Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 20 Gž Ovr-484/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Mirjane Macure, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Blanke Pervan, članice vijeća, u izvršnom predmetu vjerovnice L. b. d.d. L., OIB: …., zastupane po zakonskom zastupniku, a

ovaj po punomoćniku M. P., odvjetniku iz Z., protiv

dužnika I. B. iz Z., OIB: …, radi naplate novčane

tražbine, odlučujući o žalbama vjerovnice i dužnika protiv rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj I-1230/1992 od 14. rujna 2020., u sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2021.,

r i j e š i o  j e

1. Odbija se kao neosnovana žalba vjerovnice LJ. b. d.d. LJ.,

Glavna filijala Z. i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj I-1230/1992 od 14. rujna 2020. pod točkom I. izreke.

2. Uvažavaju se žalbe vjerovnice Lj.b. d.d. L., Glavna filijala

Z. i dužnika I. B. te preinačuje rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj I- 1230/1992 od 14. rujna 2020. u dijelu pod točkom II. izreke preko iznosa od 3.250,00 kn do iznosa od 4.400,00 kn i rješava tako da se u tom dijelu odbija zahtjev za naknadom troškova postupka.

Obrazloženje

Uvodno označenim rješenjem odlučeno je:

"I. U gornjem predmetu obustavlja se izvršenje za iznos od 4.232,15 kuna.

II. Vjerovnici se priznaje ovršni trošak u iznosu od 4.400,00 kuna pa se poziva dužnik da isti namiri u roku od 8 dana."

Protiv navedenog rješenja žalbu je izjavila vjerovnica zbog bitne povrede odredaba postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja radi nastavka izvršnog postupka.

U žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer rješenje ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Nije navedeno na kojoj se odredbi procesnog prava pobijano rješenje temelji, a razlozi pobijanog rješenja proturječe sadržaju pravomoćnog rješenja o izvršenju Općinskog suda u Zadru poslovni broj I-1230/1992 od 14. svibnja 1992. kojim je određen opseg izvršenja u pogledu glavnice i ugovorne kamate koja se sukladno čl. 277. st. 2. Zakona o obveznim odnosima treba obračunati na glavnu novčanu tražbinu. Sud prvog stupnja samo je izložio činjenice koje se odnose na tri varijante obračuna koje je izvršio sudski vještak u svom dopunskom nalazu od 13. studenog 2017. U odnosu na to ističe se da je dužnik uplatom izvršenom 15. siječnja 2016. u iznosu od 4.100,07 kn samo djelomično namirio kamate obračunate za razdoblje nakon 1. travnja 1994. tj. za razdoblje kada se zakonska zatezna kamata obračunava proporcionalnom metodom. Prvostupanjski sud neosnovano nije donio rješenje o tome da se nastavi izvršni postupak radi naplate nepodmirenog iznosa tražbine vjerovnika. U pogledu dopunskog nalaza i mišljenja sudskog vještaka od 13. studenoga 2017. ističe da je vještak trebao imati u vidu odredbu čl. 313. Zakona o obveznim odnosima, a kako je to navedeno i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-816/2018 od 10. prosinca 2019. U odnosu na zaključak prvostupanjskog suda da li vjerovnici pripada pravo na ugovorenu kamatu, žaliteljica ističe da takvo obrazloženje predstavlja neobrazloženu odluku, koja nema valjanih razloga. Naime, takvo stajalište u suprotnosti je sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi pod poslovnim brojem Rev-x-611/2014 od 18. veljače 2015. u svezi primjene čl. 277. st. 2. i čl. 400. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, a pravno shvaćanje izloženo u toj odluci obvezuje sud. U ovom izvršnom predmetu radi se o obračunu ugovorne kamate te je mjerodavno pravo čl. 277. st. 2. i čl. 400. st. 3. Zakona o obveznim odnosima. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-885/2013 od 11. srpnja 2014. zauzeo je stajalište o tome da je obveza svih nižih sudova da poštuju pravna stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje povodom izvanredne revizije zauzme o određenim pravnim pitanjem. Sudski vještak je prije početka vještačenja imao sve potrebne podatke o ugovorenoj kamati te načinu i metodi obračuna ugovorne kamate po kojima je trebao izvršiti obračun ugovorne kamate na glavnu tražbinu po čl. 400. st. 3. Zakona o obveznim odnosima. Niti u osnovnom, a niti u dopunskom nalazu vještak nije ugovornu kamatu prema odluci o kamatnim stopama vjerovnice obračunao sukladno prethodno navedenim odredbama Zakona o obveznim odnosima zbog čega je njegov nalaz nepravilan i nezakonit jer je protivan pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-x- 611/2014 od 18. veljače 2015. Stoga, vještak, očito pogrešno smatra da na dospjelu ugovornu kamatu, koja je pripisana glavnici dalje ne obračunava ugovornu kamatu s obračunom ugovorne kamate na pripisanu kamatu. Prvostupanjski sud je trebao imati u vidu činjenicu da se radi o potpuno istom i činjenično-pravnom osnovu iz ugovornog odnosa, a kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x-611/2014, kao i imati u vidu izreku rješenja o izvršenju u ovom konkretnom predmetu. Ovdje se radi o tražbini vjerovnice koja proizlazi iz kreditnog poslovanja banaka i drugih bankarskih organizacija, a kako to proizlazi iz prethodno navedene revizijske odluke, kao i iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gzz-18/2003 od 21. siječnja 2004. i Rev-2120/2000 od 28. siječnja 2004. Stoga da je postupanje suda protivno odredbi čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, jer su prilikom donošenja ove odluke izostali dostatni i relevantni razlozi. Kako je stalni sudski vještak mr. sc. I. T. preminuo, da je u svom podnesku od 4. ožujka 2020. predložila da se vještačenje povjeri drugom sudskom vještaku financijske struke, koji bi trebao izvršiti obračun sukladno pravnom shvaćanju u primjeni čl. 277. st. 2. i čl. 400. st. 3. Zakona o obveznim odnosima. Što se tiče toč. II. izreke pobijanog rješenja, vjerovnici je priznat ovršni trošak u iznosu od 4.400,00 kn i po tom osnovu je prekoračen zahtjev vjerovnice jer je za financijsko vještačenje predujmljen ukupni iznos od 3.250,00 kn. Osim toga, prvostupanjski sud nije odlučio o svim troškovima koji su predujmljeni u ovom postupku te stoga, sukladno odredbi čl. 32. st. 7. Zakona o izvršnom postupku, postavlja trošak na ime zastupanja i predujmljenih troškova u ovom postupku. Ovaj izvršni postupak nije okončan jer izvršenje nije u cijelosti provedeno niti prema nalazu sudskog vještaka za koji sud navodi da ga prihvaća, a naročito nije okončan sukladno prijedlogu vjerovnice u podnesku od 27. siječnja 2016. koji je na prvostupanjski sud zaprimljen 29. siječnja 2016. radi čega je vjerovnica u svom zadnjem podnesku od 4. ožujka 2020. predložila da se ponovno izvrši popis pokretnina dužnika na kojima se izvršenje može provesti te je kao dokaz za to dostavio uvjerenje PU Zadarske od 3. ožujka 2020. Predlaže da joj se obistini trošak sastava žalbe.

Protiv navedenog rješenja, u dijelu pod točkom II. izreke preko iznosa od 3.250,00 kn do iznosa od 4.400,00 kn, žalbu je izjavio dužnik.

U žalbi ističe da iz žalbe vjerovnice proizlazi kako se navodi stvaran iznos troškova vještačenja u visini od 3.250,00 kn, a ne kako stoji u rješenju 4.400,00 kn. Ističe da je u ovom predmetu ispunio sve ono što je od njega sud tražio te ga je u dva navrata sud i oslobodio navodnog duga. Sva su vještačenja provedena zbog vjerovnice i na njezino traženje pa stoga smatra da je sud potraživanje troškova vještačenja trebao adresirati na vjerovnicu.

U odgovoru na žalbu dužnika vjerovnica ističe da je žalba nepravovremena jer je izjavljena izvan roka od 8 dana iz čl. 8. st. 3. Zakona o izvršnom postupku te se stoga predlaže istu odbaciti kao nepravovremenu. Pogrešno je stajalište dužnika da ga je sud već u dva navrata oslobodio navodnog duga jer time što su povodom žalbi vjerovnice ukinuta prvostupanjska rješenja o obustavi postupka i predmet vraćen prvostupanjskom sudu, dokaz je da pravna shvaćanja prvostupanjskog suda ne bi bila pravilna. Neutemeljeno dužnik smatra da nije dužan naknaditi troškove provođenja vještačenja te se stoga upućuje na svoju žalbu od 25. rujna 2020. Predlaže odbiti kao neosnovanu žalbu dužnika i da mu se dosudi trošak sastava odgovora na žalbu.

Žalba vjerovnice je djelomično osnovana, dok je žalba dužnika osnovana.

Neutemeljen je navod vjerovnice kako je žalba dužnika nepravovremena i to stoga što iz spisa predmeta proizlazi da je dužnik pobijano rješenje primio 29. rujna 2020., a kako to proizlazi iz službene bilješke na listu spisa 143, pa kako je žalbu izjavio preporučenom pošiljkom putem pošte 2. listopada 2020. (prijamni pečat na žalbi list spisa 144) to iz navedenog nedvojbeno proizlazi da je žalba dužnika izjavljena u zakonskom roku iz čl. 8. st. 3. Zakona o izvršnom postupku (Narodne novine, broj 53/91 i 91/92, dalje ZIP)

Ispitujući prvostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu ovaj drugostupanjski sud nalazi da rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da izreka istog nije nerazumljiva te da ne proturječi sama sebi ili razlozima rješenja, kao i da su u rješenju navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ili proturječni što znači da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. u svezi s čl. 381. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP), a sve u svezi s čl. 14. Zakona o izvršnom postupku (Narodne novine, broj 53/91 i 91/92, dalje ZIP) na koju ukazuje žalba vjerovnice.

Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

Stoga žalba vjerovnice zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

U ovoj fazi postupka nije prijeporno da je dužnik prema izračunu sudskog izvršitelja od 11. srpnja 1994. uplatio tražbinu u iznosu od 132,08 kn.

Nadalje, nije niti prijeporno da je nakon toga 15. siječnja 2016. dužnik uplatio vjerovnici iznos od 4.100,07 kn.

Dakle, iz navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno odredio provođenje financijskog vještačenja na okolnost da li bi vjerovnica bila podmirena gore navedenim uplatama.

Prema nalazu i mišljenju vještaka T. d.o.o. od 6. svibnja 2004. (list spisa 37-44) razvidno je kako je uplatom od 132,08 kn podmiren trošak ovršnog postupka u visini od 16,70 kn, trošak poštarine u visini od 2,12 kn, kao i da je zakonska zatezna kamata na izvršni trošak od 0,40 kn do 11. srpnja 1994. iznosila 40,16 kn, što znači da su troškovi priznati rješenjem o izvršenju plaćanja 11. srpnja 1994. bili namireni u cijelosti zajedno s pripadajućom kamatom, kao i troškovi sudskog izvršitelja u iznosu od 16,70 kn te trošak poštanske usluge doznačavanja uplaćenog iznosa vjerovnici od 2,12 kn dok je po navedenom nalazu i mišljenju od 6. svibnja 2004. utvrđeno da je preostalim iznosom od 72,70 kn namirena zakonska zatezna kamata na glavnicu te da je na dan 11. srpnja 1994. nepodmirena tražbina iznosila 1.484,60 kn.

Što se pak tiče uplate dužnika od 15. siječnja 2016. u visini od 4.100,07 kn, istaći je da je navedena uplata izvršena nakon što je vještak financijske struke u svom nalazu i mišljenju utvrdio kako je na dan 6. svibnja 2004. preostalo dugovanje u visini od 4.100,07 kn. Stoga, u situaciji kada je izvršenik u dva navrata tijekom postupka izvršio uplate, to je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako je potrebno djelomično obustaviti izvršenje za iznos od 4.232,15 kn.

Međutim, nije u pravu prvostupanjski sud kada tvrdi da vjerovnici pripada ugovorena kamata za prekoračenje po tekućem računu jer da je ta kamata tekla samo do podnošenja prijedloga za izvršenje.

Da tome nije tako proizlazi iz činjenice što je u ovom predmetu 14. svibnja 1992. doneseno pravomoćno rješenje o izvršenju te kojim je određeno izvršenje radi naplate novčanog potraživanja vjerovnice i to iznosa od 5.097,00 tadašnjih dinara sa zakonskom zateznom kamatom u visini stope NBJ uvećano za 20% od 31. prosinca 1991., ako se nakon nastanka izvršne isprave promjeni zakonska zatezna kamata po izmijenjenoj kamatnoj stopi u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate odnosno kamatom iz čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91 i 73/91) pa do isplate; a ako je ugovorna strana više ta kamata po Odluci o kamatnim stopama vjerovnice teče od dana zakašnjenja dužnika pa do isplate, sukladno odredbi čl. 277. st. 2. istog Zakona te odmjerenih troškova izvršnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po propisanoj kamatnoj stopi iz čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima iz 1991. od dana donošenja rješenja o izvršenju pa do naplate.

S obzirom na činjenicu da je sud prvog stupnja vezan pravomoćnim rješenjem o izvršenju koje je pak po svojoj pravnoj snazi o izjednačeno sa pravomoćnom sudskom presudom, to znači da je pogrešno stajalište prvostupanjskog suda kako u konkretnom slučaju vjerovnica ima pravo na ugovornu kamatu za prekoračenje po tekućem računu samo do utuženja tj. podnošenja prijedloga za izvršenje.

U ovoj pravnoj stvari nije prijeporno da se tražbina odnosi na negativno stanje po tekućem računu kojeg je dužnik imao otvorenog kod vjerovnice, sukladno Ugovoru o otvaranju i vođenju tekućeg računa broj 739-8071-387/84 od 19. travnja 1991. (list spisa 9).

Kako je iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2120/2000 od 28. siječnja 2004. razvidno da u slučaju Ugovora o tekućem računu banci pripada kamata po Ugovoru kojim je određena visina kamatne stope, način obračuna i rokovi plaćanja koji su utvrđeni odlukom o kamatnim stopama banke, uključujući i kamatu na iznos nedozvoljenog prekoračenja pa je u tom slučaju u pitanju ugovorna kamata u smislu odredbe čl. 277. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja teče i poslije dužnikovog zakašnjenja ako je stopa te ugovorene kamate veća od stope zatezne kamate, a koje stajalište prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, nedvojbeno je za zaključiti da je stajalište prvostupanjskog suda u pogledu ugovorne kamate iz čl. 277. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje ZOO) neosnovano.

Stoga, kada se ima u vidu činjenica sadržaja pravomoćnog rješenja o izvršenju poslovni broj I-1230/1992 od 14. svibnja 1992., kao i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u prethodno navedenoj odluci, to znači da je pogrešno prvostupanjski sud zaključio kako bi vjerovnicu pripadalo pravo na ugovorenu kamatu samo do 15. travnja 1992. tj. do dana podnošenja prijedloga za izvršenje.

Posljedično tome, s pravom žalba vjerovnice ističe da je u ovom slučaju bilo potrebno odrediti dodatno vještačenja kako bi se utvrdilo stvarno dugovanje.

Što se pak tiče odluke o troškovima postupka s pravom žalbe vjerovnice i dužnika ističu da je trošak provedenih vještačenja iznosio 3.250,00 kn, a ne 4.400,00 kn, jer iz spisa predmeta proizlazi da je za navedena vještačenja isplaćen iznos od 3.250,00 kn, iako je predujmljeni iznos od 4.400,00 kn, pa slijedom toga proizlazi da je stvarni trošak u pogledu provedenih vještačenja upravo 3.250,00 kn.

Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP u svezi s čl. 14. ZIP odlučiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

U nastavku postupka, prvostupanjski sud će utvrditi koliko iznosi tražbina vjerovnice u konkretnom slučaju, sukladno rješenju o izvršenju na temelju vjerodostojne isprave s obzirom da ista ima pravo na ugovorenu kamatu u slučaju da je ista viša od zakonske zatezne kamate, imajući pri tome u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 21. studenoga 2019. glede načina obračuna kamate do 31. ožujka 1994. te od 1. travnja 1994. pa nadalje, kao i odlučiti o svim preostalim troškovima postupka.

U nepobijanom dijelu pod toč. II. izreke do iznosa od 3.250,00 kn, prvostupanjsko rješenje ostaje neizmijenjeno.

Zadar, 14. siječnja 2021.

Predsjednica vijeća

Mirjana Macura, v.r.