REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 61 Pž-5442/2020-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ivana Mlinarić, u pravnoj stvari tužitelja B. d.o.o., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik V. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. P. B. d.d., Z., OIB ..., radi izdavanja brisovnog očitovanja, eventualno trpljenja upisa, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2110/2020 od 9. prosinca 2020., 20. siječnja 2021.

r i j e š i o  j e

Uvažava se tužiteljeva žalba i ukida rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2110/2020 od 9. prosinca 2020., i predmet vraća tom sudu na daljnji postupak.

Obrazloženje

Trgovački sud u Zagrebu se rješenjem poslovni broj P-2110/2020 od 9. prosinca 2020. oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovom predmetu (točka I. izreke), te je odredio da se predmet ustupa Općinskom sudu u M., kao stvarno i mjesno nadležnom sudu (točka II. izreke).

Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka s prijedlogom da se ono ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu s uputom da, kao stvarno i mjesno nadležni sud, nastavi s postupkom dostavom tužbe na odgovor tuženiku.

Žalba je osnovana.

Ispitavši pobijano rješenje na temelju odredaba članka 365. u vezi s odredbom članka 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio kako ono nije pravilno niti zakonito.

Žalitelj osnovano ističe kako je prilikom donošenja pobijanog rješenja prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe članka 34.b točke 1. ZPP-a što je u konkretnom slučaju utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja. Tim je odredbama propisano da trgovački sudovi u parničnom postupku u prvom stupnju sude u sporovima između pravnih osoba, u sporovima između pravnih osoba i obrtnika; u sporovima između obrtnika, ako se radi o sporu u vezi s njihovom djelatnošću, osim ako nije riječ o sporovima u kojima prema ovom Zakonu uvijek sude općinski sudovi (članak 34. stavak 1.), odnosno ako nije riječ o sporovima za koje je zakonom utvrđena nadležnost nekoga drugog suda. Prema odredbi članka 34. stavka 2. ZPP-a, općinski sudovi sude u prvom stupnju, osim sporova iz članka 34. stavka. 1. ZPP-a, i u svim drugim sporovima iz čl. 1. toga Zakona koji nisu u prvostupanjskoj nadležnosti trgovačkih ili kojih drugih sudova.

Iz sadržaja citirane odredbe članka 34.b točke 1. ZPP-a proizlazi da kada se radi o sporu između pravnih osoba, za nadležnost trgovačkog suda je bitan personalni kriterij te nije odlučno radi li se o sporu u vezi s djelatnošću stranaka, kao što to osnovano ističe žalitelj (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Gr1 45/2019 od 29. svibnja 2019.). Dakle, s obzirom na sadržaj citirane zakonske odredbe, kada se radi o sporu između pravnih osoba tada je stvarno nadležan trgovački sud neovisno o tome radi li se o sporu u vezi s djelatnošću tih pravnih osoba. Naime, iz sadržaja citirane zakonske odredbe jasno proizlazi kako uvjet da se radi o sporu u vezi s djelatnošću stranaka treba biti ispunjen samo u situaciji kada su u sporu obrtnici, ali ne i u situaciji kada su u sporu pravne osobe.

U konkretnom slučaju su obje parnične stranke pravne osobe (trgovačka društva) pa se nesporno radi o sporu između pravnih osoba. Osim toga, iz spisa u bitnome proizlazi kako je 24. studenoga 2020. tužitelj podnio tužbu u kojoj je, u skladu s odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a, eventualno kumulirao dva tužbena zahtjeva: 1) prvi (glavni) tužbeni zahtjev za izdavanje brisovnog očitovanja podobnog za upis brisanja založnog prava (hipoteke) na tužiteljevoj nekretnini pobliže opisanoj u tom dijelu tužbenog zahtjeva i 2) drugi (eventualni) tužbeni zahtjev na trpljenje brisanja založnog prava (hipoteke) na tužiteljevoj nekretnini pobliže opisanoj u tom dijelu tužbenog zahtjeva. Dakle, radi se o sporu radi izdavanja brisovnog očitovanja podobnog za upis brisanja založnog prava (hipoteke) na tužiteljevoj nekretnini, podredno radi trpljenja brisanja založnog prava (hipoteke) na tužiteljevoj nekretnini. Stoga, a s obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva i činjenice na kojima se on temelji, nije riječ niti o jednom o sporu iz članka 34. stavka 1. ZPP-a u kojem prema odredbama Zakona o parničnom postupku uvijek sude općinski sudovi, niti o sporu za koji je zakonom utvrđena nadležnost nekoga drugog suda. Zbog toga žalitelj osnovano ističe kako je trgovački sud nadležan za postupanje u ovom predmetu, a ne općinski sud kao što je to pogrešno utvrdio prvostupanjski sud. Budući da se tuženikovo registrirano sjedište nalazi u Zagrebu, to je, u skladu s odredbom članka 6. točkom IX. Zakona o područjima i sjedištima sudova („Narodne novine“ broj 67/18) u vezi s odredbom članka 48. stavka 1. ZPP-a, općemjesno nadležan Trgovački sud u Zagrebu. Osim toga, nadležnost toga suda je u konkretnom slučaju i ugovorena člankom 15.1. Sporazuma br. 25/08 o zasnivanju založnog prava na nekretnini radi osiguranja 4. veljače 2008. (list 33.-38. spisa) na koji se tužitelj poziva u tužbi i koji je dostavio uz tužbu u skladu s odredbama članka 70. ZPP-a.

Uzevši u obzir navedeno valjalo je, na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a, uvažiti žalbu i ukinuti pobijano rješenje, te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na daljnji postupak.

Zagreb, 20. siječnja 2021.

Sudac

Ivana Mlinarić, v.r.