REPUBLIKA HRVATSKA

REPUBLIKA HRVATSKA Općinski sud u Splitu

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

21000 Split

P-2929/2020

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Mislavu Polić,kao sudu pojedincu , u pravnoj stvari tužitelja 1. Z. B.1, iz S., OIB: …, 2. Z. B.2 iz S. OIB: …, 3. G. B. iz S, OIB: …, 4. M. B.1 iz D. ,OIB: … , svi zastupani po pun. V. K. , odvjetnici u S., naspram tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: …, zastupana po z. z. Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja i ispravka uknjižbe, nakon zaključene glavne rasprave dana 2. studenoga 2020.g. po objavi presude dana 20. siječnja 2021.g.,

p r e s u d i o j e :

Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi :

"1. Utvrđuje se da su tužitelji spram tužene RH, stekli pravo suvlasništva realnog dijela nekretnine označene kao čest. zem. 6014/1, pašnjak Z. U. 2429 K.O. D. koji dio ima površinu od 10266 m2, a koji je u Vještvu od 11.08.2008.g. izrađenom za potrebe ovog postupka (ex IP- 476/06) od strane sudskog vještaka za geodeziju A. Z. , označen slovima A-V-U-T-Š-S-R-P-O-N- M-L-K-J-I-H-G-F-E-Z-C-B-A i to tužitelji: ad 1. Z. B.1, OIB: … i ad 4. M.B.1, OIB: …, svaki za po 2/12 dijela, dok su tužitelji ad 2. Z.B.2, OIB: … i ad 3. G.B., OIB: …, stekli pravo suvlasništva naprijed opisanog realnog dijela nekretnine označene kao čest.zem.6014/1 K.O. D., svaki za po 1/12 dijela.

2. Ovlašćuju se tužitelji da na temelju ove presude, a po provedenoj parcelaciji nekretnine označene kao čest. zem.6014/1, pašnjak, Z. U. 2429 K.O. D., u zemljišnoj knjizi za K.O.D. zatraže i postignu uknjižbu prava suvlasništva nekretnine koja će se formirati od realnog dijela čest. zem. 6014/1 K.O. D., koji dio ima površinu od 10266 m2, a koji je u Vještvu od 1.08.2008.g. izrađenom za potrebe ovog postupka (ex IP-476/06) od strane sudskog vještaka za geodeziju A. Z. , označen slovima A-V-U-T-Š-S-R-P-O-N- M-L-K-J-I-H-G-F-E-Z-C-B-A i to tužitelji: ad 1. Z.B. 1 , OIB: … , ad 4. M.B.1, OIB: … , svaka za po 2/12 dijela, a tužitelji ad 2. Z.B.2 , OIB: … , i ad 3. G.B. , OIB: …, svaki za po 1/12 dijela, uz istovremeni izbris prava suvlasništva te novoformirane čestice s imena tužene Republike Hrvatske za ½ dijela.

3. Dužna je tužena u roku od 15 dana naknaditi tužiteljima troškove ovoga postupka u iznosu od 40.775,00 kuna."

O b r a z l o ž e n j e:

Tužitelji su podnijeli tužbu protiv tuženika u kojoj navode da je nekretnina označena kao čest. zem. 6014/1 Z. U. 125 K.O. D. uknjižena kao općenarodna imovina,a kao organ upravljanja da je upisan M. o. D. . Ova uknjižba da ne odgovara stvarnom pravu vlasništva, jer da su tužitelji stvarni vlasnici i posjednici. Navode da su zatražili od općine D. priznanje činjenice prava vlasništva , koja da je sa njima sklopila ugovor o stjecanju prava vlasništva dosijelošću .Kako taj ugovor od 09. lipnja 2005.g. nije podoban za uknjižbu prava vlasništva to da su se sukladno čl.186 a obratili Općinskom državnom odvjetništvu za mirno rješenje spora, što isto nije prihvatilo pa da su podnijeli tužbu radi utvrđenja da je pogrešna uknjižba na nekretnini označenoj kao čest. zem. 6014/1 Z. U. 125

K.O.D. na ime općenarodna imovina .

U odgovoru na tužbu tužena se usprotivila tužbi, te istakla da je pravno irelevantan Ugovor o stjecanju prava vlasništva dosijelošću od 09. lipnja 2005.g., te da tužitelji moraju dokazati da su bili u posjedu predmetne nekretnine 40 godina prije 6. travnja 1941.g., odnosno ako je njihov posjed istinit, zakonit i pošten 20 godina nakon 1991.g., a ako je pošten 40 godina nakon 1991.g.

Kako je Rješenjem Županijskog suda u Splitu od 14. studenoga 2013.g. broj: Gžx-1173/12 ukinuta prvostupanjska presuda broj: P-2991/09 od 04. travnja 2012.g., to je prvostupanjski sud u ponovljenom postupku u predmetu broj: Pst-1323/13, svojom presudom od 27.siječnja 2017.g. odbio tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja i ispravke uknjižbe, glede dijela nekretnine koji ima površinu 10.266 m2,a koji je u vještvu od 11.08.2008.g. izrađenom za potrebe ovog postupka od strane sudskog vještaka A. Z. , označen slovima, A-V-U-T-Š-S-R-P

-O-N-M-L-K-J-I-H-G-F-E-Z-C-B-A, i to tužitelji pod 1 i pod 4, svaki za po 2/12 dijela, a tužitelji pod 2 i 3 da su stekli pravo suvlasništva svaki za po 1/12 dijela, to je trebalo postupiti sukladno uputi Županijskog suda u Splitu iz Rješenja br. Gž-804/2017 od 31. kolovoza 2017.g. Naime, po žalbi tužitelja protiv citirane presude br. Pst-1324/13 od 27. siječnja 2017.g. Županijski sud u Splitu je rješenjem broj: Gž-804/2017 od 31. kolovoza 2017.g. ponovno ukinuo naznačenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje pred drugim sucem. Prema uputi ovoga suda prvostupanjski sud je bio dužan otkloniti povrede odredaba parničnog postupka te vodeći računa o primjedbama iz ovog ukidnog rješenja te iz ranijeg ukidnog rješenja drugostupanjskog suda br. Gžx-1173/2012 , još jednom ocijeniti sve izvedene dokaze , a nakon toga uz pravilnu primjenu materijalnog prava uz primjenu odredbi čl.7., 8. i 221.Zakona o parničnom postupku ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu, s time da se temeljem odredbe iz čl. 371. ZPP-a nova rasprava treba održati pred drugim sudcem pojedincem prvostupanjskog suda, koji će o konačnoj odluci odlučiti i o troškovima žalbenog postupka.

U dokaznom postupku sud je pregledao :

Ugovor o priznanju prava vlasništva dosjelošću od 09. lipnja 20015.g., skicu predmetne nekretnine izrađenu od G. z. u S. iz listopada 2004.g., izvadak iz katastra zemljišta od 03. kolovoza 2004.g., izvadak iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu, povijesni izvadak iz zemljišne knjige, Rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika A. Š. br. O-3002/10 od 24. siječnja 2011.g., Rješenje o nasljeđivanju Kotarskog suda u Splitu br. 687/56 -26 od 30. travnja 1960.g., te izveo dokaz očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje stalnog sudskog vještaka za geodeziju A. Z. od 02. srpnja 2008.g., Zapisnike o iskazima stranaka i svjedoka tijekom cijelog postupka, i to: svjedoka M. B1. i A. B. od 02. srpnja 2009.g., svjedoka M. S. i I. B.1 od 09. veljače 2012.g.,, saslušanjem tužitelja pod 1 u svojstvu parnične stranke dana 21.3.2012.g, svjedoka M. Ć. saslušanog 15.5.2016.g. pred Zamolbenim Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, svjedoka A. B. i I. B.1 dana 7.7.2016.g., smrtovnicu br. Ost-1250/45 od 7.12.1947.g., rješenje o nasljeđivanju ovoga suda br. O-743/79 od 4.9.1979.g. i br. O-1199/02 od 1.10.2002.g., Izjave V.B. pok. I., M. Đ. pok. V., A. B. pok. V. i I. B.1 pok.V. od 6.9.2016.g. Sud je pregledao i presudu Europskog suda u predmetu“T.“,“R.“ i drugi.

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Sukladno utvrđenjima drugostupanjskog suda ovaj prvostupanjski sud je u konačnici zaključio da su na strani tužitelja ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, obzirom da su isti još u tužbi i tijekom postupka isticali da su predmetne nekretnine stekli dosjelošću, ponudivši izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka na okolnosti dugogodišnjeg, kontinuiranog i nesmetanog posjeda predmetne nekretnine, te su istakli kako su putem svojih prednika posjedovali predmetnu nekretninu dugi niz godina. Sukladno primjedbi Županijskog suda, da je prvostupanjskom presudom počinjena bitna povreda parničnog postupka obzirom da je taj sud izveo zaključak temeljem vlastitih saznanja iz drugih paničnih postupaka. Stoga je ovaj sud je temelju dokaza provedenih u ovom postupku utvrdio da je traženje tužitelja utemeljeno na zakonu i to na čl.388. st.4.Zakona o vlasništvu i drugim

stvarnimpravima(NNbr.91/96,68/98,137/99,22/00,73/00,129/00114/01,79/06,141/06,146/08,

38/09,153/09 -dalje ZV).Naime,svjedok I.B.1 je iskazao da su njegove nekretnine „u m. „ sa utuženom nekretninom sa zapadne strane i to cijelom dužinom. Stoga da mu je poznato da je utužena nekretnina bila u posjedu prednika tužitelja, od kojih se dobro sjeća njihovog djeda M. zvanog „M. Đ.“. Djed M. da je na toj nekretnini sijao pšenicu,

ječam i kukuruz te sadio krompire, a te nekretnine da su omeđene kamenim suhozidom. On da je čuvanjem blaga pazio da isto ne bi ušlo u polje pšenice i počinilo štetu. Nadalje je naveo da je djed M. najprije obrađivao ovu zemlju pomoću volova, a nakon toga konjem. Ovaj svjedok kazao je da je i on osobno sudjelovao u oranju te nekretnine, sa V. B. koji je pok. brat tužitelja pod 1 i sa suprugom tužiteljice pod 4. Nakon 1957 godine da su se te nekretnine rijeđe obrađivale, zbog poboljšanih uvjeta života, ali da su ih tužitelji nastavili koristiti na način da su kosili travu, sjekli grmlje, taklje za vinograd i skupljali su šušanj, te da je takvo stanje do danas. Prema pričanju starijih djed M. da je naslijedio te nekretnine od svoje bake, ali da nitko nikada tužitelje, niti njihove prednike nije ometao u vlasničkim i posjedovnim činima, a njima kao m. da je bilo dopušteno da napasaju stoku na tim nekretninama , a naročito za vrijeme zime kada se blago nije moglo voditi u brdo. Djed tužitelja da je doživio duboku starost te da misli da je umro negdje 1950.g. Na istom ročištu izveden je dokaz saslušanjem tužitelja pod 1 koji je naveo da utužena nekretnina nosi naziv „I.“ odnosno „K.“koja da se sastoji od 2 dijela koja da nisu fizički odvojena i to dio koji predstavlja krš, zasađen gorom, šumom i makijom, te obradivi dio koji da se sastoji od 2 doca, veći dio od 200-300 m da se i danas obrađuje dok se manji ne obrađuje. Vlasnik te nekretnine da je bio njegov pradjed G.B. rođen, a

kojega da je naslijedio njegov djed M.B.2 , zvani „M. Đ.“a koji da je rođen. Djed M. B.2 da je preminuo negdje 1950.g. a otac tužitelja I. B.2-sin M.

B.2 da je poginuo u ratu 1943.g. pa da je njegovog djeda M. naslijedila njegova majka pok. M. B. rođ., te da se ova nekretnina obrađivala sve do smrti njegove majke.

Nakon toga da se kratko vrijeme obrađivala te da je njegov pok.brat V.B., ponovno počeo obrađivati istu a nakon njegove smrti i njegova djeca. Za života djeda i pradjeda oba doca da su se obrađivala na način da se sijala pšenica, ječam, kukuruz te sadio krompir dok ja na ovom većem, kršovitom dijelu vršena sječa drva za ogrjev, kupio se šušanj za stoku ,a i blago se napasalo na tom dijelu nekretnine. Na tom kršu da se žela trava uz pomoć srpa

.Nakon smrti majke da su nju naslijedila 3 sina: on-A. B., V. B. i I. B.2 , te da su ova dva potonja u međuvremenu preminuli, a njih su naslijedili tužitelji u ovom sporu.

Utužena nekretnina da je locirana ispod sadašnje benzinske pumpe OMV na prilazu u

D., te da je prilikom izgradnje donje ceste, ista prošla djelomično preko njihove nekretnine u površini od 130 m kamenog suhozida. Od strane upravnih tijela da je isplaćena naknada za kameni suhozid, a oduzeti dio nekretnine im nije isplaćen u cijelosti jer da nisu bili uknjiženi u zemljišnim knjigama kao vlasnici. Inače cijela nekretnina da je omeđena suhozidom, osim onog dijela koji je porušen za potrebe gradnje ceste, ali oni su umijesto betonskog suhozida sagradili zidić visine 0,50 m. Dakle, njihovi prednici da su u poštenom i zakonitom posjedu još od prije 1820.g. , te da tu nekretninu kontinuirano drže sve do danas.

Njegov djed da je bio vrlo bogat čovjek, da je imao dosta nekretnina, te je za svog života iste podijelio svojim nasljednicima, tako da je utužena nekretnina pripala baš njegovom ocu,

nakon toga majci, a nakon toga njemu i njegovoj braći, odnosno njihovim nasljednicima.

U tijeku postupka i to dana 15. svibnja 2016.g. izveden je dokaz saslušanjem svjedoka M.

Ć. i to pred zamolbenim Općinskim sudom u Zagrebu. Isti je naveo da su u posjedu nekretnine danas tužitelji , a prije njih da je posjed vršio njihov otac i djed, tako da je obitelj B. u posjedu predmetnih nekretnina preko 40 godina. Posebno upitan da li zna na koji način tužitelji posjeduju predmetnu nekretninu, obzirom da je odselio u Z., ovaj svjedok je iskazao da bi godišnje provodio u D. mjesec dana i to za vrijeme školskih praznika, te da se ova nekretnina nalazi na području između D. i K., te da prema njegovim neposrednim saznanjima da su tužitelji na istoj sadili duhan, krompir i luk ali da se radi o maloj površini. NAVEO JE DA NITKO NIKADA TUŽITELJIMA NIJE KAZAO DA

NEMAJU PRAVO na navedenu nekretninu.

Svjedokinja A. B. saslušana na ročištu dana 07. srpnja 2016.g. iskazala je da joj je poznata ta nekretnina jer da je na istoj čuvala ovce , negdje 1950.g. Navela da je da je to zemljište bilo u posjedu pok. strica I. B.2 .Kako je stric I. poginuo 1943.g. oni da su često pomagali strini, kupili su sjeno, ječam, pšenicu, a na predmetnoj nekretnini strina da je sadila krompir. Ova nekretnina da je veće površine i da se naziva D.. Prema njenim saznanjima da su se djeca pok. M. B.2 za njegovoga života podijelila i ovo zemljište je u vlasništvo dobio stric I.-pokojni, otac tužitelja pod 1, a da je pok. stric I. pored sina A.

B. imao i sinove V. i I. B.1. U vrijeme ove diobe da je bila živa i strina pok. M.. Svjedok I. B.1 naveo je da je predmetna nekretnina bila u vlasništvu pok. strica I. B.2 koji da je poginuo tijekom 1943.g. pa da su oni uvijek govorili da se radi o nekretnini u vlasništvu strine M. B.2. Sjeća se da su ovu nekretninu nakon smrti strica obrađivali stričev sin V. i strina M., a pomagao bi im njegov otac pok. G. B. i stric pok. J. B.. Pretpostavlja da je ovu nekretninu pok. stric I. B.2 dobio u vlasništvo od oca mu pok. M. B.2 .Nadalje je naveo da je dio nekretnine koji se obrađivao bio manji , zapravo da se radilo o 2 manja dijela zvani “D.“, a da je ova nekretnina inače veće površine i da je omeđena jednostavnim suhozidom. Predmetnu nekretninu da nije bilo moguće obrađivati u čitavoj površini jer da se dijelom radi o kamenjaru. Naveo je da nitko od ostale djece pok. M. B.2 nije osporavao vlasništvo pok. stricu I. B.2 i pok. strini

M. B.2. Na čitavoj nekretnini da se kosila, „žela“ trava, čuvali janjci i sjekla drva. Pok. stric I. B.2 da je imao troje djece , 3 sina , A., V. i I. B.1. Djed M. da je

umro negdje 1950.g. kada je imao 92 ili 93 godine. Tim slijedom djedu, pok. M. B.2 da je bilo poznato da ovu nekretninu koriste pok. stric I. i strina M. i da se isti tome nikada nije protivio.

Iz iskaza svjedoka M. S. proizlazi da se isti sijeća da je kao dijete od 5 godina napasao kravu na nekretnini tzv. B. d., a koju da je posjedovao djed tužitelja M.

B.1 .Naveo je da se taj B. d. sastoji od 2 dijela te još jedne nekretnine zvane

„I.“. Ta nekretnina da je omeđena suhozidom, i da se na njima sijala pšenica, ječam , kukuruz te sadio krompir. Nakon smrti djeda tužitelja da su istoga naslijedili tužitelji, te su nastavili iste obrađivati odnosno koristiti kao i njihov djed. Od 90-ih da su prestali obrađivati tu nekretninu, ali da su ju tužitelji koristili na način da su na istoj kosili travu, sjekli grmlje , taklje, kupili šušanj i slično a takovo stanje da je i danas. Na toj nekretnini da je bilo i samoniklog bilja kao što je, jasen, hrastovina i sl. koje se sjeklo za potrebe kućanstva. Predmetne nekretnine da je djed tužitelja naslijedio od svoje bake a poslije i od majke. Uvidom u Rješenje o nasljeđivanju br. O-743/79 iza smrti pok. M. B.2, razvidno jest da su na mjesto njegovog sina pok.I. koji je umro 1943.g. stupili kao nasljednici njegovi sinovi. V., A. i I. B.2 svi zastupani po majci pok. M. B.1, te supruga M., na jednake dijelove.

Ostavinski postupak broj: O-1250/45 iza smrti pok. I. B.2 nije proveden .

Iz ostavinskog rješenja iza smrti pok. M. B.2 razvidno da su istu naslijedila njezina djeca. B. V. pok. I., B. A. pok. I. i B. I. pok. I., na jednake dijelove.

Kako je i V. B. preminuo iz ostavinskog spisa br.O-1997/02 razvidno jest da je njegovom isključivom nasljednicom proglašena supruga-M. B.2.

Kako predmetna nekretnina nije obuhvaćena citiranim rješenjima o nasljeđivanju tužitelji su u spis dostavili izjave iz kojih je razvidno da nasljednici pok.I. B.2 V. B. , koji nisu stranke u ovom postupku i to baš V. B. pok. I., M. Đ. pok.V. , A. B. pok. V., te I. B.1 pok. V. ,iz kojih izjava proizlazi da isti ne polažu bilo kakva prava na nekretnini oznake čest. zem. 6014/1, K. O. D..

-U tijeku sudskog postupka umro je A. B. kojega je naslijedila njegova supruga Z. B. a što proizlazi iz Rješenja o nasljeđivanju br. O-1898/18 od 25. svibnja 2018.g. Iz zemljišnoknjižnog izvatka razvdidno jest da je pravo vlasništva nekretnine oznake čest. zem. 6014/1 Z. U. 2429 K.O. D. upisano na tuženika -RH za ½ dijela i Općinu D. za 1/2 dijela.

U ovom postupku proveden je i očevid dana 02. srpnja 2008.g., na kojem je utvrđeno da zemljište predstavlja neobrađenu površinu zaraslu makijom i nižim grmljem. Sudski vještak A. Z. je naveo da je tužitelj pod 1 označio predmet spora koji predstavlja zemljište smješteno sa desne strane lokalne ceste K. –D. , da je to zemljište na južnom dijelu omeđeno suhozidom,na sjevernom dijelu da se proteže do rubnih granica nabacanog otpadnog građevinskog materijala, dok se na zapadu proteže do betonskog zida visine cca 0,50 do 1,00 m , smještenog na udaljenosti od 1,50 m na jugozapadnom dijelu,pa do 10 m udaljenosti od ceste prema sjeveroistočnom dijelu. Tim slijedom sudski vještak je u skici mjerenja utvrdio da je sporna nekretnina, realni dio predmetne nekretnine, da predstavlja površinu od 10.266 m2 i da je ista označena slovima: A-V-U-T-Š-S-R-P-O-N-M-L-K-J-I-H-

G-F-E-Z-C-B-A.

Kako je pred ovim sudom vođeno više parničnih postupaka glede predmetne nekretnine , to je sud u konačnici kao nesporno utvrdio:

-da je vlasnik predmetnog zemljišta bio djed tužitelja pok. M. B.2 koji je umro 1950.g.,

-da je nakon njega posjed predmetnih nekretnina stekla njegova nevjesta M., supruga njegovog pok. sina I. koji je poginuo 1943., obzirom da su se njegova djeca, sinovi: A.,

V. i slijednici pok. I. podijelili za njegovog života, te nadalje da su djeca pok. M.

B. nastavila posjedovati predmetnu nekretninu.

-da nema naznaka da je bilo tko osim države stekao bilo kakva prava na tom zemljištu tijekom socijalizma ili da je bilo koja treća osoba ikada zahtijevala bilo kakva prava u odnosu na to zemljište.

Ovaj sud se pozvao na ustavnopravne odredbe i to: Članak 145. Ustava RH u vezi sa člankom 141. Ustava RH, kojim propisana izravna primjena međunarodnog prava i zaključio da je Presudama Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu srušen mit o neprimjeni ukinutog čl. 388. st.4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima( presude T., R., J. protiv Hrvatske ).

Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima stupio je na snagu 1.1.1997.g. Člankom 388. st. 4. bilo je propisano: “U rok stjecanja vlasništva dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991.g. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa se i vrijeme posjedovanja prije toga datuma…“

Stoga je ovaj sud kao mjerodavan materijalnopravni propis primijenio: čl. 388 st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji je članak bio na snazi sve do odluke Ustavnog suda od 17. studenoga 1999.g. Po toj odredbi citiranog zakona za stjecanje prava vlasništva dosijelošću na nekretninama koje su do 8. listopada 1991.g. bile u društvenom vlasništvu uračunava se vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991.g. Takav stav zauzeo je i Europski sud u predmetima T. i R., pa se prema stavu toga suda vrijeme posjedovanja od 40 godina (kada je riječ o izvanrednoj dosijelosti), ima računati sve do ukidanja odredbe čl. 388. st.4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

Navedeni članak ukinut je Odlukom Ustavnog suda broj: U-I-5871997.g. od 17.11.1999.g. koja se odluka primjenjuje od 14.12.1999.g. Obzirom da se pravo vlasništva dosijelošću stječe po samom zakonu (ex lege) odnosno po samom pravu (ipso iure) u trenutku kada su ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje vlasništva dosijelošću (neprekidan i pošteni posjed kroz 40 godina) navedenim presudama Europskog suda potvrđeno je da su do

14.12.1999.g. t.j. do važenja članka 388. st.4. ZV, stečeni zakonski uvjeti za stjecanje vlasništva dosijelošću , bez obzira kada je zahtjev za formalno pravno utvrđenje prava vlasništva podnijet. Europski sud za ljudska prava smatra da je bilo razumno osloniti se na čl.388. st.4. ZV i stvarni vlasnici nisu dužni snositi štetu koju je država učinila. Ovo radi toga što je država ostala uknjižena kao vlasnik nekretnine, pa se ukidanjem citiranog članka, okoristila a greška države ne smije ići na trošak građana. Europski sud ističe da podnositelji zahtjeva u citiranim presudama (što je apsolutno primjenjivo i u ovoj pravnoj stvari ) su se razumno oslonili na zakonodavstvo, koje je kasnije ukinuto kao neustavno i ne trebaju snositi posljedice greške koju je počinila sama država donijevši takve neustavne pravne propise.

Stoga ovaj sud smatra da je u ovoj pravnoj stvari upravo primjenjiv članak 388. st.4.ZV (koji je ukinut tek 14. 12. 1999.g. odlukom Ustavnog suda) što znači da je do stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima bilo dopušteno steći pravo vlasništva na stvari u društvenom vlasništvu dosjelošću. To znači da treba priznati pravni kontinuitet u posjedovanju tužitelja i njihovih pravnih prednika, jer se u odnosu na te nekretnine treba računati i vrijeme posjedovanja proteklo prije 8.10.1991.g.To pravno stanje potrajalo je sve do 17. 11. 1999.g. kada je odlukom Ustavnog suda RH ukinuta prvobitna odredba čl. 388. st.4. (s time da je odluka ustavnog suda stupila na snagu 14.12.1999.g. objavom u NN).

Drugim riječima, na temelju čl. 388. st.4., tužitelji su ex lege postali vlasnici na nekretninama u društvenom vlasništvu prije 1. siječnja 1997.g. Naime, ta je odredba ostala na snazi sve dok je Ustavni sud nije ukinuo 17. 11. 1999.g. To nadalje znači da ovaj sud smatra da treba respektirati sve pravne posljedice koje je odredba čl.388. st.4. stvorila prije nego je ukinuta t.j. da su tužitelji ex lege stekli pravo vlasništva na toj nekretnini. Kada se navedenom pridoda da su baš tužitelji dokazali pravni slijed stjecanja predmetne nekretnine, sve od njihovog pradjeda G., pa preko djeda M. i nadalje, evidentno jest da nitko treći nije osim tužitelja zahtijevao bilo kakva prava u odnosu na predmetnu nekretninu.

Ovakav stav ovog suda proizlazi iz zaključka da: U ovoj pravnoj stvari treba primijeniti čl. 388. st.2. ZV stečenim pravima, KOJI PROPISUJE DA: STJECANJE, PROMJENA,

PRAVNI UČINCI I PRESTANAK STVARNIH PRAVA DO STUPANJA NA SNAGU

OVOGA ZAKONA PROSUĐUJE SE PREMA PRAVILIMA KOJA SU SE

PRIMJENJIVALA U TRENUTKU STJECANJA, PROMJENE I PRESTANKA PRAVA I

NJIHOVIH učinaka. Čl. 388. st.3. ZV propisuje da: rokovi koji su za stjecanje i prestanak stvarnih prava određeni ovim Zakonom, ako su bili počeli teći prije nego što je on stupio na snagu, nastavljaju teći u skladu sa odredbom st. 2. ovoga članka.

Podnositelji tužbe su dokazali da su njihovi pravni prednici još od 19. stoljeća bili u posjedu predmetne nekretnine. Stoga, je u ovoj pravnoj je primjenjiv članak 159. st. 4. ZV koji propisuje da za stjecanje prava vlasništva dosijelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu je potrebno dvostruko vrijeme od onoga iz st.2. i 3.rečenog članka što znači da je u odnosu na predmetne nekretnine potreban savjesni i neprekinuti posjed kroz razdoblje od 40

godina, da bi se na istima steklo pravo vlasništva dosijelošću. Uzevši u obzir da su tužitelji preko svoga djeda M. u posjedu predmetnih nekretnina još od prije 1950.g. (kada je on umro) zaključiti jest da su stekli pravo vlasništva dosjelošću sukladno čl.388. st.4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

Prema tome tužitelji su stekli pravo vlasništva dosjelošću, jer su ti uvjeti bili ispunjeni prije odluke Ustavnog suda čija odluka ima učinak samo ex nunc. Tužitelji su tim slijedom već 1990.g. ispunili zakonske uvjete za stjecanje prava vlasništva dosijelošću pa su temeljem čl.388. st.4. ex lege stekli pravo vlasništva temeljem Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji je stupio na snagu 1. 1. 1997.g. Ta je odredba ostala na snazi sve dok ju Ustavni sud gotovo 3 godine kasnije nije ukinuo. Prema tome opravdan je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva na predmetnim nekretninama, jer bi se u protivnom radilo o nezakonitom miješanju u vlasnička prava tužitelja.

U tim okolnostima ,i s aspekta stečenih prava, uzevši u obzir iskaze stranaka i svih saslušanih svjedoka , ovaj sud je izveo zaključak o osnovanosti primjene instituta izvanredne dosjelosti, uz naglasak da su tužitelji dokazali da su u kontinuiranom, bona fidei posjedu , koji je na predmetnoj nekretnini trajao do 1. 1. 1997.g. (kada je stupio na snagu ZV) odnosno do 17.11.1999.g. (kada je odlukom Ust. suda ukinut čl. 388. st.4) koji je posjed na nekretnini društvenog vlasništva trajao 40 godina i na kojim nekretninama nitko osim države nikada nije polagao prava niti je bilo koja treća osoba postavljala bilo kakve zahtjeve . Stoga je stav ovog suda da je opravdano osloniti se zakonodavstvo koje je poslije ukinuto kao neustavno , i da tužitelji ne smiju snositi štetne posljedice koje je uzrokovala sama država donijevši neustavan propis. S obzirom na sve utvrđeno tijekom postupka, ovaj sud je stava da je zahtjev tužitelja dovoljno utemeljen i da ga treba razmotriti u svjetlu čl.1. protokola 1.Europske konvencije, i odbijanje zahtjeva tužitelja bi predstavljalo miješanje u njihova vlasnička prava.

Odluka suda o parničnim troškovima temelji se na članku 154.Zakona o parničnom postupku obzirom da su tužitelji u cijelosti uspjeli u sporu. Stoga su tužiteljima obistinjeni troškovi:za sastav tužbe od 4.12.2006.g., zastupanje na ročištu 21.01.2008.g., zastupanje 02.07.2008.g., zastupanje na ročištu 17.03.2009.g.,zastupanje na ročištu 02.07.2009.g.,zastupanje na ročištu

29.04.2011.g., za sastav podneska od 19.05.2011.g.,zastupanje na ročištu 26.05.2011.g., zastupanje na ročištu 09.02.2012.g., zastupanje na ročištu 21.03.2012.g., zastupanje na ročištu 22.01.2014.g., zastupanje na ročištu 18.11.2015.g., zastupanje na ročištu

27.05.2016.g., sastav podneska od 24.06.2016.g., zastupanje na ročištu 07.07.2016.g.,sastav podneska od 02.09.2016.g., sastav podneska od 16.12.2016.g., zastupanje na ročištu

16.12.2016.g., za sastav žalbe 09.02.2017.g.,zastupanje 05.12.2017.g., zastupanje na ročištu

15.02.2018.g., zastupanje na ročištu 08.06.2020.g., zastupanje na ročištu 01.09.2020.g.,

zastupanje na ročištu 02.11.2020.g., t.j.22 radnje po 1.000,00 kn i 2 radnje po 500,00 kn što daje ukupan iznos na ime zastupanja tužitelja od 23.000,00 kn čemu treba pridodati: daljnjih 30% na ime zastupanja 4 tužitelja t.j. iznos od 6.900,00 , te PDV(25%) u iznosu od 7.475,00 kn, kao i sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 400,00 kn te trošak vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn, što daje sveukupan parnični trošak obistinjen tužitelju od 40.775,00 kn radi čega je odlučeno kao u toč.3. izreke presude.

U Splitu, dana 20. siječnja 2021.

SUDAC

Mislav Polić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba koja se podnosi Županijskom sudu, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave pismenog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- ODO Split