REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

Dračevac bb 21 000 Split

Posl. broj: Ref 51P:  P-3380/2018-19

U I M E R E PU B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, u ime Republike Hrvatske, po sutkinji tog suda I. D., kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja S. Š., OIB:, iz Z.,

Z. c. br.192, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu L. V. & partneri d.o.o. S., S. 4, protiv tuženika R.

H., OIB:, zastupane po O.d.o. u S.,

G.-u. odjelu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 2. prosinca 2020. godine u prisutnosti punomoćnice tužitelja odvjetnice A. M. L. K. te zakonske zastupnice B. Š., na ročištu za objavu i uručenje presude dana 14. siječnja 2021. godine

p r e s u d i o  j e

1. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 51.252,71 kn uvećan za zakonske zatezne kamate koje na pojedinačne iznose teku kako slijedi:

- 1.661,51 kn od 5.01.2016.g

- 1.661,51 kn od 5.02.2016.g

- 1.661,51 kn od 5.03.2016.g

- 1.661,51 kn od 5.04.2016.g

- 1.661,51 kn od 5.05.2016.g

- 1.661,51 kn od 5.06.2016.g

- 1.661,51 kn od 5.07.2016.g

- 1.661,51 kn od 5.08.2016.g

- 1.661,51 kn od 5.09.2016g

- 1.661,51 kn od 5.10.2016.g

- 1.661,51 kn od 5.11.2016.g

- 1.661,51 kn od 5.12.2016.g

- 1.661,51 kn od 5.01.2017.g

- 1.661,51 kn od 5.02.2017.g

- 1.661,51 kn od 5.03.2017.g

Posl. broj: Ref 51P: P-3380/2018-19

- 1.661,51 kn od 5.04.2017.g

- 1.661,51 kn od 5.05.2017.g

- 1.661,51 kn od 5.06.2017.g

- 1.661,51 kn od 5.07.2017.g

- 1.661,51 kn od 5.08.2017.g

- 1.661,51 kn od 5.09.2017.g

- 1.636,10 kn od 5.10.2017.g

- 1.636,10 kn od 5.11.2017.g

- 1.636,10 kn od 5.12.2017.g

- 1.636,10 kn od 5.01.2018.g

- 1.636,10 kn od 5.02.2018.g

- 1.636,10 kn od 5.03.2018.g

- 1.636,10 kn od 5.04.2018.g

- 1.636,10 kn od 5.05.2018.g

- 1.636,10 kn od 5.06.2018.g

- 1.636,10 kn od 5.07.2018.g

pa do isplate

2. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„1. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 41.975,76 kn uvećan za zakonske zatezne kamate koje na pojedinačne iznose teku kako slijedi:

- 1.345,86 kn od 5.01.2016.g

- 1.345,86 kn od 5.02.2016.g

- 1.345,86 kn od 5.03.2016.g

- 1.345,86 kn od 5.04.2016.g

- 1.345,86 kn od 5.05.2016.g

- 1.345,86 kn od 5.06.2016.g

- 1.345,86 kn od 5.07.2016.g

- 1.345,86 kn od 5.08.2016.g

- 1.345,86 kn od 5.09.2016g

- 1.345,86 kn od 5.10.2016.g

- 1.345,86 kn od 5.11.2016.g

- 1.345,86 kn od 5.12.2016.g

- 1.345,86 kn od 5.01.2017.g

- 1.345,86 kn od 5.02.2017.g

- 1.345,86 kn od 5.03.2017.g

- 1.345,86 kn od 5.04.2017.g

- 1.345,86 kn od 5.05.2017.g

- 1.345,86 kn od 5.06.2017.g

- 1.345,86 kn od 5.07.2017.g

- 1.345,86 kn od 5.08.2017.g

- 1.345,86 kn od 5.09.2017.g

- 1.371,27 kn od 5.10.2017.g

- 1.371,27 kn od 5.11.2017.g

- 1.371,27 kn od 5.12.2017.g

- 1.371,27 kn od 5.01.2018.g

- 1.371,27 kn od 5.02.2018.g

- 1.371,27 kn od 5.03.2018.g

Posl. broj: Ref 51P: P-3380/2018-19

- 1.371,27 kn od 5.04.2018.g

- 1.371,27 kn od 5.05.2018.g

- 1.371,27 kn od 5.06.2018.g

- 1.371,27 kn od 5.07.2018.g

pa do isplate

3. Dužna je tužena isplatiti tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 16.314,63 kuna u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, a uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od 14. siječnja 2021. do isplate.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se kao nedopušten tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

1. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 57.140,03 kn uvećan za zakonske zatezne kamate koje na pojedinačne iznose teku kako slijedi:

- 3007,37 kn od 5.08.2018.g -

3007,37 kn od 5.09.2018.g -

3007,37 kn od 5.10.2018.g -

3007,37 kn od 5.11.2018.g

- 3007, 37 kn od 5.12.2018.g -

3007,37 kn od 5.01.2019.g - 3007,37

kn od 5.02.2019.g - 3007,37 kn od

5.03.2019.g - 3007,37 kn od

5.04.2019.g - 3007,37 kn od

5.05.2019.g - 3007,37 kn od

5.06.2019.g - 3007,37 kn od

5.07.2019.g - 3007,37 kn od

5.08.2019.g - 3007,37 kn od

5.09.2019.g - 3007,37 kn od

5.10.2019.g - 3007,37 kn od

5.11.2019.g

- 3007, 37 kn od 5.12.2019.g -

3007,37 kn od 5.01.2020.g - 3007,37

kn od 5.02.2020.g pa do isplate.

Obrazloženje

Kod Općinskog suda u Splitu zaprimljena je dana 16. srpnja 2018. godine tužba tužitelja S. Š. protiv tuženika R. H., a radi isplate. U tužbi tužitelj navodi kako je on vlasnik posebnog dijela zgrade označene kao čest.zgr. 4252 ZU 7595 KO S., i to baš jednog dvosobnog stana na sjevernom dijelu zgrade u S., anagrafske oznake M. G. br. 7, smještenog na drugom katu, sa svim pripadnostima i služnostima, a čija ukupna površina iznosi 72 m2. Dalje navodi kako je pravni osnov njegova stjecanja vlasništva rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu br. O-835/82 od 9. rujna 1982. godine, rješenje o nasljeđivanju br. O-1414/2004 od 3. lipnja 2005. godine, donijeto po

Posl. broj: Ref 51P: P-3380/2018-19

javnom bilježniku B. K., kao sudskom povjereniku i Ugovor o darovanju nekretnine bez prave predaje od 5. siječnja 2016. godine potvrđenog pred javnim bilježnikom M. R. istog dana pod br. OV-29/16. Navodi kako u predmetnom stanu, a temeljem ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 2. svibnja 1997. godine zaključenog sa pravnim prednicima tužitelja, stanuje zaštićeni najmoprimac S.-N. D. sa svojom obitelji ( suprugom M. D. i dvoje djece M. D. i N. D.)

koji kao povlašteni najmoprimac plaća naknadu po ugovoru u visini 175,75 kuna mjesečno. Tužiteļj navodi da on kao vlasnik predmetnog stana na ime troškova održavanja zajedničkih dijelova zgrade od stjecanja prava vlasništva do danas plaća pričuvu u iznosu 107,48 kuna mjesečno, a pored ovoga da je kao vlasnik i najmodavac temeljem zakonskih odredbi obvezan održavati predmetni stan i zajedničke dijelove zgrade te održavati stan u stanju podobnom za stanovanje. Tužitelj navodi kako je zaštićena najamnina za predmetni stan barem 30 puta manja od tržišne najamnine koju tužitelj ne može, a niti će moći naplatiti. Istovremeno, tržišna vrijednost stana je značajno umanjena radi činjenice što u istom stanuju zaštićeni najmoprimci. Tužitelj navodi kako sukladno odredbama Zakona o najmu stanova nije imao nikakav utjecaj na sklapanje Ugovora o najmu, na sam sadržaj ugovora i još manje na iznos najamnine, a da je s obzirom na odredbe Zakona o najmu stanova, koje se odnose na razloge za otkaz ugovora o najmu zaštićenom najmoprimcu, realno za očekivati da on, kao ni njegovi prednici, za života neće ući u posjed predmetnog stana, a posebno kada se ima u vidu da je Ugovor o najmu sklopljen na neodređeno vrijeme a da će po smrti S.-N. D.

prava i obveze iz istog prijeći na njegovu djecu, s time da njegova kći danas ima tek 45 godina života te ima i svoju djecu. Tužitelj smatra da mu je na opisani način tužena povrijedila vlasnička prava zajamčena odredbama čl.1. Protokola br.1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda jer ne postoji ravnoteža između interesa tužitelja kao vlasnika stana i općeg interesa zaštite prava zaštićenih najmoprimaca pošto je tužitelju nametnut prekomjeran individualni teret, a očigledno je da će ova povreda trajati i nadalje. Navodi kako je ovakav pravni stav zauzeo i Europski sud za ljudska prava odlučujući u predmetu Statileo protiv Hrvatske Presudom od 10. srpnja 2014. godine, Zahtjev br.12027/10. Tužitelj drži da on radi povrede učinjene od strane tužene trpi štetu koja se ogleda u razlici između tržišne najamnine koji bi ona mogao ostvariti za predmetni stan i zaštićene najamnine jer niti stan ima u posjedu niti za isti može ostvariti tržišnu najamninu s obzirom da u stanu žive osobe koje su po propisima bivše države stekle stanarsko pravo. Tužitelj smatra da tržišna najamnina za predmetni stan iznosi 3.500,00 kuna. Tužitelj podredno drži da je tužena povrijedila njegova vlasnička prava te da on radi te povrede učinjene od strane tužene trpi štetu te drži kako bi najmanji iznos pravične novčane naknade za ograničenje njegovih vlasničkih prava iznosi 15,00 kuna po m2 stambene površine tog stana mjesečno što bi za cijeli stan od trenutka stjecanja prava vlasništva tužitelja iznosilo do danas 33.480,00 kuna. Navodi kako se u odluci Vlade o utvrđivanju slobodno ugovorene najamnine najamnina za stanove u vlasništvu Republike Hrvatske koju plaćaju najmoprimci koji nemaju pravo na zaštićenu najamninu utvrđuje u iznosu od 15,00 kuna po m2 stambene površine. Tužitelj navodi kako se sukladno odredbi čl.186 a Zakon o parničnom postupku prije podnošenja ove tužbe obratio nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu sa Zahtjevom za mirno rješenje spora, ali da je zahtjev otklonjen. Zbog svega navedenoga tužitelj predlaže sudu donijeti presudu kojom bi se obvezalo tuženu na isplatu tužitelju iznosa od 108.500,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 5. siječnja 2016.godine pa do isplate te na naknadu parničnih troškova, a podredno, u slučaju da sud ne prihvati postavljeni tužbeni zahtjev, predlaže donijeti presudu kojom će se tuženu obvezati na isplatu iznosa od 33.480,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 5. siječnja 2016.godine pa do isplate kao i na naknadu parničnih troškova.

Posl. broj: Ref 51P: P-3380/2018-19

U odgovoru na tužbu od 22. veljače 2019. godine tužena se usprotivila tužbenom zahtjevu i predložila isti odbiti te naložiti tužitelju plaćanje parničnog troška tuženoj. Tužena je navela kako tužitelj nije aktivno legitimiran za podnošenje tužbe iz razloga što iz dokumentacije na temelju koje je izvršen upis prava vlasništva tužitelja u zemljišnim knjigama proizlazi da je pravo vlasništva stekao na temelju ugovora o darovanju 2016. godine pa drži da isti u predmetnoj situaciji nije oštećen ni na koji način jer je pristao primiti dar u stanju u kojem se isti nalazio u vrijeme darovanja, odnosno da je pristao postati vlasnik stana za koji je dobrovoljno sklopljen ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom. Pored ovoga istaknula je i prigovor zastare prava potraživati naknadu štete pozivajući se na članak 373. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („ Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91,111/93,3/94, 7/96,91/96,112/99 i 88/01, dalje u tekstu ZOO '91 odnosno članka 227. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu ZOO). Tužena je navela kako su raniji vlasnici stana V. Š. i L.

Šegvić dobrovoljno potpisali ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom 2. svibnja 1997. godine pa da su prednici tužitelja eventualno mogli počeli trpjeti štetu 2. svibnja 1997. godine te da je njima 2002. godine zastarjelo samo pravo zahtijevati i buduća povremena davanja i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare. Tužena je istaknula kako se u svim dosadašnjim postupcima pred Europskim sudom za ljudska prava u kojima je utvrđena povreda tužitelja, nije isticao navedeni prigovor zastare niti je isti uziman u razmatranje prilikom donošenja odluka, a napomenula je i kako je Europski sud za ljudska prava u predmetu Bogdanović i drugi protiv Republike Hrvatske (vidi t. 50-55) zauzeo stajalište da postojanje zastare nije nespojivo s Konvencijom per se s tim da se u svakom pojedinom predmetu mora utvrditi je li s Konvencijom kompatibilna priroda roka i/ili način na koji je on primijenjen, dakle da se mora utvrditi je li se primjena zastarnih rokova može smatrati predvidivom za tužitelje s obzirom na mjerodavno zakonodavstvo i sudsku praksu te konkretne okolnosti slučaja. Također, je napomenula da navedeno nije u koliziji s izraženim ranijim pravnim stajalištem Europskog suda za ljudska prava kojim je utvrđeno prekomjerno ograničenje prava vlasništva, jer u krajnjem slučaju da bi obveza Republike Hrvatske postojala, ali da bi bila neutuživa. U odnosu na početak tijeka roka zastare na koje se pozvala tužena je napomenula kako je stav tužitelja da se za eventualnu povredu prava moglo saznati tek donošenjem presude Europskog suda za ljudska prava Statileo c/a Republika Hrvatska potpuno neosnovan jer da su vlasnici stanova to mogli učiniti od dana kada je Republika Hrvatska ratificirala Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda 5. studenog 1997. godine. Tako tužena spominje druge zahtjeve pred Europskim sudom za ljudska prava koji su podnijeti protiv Republike Hrvatske i to prije nego što je donesena odluka Statileo protiv Republike Hrvatske, npr. Bego i dr. 2012. godine (zahtjevi br. 35444/12, 35576/12, 41555/12, 41558/12 i 48914/12), Mirošević Anzulović 2014. godine (zahtjev br. 25815/14) Gošović 2013. godine (zahtjev br. 37006/13). te navodi kako je životno i logično da su vlasnici stanova, u kojima su zaštićeni najmoprimci, znali od samog početka, dakle od stupanja na snagu Zakona o najmu stanova odnosno od sklapanja ugovora o najmu stana da trpe štetu. U prilog navedenome da ide i činjenica da je Republika Hrvatska ratificirala Konvenciju a zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda na koju se tužitelj poziva 5. studenog 1997. godine te da je ista postala dio nacionalnog pravnog poretka, po pravnoj snazi iznad zakona. Tužena navodi da su u manje od godinu dana od dana stupanja na snagu Zakona o najmu stanova, vlasnici stanova u kojima su zaštićeni najmoprimci, mogli znati da im je konvencijsko pravo povrijeđeno, a povrijeđeno im je danom ratifikacije Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer je od toga dana njihovo pravo vlasništva pretjerano ograničeno budući da nacionalni sudovi istu Konvenciju kao izvor prava mogu od tada primijeniti (sukladno čl.115. Ustava Republike Hrvatske sudovi sude i na temelju međunarodnih ugovora). Isti ti vlasnici odmah sljedećega dana, da su pod uvjetom da su

Posl. broj: Ref 51P: P-3380/2018-19

ispunjene sve pretpostavke za pristupanje ESLJP, mogli podnijeti svoje zahtjeve, pa tako i u konkretnom slučaju i tužitelj, ali da je isti propustio navedeno. Nadalje, tužena navodi da tužitelj ne dokazuje da su njegovi prednici prilikom sklapanja ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom utvrđivali imaju li „zaštićeni najmoprimci“ ili njihovi članovi obiteljskog domaćinstva odgovarajući stan ili kuću u kojoj bi mogli živjeti, kakvog su imovnog stanja i platnih mogućnosti, a sve prilikom utvrđivanja visine „zaštićene“ najamnine. Dalje navodi kako je u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi Rev-448/12-2 od 29. lipnja 2016. godine, u predmetu u kojemu najmoprimac protiv vlasnika stana tražio od suda da se donese presuda kojom se nadomješta ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, izraženo stajalište da je u takvim postupcima potrebno utvrditi “platne mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca", a u taj obračun ulazi i tržišna vrijednost svih nekretnina u vlasništvu istih (dakle i nekretnine izvan općine u kojoj najmoprimci žive, vikend kuće, kuće za odmor i sl., koje nisu imale sve preduvjete za stalno stanovanje). Navedeno da je na tragu stajališta Europskog suda za ljudska prava u predmetu Galović protiv Republike Hrvatske u kojem je navedeno da čak i ako „najmoprimac“ nije vlasnik odgovarajućeg stana u istoj općini, a njegovi članovi obiteljskog domaćinstva imaju odgovarajuću useljivu kuću ili stan, a vlasnik stana živi u stanu koji ne zadovoljava njegove stambene potrebe, da vlasniku stana pripada pravo na raskid ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom i zahtjev za predaju u posjed od istoga odnosno da je vlasnik ovlašten odbiti sklopiti isti ugovor iz navedenih razloga. Imajući u vidu navedena stajališta, u parnicama radi naknade štete s osnova izmakle koristi u visini razlike između tržišne vrijednosti najamnine i zaštićene najamnine da je potrebno, dakle, utvrditi "platne mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimaca u cijelosti”, što podrazumijeva, odnosno uključuje ukupne mjesečne prihode (prihodi od plaće, zakupnina, prihodi od autorskih djela i sl.), vrijednost pokretnina (osobnog automobila, zlatnine, gotovine, štednje i sl.), vlasništvo (knjižnih i izvanknjižnih) nekretnina, neovisno o njihovoj namjeni i izgrađenosti i pogodnosti za život, i sl. Tužena naglašava da se ovo utvrđuje za razdoblje od dana stupanja na snagu ZNS-a, dakle od 5. studenoga 1996. godine do danas te sva raspolaganja istom imovinom kroz to razdoblje. Podredno tužena navodi kako je tužbeni zahtjev suviše visok. Drži da tužitelju ne pripada puna naknada štete u visini razlike između tržišne vrijednosti najamnine i zaštićene najamnine koju bi ostvario iznajmljivanjem tog stana da im prekomjerno ograničenje njegova prava vlasništva na stanu nije nametnuto ZNS-om odnosno da se kao osnovni parametar za obračun visine štete ne bi se trebala uzimati tržišna vrijednost najamnine. Ovo obrazlaže na način da navodi kako je u svim presudama Europskog suda za ljudska prava protiv Republike Hrvatske, Sud isticao kako svaka država pa tako i Republika Hrvatska ima pravo ograničiti pravo vlasništva, međutim do određene granice. Drugim riječima, Republici Hrvatskoj da se stavilo na teret da je ZNS prekomjerno ograničeno pravo vlasništva i to u toj mjeri da vlasnici stanova od svojih stanova u kojima su zaštićeni najmoprimci ne ostvaruju ni minimalnu korist koja bi im bila dostatna za održavanje nekretnine. Europski sud za ljudska prava dopušta ograničenje prava vlasništva do određene mjere, dakle do te mjere da vlasnici stanova imaju određenu korist od predmetnih stanova odnosno da ostvaruju korist koja ne smije biti manja od nužnih troškova održavanja iste nekretnine. Dakle, Europski sud za ljudska prava postavio je gornju granicu mjere dopuštenog ograničenja vlasništva. Na tragu navedenoga da su sve odluke Europskog suda za ljudska prava prvenstveno Statileo ali i dr. protiv Republike Hrvatske, a kojima je na ime naknade štete tužiteljima dosuđena „odgovarajuća najamnina“ umanjena za ostvarenu zaštićenu najamninu i stoga da tužiteljima nije dosuđena razlika između „tržišne najamnine“ umanjene za ostvarenu zaštićenu najamninu, a svako drugačije tumačenje prema kojem bi vlasnicima stanova pripadao puni iznos štete u visini tržišne najamnine, da bi predstavljao negiranje ustavnog prava iz čl. 16. Republike Hrvatske da ograniči, u konkretnom slučaju, pravo

Posl. broj: Ref 51P: P-3380/2018-19

vlasništva radi zaštite posebno osjetljive socijalne kategorije osoba. Slijedom svega navedenoga tužena je predložila odbiti osnovni, kao i podredni tužbeni zahtjev, u cijelosti te predložila da se tužitelju naloži da tuženoj naknadi parnični trošak.

Tužitelj je osporio navode tužene te je naveo kako je V. Š., njegov otac,

jedini nasljednik iza L. Š., a kako je tužitelj upravo njegov jedini nasljednik pa da bi predmetni stan svakako pripao tužitelju. Naveo je kako su njegova baka i otac njemu darovali stan jer se više nisu mogli nositi sa nizom problema koje su imali radi toga stana, a koji su se ogledali u nizu troškova. Stoga je naveo kako nije točno da nema pravo na naknadu štete samo iz razloga što je stan stekao darovanjem. Naveo je i kako je, nakon što je postao vlasnik stana, u predmetu koji se pred Općinskim sudom u Splitu pod brojem Ps-116/16 pokušao iseliti zaštićene najmoprimce sudskim putem. Također se pozvao i na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog u predmetu posl. broj Rev-1104/2018 u kojem je iskazano stajalište da se konkretno radi o trogodišnjem zastarnom roku iz članka 230. stavka 1. ZOO-a, a da se u ovome predmetu dan početka zastare poklapa sa danom dolaska u zakašnjenje. Podneskom zaprimljenim dana 17. veljače 2020. godine tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u skladu sa dostavljenim podacima P. u. I. u S., ali je istim obuhvatio i period nakon utuženja ( mjesečne najamnine sa dospijećem od 5. kolovoza 2018. godine pa do 5. veljače 2020. godine).

Tužena se usprotivila preinaci tužbe navodeći kako ista nije dopuštena nakon zaključenja prethodnog postupka, a i iz razloga što istom tužitelj potražuje naknadu štete za novo razdoblje za koje nije ispunjen uvjet iz članka 186.a. ZPP-a. Podredno se tužena usprotivila tužbenom zahtjevu te predložila isti odbaciti u dijelu koji se odnosi na iznose dospjele u razdoblju iza 30. svibnja 2018. godine.

U podnesku od 28. rujna 2020. godine tužitelj se pozvao na pravni stav iskazan u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-2364/2016-3, od 19. prosinca 2018.godine prema kojem su zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva Republika Hrvatska dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu.

Tužena je navela kako je sud drugog stupnja, Županijski sud u Zagrebu, u odluci posl. broj Gž-1147/2019 od 16. srpnja 2020. godine zauzeo stav da vlasniku koji je opterećeni stan stekao na temelju pravnog posla ne pripada pravo na naknadu štete jer tom vlasniku država nije nametnula prekomjerni teret ili nemogućnost izbora. Glede visine tužbenog zahtjeva navela je kako najamnina kao prihod potpada pod odredbe Zakona o porezu na dohodak ( „Narodne novine“ broj: 115/16, 106/18 i 121/19) te predstavlja dohodak od imovine koji bi predstavljao razliku između ostvarene najamnine i izdatka koji je tužitelj imao po osnovi održavanja predmetne nekretnine te naveo kako se kod dohotka od imovine na temelju najma ili zakupa priznaju izdaci u visini od 30% od ostvarene najamnine i zakupnine, a da bi prema tome dohodak od imovine predstavljao razliku između najamnine i izdatka u visini od 30% na koji iznos bi trebalo i platiti porez na dohodak sukladno odredbi članka 50. Zakona o porezu na dohodak po stopi od 12% godišnje.

Tužitelj je naveo kako dostavljene odluke nisu primjenjive u ovoj pravnoj stvari. Naveo kako se ista odnosi na slučaj u kojemu je vlasnik stan kupio kao neuseljiv, a što nije konkretno slučaj jer je tužitelj stan stekao darovanjem, ali bi ga kao i jedini nasljednik svog oca stekao i nasljeđivanjem. Naveo je kako je njegova baka u dobi od 94 godine njemu poklonila predmetni stan jer se uslijed starosti i teške bolesti nije mogla „povlačiti po sudu“ i plaćati za stanove do čijih posjeda ne može doći. Tužitelj je ilustracije radi naveo kako se protiv sada pok. L. Š. radi troškova struje, vode i pričuve vezano za predmetni stan vode ovršni i sudski postupci, naveo kako su zaštićeni najmoprimci neuredno plaćali najamninu i istodobno od pok. L. Š. tražili da im radi popravke u stanu. Naveo je kako

Posl. broj: Ref 51P: P-3380/2018-19

je njegov otac invalid, 100% gluha osoba, koji prima pomoć od Centra za socijalnu skrb radi čega nije mogao na sebe preuzeti obveze kakve nosi ovakva nekretnina. Naveo je i kako je teret tužitelja postao i teži jer je Ustavni sud RH svojom odlukom objavljenom u Narodnim novinama broj 105/2020 ukinuo odredbe Zakona o najmu stanova temeljem kojih bi tužitelj barem u nekoj budućnosti imao šansu ući u posjed predmetnog stana.

Raspravnim rješenjem ovog suda posl. broj P-3380/2018-17, od 2. prosinca 2020. godine nije dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva na način da se istim obuhvati period koji nije bio obuhvaćen u tužbi. Upravo zbog navedenog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja pozivom na odredbu 191. stavka 2. i 186.a. ZPP-a. Ovdje se napominje i kako se Zahtjev tužitelja za mirnim rješenjem spora od 9. ožujka 2018. godine formirao po sadržaju predmetne tužbe, a da postavljenim tužbenim zahtjevom nisu bila obuhvaćena daljnja razdoblja.

Tužena je dodatno predložila odbaciti tužbu za dio koji se odnosi na razliku iznosa od 29.160,00 kuna ( nastale uslijed povećanja kvadrature prema navodima tužitelja) i iznos iz uređenog tužbenog zahtjeva iz razloga što za taj dio nije ostvaren uvjet iz članka 186. ZPP-a. Ovdje se napominje kako tužitelj i u tom podnesku i u tužbi navodi kako je stan kvadrature od 72 m2.

Tužitelj je naveo kako je i u zahtjevu za mirno rješenje spora i u nacrtu tužbe naveo kako pridržava pravo nakon pribavljenih platnih podataka urediti tužbeni zahtjev te da pridržava pravo i utuženja daljnjeg perioda s obzirom da se radi o šteti koja se povečava svakog mjeseca.

Tijekom dokaznog postupka izvedeni su slijedeći dokazi: čitanjem zemljišnoknjižnog izvatka Z.U. … K.O. S., ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom, izračuna mjesečne zaštićene najamnine na dan 9. veljače 2006. godine i na dan 23. listopada 2017., zahtjeva za mirnim rješenjem spora od 9. ožujka 2018. godine, odgovora tuženika broj N- DO-130/2018 od 30. ožujka 2018. i od 29. lipnja 2018. godine, preslika spisa Z-2030/16, presude i rješenja VSRH br. Rev-1104/2018-3, od 22. siječnja 2019., spisa O-976/19, dopisa Porezne uprave, Ispostave u Splitu od 7. studenoga 2019. godine, pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu, posl. broj P-756/2018 od 4. svibnja 2018. godine, presude Županijskog suda u Vukovaru posl. broj Gž-511/18-3, od 25. srpnja 2018. godine, rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-2364/2016-3, od 19. prosinca 2018., presude Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gž-1147/2019 od 16. srpnja 2020. godine, presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. broj P-1583/19-18, od 28. veljače 2020. godine, zahtjeva Luce Šegvić od 2. veljače 2005. godine, dopisa sa povratnicom i neurednim dostavama upućenog od L. Š. dana 2. studenoga 2006. godine M. D.,

prijedlog za ovrhu broj Ovrv-1517/12 podnijet javnom bilježniku I. B., ispisa Vodovoda i kanalizacije d.o.o. , rješenja o pristojbi ovog suda posl. broj Povrv- 1300/13, od 15. listopada 2013. godine, presude i rješenja ovog suda posl. broj P2-5685/10, od 13. travnja 2012. godine, tužbe, zapisnika od 13. ožujka 2014. i presude i rješenja u predmetu ovog suda posl. broj Pmal-1297/12, rješenja Pmal-1297/2012-11, od 2. ožujka 2016. godine, rješenja Centra za socijalnu skrb od 4. kolovoza 2020. godine i priloženog liječničkog nalaza.

Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, a što su navele na zapisniku od 2. prosinca 2020. godine.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Među strankama je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

Iz ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 2. svibnja 1997. godine razvidno je da su istog zaključili Š. V. i Š. L. kao vlasnici stana i najmodavci i

S. D. pok . S., kao najmoprimac, temeljem članka 31. stavka 1. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ broj: 91/96) i da je predmet tog ugovora stan na II. katu

Posl. broj: Ref 51P: P-3380/2018-19

zgrade anagrafske oznake G. br. 7. u površini od 72 m2. U točki VII. ugovora navedene su osobe koje se mogu zajedno sa najmoprimcem koristiti stanom i to su supruga M. D. rođ. 1947. godine, sin N. D. rođ. 1967. godine i kći M. D. rođ. 1973. godine. Iz izračuna mjesečne zaštićene najamnine na dan 9. veljače 2006. godine mjesečna zaštićena najamnina za ovaj stan iznosila je 175,75 kuna mjesečno ( temeljem izračuna od 1. studenoga 2005. godine), a na dan 23. listopada 2017. godine u iznosu od 200,98 kuna mjesečno ( temeljem izračuna od 5. rujna 2012. godine).

Rješenjem o nasljeđivanju posl. broj O-835/82, od 9. rujna 1982. godine iza pok. V. Š. raspoređena je njegova ostavina, među kojom je bila i nekretnina upisana u Z.U. … K.O. S. na L. Š. ud. V. za 1/3, V. Š. pok. V. za 1/3 i

T. Š. pok. V. za 1/3. Rješenjem o nasljeđivanju posl. broj O-1414/2004,

UPP/OS-60/2005, od 3. lipnja 2005. godine nasljednicom 1/3 predmetnog stana iza pok. T. Š. proglašena je majka L. Š..

Ugovorom o darovanju nekretnine bez prave predaje zaključenim dana 5. siječnja 2016. godine, ovjerenim istoga dana pod brojem OV-29/16 od javnog bilježnika M. R., između L. Š. i V. Š. kao darovatelja i S. Š. kao daroprimatelja

darovan je tužitelju predmetni stan.

Iz smrtovnice i rješenja o nasljeđivanju posl. broj O-976/19, UPP/OS-28/19, od 15. listopada 2019. godine iza pok. L. Š. proizlazi da je njezin jedini nasljednik V. Š., otac tužitelja.

Iz zemljišnoknjižnog izvatka Z.U. … K.O. S. razvidno je da je kao vlasnik dvosobnog stana na sjevernom dijelu zgrade, na II. katu ( E-5), u čest. zgr. 4252 upisan tužitelj.

Dakle, iz navedenih dokaza je razvidno da je tužitelj vlasnik stana u kojemu žive zaštićeni najmoprimci, da stan ima površinu od 72m2 i da je isti stekao darovanjem.

Nadalje, sud drži da je prilaganjem isprava uz podnesak od 29. listopada 2020. godine (zahtjeva L. Š. od 2. veljače 2005. godine, dopisa sa povratnicom i neurednim dostavama upućenog od L. Š. dana 2. studenoga 2006. godine M. D.,

prijedlog za ovrhu broj Ovrv-1517/12 podnijet javnom bilježniku I. B., ispisa

V. i k. d.o.o. , rješenja o pristojbi ovog suda posl. broj Povrv- 1300/13, od

15. listopada 2013. godine, presude i rješenja ovog suda posl. broj P2-5685/10, od 13. travnja 2012. godine, tužbe, zapisnika od 13. ožujka 2014. i presude i rješenja u predmetu ovog suda posl. broj Pmal-1297/12, rješenja Pmal-1297/2012-11, od 2. ožujka 2016. godine, rješenja Centra za socijalnu skrb od 4. kolovoza 2020. godine i priloženog liječničkog nalaza), tužitelj dokazao svoje navode glede motiva darovanja predmetnog stana tj. sud prihvaća istinitima navode tužitelja kako se njegova pravna prednica, tj.baka, zbog starosti i višegodišnjih sudskih postupaka nije više mogla brinuti o obvezama vezanim za predmetni stan te glede želje njegova oca da mu daruje stan, a uostalom branjenje zaključivanja ugovora o raspolaganju stanovima na kojem postoji stanarsko pravo predstavljalo bi dodatan teret vlasnicima takvih stanova, pored onoga koji im je do sada nametnut. Stoga ovaj sud drži potpuno neosnovanima navode tuženika prema kojima je tužitelj zaključenjem ugovora o darovanju pristao postati vlasnik stana za koji je dobrovoljno sklopljen ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom tj. prema kojima ne bi bio aktivno legitimiran i ne bi imao pravo na naknadu izmakle koristi.

Cijeneći ukupno izvedene dokaze, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.,70/19 dalje: ZPP) ovaj sud smatra kako je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan, da tužena neutemeljeno ističe kako na njenoj strani nema odgovornosti te je dužna naknaditi tužitelju izmaklu korist.

Posl. broj: Ref 51P: P-3380/2018-

U predmetu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Statileo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 12027/10. od 10. srpnja 2014.) podnositelj zahtjeva je tvrdio da nemogućnost naplate najamnine za najam stana koji koristi zaštićeni najmoprimac predstavlja povredu njegovih vlasničkih prava. ESLJP je utvrdio je da je došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja zahtjeva jer zaštićeni najam ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, da je pravna osnova za to miješanje bio Zakon o najmu stanova što znači da je miješanje bilo previđeno zakonom i da su pravni propisi težili cilju koji je u općem interesu. Nadalje, ESLJP je utvrdio da u konkretnom slučaju nije postojala pravilna raspodjela socijalnog i financijskog tereta, da je na podnositelja zahtjeva stavljen nerazmjeran i pretjeran teret te da nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja zahtjeva, čime je povrijeđen članak 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - MU 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10., dalje - Konvencija). Nadalje, utvrđeno je da se temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče zakonodavstva i da se proteže izvan pojedinačnog interesa podnositelja zahtjeva, radi čega smatra da Republika Hrvatska treba poduzeti odgovarajuće zakonodavne i druge opće mjere.

Iz navedene presude ESLJP-a proizlazi da hrvatske vlasti tijekom utuženog razdoblja nisu postigle potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja i da je zbog toga ESLJP u svojoj odluci Statileo protiv Republike Hrvatske podnositelju zahtjeva dosudio naknadu štete.

Konvencija je prema članku 141. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine"

56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 5/14., dalje - Ustav) iznad Zakona po pravnoj snazi, a prema članku 5. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13., 33/15., 82/15. i 82/16.) sudovi sude i na temelju Ustava i međunarodnih ugovora.

Slijedom iznesenog jasno je da su odluke ESLJP-a pa tako i navedena odluka Statileo protiv Republike Hrvatske obvezujuće za sve sudove i primjenjuju se na području Republike Hrvatske jer to proizlazi iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 23. siječnja 2013. broj U-III-3304/2011. i s obzirom da je ESLJP jedini ovlašten tumačiti povrede Konvencije koje su nastale u zemljama potpisnicama te Konvencije u smislu odredbe članka 32. Konvencije. Ustavni sud smatra da izvršenje presuda ESLJP-a u kojima je utvrđena povreda Konvencije treba razumjeti u prvom redu kao izvršenje međunarodne ugovorne obveze koju je Republika Hrvatska kao ugovorna stranka prihvatila ratifikacijom Konvencije i priznavanjem jurisdikcije Europskog suda u svim predmetima koji se tiču tumačenja i primjene Konvencije.

Pored navedenog, tužena bi ne samo temeljem odluka ESLJP-a, već i na temelju članka 1045. stavak 1., kao i članak 8. ZOO-a kao i članka 4. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske trebala naknaditi tužitelju štetu koju trpi zbog činjenice što joj zaštićeni najmoprimac plaća iznimno nisku najamninu na temelju propisa tužene koje nije na odgovarajući način uskladio s pravima koje Ustav i međunarodne konvencije štite, prvenstveno pravo na mirno uživanje vlasništva. O ovome se uostalom izjasnila sudska praksa prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova u brojim postupcima koji su inicirani nakon odluke ESLJP-a u predmetu Statileo, Mirošević – Anzulović i dr. Dakle, postoji suglasan stav sudova da je tužena RH svojom pasivnošću da uredi pitanje najamnine na način da postigne potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava prouzrokovala štetu u vidu izmakle koristi na strani vlasnika te da je u obvezi nadoknaditi je u iznosima koje utvrdi primjerenima. Tako je i u konkretnom slučaju dužna tužiteljici naknaditi štetu u vidu izmakle koristi u presuđenom iznosu.

Posl. broj: Ref 51P: P-3380/2018-

U odnosu na istaknuti prigovor zastare navodi se kako je isti u cijelosti neosnovan. Naime, zastara prema odredbi članka 215. stavak 1. ZOO-a počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom nije propisano što drugo. Predmetna tražbina tužitelja odnosi se na naknadu štete - gubitak zarade od najamnine, a ona dospijeva mjesečno. Stoga se radi o trogodišnjem zastarnom roku iz članka 230. stavka 1. ZOO-a. Zatezna kamata na novčanu obvezu teče od dana kada je dužnik zakasnio s ispunjenjem novčane obveze (članak 29. stavak 1. ZOO-a), a obveza naknade štete smatra se dospjelom u trenutku nastanka štete (članak 1086. ZOO-a). Stoga se ovdje dan početka zastare poklapa s danom dolaska u zakašnjenje. Kako je tužbom obuhvaćen period od siječnja 2016. godine pa do srpnja 2018. godine to je jasno da u trenutku podnošenja zahtjeva nije proteklo vrijeme potrebno za zastaru.

Zakon o najmu stanova donesen je 2006., a Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na RH stupila je na snagu 5. studenoga 1997. Tuženica se obvezala istu primjenjivati te se obvezala i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama. Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju U-I-762/1996. od 31. ožujka 1998. nije našao da bi odredbe članaka 6. – 8. ZNS bile protivne Ustavu RH i citiranoj Konvenciji i Protokolima 1., 4., 6., 7. i 11. uz Konvenciju. To ne znači da vlasnici stanova, nakon što su se mogli pozvati na Konvencijsko pravo već 1997., nisu imali pravnu osnovu za utuženje tražbine kao što je predmetna. Iz navedenog nije odlučno kada je donesena odluka u predmetu Statileo, niti je ta odluka bitna za pitanje početka tijeka zastare tražbine jer su vlasnici i prije donošenja te odluke pozivom na konvencijsko pravo mogli nakon 5. studenoga 1997., u sudskom postupku zahtijevati ostvarenje svoje tražbine, kao što su to učinili tužitelji iz citiranih odluka EU suda. Pitanjem zastare u odlukama Statileo i dr. EU sud nije se bavio. Osim toga ni jednim posebnim ni specijalnim propisom za tražbine kao što je predmetna nije propisan izuzetak vezano za početak tijeka zastare niti neki drugi zastarni rok. Zato nema razloga predmetnu štetu drugačije tretirati od bilo koje druge štete i početak zastare vezati za neke druge okolnosti. Tužitelji kao i svi ostali vlasnici mogli su i pored iznesenog shvaćanja Ustavnog suda RH o ustavnosti ZNS, nakon stupanja na snagu Konvencije, osnovano, pozivom na konvencijsko pravo pokretati tužbe za naknadu štete (o ovome se izjasnilo VSRH u odluci Rev-1104/2018. od 22. siječnja 2019.).

Dakle, iz svega naprijed navedenog proizlazi da tražbina tužitelja nije zastarjela. U pogledu visine naknade, sud je na prijedlog tužitelja pribavio podatke o tržišnoj cijeni najamnine za utuženo razdoblje, za stan slične površine i pozicije, kako je naprijed u obrazloženju presude i navedeno. Međutim, tužitelj pogrešno shvaća da bi mu tužena trebala naknaditi razliku između tržišne i zaštićene najamnine u cijelosti. Takvu razliku nije ni ESLJP dosudio podnositelju zahtijeva u predmetu "Statileo". Iz naprijed iznesenog razvidno je da tužitelj zaista trpi štetu postupanjem samog tuženika. Tužitelj ima pravo na znatno veću naknadu od zaštićene najamnine koju od najmoprimca prima. Pravična naknada tužitelju trebala bi iznositi 50 % u odnosu na tržišnu cijenu najma. Da bi utvrdio tržišnu cijenu najma za predmetni stan sud je uzeo podatke koje je dostavila Porezna uprava i to podatke o visini najma stanova koji se nalaze u susjednim ulicama na području istog kvarta.

Iz dopisa Porezne uprave, Područnog ureda u Splitu, Ispostava Split, Klasa: 410- 23/19-012/155, od 7. studenoga 2019. godine proizlazi da je navedena uprava raspolaže podacima o cijeni najamnine za dva stana u Gupčevoj ulici u Splitu, tako za stan površine 90 m2 slobodno ugovorena mjesečna najamnina iznosi 6.000,00 kuna ( 66.66 kn/m2), a za stan od 74,15 m2 slobodno ugovorena mjesečna najamnina iznosi 2.625,00 kuna ( 35,40 kn /m2) pa bi za stan u G. ulici u S. prosječna cijena mjesečne najamnine iznosila prosječno 51.03 kn/m2. Napominje se da se u dopisu navode stanovi i u okolnim ulicama, a da bi prema dostavljenim podacima prosječna cijena najamnine po m2 iznosila 44,48 kuna.

Posl. broj: Ref 51P: P-3380/2018-

Podaci Porezne uprave su službeni podaci koji Poreznoj upravi kao nadležnom tijelu prijavljuju građani. Iz navedenog razloga sud je podatke Porezne uprave uzeo kao mjerodavne.

Dakle, kada se podaci Porezne uprave za stan slične površine na području G. ulice u S., a koji su naprijed navedeni, dovedu u svezu s ovim, onda je zaista minimalna najamnina za predmetni stan na tržištu protuvrijednost od 3.674,16 kuna mjesečno, a polovina tog iznosa je 1.837,08 kuna mjesečno. To je iznos minimalne najamnine koja bi se mogla dobiti za predmetni stan na slobodnom tržištu, odnosno polovina iznosa pune minimalne tržišne najamnine za isti na slobodnom tržištu, a uzimajući u obzir atraktivnu poziciju predmetnog stana u gradu S., zaštitu vlasničkih prava, općih interesa zajednice i postizanje ravnoteže među istima. Navedeni iznosu je potrebno umanjiti za zaštićenu najamninu koju tužitelj prima od zaštićenih najmoprimaca tj. za iznos od 175,57 kuna mjesečno do zaključno rujna 2017. godine ( dakle 1.661,51 kuna mjesečno), a od listopada 2017. godine za iznos od 200,98 kuna mjesečno ( dakle 1.636,10 kuna mjesečno) što bi u konkretnom slučaju bila primjerena naknada štete u smislu članka 1089. ZOO-a. Tužena je ta koja je trebala dokazati da tužiteljima ne bi pripadao navedeni iznos. Dakle, upravo je teret dokaza u ovom postupku prešao na tuženika, vezano za sve okolnosti slučaja, podatke Porezne uprave i sam zahtjev tužitelja. Napominje se kako sud nije prihvatio tuženikov izračun na koji se poziva u podnesku od 7. listopada 2020. godine, odnosno nije primijenio odredbe Zakona o porezu na dohodak ( „Narodne novine“ broj 115/16, 106/18) budući iste prema odredbi članka 60. tog Zakona ima primjenjivati porezna uprava prilikom utvrđivanja dohotka iz članka 56. tog Zakona, ali je za nadodati da prilikom određivanja pravične naknade, a s obzirom da je sud cijenio u polovini iznosa tržišne najamnine, tužitelj nikako nije stekao zaradu koja bi se odnosila na neplaćanje poreza i doprinosa.

Na dosuđeni iznos tužitelju pripada pravo na zatezne kamate temeljem odredbe članka 29. ZOO-a od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

Odluka o parničnom trošku donesena je u skladu s odredbom članka 154. stavka 2. i članka 155. ZPP-a i u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( „Narodne novine" broj: 142/12, 103/14 i 107/15 dalje u tekstu Tarifa).

Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, sastava 4 obrazložena podneska (od 22. ožujka 2019., 17. veljače 2020., 28. rujna 2020. i 29. listopada 2020.), zastupanja na 3 ročišta ( 3. travnja 2019, 1. srpnja 2019. i 2. prosinca 2020.), za svaku radnju u iznosu od po 2.750,00 kuna, sukladno Tbr.7.t.1., 8.t.1., 9.t.1. i 50. Tarife, odnosno ukupno 22.000,00 kuna. Navedeni iznos trebalo je uvećati za 25 % PDV-a u iznosu od 5.500,00 kuna, dakle ukupno 27.500,00 kuna. Pored ovoga tužitelja pripada i trošak sudske pristojbe tužbe u iznosu od 1.430,00 kuna i presude u iznosu od 1.282,28 kuna pa je sveukupni trošak tužitelja 30.212,28 kuna. Kako je tužitelj uspio u postupku 77 % (osnov u cijelosti 50%+ visina 27 %), a tuženik sa 23 %, to postotak uspjeha tužitelja koji je preostao nakon obračuna postotaka u kojima su strane uspjele u parnici iznosi 54%. Od iznosa od 30.212,28 kuna tužitelju pripada 54 % što znači 16.314,63 kuna.

U Splitu, 14. siječnja 2021. godine.

S u t k i n j a

Irma Dujić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe.

Posl. broj: Ref 51P: P-3380/2018-

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude ( članak 348. ZPP-a).

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena ( članak 335. ZPP-a).

DNA:

- punom. tužitelja

- zastupniku po zakonu tužene

- spis

Broj zapisa: eb2f6-08b2d

Kontrolni broj: 0fa0f-0d57e-37fbd

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=IRMA DUJIĆ, L=SPLIT, O=OPĆINSKI SUD U SPLITU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.