike plaće samo po sebi uključilo i utvrđivanje nezakonitog postupanja tuženice prema radniku, a iz kojeg se postupanja taj zahtjev izvodi.

Stoga je prvostupanjski sud pravilno smatrao neosnovanim prigovor tuženice o nedopuštenosti tužbe, te zbog toga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 14. ZPP-a.

Nadalje je tijekom postupka trebalo razlučiti ima li u ovoj pravnoj stvari mjesta primjeni odredaba ZPJS (kako to drži tuženica) ili ne (kako to drži tužiteljica i sud).

Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuju odredbe ZPJS.

Ovo stoga jer je odredbom članka 2. ZPJS određeno da su javne službe u smislu toga Zakona: javne ustanove i druge pravne osobe kojima se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Hrvatski zavod za zapošljavanje, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje i javne ustanove kojima se sredstva za plaće osiguravaju iz sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.

Okolnost da je tuženica sklopila ugovor o provođenju ljekarničke djelatnosti na primarnoj razini zdravstvene zaštite sa HZZO ne dovodi do drugačije odluke jer se tužiteljici plaća ne osigurava niti iz jednog izvora navedenoga u citiranoj odredbi ZPJS.

Naime, tuženica poistovjećuje pojam „javne službe“ i pojam „javne službe u smislu ZPJS“. Okolnost da se ljekarnička djelatnost obavlja kao javna služba ne dovodi direktno do posljedice - primjene ZPJS na plaće magistara farmacije.

Prema europskom pravu pojam javne službe obuhvaćen je pojmom usluge od općeg gospodarskog interesa iz Protokola 26. uz Ugovor o funkcioniranju Europske unije koje su osobite jer je u njihovoj izvedbi zastupljen javni interes.

Nadalje, npr. i komunalne djelatnosti se obavljaju kao javna služba ali ako se ne financiraju iz državnog proračuna ne potpadaju pod odredbe ZPJS.

Da je osnivač tuženice Osječko-baranjska županija, razvidno je iz javnog registra - objava na internet stranici Sudskog registra Ministarstva pravosuđa RH. Prema odredbi članka 59. ZU, ustanova odgovara za obveze cjelokupnom svojom imovinom a osnivač ustanove solidarno i neograničeno odgovara za njene obveze.

Sredstva za rad tuženice osiguravaju se obavljanjem registrirane djelatnosti pružanjem usluga; nadalje, iz sredstava ostvarenih ugovorom sa HZZO (koja sredstva nemaju specijaliziranu namjenu za isplatu za plaće zaposlenika tuženice a kako je notorno da se znatno kasni s uplatama ljekarnama od strane HZZO, to bi u situaciji kada bi se zaključilo da se iz sredstava HZZO osiguravaju plaće radnicima, ustvari onemogućilo redovitu isplatu plaća radnicima i znatno otežalo funkcioniranje ljekarničkog sustava u cjelini); također iz sredstava proračuna osnivača Osječko-baranjske županije koja obveza proizlazi iz ZU.

Općepoznato je da ljekarne nisu potpuno ovisne o HZZO jer dio prihoda namiruju i prodajom ostalih artikala na slobodnom tržištu i prodajom lijekova na privatni recept ili preko drugih osiguravatelja.

U odnosu na meritum spora, sud prvog stupnja imao je u vidu i odredbu članka 9. stavak 3. ZR/14 kojom je propisano da, ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno (isto odredba članka 7. stavak 3. ZR/09).

Među strankama, kako to pravilno navodi prvostupanjski sud, vrijedi Ugovor o radu s aneksom od 29. ožujka 2013. kojim je ugovoren koeficijent plaće tužiteljice u visini od 1,794 dok tužiteljica nije potpisala aneks ugovora 31. prosinca 2013. koji predviđa koeficijent u visini od 1,659.

Obzirom da među strankama o tome nema sporazuma (aneksa o izmjeni visine koeficijenta) a kako se ne primjenjuje ZPJS iz naprijed iznijetih razloga, to je tuženica u obvezi isplatiti tužiteljici po vještaku utvrđenu razliku plaće s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kako je to navedeno u točki I. izreke pobijane presude.

Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na isplatu zateznih kamata na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće budući da se bruto plaća sastoji od neto plaće te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a u smislu odredbe čl. 15. st. 3. Zakona o porezi na dohodak ("Narodne novine" broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14) i čl. 17. st. 3. Pravilnika o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 20/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14), zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju, pa porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek isplatom plaće, zbog čega je samo u tom dijelu pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev tužiteljice trebalo odbiti kao neosnovan.

S obzirom na odbiće navedenog dijela tužbenog zahtjeva tužiteljice ovaj sud ocjenjuje da tužiteljica nije uspjela u parnici u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva (zatezna kamata- sporedno potraživanje) u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi, pa stoga u konačnici za odlučivanje o naknadi parničnog troška u primjenu dolazi odredba čl. 154.s t. 5. ZPP-a, prema kojoj tužiteljici pripada parnični trošak kao za potpun (cjelovit) uspjeh u parnici.

Visinu parničnog troška dosuđenog pobijanom presudom u iznosu od 8.750,00 kn za radnje pobliže navedene u obrazloženju presude prvostupanjski sud je pravilno utvrdio primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a.

Zbog tih razloga je primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud je dosudio tužiteljici daljnji parnični trošak u iznosu od 625,00 kn po osnovi nagrade za pristup ročištu za objavu presude.

Budući da je tužbeni zahtjev pravilno prihvaćen kao osnovan, tužiteljici pripada naknada parničnog troška za pristup njezinog punomoćnika na ročište za objavu presude. Prema stanju u spisu punomoćnik tužiteljice je zatražio naknadu tog parničnog troška na koji tužiteljica ima pravo prema Tbr. 9. t. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

Stoga je žalba tuženice protiv pobijanog rješenja odbijena kao neosnovana, primjenom odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a.

Budući da je tuženica s žalbom protiv presude uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi, dok je žalba tuženice u odnosu na odluku o glavnoj stvari odbijena kao neosnovana, kao i žalba protiv rješenja, odbijen je zahtjev tuženice za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

U Rijeci 21. siječnja 2021.

Sudac

Duško Abramović