REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 343/2020-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Damira Kosa kao predsjednika vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. D. B., zbog kaznenog djela iz čl. 110. u vezi s čl. 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. - dalje u tekstu: KZ/11.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. D. B. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 30. prosinca 2019. broj K-28/2019-48, u sjednici vijeća održanoj 12. siječnja 2021. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice braniteljice opt. D. B., odvjetnice S. P.,

p r e s u d i o  j e:

Žalbe državnog odvjetnika i opt. D. B. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Osijeku proglasio je krivim opt. D. B. da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 110. u vezi s čl. 34. KZ/11., pa je na temelju istog zakonskog propisa uz primjenu čl. 48. st. 1. i 49. st. 1. toč. 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 27. veljače 2019., pa nadalje.

Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.) oštećeni D. Z. je sa imovinsko pravnim zahtjevom upućen na parnicu.

Na temelju čl. 148. st. 4. ZKP/08., odlučeno je da će se o troškovima kaznenog postupka odlučiti posebnim rješenjem.

I Kž 343/2020-11

Protiv te presude žalbu je podnio opt. D. B. osobno ne navodeći žalbene osnove, ali sadržajno isključivo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, bez posebnog žalbenog prijedloga, te putem svoje braniteljice S. P., odvjetnice u O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku pred izmijenjeno vijeće ili preinači i optuženika oslobodi od optužbe. U žalbi braniteljice optuženika zatraženo je da se ista obavijesti o sjednici vijeća.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne stroža kazna zatvora.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik po braniteljici, s prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana.

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Postupajući prema zahtjevu braniteljice optuženika u žalbi, u smislu čl. 475. st. 2. ZKP/08., o sjednici vijeća izviješteni su optuženik i njegova braniteljica, kao i državni odvjetnik. Sjednici je neposredno bila nazočna optuženikova braniteljica S. P., dok je optuženik pismeno izvijestio žalbeni sud da sjednici neće nazočiti, a uredno izviješteni državni odvjetnik sjednici nije pristupio, pa je sjednica vijeća, u odnosu na njih sukladno čl. 475. st. 4. ZKP/08. održana u njihovoj odsutnosti.

Žalbe nisu osnovane.

Budući su osobna žalba optuženika, kao i žalba njegovog branitelja podnesene dijelom iz istih žalbenih osnova, one su razmotrene kao jedinstvena žalba tog optuženika.

Iako optuženik u uvodu žalbe kao osnovu pobijanja presude ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., tu žalbenu osnovu pobliže sadržajno ne obrazlaže, nego samo parcijalno parafrazira dio teksta navedene zakonske odredbe, uz uopćenu i paušalnu tvrdnju da presuda ne sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, dok su iznijeti razlozi nejasni, te da je presuda proturječna do te mjere da se ne može ispitati. Osim toga, žalitelj smatra da je prvostupanjski sud također počinio „apsolutno bitnu povredu postupka“ koju doduše zakonski ne označava, budući je dao posve općenite razloge za odbijanje dokaznih prijedloga obrane.

Protivno takvim paušalnim i uopćenim tvrdnjama iz žalbe optuženika, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, oni su potpuno jasni i bez proturječnosti, te su suglasni sa u postupku izvedenim dokazima, pri čemu valja naglasiti da je sud prvog stupnja u konkretnom slučaju utvrdio sve odlučne i pravno relevantne činjenice važne za kazneno pravnu odgovornost počinitelja djela. Druga je stvar što žalitelj subjektivno smatra da iznijeti razlozi iz pobijane presude nisu valjani i dostatni te ih ne prihvaća, a što se zapravo odnosi na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne označenu bitnu povredu.

I Kž 343/2020-11

S druge strane, u odnosu na prigovor iz žalbe optuženika koji su usmjereni na iznijete razloge suda kojim odbija dokazne prijedloge obrane, treba reći kako je prvostupanjski sud pravilno, pozivajući se na odredbu iz čl. 421. ZKP/08., odbio predložene dokaze obrane, te je za takvu svoju odluku u pobijanoj presudi, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja dao na zakonu utemeljene jasne i dostatne razloge.

Budući da istaknute bitne povrede nisu ostvarene, niti je ovaj sud drugog stupnja ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08., utvrdio da bi u presudi bile ostvarene neke druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, to žalba optuženika zbog bitnih povreda nije osnovana.

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje optuženik ističe da ne postoji niti jedan materijalni ili personalni dokaz koji bi upućivao na zaključak da je inkriminiranog dana počinio terećeno kazneno djelo. U tom smislu ističe kako je sud prvog stupnja nekritično prihvatio zapravo dvojbeni iskaz oštećenika i to posebice u dijelu koji se odnosi na zadobivanje ozljede nožem, a to tim više što u odnosu na tu činjenicu nema svjedoka očevidaca, a niti je pronađen nož sa kojim je ozljeda nanesena. Također smatra da se na temelju iskaza ispitanih svjedoka S. B. i G. K.-T., koji nemaju neposrednih saznanja i iskazuju različito od oštećenika ne može zaključivati o optuženikovoj namjeri i krivnji, a to tim više jer i iz provedenog sudsko medicinskog vještačenja ne proizlazi jasno utvrđen mehanizam nastanaka ozljede kod oštećenika. Stoga je prema stajalištu obrane prvostupanjski sud propustio izvršiti kritičnu ocjenu i analizu obrane optuženika koja je vjerodostojna i isključuje njegovu kaznenu odgovornost u konkretnom slučaju.

U okviru istaknute žalbene osnove optuženik u stvari ne iznosi ništa nova što već nije bilo predmetom analize i ocjene suda prvog stupnja, već samo polemizira s razlozima pobijane presude i subjektivno ocjenjuje rezultat u postupku provedenih dokaza. Naime, razmatrajući razloge koje je za utvrđenje odlučnih činjenica dao prvostupanjski sud u odnosu na počinjeno kazneno djelo, ovaj sud drugog stupnja nalazi da optuženik navodima svoje žalbe nije niti jednim argumentom ozbiljno doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda.

Protivno navodima žalbe prvostupanjski je sud na temelju pravilne analize i ocjene obrane optuženika, te iskaza svjedoka S. B. i svjedokinje G. K.-T., kao i na temelju provedenog sudsko-medicinskog, psihijatrijskog i biološkog vještačenja, njihovom savjesnom i kritičnom ocjenom, kako svakog za sebe, tako i u njihovom međusobnom odnosu, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice u odnosu na inkriminirano kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 110. u vezi čl. 34. KZ/11. na štetu ošt. D. Z., te je za takva svoja utvrđenja u obrazloženju presude iznio veoma opširne, logične i uvjerljive razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Ispravno tako prvostupanjski sud kao nevjerodostojnu ne prihvaća obranu optuženika u dijelu gdje tvrdi kako je oštećenik negdje drugdje zadobio ubodnu ozljedu na vratu, jer je već tako ozlijeđen i ušao u stan, pa da mu on takvu ozljedu, iako su bili u verbalnom i fizičkom sukobu, nije zadao, osim jednog udarca baterijom po glavi, jer je takva obrana, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud suprotna ne samo iskazu oštećenika, već i provedenom sudsko-medicinskom i biološkom vještačenju, te iskazima ispitanih svjedoka S. B. i G. K.-T. Ovo prvenstveno iz razloga, jer iz iskaza oštećenika, kojeg sud ispravno uzima

I Kž 343/2020-11

kao vjerodostojnog, proizlazi da ga je optuženik, nakon prethodnog sukoba i nakon što ga je uspio izbaciti iz stana, ponovo počeo vrijeđati te je krenuo prema njemu i udario ga nogom u prsa i zatim počeo bježati pa, kad ga je oštećenik sustigao, optuženik se naglo okrenuo i nožem ga uboo u lijevu stranu vrata.

Takav iskaz oštećenika i dinamiku događaja potvrđuje i sudsko-medicinski vještak, navodeći da je do ozljede na vratu oštećenika (ubodno-rezne rane širine 6-7 cm) moglo doći upravo na način i sredstvom kako je to opisao oštećenik, pri čemu, iako se radi o dijelu tijela na kojem se nalaze brojne vitalne strukture, čije eventualno ozljeđivanje može dovesti do teških, pa i smrtonosnih ozljeda, do istih u konkretnom slučaju nije došlo zbog toga što se oštećenik odmaknuo i nisu ozlijeđene dublje strukture vrata.

Uzimajući u obzir tako utvrđenu dinamiku događaja, kao i nalaz sudsko-medicinskog vještaka, kojeg sud prvog stupnja pravilno prihvaća, ovaj drugostupanjski sud također nalazi da je obrana optuženika kojom poriče nanošenje ozljede na vratu oštećenika potpuno promašena i nevjerodostojna. Naime, ovo i iz razloga, jer iz provedenog biološkog vještačenja tragova krvi proizlazi da su na odjeći optuženika (donji dio trenirke „Nike“) pronađeni tragovi krvi oštećenika, što dodatno potkrjepljuje pravilna utvrđenja prvostupanjskog suda o načinu i sredstvu počinjenja kaznenog djela, te nastaloj ozljedi kod oštećenika.

U tom pogledu treba naglasiti kako tvrdnja iz žalbe optuženika, da nož kao sredstvo počinjenja nije pronađen nema utjecaja na ispravan zaključak prvostupanjskog suda o sredstvu počinjenja kaznenog djela. Ovo tim više, što i iz iskaza svjedokinje G. K.-T., u čiji je u stan došao oštećenik neposredno nakon djela potražiti pomoć, nedvojbeno proizlazi da se oštećenik držao za vrat iz kojeg mu je curila krv, pri čemu joj je rekao kako ga je optuženik nožem uboo u vrat. Da je upravo optuženik imao motiv za takvo postupanje neizravno proizlazi i iz vjerodostojnog iskaza svjedoka S. B., kojeg prvostupanjski sud ispravno prihvaća i koji je potvrdio da je u stanu oštećenika, prije inkriminiranog događaja optuženik cijelo vrijeme provocirao oštećenika, uslijed čega je među njima došlo i do fizičkog sukoba i to u trenutku kad je oštećenik pokušao optuženika izbaciti iz stana. Pritom je optuženik, prema iskazu svjedoka pao po stepenicama, a nakon toga je udario oštećenika ručnom lampom u predjelu glave, a svjedok je potom napustio stan oštećenika, te mu nije poznat daljnji tijek događaja.

Stoga, na temelju sveobuhvatne i pravilne ocjene iskaza oštećenika, te svjedoka S. B. i G. K.-T., kao i na temelju sudsko-medicinskog i biološkog vještačenja, sud prvog stupnja izveo je pravilne zaključke o počinjenom kaznenom djelu ubojstva u pokušaju od strane optuženika i njegovoj odgovornosti za to djelo, kao i obliku krivnje kojim je kazneno djelo počinjeno. U obrazloženju pobijane presude, posebno na str. 9-12, sud prvog stupnja dao je u svemu veoma iscrpne, relevantne i uvjerljive razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a na njih upućuje i žalitelja. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski je sud ispravno primijenio kazneni zakon kada je opisanu djelatnost optuženika pravno označio kao kazneno djelo iz čl. 110. u vezi čl. 34. KZ/11. Budući optuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju utvrđenje odlučnih činjenica, to njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

Nije u pravu optuženik kada se žali zbog povrede kaznenog zakona. Naime, žalitelj konkretno ne navodi koju povredu kaznenog zakona ima u vidu, dok iz sadržaja žalbe kojom obrazlaže istaknutu žalbenu osnovu proizlazi kako smatra da je prvostupanjski sud na temelju

I Kž 343/2020-11

provedenih personalnih i materijalnih dokaza izveo pogrešan zaključak o njegovoj kaznenoj odgovornosti. Time žalitelj zapravo pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, a ne opravdava povredu kaznenog zakona. Ovo iz razloga što se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne prema onom koje bi, s motrišta žalitelja, bilo ispravno. Kako su izrekom prvostupanjske presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim i osuđen, a ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti ovaj sud drugog stupnja u smislu čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08. nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon, to njegova žalba zbog povrede kaznenog zakona nije osnovana.

Konačno, nisu u pravu optuženik niti državni odvjetnik kada pobijaju odluku suda prvog stupnja zbog odluke o kazni.

Protivno tvrdnjama iz žalbe optuženika i državnog odvjetnika, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud optuženiku pravilno utvrdio sve okolnosti važne za proces individualizacije kazne koje u smislu čl. 47. KZ/11. utječu da kazna po vrsti i visini bude lakša ili teža za počinitelja i da je te okolnosti u dostatnoj mjeri valorizirao, zbog čega njihova preocjena za koju se zalažu obje stranke nije osnovana. Naime, sud prvog stupnja je opt. D. B. u odnosu na počinjeno kazneno djelo, ispravno uzeo kao olakotno da je u vrijeme počinjenja djela bio smanjeno ubrojiv, dosadašnju kaznenu neosuđivanost, kao i okolnost da je djelo ostalo u pokušaju, koje okolnosti je pravilno smatrao naročito olakotnim i opravdavajućim za primjenu odredbi o ublažavanju kazne, dok mu je kao otegotno pravilno uzeo dosadašnju prekršajnu kažnjavanost vezanu uz nasilje u obitelji.

Prema tome, uzimajući u obzir sve tako utvrđene okolnosti, prvostupanjski je sud optuženiku osnovano izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Tako izrečena kazna i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda adekvatna je stupnju krivnje optuženika, pogibeljnosti kaznenog djela, te podobna za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11., pa blaže kažnjavanje za koje se zalaže optuženik i strože kažnjavanje za koje se zalaže državni odvjetnik nije osnovano.

Kako navodi podnesenih žalbi optuženika i državnog odvjetnika nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene povrede na koje ovaj žalbeni sud u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08. presuditi kao u izreci ove presude.

Zagreb, 12. siječnja 2021.

Predsjednik vijeća:

Damir Kos, v.r.