REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžzd 17/2020-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. I. G., zbog kaznenih djela iz čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 158. st. 5. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 2. ožujka 2020. broj Kzd-5/2019-56, u sjednici održanoj 14. siječnja 2021.,

p r e s u d i o  j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. I. G. kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Varaždinu opt. I. G. proglašen je krivim zbog tri kaznena djela, iz čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 158. st. 5. KZ/11. (toč. 1. izreke) za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju sedam godina i šest mjeseci, iz čl. 154. st. 2. KZ/11. u vezi s čl. 154. st. 1. toč. 1. KZ/11. (toč. 2. izreke) za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju četiri godine i šest mjeseci i iz čl. 139. st. 2. KZ/11. (toč. 3. izreke) za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci, pa je optuženik primjenom čl. 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvanaest godina, u koju kaznu se, na temelju čl. 54. KZ/11. uračunava vrijeme provedeno u uhićenju i istražnom zatvoru od 27. prosinca 2018. nadalje.

Na temelju čl. 69. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu koja može trajati najdulje tri godine.

Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) ošt. B. K. je s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom (za naknadu štete od 360.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. kolovoza 2019. do isplate) u cijelosti upućena u parnicu.

Na temelju čl. 148. st. 6. ZKP/08. optuženik je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1.- 6. ZKP/08. te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju.

Žalbu je podnio opt. I. G. osobno (2 podneska, list 406-407 i 445-450 spisa) i njegov branitelj R. R., odvjetniku iz K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i (sadržajem osobne žalbe) odluke o kazni. Žalbe će biti razmotrene kao jedinstvena optuženikova žalba, u kojoj je predloženo da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Optuženik je osobno i putem branitelja odgovorio na žalbu državnog odvjetnika.

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. tvrdnjom da je psihologijsko psihijatrijsko vještačenje oštećenice nezakonit dokaz. Po mišljenju optuženika ovaj vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka „čini sud kad u nalogu za psihologijako psihijatrijsko vještačenje...određuje vještačenje profila ličnosti oštećenice, te postojanje motivacijskih faktora za eventualno lažno terećenje optuženika.“ Referirajući se na odgovor vještaka prema kojima „nisu utvrđeni motivacijski faktori za lažno terećenje oca“ te da oštećenica ima kognitivne i moralne kompetencije za vjerodostojnog svjedoka žalitelj smatra da sud „nije ovlašten koristiti stručan nalaz i mišljenje kako bi pojedini iskaz valorizirao kao istinit“ pa je zbog „takvog vještačkog mišljenja cjelokupno vještačenje ...procesno kontaminirano sugestijom sudu da treba vjerovati žrtvi“ te je na taj način ujedno povrijeđena odredba čl. 9. st. 3. ZKP/8.

Budući da je psihologijsko psihijatrijsko vještačenje provedeno na temelju naloga prvostupanjskog suda, sukladno odredbama čl. 309. ZKP/08., tako pribavljeni dokaz nije nezakonit u smislu čl. 10. st. 2. ZKP/08. pa je neosnovana optuženikova žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. Žalbenim zamjerkama, kada tvrdi da je vrednovanje personalnog dokaza (iskaza oštećenice) prvostupanjski sud prepustio vještacima („Vještaci ne sude“), optuženik ustvari osporava činjeničnu utemeljenost pobijane presude odnosno pravilnost ocjene dokazne građe što će biti razmotreno kod ocjene osnovanosti te žalbene osnove.

Nadalje, optuženik navodi da je prvostupanjski sud povrijedio „pravo obrane da ispituje svjedoke optužbe“ time što je odbijen njegov prijedlog za ispitivanje oštećenice na raspravi i to unatoč argumenta kako kao kronični alkoholičar nije bio u stanju aktivno sudjelovati u ispitivanju oštećenice na dokaznom ročištu.

Prvostupanjski sud je podrobno i razumno obrazložio odluku o odbijanju prijedloga da se oštećenica dopunski ispita na raspravi (str. 22 i 23 presude). Tako osnovano sud prvog stupnja otklanja tezu obrane, ponovljenu i u žalbi, da optuženik zbog problema s alkoholizmom na dokaznom ročištu nije bio sposoban ispitati oštećenicu. Naime, valja ponoviti da je ispitivanje provedeno nakon što je optuženik preko mjesec dana apstinirao od alkohola jer se nalazio u istražnom zatvoru, a prema stanju stvari obrana nije imala primjedbi na provedeno ispitivanje niti je optuženikova procesna sposobnost bila upitna tijekom postupka, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještačenja.

Shodno tome, kako je obrana imala mogućnost ispitati oštećenicu na dokaznom ročištu to odbijenim prijedlogom za njeno dopunsko ispitivanje na raspravi optuženiku nije povrijeđeno pravo na djelotvorno ispitivanje svjedoka optužbe.

Optuženik u žalbi navodi da je uočio „nepravilnosti“ u postupku i to u odluci prvostupanjskog suda o izdvajanju kao nezakonitih dokaza dijelova spisa koji sadrže obavijesne izjave građana, odbijenom prijedlogu za ispitivanje svjedoka R. F. i D. H., „nepozivanju svjedoka na daljnje rasprave Lj. K....te J. T.“.

U odnosu na rješenje o izdvajanju dijelova policijskih izviješća koja sadrže prikupljene obavijesti od građana valja reći da se radi o pravilnoj i zakonitoj odluci prvostupanjskog suda (argumentacija na str. 4 presude), koja je danom donošenja na raspravi 15. studenog 2019. ujedno i postala pravomoćna jer su se stranke odrekle prava na žalbu protiv tog rješenja.

Nadalje, prvostupanjski sud je, sukladno ovlasti iz čl. 421. st. 1. toč. 2. ZKP/08., odbio kao nevažan dokazni prijedlog optuženika za ispitivanje svjedoka R. F. i D. H., a optuženika valja podsjetiti da je na raspravi 30. listopada 2019. obrana odustala od prijedloga za ispitivanje svjedoka J. T. i suglasila se s čitanjem zapisnika o iskazu svjedoka Lj. K. Konačno, neosnovano optuženik smjera na uskratu prava na djelotvornu obranu žalbenim navodom (osobna žalba) da je bio spriječen konzultirati se sa braniteljem dan prije rasprave zbog čega nije „bio spreman sam dati svoju adekvatnu obranu“ na raspravi 28. veljače 2020. koja je rezultirala presudom.

Ovaj prigovor optuženik ističe tek u žalbi, dakle nije ga istaknuo na raspravi 28. veljače 2020. kada je bespogovorno, i bez zahtjeva za posebnom konzultacijom sa braniteljem, u njegovoj nazočnosti, slobodnim izlaganjem, detaljno iznio obranu. Pored toga, nakon što je optuženik dao iskaz državni odvjetnik je djelomično izmijenio optužnicu, a optuženik je, nakon konzultacije s braniteljem, izjavio da razumije izmijenjenu optužnicu, da je spreman očitovati se o krivnji, očitovao se da se ne smatra krivim ni po izmijenjenoj optužnici te da u cijelosti ostaje „kod svog današnjeg iskaza. Ništa više nemam za nadodati.“ (str. 7 zapisnika o raspravi) pa nema govora o uskrati prava na djelotvornu obranu.

Iz navedenih razloga nije osnovana optuženikova žalba zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede procesnog ili materijalnog zakona iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08. na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi opširno ponavlja obranu uz ključnu tezu da ga oštećenica tereti pod utjecajem obitelji K. Izražava nezadovoljstvo ocjenom dokaza, poglavito pozitivnom vrednovanju iskaza oštećenice koji je, po mišljenju žalitelja, kompromitiran iskazom svjedoka D. K., uz inzistiranje na potrebi za njenim dopunskim ispitivanjem na raspravi. U odnosu na kazneno djelo prijetnje prigovara da ozbiljnost prijetnje „ne potvrđuje svjedok A. K.“ jer se radilo o uobičajenom ponašanju „okrivljenika načetog alkoholom“.

Žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i iz toga izvedeni zaključci prvostupanjskog suda koji je na raspravi iscrpno proveo sve potrebne dokaze te njihovom temeljitom i savjesnom ocjenom pravilno zaključio da je optuženik počinio predmetna kaznena djela.

U pravu je prvostupanjski sud kada pozitivno vrednuje iskaz oštećenice nakon što je razmotren sam za sebe (dosljednost i decidiranost u opisu obiteljskih prilika i načina na koji je realizirano spolno zlostavljanje) te u povezanosti sa ostalim dokazima, poglavito iskazima svjedoka A. i M. K. te V. P., kojima se o proživljenom seksualnom zlostavljanju povjerila, a na uvjerljivost njenog iskaza upućuje i provedeno psihologijsko psihijatrijsko vještačenje.

Spomenuto vještačenje nesumnjivo ima sve značajke stručno utemeljene evaluacije osobnosti oštećenice jer se, uz forenzički intervju temelji na primjeni niz psihodijagnostičkih metoda i testova navedenih u pisanom nalazu i mišljenju pa je kvaliteta ovog dokaza neupitna. Nadalje, u pravu je optuženik da je jedino sud, a ne vještak (psiholog, psihijatar), ovlašten cijeniti istinitost iskaza svjedoka poredbom sa svim ostalim provedenim dokazima, što prvostupanjski sud i čini u pobijanoj presudi. Navedeni nalaz i mišljenje kao dio dokaznog materijala od značaja je za ocjenu pouzdanosti iskaza oštećenice jer sa psihologijsko- psihijatrijskog, dakle stručno utemeljenog i objektivnog, aspekta kod oštećenice nisu nađeni elementi koji ukazuju na prisutnost osvetničke emocije na svjesnom ili nesvjesnom planu.

Stoga je osnovano prvostupanjski sud, oslanjajući se i na provedeno vještačenje zaključio da je oštećenica vjerodostojno opisala stanje u obitelji i izloženost višekratnom, dugogodišnjem seksualnom zlostavljanju o kojem se sve do podnošenja kaznene prijave (27. prosinca 2018.) nije nikome povjerila.

Naime, ni okolnost podnošenja kaznene prijave tek povodom događaja iz toč. 3. izreke, koji je po svemu sudeći bio svojevrsni „okidač“ razotkrivanju kriminalnog ponašanja optuženika prema oštećenici, ne dovodi u sumnju vjerodostojnost njenog iskaza. Pravilna je i životnom logikom prihvatljiva argumentacija prvostupanjskog suda da do ranije prijave nije došlo jer oštećenica nije imala potporu majke, mislila je da joj nitko neće vjerovati, a poglavito se bojala prekida veze sa suprugom A. K.

Nadalje, nije u pravu žalitelj da je iskazom D. K., kako je oštećenica bila „nevina“, opovrgnuto njeno terećenje optuženika, jer prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje da se radi tek o subjektivnom zaključku svjedoka prema razgovoru s oštećenicom (B. rekla prilikom prvog spolnog odnosa da joj je to prvi put i to je jedini razlog radi kojeg mislim da je bila nevina“).

Pored toga, s pravom prvostupanjski sud potporu u pozitivnom vrednovanju iskaza oštećenice o proživljenoj seksualnoj zlostavi nalazi i u činjenici da je oštećenica, u nemogućnosti da kao sedamnaestogodišnjakinja živi sa A. K., radije prihvatila udomljenje umjesto povratka u primarnu obitelj izbjegavajući kontakte s optuženikom do mjere da se nije htjela javljati na njegove telefonske pozive i odbila primiti po optuženiku poslani joj novac.

Prema tome, navedeni dokazi govore u prilog vjerodostojnosti iskaza oštećenica na temelju kojeg je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je optuženik, najprije koristeći se roditeljskim autoritetom i s tim u vezi odnosom zavisnosti oštećenice prema njemu kao ocu, sa oštećenicom višekratno obavljao spolne odnose (toč. 1. izreke), a nakon što se oštećenica istome počela protiviti ušavši u pubertet, nakon navršene petnaeste godine života, istu fizički napadao šamaranjem, jednom ju udario drvenom batinom, a jednom i nožem sve u cilju slamanja otpora i obavljanja spolnog odnosa, čemu se oštećenica pokoravala upravo u strahu od fizičkog kažnjavanja zbog protivljenja odnosima (toč. 2. izreke). U pravu je sud prvog stupnja da su fizički atak na oštećenicu kao i prijetnja nožem poduzimani upravo u funkciji slamanja otpora radi obavljanja spolnog čina, dakle da je optuženik svojim ponašanjem stvorio „stanje trajne prijetnje“ zbog kojeg je oštećenica bila prisiljena na neželjene spolne odnose sa ocem.

Nadalje, iako optuženik u žalbi nastoji umanjiti ozbiljnost izrečenih prijetnji pred A. K., opravdavajući se svojim uobičajenim ponašanjem u alkoholiziranom stanju, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se radi o ozbiljnim prijetnjama koje su po svom sadržaju i kontekstu komunikacije, osobito imajući na umu i prethodno uznemiravanje obitelji oštećenice, objektivno podobne da izazovu te su doista i izazvale osjećaj straha kod oštećenice i njene obitelji.

Prema izloženom, žalbeni navodi optuženika nisu doveli u sumnju ispravnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, koje je pravilno podvedeno pod materijalnopravne odredbe navedene u izreci pobijane presude, te je sud prvog stupnja osnovano odbio provesti dopunsko ispitivanje oštećenice. Pored toga, imajući na umu da je prvostupanjski sud, prihvaćanjem prijedloga obrane ispitao niz svjedoka (V. P., I. B., N. B., V. P., D. K.) među ostalim i o prilikama u obitelji, a nije sporno da o seksualnom zlostavljanju nitko nije imao saznanja prije podnošenja kaznene prijave, pravilno je odbijen i prijedlog za ispitivanje svjedoka R. F. te D. H., ujedno i posve neutemeljeno predlaganje (u osobnoj žalbi optuženika) ispitivanja novih svjedoka.

Stoga je neosnovana optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te s tim u vezi povrede kaznenog zakona.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, smatra su optuženiku utvrđene preblage pojedinačne, a time i jedinstvena kazna zatvora zbog „nedovoljnog vrednovanja utvrđenih otegotnih okolnosti...i stoga što nisu uzete u obzir i druge okolnosti koje imaju značaj otegotnih“. Navodi da je otegotnim trebalo cijeniti okolnosti da je spolna zlouporaba oštećenice započela prije njenog pubertetskog razdoblja, optuženikovo zanemarivanje roditeljskih dužnosti te njegovo ponašanje nakon prestanka spolne zlostave učestalim uznemiravanjem oštećenice i njene obitelji.

Ustrajući na liniji obrane i negiranju kaznenih djela optuženikova žalba sadrži i žalbu zbog odluke o kazni uz izričaj da „ovako veliku i neprihvatljivu kaznu“ nije zaslužio i ne može je prihvatiti.

Razmotrivši žalbene navode stranaka ovaj sud nalazi da su okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne primjereno vrednovane, kako u odnosu na utvrđenje pojedinačnih kazni zatvora tako i glede odmjerene jedinstvene kazne zatvora. Neosuđivanost optuženika, sudjelovanje u Domovinskom ratu za što je odlikovan sa dvije Spomenice i smanjena ubrojivost, kao olakotne okolnosti, nasuprot brojnosti radnji i s tim u vezi iskazane upornosti u kriminalnoj djelatnosti optuženika koja je trajala šest godina i zbog koje su kod oštećenice prisutni elementi posttraumatskog stresnog poremećaja, ne opravdava blaže, dok bi strože kažnjavanje imalo naglašen retributivni značaj. Stoga će se i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju dvanaest godina ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11.

Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja optuženiku izrekao sigurnosnu mjeru iz čl. 69. KZ/11., koja je ispitana sukladno čl. 478. ZKP/08.

Slijedom navedenog, na temelju čl. 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 14. siječnja 2021.

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.