REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

-

Broj: I Kž 711/2020-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog D. L. zbog kaznenih djela iz članka 154. stavka 2. i članka 179.a Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 23. rujna 2020. broj Kv I-56/2020-6 (K-20/2016), u sjednici održanoj 20. siječnja 2021.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba osuđenog D. L. i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom je, na temelju članka 498. stavka 5. u vezi sa stavkom 1. točka 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), prihvaćen zahtjev osuđenog D. L. za preinačenjem pravomoćne presude bez obnove kaznenog postupka te je preinačena u odluci o kazni pravomoćna presuda koju čine presuda Županijskog suda u Varaždinu od 17. svibnja 2017. broj K-20/2016-59 i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 28. veljače 2018. broj I Kž-487/2017-4 te je osuđeni D. L. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i tri mjeseca, u koju jedinstvenu kaznu mu je, na temelju odredbe članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme lišenja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 25. veljače do 18. svibnja 2016.

Protiv te presude žalbu je podnio osuđeni D. L. po branitelju, odvjetniku M. K., zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu „na način da izrekne blažu osudu i/ili uvjetne osude u skladu sa čl. 57. KZ/11.“

I Kž 711/2020-4

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Pobijajući odluku o kazni, osuđeni D. L. u žalbi tvrdi da nove okolnosti koje su utvrđene u postupku pokrenutom u povodu izvanrednog pravnog lijeka – da su se osuđeni D. L. i žrtva P. H. pomirili i da sada žive u izvanbračnoj zajednici i zajedničkom domaćinstvu te da sada zajedno skrbe o njihovo dvoje maloljetne djece – predstavljaju „naročito izražene olakotne okolnost“ koje su „u većoj mjeri trebale utjecati na vrstu i visinu izrečene sankcije, pošto je kazneno djelo očito izoliran slučaj u njihovom zajedničkom životu i evidentno posljedica mladosti osuđenika i nemogućnosti da se nosi sa problemima koje donosi sukob u zajedničkom životu“ te „da su osuđenik i žrtva uspostavili skladnu bračnu zajednicu“ pa da „nema smisla da se dugotrajnom zatvorskom kaznom obitelj razdvaja, pogotovo što bi žrtva dugo vremena morala sama u inozemstvu brinuti o zajedničkom mlljt. djeci“.

Međutim, podnositelj zahtjeva ispušta iz vida da je on pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Varaždinu od 17. svibnja 2017. broj K-20/2016-59 i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 28. veljače 2018. broj I Kž-487/2017-4, bio proglašen krivim i zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 1. i s člankom 153. stavkom 1. te člankom 152. stavkom 1. KZ/11. za koje mu je, na temelju odredbe članka 154. stavak 2. KZ/11., a uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točka 3. KZ/11. – dakle, već tada uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne – bila utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine (iako je za to djelo člankom 154. stavkom 2. KZ/11. bila propisana najmanja mjera kazne zatvora od tri godine), a prilikom utvrđivanja pojedinačnih kazni za oba počinjena kaznena djela otegotnim mu je bila cijenjena ranija osuđivanost.

Kad se, uz izneseno, imaju na umu i način počinjenja te težina kaznenog djela iz članka 179.a KZ/11. zbog kojeg je osuđeni D. L. proglašen krivim pod točkom 2. izreke navedene prvostupanjske presude te kada se, uz sve olakotne okolnosti već istaknute u pravomoćnoj presudi, uzmu u obzir i ove nove okolnosti na koje osuđenik upire zahtjevom za obnovu i na kojima ustraje u žalbi, jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i tri mjeseca iz pobijane presude ukazuje se, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, primjerenom kako počinjenim djelima u njihovoj ukupnosti, tako i ličnosti počinitelja te pogodnom da ostvari i svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 – izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo. Pritom, s obzirom na sve istaknute okolnosti, nema mjesta niti primjeni instituta djelomične uvjetne osude iz članka 57. KZ/11., a niti zakonskih uvjeta za izricanje uvjetne osude iz članka 56. KZ/11. koju predlaže osuđenik.

Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih osuđenik pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka

I Kž 711/2020-4

476. stavka 1. ZKP/08. na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. žalba osuđenog D. L. odbijena kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

Zagreb, 20. siječnja 2021.

Predsjednik vijeća:

Vesna Vrbetić, v. r.