Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1772/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andree Boras- Ivanišević kao predsjednice vijeća, Denis Pancirov Parcen kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Borisa Mimice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. M. iz R., OIB: ..., zastupanog po Odvjetničkom uredu B. G., D. C. i K. B. iz R., protiv tuženika L. D. J. j. V., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku K. Č., odvjetniku iz R., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-250/2016-63 od 09. listopada 2020., na sjednici vijeća održanoj dana 21. siječnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se žalba tužitelja i preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-250/2016-63 od 09. listopada 2020. u točki 2. njene izreke i sudi:

"Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju s osnova naknade štete pored dosuđenog iznosa od 199.946,97 kn i daljnji iznos od 54.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 26. veljače 2016. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II. Djelomično se odbija žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-250/2016-63 od 09. listopada 2020. u točki 1. njene izreke.

III. Djelomično se prihvaća se žalba tužitelja i preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-250/2016-63 od 09. listopada 2020. u točki 3. njene izreke i sudi:

"Tuženik je dužan nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 104.337,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. listopada 2020. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

Prvostupanjskom pobijanom presudom suđeno je:

"1. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju s osnove naknade štete ukupan iznos u visini od 199.946,97 kn s pripadajućim zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 161.000,00 kn od 26. veljače 2016. pa do isplate, a na iznos 38.946,97 kn kako slijedi:

- na iznos od 953,18 kn počem od 10. studenog 2015. pa do isplate

- na iznos od 3.027,76 kn počem od 10. prosinca 2016. pa do isplate

- na iznos od 4.077,90 kn počam od 10. siječnja 2016. pa do isplate

- na iznos od 4.412,59 kn počam od 10. veljače 2016. pa do isplate

- na iznos od 4.412,59 kn počam od 10. ožujka 2016. pa do isplate

- na iznos od 4.798,32 kn počam od 10. travnja 2016. pa do isplate

- na iznos od 4.412,59 kn počam od 10. svibnja 2016. pa do isplate

- na iznos od 4.412,59 kn počam od 10. lipnja 2016. pa do isplate

- na iznos od 4.412,59 kn počam od 10. srpnja 2016. pa do isplate

- na iznos od 4.026,86 kn počam od 10. kolovoza 2016. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

2. S preostalim dijelom zahtjeva za isplatom s osnove naknade štete iznad dosuđenog u stavku 1. izreke ove presude pa do visine od 253.946,97 kn sa pripadajućim sporednim davanjima, tužitelj se odbija kao sa previsoko postavljenim zahtjevom i dijelom neosnovanim zahtjevom.

3. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 118.755,30 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. listopada 2020. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.".

Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu pobijaju:

a) tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava u točki 1. i 3. njene izreke te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili preinači prvostupanjsku presudu i shodno tome pravično odmjeri parnični trošak;

b) tuženik u točkama 2. i 3. njene izreke zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava te odluke suda o troškovima postupka, predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje ukoliko prethodno prvostupanjski sud ne preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Žalba tužitelja je osnovana.

Žalba tuženika nije osnovana u odluci o glavnoj stvari. Osnovana je u odluci o troškovima postupka.

Ispitujući pobijanu presudu povodom žalbi obiju stranaka, a ujedno i po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio ni jednu od bitnih povreda normiranih odredbom članka 354.stavka 2. točke 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati neimovinsku i imovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti, budući da je kao lovac sudjelujući u skupnom organiziranom lovu na divlje svinje, doživio napad smeđeg medvjeda na šumskom predjelu K. kojim upravlja tj. čiji je lovoovlaštenik lovišta tuženik i tom prilikom je zadobio teške tjelesne ozljede.

Iz postupka proizlazi:

- da je 25. listopada 2015. tužitelj kao lovac sudjelovao u organiziranom lovu na divlje svinje;

- da je bio opremljen puškom za odstrel divljih svinja, koja nije ujedno i za odstrel medvjeda;

- da je iskusan i obučen lovac, da je bio propisno odjeven, imao je zaštitni reflektirajući prsluk i pušku, te je stajao na štandu na kojem ga je rasporedio voditelj štanda;

- da je skupni lov tog dana organiziran na način da su lovci bilo podijeljeni u dvije ekipe i to jedna koja je bila određena da bude na štandu i u kojoj je bio raspoređen, dok je druga bila određena za progon divljači, a prethodno ga je na štandu rasporedio voditelj štanda i to na način da je točno pokazao mjesto gdje lovac ima stajati za vrijeme odvijanja lova, te prilikom zauzimanja takvog mjesta druga ekipa koja vrši progon divljači je na početku udaljena nekoliko kilometara te stvaranjem određene buke tjera divljač prema lovcima koji su raspoređeni na štandu;

- da se radilo o području punom jaraka, šikare i šume, a ne o ravničarskom kraju, čime je vidljivost bila onemogućena prisutnom vegetacijom u prostoru;

- da je voditelj štanda pokazao tužitelju mjesto iza stabla na području vlake koja vodi prema jarku kao mjestu gdje je trebao stajati, a što je on i učinio i u čijoj blizini nije bilo drugog lovca;

- da je lov organiziran prema planu sa dobivenim dopuštenjem;

- da je u određenom trenutku dok je stajao začuo određene šumove za koje je odmah znao da potječu od medvjeda: otežano disanje, određeno puhanje i "fućkanje";

- da mu je bilo poznato da te zvukove pušta medvjed kada je uzbuđen i da je to vodilo zaključku da se medvjed kreće ispred ekipe koja je vršila progon;

- da mu je prema lovstvenim pravilima zabranjeno da ode do drugog lovca da ga ne ugrozi;

- da je u blizini bilo stablo te da je on zaključio da se može popeti da izmakne nailazećem medvjedu, da se lijevom rukom držao se za stablo na koje se popeo, a u desnoj ruci je držao pušku, te da je uočio da iz jarka s njegove lijeve bočne strane nailazi medvjed, a iza njega još dva mlađa medvjeda;

- da su u tom trenutku dva medvjeda stajala dok je starija medvjedica počela trčati u smjeru štanda;

- da je osjetila miris lovca te da je krenula prema njemu s desne strane, a on se na stablu našao između mladih medvjeda s lijeve strane i medvjedice s desne strane;

- da je medvjedica bila metar od njega dok je on bio na stablu i dok ju je držao na nišanu s puškom; da je pucao ali je promašio;

- da je medvjedica brzinom skočila i ugrizla ga za nogu, čupala ga i da ju je on udario puškom po glavi, ali da je izgubio ravnotežu i pao sa stabla te se otkotrljao u jarak i kada mu se medvjedica prišuljala sa leđa i počela ga trgati i ugrizla ga za lijevu ruku i nadlakticu te po leđima i lupala ga šakom, da se on sklupčao tijelom praveći se da je mrtav i u tom momentu medvjedica da se sa mladunčadi udaljila;

- da se radi o području gdje medvjed obitava i da se radi o brojnom populaciji medvjeda;

- da je u "Jelenskom jarku" bilo šest medvjeda, u L. 8 medvjeda, a u C. L. šest medvjeda i koja su lovišta pod ingerencijom tuženika kao lovačkog društva;

- da na lovištu VIII/XII L. obitava jelen obični, srna obična, divlja svinja, zec obični i smeđi medvjed;

- da je tuženik od Ministarstva poljoprivrede 23. veljače 2015. dobio dozvolu za odstrel jednog smeđeg medvjeda na lovištu VIII/2 L. te da je do 31. ožujka 2015. tuženik morao prijaviti jedno hranilište za medvjede unutar lovišta s pripadajućim brojem i nazivom, dakle, da je smeđi medvjed u lovištu tuženika.

Na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu članka 83. stavka 1. i 2. Zakona o lovstvu ("Narodne novine", broj 140/2005 – dalje ZL) koji glasi:

"Za štetu koja počini divljač u lovištu odgovoran je lovoovlaštenik lovišta u kojem ta divljač stalno živi, pod uvjetom da je oštećeni poduzeo propisane mjere za sprječavanje štete od divljači, koju je u smislu ovog Zakona bio obvezan poduzeti, a stavkom 2. smatra se da divljač stalno živi u lovištu u kojem je počinjena šteta ako ovlaštenik u tom lovištu ne dokaže suprotno.".

Odredbom članka 77. ZL-a lovoovlaštenik je dužan poduzimati određene mjere za sprječavanje štete koju divljač može nanijeti ljudima ili imovini na zemljištu na kojem se prostire lovište, a stavkom 2. korisnici zemljišta dužni su za sprječavanje štete od divljači poduzimati propisane mjere.

Pošto se radi o iznenadnom napadu smeđeg medvjeda na području lovišta kojim gospodari tuženik i koji je ovlaštenik prava na lov, tuženik odgovara za štetu koju je počinila divljač u ovom slučaju smeđi medvjed.

Nije osnovan navod tuženika da je tužitelj sam kriv za nastanak štetnog događaja. Naime, sama činjenica što je iskusan lovac i osposobljen za rukovanje lovačkom puškom i da je dobrovoljno išao u lov, te da se popeo na stablo umjesto da "upotrebi pušku" kako to tvrdi tuženik, ne čini ga odgovornim. U situaciji kada je medvjed naglo naišao ispred tužitelja, kada su u blizini bila još dva medvjeda, dakle, radi se o medvjedici sa dva mladunčeta, tužitelj je reagirao na način da je pokušao izbjeći napad popevši se na stablo, pucao i promašio, da je životinja nasrnula pri čemu je došlo do nestabilizacije tijela tužitelja koji je pao, otkotrljao se u jarak, a životinja ga je i dalje nastavila napadati.

Isto tako, točan je navod tuženika da je smeđi medvjed vrsta od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku, međutim to je irelevantno za ocjenu odgovornosti u konkretnom slučaju jer tuženik u skladu sa zakonskom regulacijom gospodari lovištem i upravlja njima, a ne divljači. Budući da je u skladu sa odredom članka 77. ZL-a bio pozvan poduzimati određene mjere, koje nije poduzeo, slijedom čega je isti odgovoran i za štetu koju je divljač kritične prigode prouzročila tužitelju unutar lovišta.

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik znao da je povećana populacija smeđeg medvjeda, i da je zbog toga tražio odstrel dva smeđa medvjeda (iako je dobio dozvolu za jednog), trebao je poduzeti zaštitu od mogućeg napada medvjeda prisutnog na tom području, stoga je isticanje da je zatražio odstrel dva smeđa medvjeda te da mu je dozvoljen odstrel samo jednog kojeg je i poduzeo po dozvoli, ne može voditi zaključku da je poduzeo sve u skladu s odredbom članka 77. stavka 1. ZL-a.

Isto tako, bez obzira na činjenicu što tužitelj smatra da je isplatom iznosa od 10.000,00 kn tuženik priznao odgovornost, ta činjenica je irelevantna u konkretnoj pravnoj stvari, bez obzira i na činjenicu što tuženik u žalbi tvrdi da su taj iznos skupili lovci, jer ovaj sud smatra da isplatom iznosa od 10.000,00 kn čak i situaciji da ga je isplatio lovačko društvo (što u postupku nije točno utvrđeno) ne bi utjecala na donošenje drugačije odluke u konkretnoj pravnoj stvari.

Osim što tuženik odgovara temeljem ZL-a odgovara i na temelju Općih propisa odgovornost za štetu.

Odredbom članka 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje ZOO) zakonodavac je propisao pretpostavke odgovornosti pa tako i da tko drugome prouzroči štetu, dužan je nadoknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

Prema tome, kada govorimo o šteti koju je uzrokovala životinja, dolazi i do primjene ZOO-a, a smeđi medvjed koji ulazi u krug divljači prema odredbama ZOO-a valja cijeniti kao opasnu stvar i prilikom utvrđivanja odgovornosti primijeniti princip objektivne odgovornosti.

Odredbom članka 1043. ZOO-a propisana je odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti pa se smatra da je šteta nastala u vezi s opasnom stvari smatra se da potječe od te stvari, ako se ne dokaže da one nisu bile uzrokom štete. Prema odredbi članka 1064. ZOO-a za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti osoba koja se njome bavi.

Dakle, temeljem navedenog principa objektivne odgovornosti prvostupanjski sud je valjano zaključio postojanje odgovornosti tuženika u konkretnom slučaju pri čemu je irelevantno isticanje tuženika da on ne upravlja divljači nego lovištem.

Što se visine štete tiče, prvostupanjski sud je u tom dijelu potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Tako je utvrdio:

- da je tužitelj pretrpio tešku tjelesnu ozljedu: ugrizne rane – razderotine lijeve potkoljenice sa opsežnim oštećenjima i defektom mekim česti, prijelom lisne kosti, oštećenje peronealnog živca i krvne žile, višestruke rane lijeve nadlaktice te rane glave i slabinske regije;

- da je liječen kirurškom obradom, podvrgnut brojnim terapeutskim postupcima tijekom bolničkog liječenja u kombinaciji kirurških i nekirurških postupaka radi sanacije postojećeg opsežnog defekta, dugotrajni lokalni tretmani u smislu previjanja, tuširanja, lapiziranja, a nakon sanacije rana dodatni dijagnostički postupci, a bio je od početka liječenja opskrbljen potkoljeničnom ortozom sa ortopedskom cipelom radi stabilizacije lijevog gležnja i stopala;

- da je ista funkcija peronalnog živca odnosno nemogućnost bilo kakvih aktivnih pokreta stopala uz kauzotične tegobe, te da je opseži defekt mekih česti saniran nestabilnim, vulnerabilnim ožiljkom koji pokriva praktično polovicu potkoljenice, a posebnom težinom na defektorne peronalne muskulature, te je prisutno ograničenje funkcije u vidu kontrakture koljena u lakom stupnju;

- da opisane trajne posljedice u značajnoj mjeri utječu na obavljanje svakodnevnim životnih aktivnosti od kojih su neke praktično onemogućene kao što su trčanje, skakanje, nagla promjena položaja, čučanje, klečanje, a poteškoće stvara i duže stajanje, nešto duži hod te aktivnosti na neravnom i nesigurnom terenu, a djelomično je prisutna funkcionalnost, ali prvenstveno uz korištenje stabilizirajuće ortoze i ortopedske cipele koje predstavljaju pomagalo, a ne strukturalni dio ekstremiteta;

- da mu je umanjena opća životna i radna sposobnost od 33 do 35%;

- da je saniranje ozljede trajalo 11 mjeseci;

- da je bio u životnoj dobi od 50 godina;

- da je trpio bolove jakog intenziteta 12-14 dana, srednjeg intenziteta 40-45 dana, a lakog intenziteta 3-4 mjeseca;

- da je pretrpio primarni strah jakog intenziteta koji se može okvalificirati kao smrtni strah zbog okolnosti nastanka ozljede u trajanju od 2 sata, zatim sekundarni strah jakog intenziteta u ukupnom trajanju od 8-10 dana kao neposrednu reakciju na traumatski događaj, spoznaju o karakteru ozljeda i potrebi složenog liječenja unutar kojeg je bio podvrgnut i višestrukim operativnim zahvatima, sekundarni strah srednjeg intenziteta od 35-40 dana u što posebno treba ubrojiti proživljene komplikacije, doživljeni stres kao neposredno produženu reakciju na traume, te strah slabijeg intenziteta kojeg je proživio u trajanju od 2-3 mjeseca kao produženu reakciju na stresnu situaciju te zabrinutost za trajne krajnje posljedice ozljeda;

- da je kod tužitelja nastupilo naruženje jačeg stupnja prvenstveno cijeneći klinički status lijeve potkoljenice i ožiljak, opisane promjene po vještaku, dostupne drugim osobama ovisno o godišnjem dobu i odjeći dok je šepanje posebno u fazama nekorištenja ortoze uočljivo stalno;

- daje tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega u trajanju od cca 3 mjeseca i to u vidu nestručne pomoći od 4-5 sati dnevno u razdoblju kućne njege nakon bolničkog liječenja, zatim u daljnjem periodu od 2-3 mjeseca i to 2-3 sata, a povremena nestručna pomoć do definiranja stanja bila je potrebna 4-5 sati tjedno za obavljanje zahtjevnih svakodnevnih aktivnosti u kućanstvu odnosno nekih povremenih težih aktivnosti oko kućanstva;

- tužitelju je bila potrebna pojačana ishrana u vidu veće i češće konzumacije proteinskih namirnica, voća, sokova te vitamina u vremenskom periodu od cca 2-3 mjeseca posebno u akutnoj-subakutnoj postraumatskoj fazi liječenja;

- da je troškove liječenja pokrivao HZZO dok je ambulantnih pregleda u specijalističkim ambulantama bilo je potrebno 8-10 km do lokaliteta Sušak kojeg nije pokrivao HZZO, a što je iziskivalo prijevoz iz mjesta stanovanja do bolničkog lokaliteta jer tužitelj nije bio u mogućnosti dovesti se vozilom već samo putem pomoći trećih osoba.

Dakle, tužitelj ima pravo na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti normiranih odredbom članka 19. ZOO-a.

Prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo i dosudio naknadu neimovinske štete, a koja se temelji na odredbi članka 1100. ZOO-a kojim je normirano da u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to povreda i okolnosti slučaja opravdavaju dosuditi pravičnu novčanu naknadu nezavisno od naknade imovinske štete, a kad njen nema, a stavkom 2. pri odlučivanju pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i strahu, cilju kojem služi ta naknada ali i o tome da se o njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom naravi i društvenom svrhom.

Pri utvrđivanju ovog vida štete, tužitelju je s osnova naknade neimovinske štete prema utvrđenju ovog suda pripada ukupan iznos od 194.000,00 kn, a sve s obzirom na težinu ozljede, dugotrajnost liječenja, komplikacija liječenja, trajne posljedice koje su zaostale, a posebno činjenicu što je pretrpio smrtni jaki strah, što mu je naruženje doživotno, što je bio u dobi od 50 godina, dakle, mlađi čovjek, te će njegove životne aktivnosti od 33-35% biti umanjene do kraja života.

Što se tiče imovinske štete, prvostupanjski sud je pravično utvrdio temeljem odredbe članka 1045. ZOO-a da tužitelju s osnova tuđe pomoći i njege za 820 sati pripada zatraženi iznos od 25.000,00 kn, a isto tako je primjeren iznos od 1.000,00 kn mjesečno za pribavu namirnica i pojačanu ishranu dakle, za tri mjeseca 3.000,00 kn, te za oštećenu odjeću i obuću 2.000,00 kn te naknadu troškova puta za odlazak na specijalističke preglede u iznosu od 1.000,00 kn.

Isto tako pravilno je i utvrđena izgubljena zarada u iznosu od 38.946,97 kn. Dakle, ukupna šteta tužitelju iznosi 225.000,00 kn uvećano za izgubljenu zaradu od 38.946,97 kn ili ukupno 263.946,00 kn. Od toga iznosa treba odbiti 10.000,00 kn koje je tužitelj primio, sveukupno 253.946,97 kn (tužitelj je sam tražio da se iznos od 10.000,00 kn odbije od dosuđenog troška). Kako je već dosuđen iznos od 199.946,97 kuna, trebalo je tužitelju dosuditi i daljnji iznos od 54.000,00 kuna.

Zbog iznesenog žalba tuženika odbijena je kao neosnovana a prvostupanjska presuda potvrđena u točki 1. njene izreke temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, a žalba tužitelja prihvaćena i prvostupanjska presuda preinačena u točki 2. njene izreke, temeljem odredbe članka 373. stavak 3. ZPP-a.

Nakon donošenja ove drugostupanjske odluke, trebalo je donijeti i odluku o troškovima postupka temeljem vrijednosti predmeta spora te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rada odvjetnika ("Narodne novine", broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14 i 118/14), u skladu sa odredbom članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a.

Tužitelj je uspio u sporu 100% te mu stoga pripada slijedeći parnični trošak: sastav odštetnog zahtjeva 5.000,00 kuna, sastav tužbe s prijedlogom za osiguranje 5.000,00 kuna, ročišta od 13. rujna 2016., 23. ožujka 2017., 8. svibnja 2017., 28. studenog 2017., 27. travnja 2018., 17. svibnja 2018., 11. travnja 2019. i 19. studenog 2019. svako po 5.000,00 kuna, zatim podnesci u skladu sa Tarifnim brojem 8/1 Tarife za sastav podnesaka od 28. rujna 2016., 16. siječnja 2018. i 26. ožujka 2019. te 25. listopada 2019. svako po 5.000,00 kuna, te temeljem Tarifnog broja 8/3 Tarife za podneske od 23. ožujka 2017., 8. svibnja 2017. i 14. lipnja 2017. svaki po 500,00 kuna ili sveukupno 71.500,00 kuna. Ovaj iznos treba uvećati za 25% PDV-a tj. za 17.875,00 kuna, dakle ukupno 89.375,00 kuna, kojem iznosu treba dodati iznos predujma od 6.000,00 kuna i 62,50 kuna, te sastav žalbe 1.562,50 kuna, sveukupno 97.000,00 kuna. Zatim, ovom iznosu treba pridodati i pristojbu za tužbu u iznosu od 3.200,00 kuna, pristojbu za privremenu mjeru od 1.200,00 kuna i pristojbu za presudu u iznosu od 1.175,00 kuna, te pristojbu za žalbu 1.762,00 kuna ili sveukupno parnični trošak tužitelja iznosi 104.337,00 kuna.

Kako je žalba tuženika osnovana u odluci o parničnom trošku to je prvostupanjska presuda preinačena u točki 3. njene izreke temeljem odredbe članka 380. točka 3. u svezi sa člankom 166. stavka 2. ZPP-a.

U Splitu 21. siječnja 2021.

Predsjednica vijeća:

Andrea Boras Ivanišević, v. r.