Posl.br. 20 P-75/2019-25.

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U DONJOJ STUBICI

MATENAČKA 3/1, DONJA STUBICA

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Zlataru Stalna služba u Donjoj Stubici po sucu tog suda Jeleni Habulin kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja S. K. S., …, V., OIB …, kojeg zastupa odvj. F. Ž. iz OD G., H., Ž. iz Z., protiv tuženika 1. A. K. S., …., O., OIB ., 2. mlt.S. K. S., …, O., OIB … i 3. mlt.K. K. S., ., O., OIB …, 2. i 3. tuženici zastupani po majci i zz A. K. S., svi zastupani po N. Đ. T. odvj. iz Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon provedene glavne rasprave zaključene dana 2. prosinca 2020.g. u prisutnosti tužitelja osobno i zz pun. tužitelja P. K., te prvotužene osobno uz zz pun. tuženika odvj. V. B. T., dana 13. siječnja 2021.godine

r i j e š i o  je

I O d b a c u j e s e tužba u odnosu na prvotuženu A. K. S..

p r e s u d i o  j e

I. O. d b i j a s e tužitelj u odnosu na drugotuženu mlt.S. K. S. i trećetuženog mlt. K. K. S. s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"1. Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos sredstava s računa tužitelja S. K. S., …, V., OIB … u postupku izravne naplate novčane tražbine protivnika predlagatelja temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Zlataru od 18. veljače 2014. godine, posl. br. P-23/13.

2. Nalaže se tuženicima naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužitelju da tuženima naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 10.500,00 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je zaključkom ovog suda posl. br. Ovr- 1075/2018 od 8. veljače 2019. godine, upućen pokrenuti parnicu protiv ovopredmetnih tuženika radi utvrđenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa temeljem zahtjeva za izravnu naplatu od 30. rujna 2014. godine, podnesenog F. Z. 6. listopada 2014. godine, temeljem ovršne isprave – presude Općinskog suda u Zlataru posl.br. P2-23/13-23, od 18. veljače 2014. godine, pa u skladu s navedenim zaključkom unutar zadanog roka podnosi predmetnu tužbu. Nadalje navodi da je navedenom presudom P2-23/13 od 18. veljače 2014. godine kojom je razveden brak između tužitelja i prvotužene naloženo tužitelju plaćati uzdržavanje za drugo i trećetuženog u iznosu od 800,00 kn mjesečno, počevši od 4. travnja 2013. godine, te je tužitelj počevši od 15. travnja 2014. godine uredno ispunjavao svoju obvezu uzdržavanja na način da je dao uputu poslodavcu da mu svaki mjesec od plaće obustavlja iznos od 1.600,00 kn, te je na taj način tuženicima isplatio 43.200,00 kn.

Unatoč tome prvotužena je protiv tužitelja pokrenula ovršni postupak putem zahtjeva za izravnu naplatu od 30. 9. 2014. godine pred F.-om Z., i na taj način ovršila tužitelja za cijeli iznos, dok je usporedno tužitelj alimentaciju plaćao na opisani način, te je putem naplate F.-e tužitelju od 6. listopada 2014. godine do rujna 2016. godine oduzet iznos od 38.942,77 kn. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj tuženicima na ime uzdržavanja isplatio 82.142,34 kn, dok je njegova obveza od 4. travnja 2013. godine do rujna 2016. godine bila 65.600,00 kn, slijedom čega je tužitelj preplatio iznos od 16.524,77 kn, koji iznos se do dana podnošenja tužbe popeo do cca 20.000,00 kn.

Tužitelj dodaje da on uz plaćanje uzdržavanja doprinosi i plaćanju troškova izleta te kroz čitavo vrijeme samostalno snosi teret zajedničkog kredita kojeg je s bivšom suprugom podigao za vrijeme trajanja braka.

Kako je tužitelj dobrovoljno i redovno obustavom od plaće plaćao svoje obveze prema djeci, to je došlo do dvostruke naplate istih iznosa putem neosnovanog prisilnog ustezanja po ovrsi pokrenutoj od strane prvotužene.

Naime, prema mišljenju tužitelja tuženici kao ovrhovoditelji nisu bili ovlašteni provoditi ovrhu, budući je tužitelj dobrovoljno ispunjavao svoju obvezu, te je njihova tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka.

Proglašenjem pljenidbe i prijenosa nedopuštenim tuženici se ne dovode u rizik, jer prvotužena može u svakom trenutku opet predati zahtjev za izravnu naplatu F.-i radi naplate uzdržavanja ukoliko tužitelj ne bi poštivao obvezu, dok bi se tužitelju životna i financijska situacija znatno stabilizirala, a tužitelj je spreman dobrovoljno i dalje plaćati uzdržavanje temeljem navedene pravomoćne presude.

Kako je evidentno da je tužitelj od trenutka donošenja presude za uzdržavanje dobrovoljno ispunjavao svoje obveze prema tuženicima, slijedom čega nije bio ispunjen uvjet temeljem kojeg bi tuženici bili ovlašteni provoditi ovrhu, to tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će proglasiti nedopuštenom pljenidbu i prijenos sredstava s njegovog računa u postupku izravne naplate novčane tražbine tuženih temeljem navedene pravomoćne presude P2-23/13, od 18. veljače 2014. godine, te naložiti tuženima da mu naknade troškove postupka. U odgovoru na tužbu tuženi ističu prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na prvotuženicu, jer ista nije podnositelj zahtjeva za izravnu naplatu, niti je ona ovrhovoditeljica, već su ovrhovoditelji samo drugo i trećetuženi u ovom predmetu, a prvotužena je njihova zakonska zastupnica, te tužitelj nije upućen u parnicu u odnosu na prvotuženu. Drugo i trećetuženi ne osporavaju da su pokrenuli zahtjev za izravnu naplatu i to iz razloga što je tužitelj neredovito plaćao alimentaciju, te je plaćao kada mu je to odgovaralo, a ne prema odluci suda.

Dodaju da su drugo i trećetuženi svaki podnijeli zaseban zahtjev F.-i sukladno Zakonu o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, te kada je zahtjev podnesen prvi mjesec je naplaćeno svega 313,00 kn, a zatim po 800,00 kn mjesečno, iako je obveza iznosila 800,00 kn za svako dijete, a ovopredmetni tužitelj je imao neplaćeno uzdržavanje za period od 4. travnja 2013. godine pa do podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu u iznosu od 19.200,00 kn, samo na ime glavnice, a koju treba uvećati i za dospjele kamate.

Prema mišljenju tuženika, budući se radilo o dva zahtjeva za izravnu naplatu, tužbeni zahtjev je neodređen jer iz istog nije jasno koji zahtjev za izravnu naplatu tužitelj smatra nedopuštenim, te tužitelj nije mogao osporiti u jednom podnesku oba zahtjeva niti je isto učinio, iako se radi o dva odvojena postupka.

Prema mišljenju tuženika, tužbeni zahtjev je nedopušten, neodređen i neodrediv, jer se ne zna što točno tužitelj pobija, te isti valja odbaciti kao nepodoban za raspravljanje. Nadalje, tuženi navode da je tužitelj imao saznanja o postupku izravne naplate, ali je usprkos tome dobrovoljno i svojom voljom uplaćivao iz plaće još dodatni iznos, a mogao je u svakom trenutku povući svoj nalog poslodavcu da mu usteže plaću.

Stoga prema mišljenju tuženih sve više plaćeno od dosuđenog nije mu naplaćeno u ovrsi, već se radilo o dobrovoljnim uplatama od strane tužitelja.

Nadalje, tuženi navode da je tužitelj vezano uz preplatu pokrenuo i parnični postupak radi povrata stečenog bez osnove.

Tuženi ističu i prigovor zastare potraživanja , te prigovor litispedencije, budući da tuženik u predmetu P-310/16 traži povrat novčanih sredstava po istoj osnovi i između istih stranaka.

Tuženici smatraju da su oni pošteni stjecatelji, jer su smatrali da im otac dobrovoljno uplaćuje veći iznos uzdržavanja od onog koji mu je kao obveza nametnut sudskom odlukom. Stoga tuženici predlažu da sud odbije tj. odbaci tužbeni zahtjev u cijelosti, uz obvezu naknade troškova postupka tuženicima.

U toku postupka izvršen je uvid u ovosudni spis Ovr-1075/2018, presudu ovog suda posl. br. P2-23/13-23 od 18. veljače 2014. godine, bankovne izvatke, potvrde poslodavca tuženika, obračunske liste za tužitelja, očitovanja F.-e, specifikaciju naplate, izvršen je uvid u ovosudne spise P-16/18 i P-310/16, saslušan je tužitelj i prvotužena, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Z. R. iz R. vještačenja d.o.o. Z. i izvršen je uvid u ovosudnu presudu P Ob-139/19-12, od 15. srpnja 2020. godine, te presudu Županijskog suda u Splitu Gž-791/2020-2, od 25. svibnja 2020. godine

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Nesporna je činjenica da je tužitelj bivši suprug prvotužene i otac drugo i trećetuženih te da je tužitelju pravomoćnom presudom ovog suda posl. br. P2-23/13-23, od 18. veljače 2014. godine naloženo da plaća za uzdržavanje mlt. drugo i trećetuženih 800,00 kn mjesečno za svakog, počevši od 4. travnja 2013. godine pa nadalje.

Isto tako, nije sporno da su drugo i treće tuženi zastupani po svojoj majci prvotuženoj 30. rujna 2014. godine podnijeli zahtjeve za izravnu naplatu uzdržavanja temeljem navedene pravomoćne sudske presude.

Uvidom u ovosudni spis Ovr-1075/18, utvrđeno je da je ovopredmetni tužitelj kao predlagatelj 14. rujna 2017. godine podnio prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u postupku izravne naplate novčane tražbine ovopredmetnih tuženih temeljem pravomoćne i ovršne presude posl. br. P2-23/13 od 18. veljače 2014. godine, te da je ovopredmetni tužitelj zaključkom od 8. veljače 2019. godine upućen da u roku od 15 dana pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja mlt. S. K. S. i mlt. K. K. S., zastupanih po majci i zz A. K. S., radi utvrđenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa temeljem zahtjeva za izravnu naplatu od 30. rujna 2014. godine podnesenog F.-i Z. 6. listopada 2014. godine, temeljem ovršne isprave – presude Općinskog suda u Zlataru posl. br. P2-23/13-23 od 18. veljače 2014. godine.

Kako tužitelj navedenim zaključkom nije upućen da pokrene parnicu protiv tužene A. K. S., budući da ona nije niti ovrhovoditelj u postupku izravne naplate, već su ovrhovoditelji mlt. djeca stranaka S. i K. K. S., to tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje tužbe radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u odnosu na prvotuženu A. K. S., te je stoga valjalo riješiti kao u izreci pod I. i odbaciti tužbu u odnosu na prvotuženu A. K. S..

Uvidom u spis P-16/18 utvrđeno je da je u istome ovopredmetni tužitelj podnio tužbu protiv ovopredmetnih tuženih radi proglašenja nedopuštenom ovrhe temeljem rješenja ovog suda Ovr-1450/17-4, od 22. prosinca 2017. godine, te je navedena tužba odbačena rješenjem od 26. srpnja 2018. godine, koji je u tom dijelu postao pravomoćan. Uvidom u ovosudni spis P-310/16, utvrđeno je da je u istom vođen parnični postupak po tužbi ovopredmetnog tužitelja protiv ovopredmetnih tuženih, radi povrata stečenog bez osnove, te je presudom od 22. siječnja 2020. godine odbijen tužitelj s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da sud naloži ovopredmetnim tuženima da mu isplate iznos od 12.779,28 kn, s kamatom od dana donošenja presude te da mu plate iznos od 3.969,27 kn na ime zatezne kamate na ranije uplaćene i preplaćene iznose alimentacije u razdoblju od 2. veljače 2016. godine do 15. rujna 2019. godine s pripadajućom kamatom.

Navedena presuda preinačena je presudom Županijskog suda u Splitu Gž-791/2020-2, od 25. svibnja 2020. godine, te je naloženo tuženima da tužitelju isplate iznos od 12.779,28 kn, koji su stekli bez osnove zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja navedene presude, te da isplate tužitelju iznos od 3.969,27 kn na ime zatezne kamate na ranije uplaćene i preplaćene iznose alimentacije u razdoblju od 2. veljače 2016. godine do 15. rujna 2019. godine zajedno s procesnim zakonskim kamatama kako je navedeno u izreci navedene presude, te da naknade tužitelju parnični trošak u iznosu od 8.250,00 kn. Tužitelj u svom iskazu navodi da je on odmah nakon donošenja presude o razvodu braka dao nalog svom poslodavcu da za uzdržavanje drugo i treće tuženih iz njegove plaće svaki mjesec isplaćuje 1.600,00 kn, a prvotužena je znala da će uzdržavanje za djecu plaćati na taj način, te mu je ona dala broj računa na koji se vršila uplata.

Nadalje navodi da je on znao da mlt. tuženima treba platiti zaostatke uzdržavanja od 4. travnja 2013. godine, ali u tom trenutku nije imao novaca da otplati i te zaostatke, pa kada je primio zahtjev F.-e za izravnu naplatu, mislio je da tuženi žele time naplatiti zaostatke za uzdržavanje prije presuđenja i nije reagirao, te je neko vrijeme plaćao uzdržavanje preko poduzeća iz plaće i preko izravne naplate sa svog računa.

Kad je nakon nekih godinu i više procijenio da je otplatio zaostatke, išao je na F.-u da zatvori izravnu naplatu, ali nije mogao, jer F. nema podatke koliko njemu poslodavac usteže od plaće na ime uzdržavanja.

Stoga se pokušao s prvotuženom dogovoriti da mu se obustavi izravna naplata, jer je dug otplatio pa mu je ona rekla da zahtjev neće povući, jer nije sve uplatio, te je stoga on podnio prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim i istovremeno je kod svog poslodavca povukao odobrenje da se iz njegove plaće tuženoj uplaćuje uzdržavanje za mlt. tužene, budući se to uzdržavanje naplaćivalo temeljem zahtjeva za izravnu naplatu kod F.-e. Po procjeni tužitelja dok je paralelno išla prisilna naplata od F.-e te se uzdržavanje naplaćivalo i dobrovoljnim uplatama iz njegove plaće, preplatio je između 11 i 12.000,00 kn, pa je podnio tužbu za vraćanje tog iznosa.

Tužitelj ističe da je on, ako tužena povuče zahtjev za izravnu naplatu, spreman u svakom trenutku ponovno tražiti od svog poslodavca da prvotuženoj na njezin račun uplaćuje iznos od 1.600,00 kn mjesečno na ime uzdržavanja.

Tužitelj navodi da on nije više siguran kad je dobrovoljno prestao plaćati uzdržavanje za mlt. tužene, ali navodi da je to vjerojatno bilo u ljetu 2016. godine, kad je podnio tužbu za vraćanje stečenog bez osnove.

Prvotužena u svom iskazu navodi da je tužitelj počeo dobrovoljno plaćati po 1.600,00 kn uzdržavanje nakon presuđenja, ali je ostao dug za neplaćeno uzdržavanje godinu dana unatrag, zbog čega je ona, kao zakonska zastupnica, podnijela zahtjev za izravnu naplatu F.-i, te je nakon podnošenja zahtjeva primala dobrovoljne uplate od tužitelja za tekuće uzdržavanje po 1.600,00 kn, a s F.-e je naplata dolazila kako koji mjesec.

Nakon nekog vremena tužitelj ju je zvao i tražio da povuče prijedlog za izravnu naplatu, jer je on dug otplatio, ali kako se nisu mogli ništa dogovoriti, jer ona nije bila sigurna da li je dug u cijelosti otplaćen, a tužitelj joj je prijetio tužbom, to ona nije povukla zahtjev za izravnu naplatu, nakon čega je tužitelj prestao s dobrovoljnim uplatama, te ona od 2016. godine uzdržavanje za djecu dobiva samo putem izravne naplate i smatra da tužitelj nije u preplati. Provedenim financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Z. R. utvrđeno je da je na dan 30. rujna 2014. godine, kada je podnesen zahtjev za izravnu naplatu, ukupni dospjeli dug tužitelja za uzdržavanje iznosio 19.908,43 kn, od čega se iznos od 19.810,72 kn odnosi na dospjelu nepodmirenu glavnicu, a iznos od 97,71 kn na dospjele nepodmirene zatezne kamate.

Na dan 17. rujna 2017. godine, kada je podnesen prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, preplata je iznosila 13.448,38 kn, a na dan 23. srpnja 2020. godine kada je izrađen nalaz i mišljenje ukupna preplata je iznosila 11.821,71 kn, koji iznos se odnosi na preplatu glavnice.

Nadalje, iz nalaza i mišljenja vještaka R., utvrđeno je da je tuženik u preplatu došao izvršenom uplatom uzdržavanja dana 2. veljače 2016. godine.

Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Z. R., jer je isti dat od stalnog sudskog vještaka, po pravilima struke, temeljem vjerodostojne dokumentacije dostavljene od strane F.-e, bankovnih transakcija, obračunskih lista tužitelja, prometa po računu tužitelja i tuženih te pojedinačnih naloga za plaćanje, a stranke nisu prigovarale izračunu iz njegovog nalaza i mišljenja.

Tužitelj smatra da je ovrha nedopuštena, jer je on svoju obvezu uzdržavanja dobrovoljno ispunjavao, te je zbog toga tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad ju on nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe ovršna isprava.

Provedenim financijskim vještačenjem, a i iz iskaza samog tužitelja, utvrđeno je da tužitelj svoje dugovanje prema tuženima na ime plaćanja mjesečnog uzdržavanja nije u cijelosti ispunio na dan podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu 30. rujna 2014. godine, budući je na taj dan dospjeli dug na ime neplaćenog uzdržavanja prema pravomoćnoj presudi od 18. veljače 2014. godine iznosio 19.908,43 kn, dakle, drugo i trećetuženi su kao ovrhovoditelji bili ovlašteni pokrenuti postupak izravne naplate protiv tužitelja.

Postupak izravne naplate radi plaćanja uzdržavanja provodi se sve dok postoji zakonska obveza plaćanja uzdržavanja, te čitav taj postupak koji traje kroz više godina treba promatrati kao jednu cjelinu, budući da tužitelj kao obveznik plaćanja uzdržavanja obvezu uzdržavanja treba ispunjavati kroz višegodišnji vremenski period.

Tužitelj je znao da mu se od podnošenja za izravnu naplatu uzdržavanje naplaćuje temeljem navedenih zahtjeva i njegovih dobrovoljnih uplata na račun prvotužene kao majke i zakonske zastupnice mlt. tuženih, te je znao je da postoji njegov dug za uzdržavanje. Sve do 2. veljače 2016. godine, tužitelj je podmirivao zaostatke neplaćenog uzdržavanja za razdoblju prije pravomoćnosti presude, kojom mu je naloženo plaćanje uzdržavanja mlt. tuženika, te je u preplatu došao tek uplatom od 2. veljače 2016. godine, te ovrha do tog dana evidentrno nije bila nedopuštena.

Međutim, ovrha i nakon tog datuma nije nedopuštena, jer je tužitelj mogao u svakom trenutku dati nalog svom poslodavcu da prestane s dobrovoljnim uplatama uzdržavanja na tekući račun prvotužene, ako je smatrao da je svoje dugovanje podmirio, a što je tužitelj prema vlastitim navodima i učinio u vrijeme kada je podnio tužbu za vraćanje stečenog bez osnove u predmetu P-310/16, a koja tužba je prema podacima iz e-Spisa podnijeta 6. srpnja 2016. godine.

Dakle, nakon srpnja 2016. godine tužitelj više nije dobrovoljno plaćao uzdržavanje za mlt. tuženike,već se uzdržavanje naplaćuje samo temeljem zahtjeva za izravnu naplatu, a u vezi dobrovoljnih uplata kojima je preplatio uzdržavanje tužitelj je pokrenuo je postupak radi vraćanja stečenog bez osnove u predmetu P-310/16, te je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Splitu, od 25. svibnja 2020. godine naloženo tuženima da mu vrate iznos od 12.779,28 kn na ime stečenog bez osnove za uplaćene i preplaćene iznose alimentacije, kao i da mu naknade zatezne kamate u navedenom iznosu od 3.969,27 kn, s procesnim kamatama, kako je to navedeno u izreci presude Županijskog suda u Splitu Gž-791/2020-2, od 25. svibnja 2020. godine.

Kako je dakle 30.9.2014.g., kad su podnesena oba zahtjeva za izravnu naplatu, postojalo neplaćeno potraživanje s osnove uzdržavanja u iznosu od 19.908,43 kn, to je zahtjev za izravnu naplatu bio osnovan, te okolnost da je tužitelj nakon što je dobrovoljnim uplatama podmirio zaostatke za prethodno razdoblje neko vrijeme nastavio i dalje dobrovoljno uplaćivati uzdržavanje ( iako je znao da se i dalje provodi postupak izravne naplate s njegovog računa) ne utječe na dopuštenost provođenja prisilne naplate temeljem zahtjeva za izravnu naplatu, jer je tužitelj vezano uz svoje dobrovoljne uplate podnio tužbu radi vraćanja stečenog bez osnove, te je pravomoćnom presudom tuženima naloženo da mu vrate iznose uzdržavanja koje su primili temeljem njegovih dobrovoljnih uplata, a u međuvremenu je ( u ljetu 2016.g.) prestao s dobrovoljnim uplatama.

Dakle, iako je tužitelj u razdoblju od početka veljače 2016. godine pa do dana podnošenja prijedloga za proglašenje pljenidbe nedopuštenim preplatio uzdržavanje, pljenidba i prijenos novčanih sredstava s njegovog računa nisu nedopušteni ni u tom razdoblju, kao ni u razdoblju prije, odnosno, kao ni u razdoblju nakon toga, budući je u vrijeme pokretanja izravne naplate postojalo potraživanje u iznosu od 19.908,43 kn, a preplaćeni iznos odnosi se na dobrovoljno plaćanje tužitelja, a ne na sredstva naplaćena u postupku izravne naplate, nadalje, tužitelj je u ljetu 2016.g. prestao s dobrovoljnim uplatama, te je on svoje pravo na povrat preplaćenog iznosa ostvario u posebnom parničnom postupku u kojem je pravomoćnom presudom naloženo tuženima da mu vrate iznos koji su stekli bez osnove, zbog preplaćenog iznosa alimentacije zajedno s pripadajućim zateznim kamatama. Stoga je sud ocjenjujući provedene dokaze, svaki posebno i sve zajedno, na nedvojben način utvrdio da nisu ispunjeni uvjeti da se proglasi nedopuštenim pljenidba i prijenos sredstava s računa tužitelja u postupku izravne naplate temeljem pravomoćne presude ovog suda P2-23/13-23, od 18. veljače 2014. godine, budući da su drugo i trećetuženi, kao ovrhovoditelji bili ovlašteni provoditi ovrhu jer tužitelj svoju obvezu uzdržavanja nije u cijelosti dobrovoljno ispunjavao u vrijem podnošenja zahtjeva, a od ljeta 2016.g. uzdržavanje se naplaćuje isključivo u postupku izravne naplate, te je tužitelj svoje pravo na povrat dobrovoljno preplaćenih iznosa ostvario u posebnom postupku, pa je stoga valjalo presuditi kao u izreci pod I i odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u odnosu na drugo i trećetužene. Kako je tužbeni zahtjev neosnovan iz naprijed navedenih razloga to sud nije odlučivao o drugim prigovorima tuženih.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP-a, a trošak tuženih odnosi se na sastav odgovora na tužbu za što je tuženima u skladu s Tbr. 8. t. 1. OT-e odmjereno 1.000,00 kn koji iznos im je odmjeren i za sastav podneska od 1. prosinca 2020. godine, prema istom Tbr.

Nadalje, tuženima je za zastupanja na ročištima 19. lipnja 2019. godine, 9. listopada 2019. godine, 29. siječnja 2020. godine, 26. veljače 2020. godine i 2. prosinca 2020. godine, odmjereno po 1.000,00 kn, prema Tbr. 9. t. 1. OT-e, te su troškovi zastupanja 7.000,00 kn koji iznos je uvećan za 20% temeljem Tbr. 36. t. 1. OT-e, te su troškovi zastupanja 8.400,00 kn na što je priznat PDV 2.100,00 kn, pa su troškovi tuženima dosuđeni u ukupnom iznosu od 10.500,00 kn.

Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci.

U Donjoj Stubici, 13. siječnja 2021. god.

S U D A C :

Jelena Habulin, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

I Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku prijepisa iste. Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovog suda, a o istoj odlučuje Županijski sud .

DN-a:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika