REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 78 Pž-3440/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja i Lenke Ćorić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. P. T., D., OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. R., M. B. i J. R. u P., protiv tuženika R. H., OIB …, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, radi priznanja prava vlasništva nekretnina, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-135/2018-5 od 12. travnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-135/2018-5 od 12. travnja 2019. u dijelu točke 1. njene izreke, prema kojemu je tužena R. H., OIB … dužna priznati tužitelju Ž. P. T., D., T. kralja T. 5, OIB … pravo vlasništva kč. br. ... šuma u M. brdu sa 6 j. 180 čhv (35175 m2) upisano u zk. ul. br. ... k.o. V., što će u protivnom zamijeniti ova presuda, sve u roku 15 dana, te u točki 2. njene izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-135/2018-5 od 12. travnja 2019. u dijelu točke 1. njene izreke kojim se nalaže tuženiku izdavanje valjane tabularne isprave, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev da mu tuženik plati trošak pristojbe za odgovor na žalbu.

Obrazloženje

Presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-135/2018-5 od 12. travnja 2019. utvrđeno je tužiteljevo vlasništvo nekretnine te naloženo tuženiku izdati mu tabularnu ispravu (točka 1. izreke presude), a tuženiku je naloženo platiti tužitelju trošak parničnog postupka (točka 2. izreke presude). U obrazloženju presude prvostupanjski sud navodi kako je tužitelj u poštenom i neprekidnom posjedu nekretnine najmanje od 1961. godine, kada je obavljena revizija katastarskih podataka od strane Područnog ureda za katastar, te kako je 1972. u novoj reviziji tužitelj ponovo upisan kao posjednik. Smatra kako je tužitelj stekao vlasništvo dosjelošću, primjenom čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZVDSP), te da je dosjelošću stekao posjed prije nego što se tuženik upisao kao vlasnik 2006. Pri tome ukazuje kako je pojam „društvenog vlasništva“ brisan Ustavom Republike Hrvatske iz 1991. godine, te da je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-374/1998 od 12. siječnja 2000. ukinuta odredba čl. 16. st. 1. Zakona o šumama („Narodne novine“ broj: 52/90, 5/91, 9/91, 61/91, 26/93 i 76/93; dalje: ZŠ). Ujedno navodi i kako se, suprotno navodima tuženika, u stjecanje vlasništva dosjelošću računa i razdoblje prije donošenja navedene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, odnosno i razdoblje prije 12. siječnja 2000.

Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra kako se pitanje stjecanja prava vlasništva može urediti samo zakonom, a ne i Ustavom, te da su za stjecanje vlasništva na šumama bitne odredbe Zakona o šumama. Dakle, prema mišljenju tuženika, pravo na stjecanje vlasništva dosjelošću na šumi moglo je početi teći tek nakon donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, odnosno od 12. siječnja 2000., pa tužitelj nije mogao steći vlasništvo dosjelošću kako to smatra prvostupanjski sud. Predlaže presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova tuženiku, podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na žalbu tužitelj osporava navode tuženika, ukazuje kako nije sporno poštenje i neprekidni posjed tužitelja od 1961. godine, te predlaže odbiti žalbu uz naknadu troškova odgovora.

Žalba je djelomično osnovana.

Pobijana presuda ispitana je temeljem odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

U ovom predmetu sporno je samo pitanje primjene materijalnog prava, odnosno da li je tužiteljica stekla vlasništvo šume dosjelošću tako što je istu koristila nesmetano još od 1961. godine, ili, kako to tvrdi tuženik, rok za dosjelost počinje teći tek nakon donošenja gore navedene odluke Ustavnog suda 12. siječnja 2000., kao i pitanje da li je tuženik dužan izdati tužitelju valjanu tabularnu ispravu.

Prilikom utvrđivanja dosega odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-374/1998 od 12. siječnja 2000., kojom je ukinuta odredba čl. 55. st. 2. ZŠ-a, valja primijeniti odredbu čl. 53. st. 2. i čl. 55. st. 2. tada važećeg Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 99/99, dalje: Ustavni zakon). Prema čl. 55. st. 2. Ustavnog zakona ukinuta odredba nekog zakona prestala je važiti danom objave odluke Ustavnog suda, dok prema čl. 55. st. 2. Ustavnog zakona svatko kome je pojedinačnim aktom utemeljenim na toj odredbi povrijeđeno kakvo pravo, može tražiti izmjenu tog akta, u skladu s odredbama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu.

Drugim riječima, ukidanje pojedine odredbe kao neustavne ima retroaktivan učinak, te se odnosi i na vrijeme prije formalnog prestanka njenog važenja (dan odluke Ustavnog suda). Stoga se, suprotno mišljenju tuženika, u rok za stjecanje vlasništva dosjelošću računa i vrijeme prije 12. siječnja 2000., pri čemu nije sporno da je tužitelj u poštenom i nesmetanom posjedu nekretnine najmanje od 1961., dok je tuženik upisan kao vlasnik nekretnine 2006. godine.

U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-291/2014-2 od 18. travnja 2018., taj je sud odgovorio na revizijsko pitanje na slijedeći način: „Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09; dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud Republike Hrvatske naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

Pri tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske naveo i kako se o tom pitanju već ranije izjasnio Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda, primjerice: Gashi protiv Hrvatske po zahtjevu broj 32457/05, Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10, u kojima je zauzeto slijedeće pravno shvaćanje:

„U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.“

Prema mišljenju ovog suda, tužiteljev je posjed bio zakonit, istinit i pošten najmanje od 1961. godine. Naime, prema odredbama ZVDSP-a, posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja, posjed je istinit ako nije pribavljen silom, prijetnjom ili potajice ili pak zloupotrebom povjerenja, a pošten ako posjednik koji ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed s time da poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada (čl. 18. ZVDSP-a).

Tužitelja je, kao posjednika nekretnine, 1961. godine upisalo tijelo javne vlasti (Područni ured za katastar Bjelovar), i to u postupku revizije katastarskih podataka, nakon provjere stvarnog stanja i isprava, temeljem kojega je izrađen i katastarski operat, a 1972. godine, u postupku nove revizije, upisan je isti posjednik.

Stoga je, u odnosu na tuženika čije je tijelo javne vlasti izvršilo upis posjeda tužitelja u službene evidencije, tužitelj zakonit, savjestan i istinit posjednik, jer u protivnom tijelo te iste javne vlasti ne bi izvršilo predmetni upis.

Pri tome se ukazuje kako zakonit, savjestan i istinit posjednik stječe vlasništvo nekretnine dosjelošću nakon proteka roka od 10 godina (čl. 159. st. 2. ZVDSP-a), odnosno 20 godina prema čl. 159. st. 4. ZVDSP-a, a tužitelj je oba navedena uvjeta ispunio. Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, žalba je odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu kojim tužitelj traži priznanje prava vlasništva.

U odnosu na obvezu izdavanja tabularne isprave, ovaj sud ukazuje kako je tužitelj stekao nekretninu dosjelošću, dakle temeljem zakona, kao jednog od načina stjecanja vlasništva prema odredbi čl. 114. ZVDSP-a. Tabularna isprava, kao očitovanje volje upisanog vlasnika (ovdje tuženika) usmjerene na to da njegovo vlasništvo pređe na stjecatelja (ovdje tužitelja) izdaje se samo kod stjecanja vlasništva temeljem pravnog posla, ali ne i u slučaju kada se vlasništvo stječe temeljem zakona.

Stoga je tužiteljev zahtjev za izdavanje tabularne isprave odbijen kao neosnovan. No, kako je izdavanje tabularne isprave u konkretnom slučaju samo dio glavnog zahtjeva, to nije utjecalo na odluku o troškovima postupka u smislu čl. 154. ZPP-a, jer se tužbeni zahtjev prvenstveno odnosi na priznanje prava vlasništva.

U obrazloženju odluke o troškovima (točka 2. izreke presude) prvostupanjski je sud primijenio odredbe čl. 154. i čl. 155. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 i 157/13) i Tarifu sudskih pristojbi. Kako žalitelj ne ukazuje da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio neku od zakonskih odredbi, niti je takva povreda utvrđena ispitivanjem odluke po službenoj dužnosti, žalba je i u tom dijelu neosnovana.

Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu je odbijen kao neosnovan, s obzirom na to da troškovi odgovora na žalbu nisu bili neophodni za okončanje ove parnice jer bi odluka ovog suda bila jednaka i u slučaju da odgovor nije podnesen.

Zagreb, 20. siječnja 2021.

Predsjednica vijeća

Dubravka Matas