REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr 136/2020-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog E. V., zbog kaznenog djela iz čl. 179.a Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18. - dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Požegi broj Kzd-7/2020-27 od 30. lipnja 2020. i presuda Županijskog suda u Karlovcu broj Kžzd-17/2020-3 od 16. rujna 2020., u sjednici vijeća održanoj 19. siječnja 2021.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog E. V. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Požegi broj Kzd- 7/2020-27 od 30. lipnja 2020. i presuda Županijskog suda u Karlovcu broj Kžzd-17/2020-3 od 16. rujna 2020. E. V. proglašen je krivim zbog dva kaznena djela nasilja u obitelji iz čl. 179.a KZ/11. za koja su mu utvrđene kazne zatvora u trajanju od po šest mjeseci za svako djelo i jednog kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 3. KZ/11. za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, te mu je na temelju čl. 58. st. 1. KZ/11. opozvana uvjetna osuda izrečena presudom Općinskog suda u Požegi broj K-135/2014-43 od 6. studenog 2019., i iz te presude uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, pa je po čl. 51. st. 1. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.
Protiv te presude osuđenik je putem braniteljice V. G., odvjetnice u P., pravodobno podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude. U uvodnom dijelu zahtjeva osuđenik se poziva na zakonsku odredbu iz čl. 517. st. 1. toč. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje:
III Kr 136/2020-3
ZKP/08.), a iz sadržaja zahtjeva proizlazi kako podnositelj zahtjeva smatra da je povrijeđen zakon u odredbi iz čl. 469. toč. 1. i 3. ZKP/08., držeći pritom da je kazneni zakon povrijeđen u pitanju o tome je li uopće djelo za koje je osuđen kazneno djelo i u pitanju postojanja okolnosti koje isključuju kazneni progon, konkretno smatrajući da u njegovu slučaju stvar već pravomoćno presuđena. Također ističe i prigovor da je pravomoćnom presudom ostvarena povreda odredbe kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 9. ZKP/08., jer je sud prekoračio optužbu, budući je suprotno zakonu opozvao uvjetnu osudu izrečenu presudom Općinskog suda u Požegi, pa kazna iz te presude neosnovano ulazi izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora. Pritom dodaje da je tako izrečena jedinstvena kazna zatvora prestroga i da se svrha kažnjavanja u konkretnom slučaju mogla ostvariti primjenom uvjetne osude.
Predlaže da Vrhovni sud nakon preispitivanja pravomoćne presude istu preinači i osuđenika oslobodi od optužbe, ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz daljnji prijedlog da se sukladno čl. 518. st. 5. ZKP/08., odgodi izvršenje pravomoćne presude.
Na temelju čl. 518. st. 4. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je u odgovoru predložilo da se zahtjev osuđenika odbije kao neosnovan. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je na znanje osuđeniku i njegovoj braniteljici.
Zahtjev nije osnovan.
Nije u pravu osuđenik kada tvrdi da je ostvarena povreda zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 469. toč. 1. ZKP/08., odnosno da počinjene radnje okrivljenika nisu kazneno djelo iz čl. 179.a, nego čine prekršaj iz čl. 10. Zakona o zaštiti nasilja u obitelji, jer da u konkretnom slučaju izostaje visok stupanj nasilja, surovosti i bešćutnosti počinitelja koji je inače svojstven kaznenom djelu nasilja u obitelji iz čl. 179.a KZ/11. Naime, ovdje valja naglasiti kako podnositelj zahtjeva zapravo uopće ne obrazlaže istaknutu povredu zakona, već polemizira sa pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, a to ne predstavlja osnovu za pobijanje pravomoćne presude ovim izvanrednim pravnim lijekom, tako da navedena povreda zakona nije ostvarena.
U odnosu na istaknutu povredu zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 1. u vezi čl. čl. 469. toč. 3. ZKP/08., odnosno tvrdnju da se radi o presuđenoj stvari u odnosu na kazneno djelo iz čl. 179.a KZ/11., jer da je okrivljenik u odnosu na oštećenu Z. V. već pravomoćno presuđen presudom Prekršajnog suda u Požegi broj Pp-4J-52/17 od 11. ožujka 2017. i presudom istog suda broj PP J-32/20 od 14. veljače 2020., treba reći da osuđenik nije u pravu. Ovo iz razloga što navedene prekršajne presude nisu bile zapreka za osudu okrivljenika za kazneno djelo iz čl. 179.a KZ/11. i u odnosu na žrtvu Z. V. Naime, ovdje treba istaknuti da se obje prekršajne osude odnose na pojedinačne događaje od 10. ožujka 2017. i 28. siječnja 2020., dok je kazneno djelo za koje je osuđenik pravomoćno presuđen počinjeno u razdoblju od neutvrđenog dana 2016. godine do 20. veljače 2020. godine. Pritom modusi počinjenja kaznenog djela i navedenih prekršaja, prema stanju spisa, nemaju nikakvih dodirnih točaka, pri čemu upravo njihov elementarni razlikovni moment i jest težina kršenja koja se očituje u tome da se fizičkim i psihičkim ili ekonomskim nasiljem uspostavi kontinuirano stanje straha, ugroženosti i poniženja, za razliku od pojedinačnih kršenja tih propisa. Stoga nije ostvarena navedena povreda zakona.
III Kr 136/2020-3
Neosnovana je i tvrdnja osuđenika da je jedinstvena kazna zatvora prestroga i da se svrha kažnjavanja mogla u konkretnom slučaju ostvariti i izricanjem uvjetne osude, pa da je zbog toga povrijeđen zakon. Naime, u odnosu na ovako istaknutu povredu, odnosno osnovu pobijanja pravomoćne presude (odluka o kazni) valja ponovno naglasiti da podnositelj zahtjeva gubi iz vida da ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnositi zbog prigovora koji se odnose na pobijanje odluke o kazni, jer se radi o činjeničnim pitanjima. Pritom svakako treba istaći kako u konkretnom slučaju prema podacima u spisu proizlazi da su sudovi osuđeniku pravilno izrekli kaznenu sankciju, odnosno, jedinstvenu kaznu zatvora za djela počinjena u stjecaju i to u skladu s čl. 51. KZ/11., pri čemu, iako podnositelj zahtjeva to izričito ne ističe, sudovi nisu prekoračili ovlasti koje u smislu odredbe iz čl. 469. toč. 5. ZKP/08. imaju po zakonu. Stoga istaknuta povreda zakona nije ostvarena. Međutim, iako podnositelj zahtjeva, kako je već iznijeto, ne može pravomoćnu presudu pobijati samo zbog sudske procjene okolnosti koje su važne za izricanje kazne, preostaje mu svakako pravna mogućnost da takve svoje prigovore istakne kroz drugi izvanredni pravni lijek, odnosno prema čl. 498. st. 1. toč. 4. ZKP/08.
U odnosu na istaknutu povredu zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 2. u vezi čl. 468. st. 1. toč. 9. ZKP/08., odnosno tvrdnju osuđenika da je sud prekoračio optužbu jer da je protivno zakonu opozvao uvjetnu osudu, ovaj sud nalazi da se istaknuta zakonska povreda u konkretnom slučaju ne može ispitivati. Ovo iz razloga što se navedena povreda, prema čl. 517. st. 2. ZKP/08., može isticati samo ako je bila istaknuta u žalbi protiv prvostupanjske presude ili je počinjena u drugostupanjskom postupku. Kako iz stanja spisa nedvojbeno proizlazi da navedena povreda nije isticana u žalbi protiv prvostupanjske presude, a niti je počinjena u drugostupanjskom postupku, to se o istoj ne može više raspravljati u okviru ovako podnesenog izvanrednog pravnog lijeka.
Zbog navedenog je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan trebalo odbiti, te presuditi kao u izreci, na temelju čl. 512. u vezi čl. 519. ZKP/08.
Budući je odlučeno o zahtjevu osuđenog E. V. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, to nema osnove za rješavanje njegova prijedloga za odgodu izvršenja pravomoćne presude prema čl. 518. st. 5. ZKP/08.
Zagreb, 19. siječnja 2021.
Predsjednik vijeća:
Damir Kos, v.r.
