REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 296/2020-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Zdenka Konjića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika T. Đ., zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak i 101/17. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 28. studenog 2019. broj K-10/2019-20, u sjednici vijeća održanoj 12. siječnja 2021.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se žalba optuženika T. Đ. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Osijeku od 28. studenog 2019. broj K-10/2019-20 optuženik T. Đ. proglašen je krivim zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 4. KZ/11. i na temelju te zakonske odredbe osuđen je na kaznu zatvora u trajanju 4 godine i 10 mjeseci.

Na temelju članka 72. stavaka 1. i 3. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju 5 godina duljem od izrečene kazne zatvora.

Na temelju članka 158. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.) oštećenici su sa imovinskopravnim zahtjevima upućeni u parnicu.

Na temelju članka 145. stavka 2. točaka 1., 6. i 7. u svezi s člankom 148. stavkom 1. ZKP/08. optuženik je obvezan na plaćanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 29.592,50 kuna i to 18.562,50 kuna na ime troškova punomoćnika oštećenika, 9.904,00 kuna na ime troškova vještačenja, obdukcije, izrade situacijskog plana i fotografskog elaborata,

I Kž 296/2020-4

vađenja krvi i mokraće i uporabe alkotesta te analize alkohola u krvi i mokraći za optuženika i oštećenika, 126,00 kuna na ime troška svjedoka i 1.000,00 kuna na ime paušala.

Protiv te presude žalbu je pravovremeno podnio optuženik po braniteljici Ž. K.-T., odvjetnici u V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu „preinači oslobađanjem istog od optužbe“ ili „ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak“.

Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08-19), spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Žalitelj u žalbi ističe da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, međutim, u nastavku ne obrazlaže u čemu bi se ta povreda sastojala. Također, žalitelj smatra da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama glede kaznenopravne odgovornosti optuženika pa da, stoga, pobijanu presudu nije moguće ispitati.

Međutim, protivno žalbenim navodima optuženika, pobijana presuda sadrži jasne i potpune razloge o svim odlučnim činjenicama pa tako i o kaznenopravnoj odgovornosti optuženika, a koji razlozi su jasni i razumljivi pa, stoga, nije ostvarena žalbena osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

Optuženik nadalje ističe da je prvostupanjski sud „uskratio optuženiku pravo na ravnopravnost u postupku“ jer da je „odbio gotovo sve dokazne prijedloge obrane“ te da je „potpuno nezakonito omogućio zamjeniku Ž. O. da iznese očitovanje na završni govor braniteljice, što je protuzakonito i protuustavno“, čime sadržajno ukazuje na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., koja povreda, međutim, nije ostvarena.

Naime, već iz samog žalbenog izričaja (odbijanje gotovo svih dokaznih prijedloga obrane) je razvidno da optuženiku odbijanjem dokaznih prijedloga obrane nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer prvostupanjski sud nije odbio sve dokazne prijedloge obrane pa, stoga, nije dovedena u pitanje i jednakost oružja stranaka u postupku kao sastavnica prava na pravično suđenje, kako to u žalbi tvrdi optuženik.

Osim toga, treba reći da, sukladno odredbi članka 446. stavka 3. ZKP/08., tužitelj i oštećenik imaju pravo odgovoriti na obranu iznesenu u završnom govoru, kao što se i optuženik i branitelj imaju pravo osvrnuti na te odgovore pa je potpuno neutemeljen žalbeni

I Kž 296/2020-4

prigovor optuženika da je omogućavanje očitovanja državnog odvjetnika na završni govor braniteljice optuženika nezakonito.

Ističući žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona optuženik, osim paušalne formulacije „da je sud zanemario činjenicu da u ponašanju okrivljenika nisu na zakonit i pouzdan način utvrđeni svi relevantni razlozi propisani čl. 227. st. 1. i 4. KZ/11“, ne obrazlaže u čemu bi se ta povreda sastojala, a Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao da bi bila počinjena povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koju povredu drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08-19.

Argumentacija žalitelja u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja svodi se na osporavanje nalaza i mišljenja prometnog vještaka D. J. u dijelu utvrđene brzine kretanja vozila optuženika tvrdnjom da je sporna brzina kretanja vozila optuženika jer da optuženik „na tom dijelu ceste nikako nije mogao upravljati brzinom od čak 121 km/h jer se radi o magistralnoj lokalnoj cesti koja ne dopušta ovakvu brzinu kretanja“. Također, optuženik tvrdi da je provedeno vještačenje manjkavo jer da nije utvrđena brzina kretanja vozila kojim je upravljao oštećenik Z. M., a ta okolnost po mišljenju žalitelja, je važna radi utvrđivanja brzine kretanja vozila u trenutku kontakta među vozilima.

Međutim, protivno žalbenim navodima optuženika, kombiniranim prometnim i sudskomedicinskim vještačenjem po sudskim vještacima D. J. i dr. sc. B. D., na temelju rezultata provedenog očevida na mjestu događaja i ostale materijalne dokumentacije koja prileži spisu, utvrđena je brzina kretanja vozila optuženika u trenutku kontakta s drugim vozilom od oko 109 km/h, a u trenutku slijetanja desnih kotača s kolnika i destabilizacije vozila utvrđeno je da se vozilo optuženika kretalo brzinom od oko 121 km/h. Stoga je prvostupanjski sud s pravom odbio kao nevažan prijedlog obrane da se provede novo prometno vještačenje i očevid na licu mjesta, pri čemu za kaznenopravnu odgovornost optuženika u konkretnoj prometnoj situaciji nije odlučno kojom brzinom se kretalo vozilo oštećenika, kako to pogrešno smatra žalitelj, jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da je do kontakta među vozilima došlo na prometnoj traci namijenjenoj vozilima iz suprotnog smjera kojom se kretalo vozilo oštećenika.

Osim toga, neosnovana je žalbena tvrdnja da „niti jednim provedenim dokazom nije utvrđeno da bi mldb. dijete doista bilo vezano sigurnosnim pojasom“ jer iz nalaza i mišljenja sudskomedicinskog vještaka dr. sc. B. D., proizlazi upravo suprotno, odnosno da je na tijelu pokojnog mldb. E. K. utvrđen trakasti podljev dužine 28 cm i širine 4 cm koji se protezao od gornje plohe desnog ramena prema bradavici na desnoj dojci te prema desnom rebrenom luku, a koji podljevi predstavljaju otisak zategnutog sigurnosnog pojasa, pri čemu se vještak očitovao da dijagonalna komponenta pojasa nije obuhvaćala regiju vrata.

Pri tome treba reći da izostanak „dječje sjedalice“ u vozilu, na koju okolnost se u žalbi poziva optuženik dovodeći tu okolnost u korelaciju s iskazom svjedoka E. P. koji je naveo da dječju sjedalicu nije vidio, nije od utjecaja na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja jer se sudskomedicinski vještak očitovao i na tu okolnost navodeći da bi u konkretnom slučaju iste ozljede nastale i da se dijete nalazilo u sigurnosnoj sjedalici.

Okolnost istaknuta u žalbi da sudskomedicinski vještak nije mogao „provesti objektivno vještačenje u ovom predmetu“ jer da je bio i obducent „prilikom stradavanja mldb.

I Kž 296/2020-4

E. K.“ nije od utjecaja na zakonitost provedenog vještačenja jer ne postoji zakonska zapreka da obducent bude i sudski vještak u istom predmetu, niti ta okolnost ima bilo kakvog utjecaja na „objektivnost vještaka“, kako to neosnovano u žalbi tvrdi optuženik.

Stoga nije bilo potrebe provoditi novo sudskomedicinsko vještačenje po drugom vještaku, kako je to predlagala obrana pa je i taj dokazni prijedlog prvostupanjski sud pravilno odbio kao nevažan.

Slijedom iznijetoga, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, stoji na stanovištu da je prvostupanjski sud, nasuprot žalbenim prigovorima, potpuno i točno utvrdio sve odlučne činjenice, valjano ocijenio sve izvedene dokaze i iz njih izveo pravilan zaključak da je optuženik načinom postupanja označenim u izreci presude ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 4. KZ/11. na način kako mu je to stavljeno na teret optužnicom.

Stoga nije ostvarena žalbena osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U odnosu na žalbu zbog odluke o kazni treba reći da je prvostupanjski sud, određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, uzeo u obzir sve one okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela. Prvostupanjski sud je sve utvrđene olakotne okolnosti (roditeljstvo, raniju neosuđivanost i prekršajnu nekažnjavanost) i pravilno cijenio pa te okolnosti, nasuprot navodima žalbe, nisu podcijenjene.

Slijedom iznijetoga te vodeći računa o činjenici da su u konkretnoj prometnoj nesreći, osim smrtno stradalog djeteta, još dvije osobe A. K. i Z. M. teško tjelesno ozlijeđene, nisu ostvarene zakonske pretpostavke za blaže kažnjavanje, kako to u žalbi nastoji prikazati optuženik, neovisno o tome što je prvostupanjski sud pogrešno cijenio otegotnim da optuženik „prebacuje odgovornost na oštećenika“ jer način na koji se optuženik brani, uključujući i poricanje kaznenog djela, istom ne može biti cijenjeno otegotnim, a u tom kontekstu treba cijeniti i izostanak njegova kajanja, dok je smrtna posljedica bitno obilježje terećenog kaznenog djela pa ni ta okolnost ne može biti cijenjena otegotnom, neovisno o činjenici što je u konkretnom događaju smrtno stradalo dijete.

Uvažavajući naprijed iznijeto ocjena je Vrhovnog suda Republike Hrvatske da će se izrečenom kaznom zatvora u trajanju 4 godine i 10 mjeseci u konkretnom slučaju ispuniti zahtjevi specijalne i generalne prevencije te će kaznom zatvora u navedenom trajanju biti ostvarena svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

Slijedom iznijetoga neosnovana je žalba optuženika i zbog odluke o kazni.

Optuženik pobija i odluku suda o troškovima kaznenog postupka navodeći da prvostupanjski sud nije vodio računa „o prihodima okrivljenika odnosno da ima plaću 4.500,00 kuna od koje uzdržava dvoje malodobne djece i nezaposlenu suprugu“.

Međutim, ni u tom dijelu žalba nije osnovana jer je prvostupanjski sud optuženika koji je pobijanom presudom proglašen krivim, sukladno odredbi članka 148. stavka 1. ZKP/08.,

I Kž 296/2020-4

pravilno obvezao na plaćanje troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 1. točaka 1.,

6. i 7. ZKP/08., pri čemu je prvostupanjski sud imao u vidu činjenicu da je optuženik zaposlen i ostvaruje redovite mjesečne prihode. Optuženiku valja skrenuti pozornost na odredbu članka 148. stavka 6. ZKP/08-19 kojom je propisano da predsjednik vijeća može posebnim rješenjem optuženika osloboditi dužnosti naknade troškova kaznenog postupka, ako se nakon donošenja odluke o troškovima utvrde okolnosti koje bi imale utjecaja na mogućnost plaćanja troškova kaznenog postupka s obzirom na imovinsko stanje optuženika.

Budući da ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede zakona na koje drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. ZKP/08-19, pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 482. ZKP/08-19.

Zagreb, 12. siječnja 2021.

Predsjednik vijeća:

Damir Kos, v.r.