REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr 6/2021-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog I. G., zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 50/00., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 143/12. - dalje u tekstu: KZ/97.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-579/15 od 2. veljače 2017. i Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Kž-178/2017 od 10. ožujka 2020., u sjednici vijeća održanoj 19. siječnja 2021.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog I. G. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-579/15 od 2. veljače 2017. i presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Kž-178/2017 od 10. ožujka 2020, I. G. proglašen je krivim zbog tri kaznena djela prijevare iz čl. 224. st. 4. KZ/97., i na temelju tog zakonskog propisa osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine.
Protiv te presude osuđenik je putem braniteljice K. A., odvjetnice u Z., pravodobno podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude. U zahtjevu se poziva na povrede zakona predviđene u čl. 517. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.). Iz sadržaja zahtjeva proizlazi da osuđenik presudu u bitnom pobija zbog toga što smatra da je postupanjem prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, posebice provođenjem nezakonite radnje prepoznavanja i odbijanjem dokaznih prijedloga obrane dovedeno u pitanje
III Kr 6/2021-3
pravo obrane okrivljenika na pravično suđenje i načelo ravnopravnosti stranaka u postupku. Ujedno smatra da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku, budući da drugostupanjski sud nije odgovorio na niz istaknutih žalbenih prigovora, čime je povrijeđena odredba iz čl. 487. st. 1. ZKP/08. Konačno, podnositelj zahtjeva smatra da mu je kazna prestrogo odmjerena, jer mu drugostupanjski sud nije uzeo u obzir kao olakotnu okolnost protek vremena od počinjenih kaznenih djela. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu, te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku, uz daljnji prijedlog za odgodu izvršenja pravomoćne presude, sukladno čl. 518. st. 5. ZKP/08.
Na temelju čl. 518. st. 4. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je u odgovoru predložilo da se zahtjev osuđenika odbije kao neosnovan. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je na znanje osuđeniku i njegovoj braniteljici.
Zahtjev nije osnovan.
Nije u pravu osuđenik kada tvrdi da je u pravomoćnoj presudi ostvarena povreda zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 2. u vezi čl. 468. st. 2. ZKP/08., odnosno da je sud proveo nezakonitu radnju prepoznavanja, i da je odbijanjem dokaznih prijedloga okrivljenika povrijedio njegovo pravo na obranu, kao i ravnopravnost stranaka u postupku. Naime, iako su svjedoci M. M. i M. H. u okviru svojih svjedočkih iskaza danih na raspravi, osuđenika naveli kao osobu s kojom su dogovorili poslovnu suradnju, suprotno prigovoru iz zahtjeva, na taj način nije provedena nezakonita radnja prepoznavanja, kako to pogrešno smatra osuđenik u svom zahtjevu. Ovo posebno iz razloga jer su navedeni svjedoci samo u kontekstu svojih iskaza naveli kako je optuženik prisutan raspravi, što se nikako ne može povezati sa tvrdnjom osuđenika da je na glavnoj raspravi provođena radnja prepoznavanja po sudu prvog stupnja, o čemu je povodom okrivljenikove žalbe već opširno i ispravno odgovorio sud drugog stupnja, pa se na te razloge osuđenik ponovo upućuje.
Neosnovan je i prigovor osuđenika da su mu odlukom suda odbijeni svi dokazni prijedlozi i da je na taj način povrijeđeno njegovo pravo obrane, te u kontekstu toga i pravo na pravično suđenje. Naime, iz spisa predmeta proizlazi da prvostupanjski sud nije odbio sve dokazne prijedloge obrane već je, upravo suprotno toj tvrdnji iz zahtjeva, na prijedlog obrane ispitao više svjedoka na raspravi održanoj 20. srpnja 2015. (listovi 736-738 spisa). S druge strane, sud je zaista odbio dio dokaznih prijedloga obrane, ali je za takvu svoju odluku dao i valjane razloge, zbog čega nije povrijeđeno okrivljenikovo pravo obrane niti je došlo do povrede konvencijskog prava na koju se osuđenik u zahtjevu samo paušalno poziva.
U odnosu na istaknutu povredu zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08., zbog toga što prema tvrdnji osuđenika drugostupanjski sud povodom njegove žalbe nije odgovorio na sve žalbene navode pa da je time povrijedio njegova prava u žalbenom postupku i pravo na obrazloženu sudsku odluku, valja naglasiti da podnositelj zahtjeva nije u pravu. Naime, ovdje prvenstveno treba navesti da sud drugog stupnja nije dužan odgovoriti na sve ili uopćene žalbene navode, već je samo dužan dati ocjenu onih žalbenih navoda koje smatra odlučnim za izlaganje svog stava, sukladno čl. 487. st. 1. ZKP/08. U konkretnom slučaju, drugostupanjski sud je toj obvezi u dostatnoj mjeri udovoljio, slijedom čega ni ova istaknuta povreda zakona nije ostvarena, niti pak je došlo do povrede konvencijskog prava na obrazloženu sudsku
III Kr 6/2021-3
odluku. Ovo posebno iz razloga, jer se drugostupanjska odluka ni na koji način, u konkretnom slučaju, ne može smatrati arbitrarnom i neargumentiranom, budući da se žalbeni sud, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, argumentirano referirao na sve istaknute žalbene navode.
Osuđenik u zahtjevu pobija i odluku o kazni, smatrajući da sudovi nisu adekvatno cijenili sve okolnosti koje utječu na kaznu, pri čemu podnositelj zahtjeva gubi iz vida da se ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnositi zbog istaknutog prigovora, jer se radi o činjeničnom, a ne pravnom pitanju. Stoga, iako podnositelj zahtjeva ne može pravomoćnu presudu pobijati samo zbog procjene okolnosti važnih za odluku o kazni, preostaje mu svakako mogućnost da te svoje prigovore istakne kroz drugi izvanredni pravni lijek, sukladno čl. 498. st. 1. toč. 4. ZKP/08.
Zbog svega navedenog je zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan trebalo odbiti, te presuditi kao u izreci, na temelju čl. 512. u vezi čl. 519. ZKP/08.
Budući je odlučeno o zahtjevu osuđenog I. G. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, to nema osnove za rješavanje njegova prijedloga odgodu izvršenja pravomoćne presude prema čl. 518. st. 5. ZKP/08.
Zagreb, 19. siječnja 2021.
Predsjednik vijeća:
Damir Kos, v.r.
