Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-1895/2020-4

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Marije Šimičić kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i Verice Franić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. S. K., OIB: …, Z., i 2. Z. K., OIB: …, Z., oboje zastupani po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., protiv tuženika R. S. S. J. e., OIB: ., Republika Austrija, zastupanog po punomoćnicima M. B., M. M., M. L., J. N. N. i L. C., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu B. & p. d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tužitelj pod 1. i 2. protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 139 P-6582/14-54 od 10. srpnja 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 21. siječnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja 1. S. K. i 2. Z. K. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 139 P- 6582/14-54 od 10. srpnja 2020.

Odbija se zahtjev tužitelja 1. i 2. za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Utvrđuje se ništetnim Javnobilježničko očitovanje poslovni broj OU-1573/2006. od 28. srpnja 2006., Javnog bilježnika B. J. iz Z., u kojemu je sadržan Ugovor o jednokratnom kreditu broj računa … od 20. srpnja 2006. godine, te se nalaže zemljišno knjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu u zk.ul. br. 35935 k.o. G. brisanje upisa založnog prava upisanog u postupku poslovni broj Z- 52071/2006 od 28. srpnja 2006.

2. Utvrđuje se da je svaka strana dužna vratiti drugoj ono što je primila po osnovi sklopljenog pravnog posla pred Javnim bilježnikom B. J. iz Z., u kojemu je sadržan Ugovor o jednokratnom kreditu broj računa ….. od 20. srpnja 2006.“

Odlukom o trošku naloženo je tužiteljima naknaditi tuženiku iznos od 27.812,50 kuna, dok je zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbijen kao neosnovan.

Žale se tužitelji 1. S. K. i 2. Z. K. pobijajući prvostupanjsku presudu u cijelosti i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači odnosno ukine. Zatražili su i trošak žalbenog postupka.

Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelja 1. i 2. protiveći se svim žalbenim navodima i s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana. Zatražio je i trošak odgovora na žalbu.

Žalba nije osnovana.

U pobijanoj presudi nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a koju povredu ističu žalitelji, budući da ta odluka sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud po svom slobodnom sudačkom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno, svih dokaza zajedno kao i rezultata cjelokupnog postupka (članak 8. ZPP-a).

Iz spisa je vidljivo da je prvostupanjski sud upravo tako postupio u ovom predmetu.

Neosnovano se u žalbi tvrdi da je u postupku učinjena bitna povreda iz stavka 1. članka 354. u vezi s člankom 264. ZPP-a, time što nije proveden dokaz saslušanjem stranaka odnosno drugotužiteljice. To zbog toga jer sporne činjenice važne za odluku sud može utvrđivati i saslušanjem stranaka i to onda kada nema drugih dokaza ili kada unatoč izvedenim drugim dokazima ustanovi da je to potrebno za utvrđenje važnih činjenica.

U ovom predmetu izvođenje dokaza saslušanjem drugotužiteljice u svrhu dokazivanja nije bilo potrebno jer su odlučne činjenice utvrđene na temelju drugih dokaza.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim Javnobilježničkog očitovanja i utvrđenja da je svaka stanka dužna vratiti ono što je primila po osnovni pravnog posla sklopljenog pred javnim bilježnikom pri čemu tužitelji tužbeni zahtjev temelje na tvrdnji da je ništetan Ugovor o jednokratnom kreditu, a posljedično tome i javnobilježničko očitovanje kao akcesoran pravni posao i to iz razloga što tuženik, kao kreditna institucija Republike Austrije., nije imao odobrenje Hrvatske narodne banke za rad u Republici Hrvatskoj, pa da je sklapanje ovih pravnih poslova protivno prisilnim propisima Republike Hrvatske, te iz razloga što je došlo do nesporazuma.

U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je tuženik R. S. S. J. W. e. trgovačko društvo sa sjedištem u Republici Austriji te da nikad nije imao odobrenje Hrvatske narodne banke za poslovanje na području Republike Hrvatske, dok u Republici Austriji ima koncesiju za obavljanje kreditnih poslova,

- da je ugovor sklopljen u Republici Austriji, u sjedištu tuženika kao ponuditelja, sve sukladno članku 252. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO), gdje tuženik ima ovlaštenje obavljati kreditne poslove temeljem valjanog odobrenja nadležnog austrijskog tijela,

- da je tuzemnim primateljima kredita izričito dozvoljeno sklapanje ugovora o kreditu sa stranim kreditnim institucijama, a prema odredbi članka 28. stavka 3. Zakona o deviznom poslovanju („Narodne novine“, broj 36/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 133/09, 145/10 I 76/13),

- da je isplata kredita izvršena u Austriji,

- da Hrvatska narodna banka smatra da banka koja ima sjedište na području Republike Austrije ili SR Njemačke, odnosno druge države članice Europske unije ne mora imati odobrenje Hrvatske narodne banke za zaključenje ugovora o kreditu s državljaninom Republike Hrvatske, a niti Hrvatska narodna banka mora dati svoje odobrenje da bi se na temelju takvog ugovora o kreditu zaključenog u stranoj državi moglo zasnovati založno pravo na nekretninama korisnika kredita, odnosno založnih dužnika koji su državljani Republike Hrvatske ako je nakon sklapanja ugovora o kreditu sačinjena javnobilježnička isprava kao ovršna isprava,

- da u razdoblju od 2000. - 2013. zaduživanje hrvatskih građana u inozemstvu nije bilo zabranjeno,

- da čak i slučaju da je pobijani ugovor sklopljen u Republici Hrvatskoj takav ugovor ne bi bio ništetan budući da takva posljedica nije propisana, niti Zakonom o bankama, niti Zakonom o kreditnim institucijama („Narodne novine“, broj 159/13, 19/15 i 102/15) sve do 30. rujna 2015. kada je takva posljedica propisana Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (za one pravne odnose nastale nakon njegovog stupanja na snagu) dok je Ugovor o jednokratnom kreditu sklopljen 2006.,

- da u konkretnom slučaju ne dolazi do primjene Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom („Narodne novine“, broj 72/17, dalje u tekstu: Zakon o ništetnosti),

- da ovo stoga što se isti Zakon primjenjuje na ugovore o kreditu s međunarodnim obilježjem između dužnika i neovlaštenih vjerovnika sklopljene u Republici Hrvatskoj (članak 1. stavak 1.), te na druge pravne poslove sklopljene u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenih vjerovnika koji su nastali kao posljedica ili se temelje na ugovoru o kreditu s međunarodnim obilježjem iz stavka 1. ovoga članka (članak 1. stavak 2.), dok je predmetni Ugovor o jednokratnom kreditu sklopljen u Republici Austriji,

- da je osim toga presudom Suda Europske unije broj C-630/17 od 14. veljače 2019. odlučeno da članak 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje u tekstu: UFEU) treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice učinak kojega je, između ostalog, to da su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika sa sjedištem u drugoj državi članici koji ne raspolažu odobrenjem koje nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinu državnom području ništetni od dana svojeg sklapanja, čak i ako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa,

- da iz navedene odluke Suda Europske unije proizlazi da je Ugovoru o funkcioniranju Europske unije protivna odredba članka 10. stavka 1. Zakona o ništetnosti ugovora kojom je propisano je da su ništetni ugovori o kreditu s međunarodnim obilježjima koji su sklopljeni u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenih vjerovnika i prije stupanja na snagu toga Zakona (pri čemu je neovlašteni vjerovnik pravna osoba koja je ugovorom o kreditu s međunarodnim obilježjem odobrila kredit dužniku, a na dan sklapanja ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem ima upisano sjedište izvan Republike Hrvatske i nudi ili pruža usluge odobravanja kredita u Republici Hrvatskoj, iako za pružanje tih usluga ne ispunjava uvjete propisane posebnim propisom, odnosno ne raspolaže propisanim odobrenjima i/ili suglasnostima nadležnih tijela Republike Hrvatske),

- da se stoga navedeni članak 10. stavak 1. Zakona o ništetnosti u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti sve i da je predmetni Ugovor o jednokratnom kreditu sklopljen u Republici Hrvatskoj,

- da je javnobilježnička isprava - Očitovanje javnog bilježnika B. J. iz Z. broj OU- 1573/2006 od 28. srpnja 2006. sastavljen sukladno člancima 2. i 54.-58. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“, broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16, dalje u tekstu: ZJB),

- da iz sadržaja Očitovanja proizlazi obveza da se osnuje založno pravo za korist tuženika radi osiguranja tražbine iz ugovora o kreditu i da je prvotužitelj kao vlasnik nekretnine izričito na to pristao, a takvu obvezu prvotužitelj je preuzeo Ugovorom o jednokratnom kreditu temeljem kojeg je sastavljena založna isprava,

- da su u cijelosti bile ispunjene sve pretpostavke za zasnivanje založnog prava na nekretnini,

- da među strankama nije postojao nesporazum o pravnoj naravi predmetnog ugovora ili o kojem bitnom sastojku tog pravnog posla.

Slijedom takvih utvrđenja, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da Ugovor o jednokratnom kreditu nije ništetan, jer poslovanje tuženika nije bilo protivno bilo kojem prisilnom propisu Republike Hrvatske, kao i da kod sklapanja Ugovora nije došlo do nesporazuma ugovornih strana. Također, da ne postoji bilo koji razlog za ništetnost Javnobilježničkog očitovanja od 28. srpnja 2006., pa time nema ni osnove da svaka strana vrati ono što je primila na temelju ništetnog pravnog posla (prema članku 323. ZOO-a).

Iznijeta utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud i isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tužitelja.

I po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je Ugovor o otplati kredita sklopljen u Republici Austriji u mjestu, a što proizlazi iz samog ugovora.

To stoga što se radilo o distancijskom sklapanju ugovora, pa se u smislu odredbe iz članka 252. stavka 2. ZOO-a mjesto sklapanja ugovora smatra mjesto u kojem je ponuditelj imao sjedište u trenutku davanja ponude tj. u ovom slučaju Republika Austrija.

S obzirom da je ugovor o kreditu sklopljen u Republici Austriji, to tuženiku u smislu tada važećeg Zakona o bankama („Narodne novine“, broj 84/02, 141/06 i 117/08), za slučaj u kojem kao strana kreditna institucija kreditira hrvatske državljane na njihov zahtjev, nije trebalo odobrenje Hrvatske narodne banke, pa zbog toga ugovor nije ništetan. Pritom je za napomenuti da se cjelokupna obrada kredita, kao i potpisivanje te isplata iznosa kredita odvijala u sjedištu tuženika u Republici Austriji u okviru njegovog redovnog poslovanja, dok tužitelji nisu dokazali svoje tvrdnje o djelovanju tuženika na području Republike Hrvatske putem posrednika u smislu odredbe članka 219. ZPP-a, pa ih je prvostupanjski sud ispravno smatrao nedokazanim.

Inače, pravilno prvostupanjski sud cijeni da u smislu odredbe članka 322. stavka 2. ZOO-a ugovor o kreditu ne bi bio ništetan čak i da je sklopljen u Republici Hrvatskoj, jer je ugovor valjan i ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani.

Međutim, iako je sklapanje takvih ugovora bilo zabranjeno stranim bankarskim institucijama koje nisu imale odobrenje za pružanje takvih usluga u Republici Hrvatskoj, takvi ugovori nisu ništetni jer ta posljedica nije propisana niti Zakonom o bankama niti Zakonom o kreditnim institucijama („Narodne novine“, broj 159/13, 19/15 i 102/15) sve do 30. rujna 2015., kada je takva posljedica propisana Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (zaključak br. 3, sa sastanka predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 11. i 12. travnja 2016. u Šibeniku).

Nadalje, suprotno shvaćanju tužitelja prvostupanjski sud je pravilno izuzeo iz primjene nacionalnu normu protivnu europskom pravu i primijenio europsko pravo. Naime, dana 14. veljače 2019. Sud Europske unije donio je presudu u predmetu C-630/2017 kojom se izričito utvrđuje kako je Zakon o ništetnosti kojim se propisuje ništetnost ugovora o kreditu sklopljenih prije donošenja predmetnog zakona protivan članku 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Osim toga, Zakon o ništetnosti ukinut je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-3678/2017. od dana 3. studenoga 2020.

Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda i kako je sporno očitovanje u odnosu na tužitelje sastavljeno suglasno ZJB.

Budući se ne radi o ništetnim pravnim poslovima i na temelju kojih je valjano upisano založno pravo u smislu odredbe članka 269. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, dalje u tekstu: OZ), to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Odluka o troškovima postupka je ispravna jer je utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a u svezi odredbe članka 155. ZPP-a.

Slijedom navedenog kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zahtjev tužitelja pod 1. i 2. za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je pozivom na odredbu članka 166. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a, jer nisu uspjeli sa svojom žalbom.

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na žalbu u okolnostima iz odredbe članka 155. ZPP-a.

U Splitu 21. siječnja 2021.

Predsjednica vijeća:

Marija Šimičić