Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: 8 Gž-906/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Dubrovniku, po sutkinji Jositi Begović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A. B. iz N., OIB….., kojeg zastupa punomoćnica M. C. T., odvjetnica u L., protiv tuženika E.&S. bank d.d., OIB…., R., koju kao punomoćnici zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu M., K. & partneri d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu – Stalna služba u Labinu posl.br. P-1342/2019-18 od 7. rujna 2020., 13. siječnja 2021.

r i j e š i o  j e

Ukida se rješenje Općinskog suda u Pazinu – Stalna služba u Labinu posl.br. P- 1342/2019-18 od 7. rujna 2020. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda kao neosnovan jer je prvostupanjski sud zaključio da je ugovorna odredba (iz Ugovora o kreditu) o mjesnoj nadležnosti prema sjedištu tuženika (Banke) ništetna budući uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, kao osoba čije je prebivalište u L., radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u R. bio primoran snositi dodatne troškove, što se ne odnosi jednako i na tuženika.

Ovo rješenje, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tuženik i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP).

Na žalbu je odgovoreno.

Žalba je osnovana.

Ispitujući pobijano rješenje na temelju odredbe čl. 365. st. 2. u vezi odredbe čl. 381. ZPP-a, ovaj sud je našao da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je donio pobijano rješenje.

Naime, prvostupanjski sud zaključuje da je prorogacijska klauzula ništetna jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača samim time što je mjesto prebivališta tužitelja, kao potrošača, (L.) različito od mjesta sjedišta tuženika (R.) pa bi zbog toga tužitelj morao snositi dodatne troškove za vođenje parničnog postupka u sudu u sjedištu tuženika, umjesto u sudu prema prebivalištu tužitelja.

Sama ta činjenica mogla bi biti dostatna za zaključak o neravnoteži, ali ne i o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana, a samo takva neravnoteža je relevantna. Za ocjenu pak radi li se o znatnoj ravnoteži u pravima i obvezama stranaka treba imati u vidu relevantne okolnosti svakog pojedinog slučaja, pa tako svakako vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud, ali i opće imovno stanje potrošača i dr. (tako i zaključak predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020.).

Kako prvostupanjski sud nije prilikom donošenja pobijanog rješenja vodio računa o navedenim relevantnim okolnostima to se ne može niti prihvatiti njegov zaključak o ništetnosti prorogacijske klauzule, radi čega je valjalo odlučiti kao u izreci na temelju odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a.

Dubrovnik, 13. siječnja 2021.

Sutkinja:

Josita Begović