REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

ex. Vojarna Sveti Križ

Dračevac, Split

Pi 139/15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja L. S., O.: …, iz S., , zastupanog po pun.

A. U., odvj. u S. protiv tužene K. J., O.: …, iz

S., zastupane po pun. V. L. i Ž. V., odvj. u

S., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 27. studenog 2020. g. u prisutnosti pun. tužitelja i pun. tužene, dana 11. siječnja 2021. g.,

p r e s u d i o j e :

Dužna je tužena u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 15.264,81 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-3.351,45 kn teče od 9. prosinca 2013. g. do isplate,

-3.672,34 kn teče od 10. travnja 2014. g. do isplate,

-3.483,88 kn teče od 10. listopada 2014. g. do isplate,

-1.183,19 kn teče od 10. studenog 2014. g. do isplate,

-1.185,32 kn teče od 10. prosinca 2014. g. do isplate,

-1.183,11 kn teče od 9. siječnja 2015. g. do isplate,

-1.205,52 kn teče od 9. veljače 2015. g. do isplate,

i to po stopi koja se:

-u periodu od 9. prosinca 2013. g. do 31. srpnja 2015. g. izračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena i

-u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do isplate izračunava prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, kojim je tužitelj zatražio isplatu iznosa od 15.264,81 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e :

I.Ne dopušta se preinaka tužbe izvršena u podnesku od 15. studenog 2020. g. koji je ispravljen podneskom od 22. studenog 2020. g. u dijelu kojim je tužitelj zatražio isplatu od 79.162,52 kn s pripadajućim kamatama za period od 6. ožujka 2015. g. do 8. prosinca 2017. g. II.Odbija se kao neosnovan prijedlog za izdavanje privremene mjere kojom je zatraženo tuženoj zabraniti otuđenje i opterećenje ¼ dijela čest. zem. 3291/3 z.u. 1767 k.o.

V. na H..

III.Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 18. veljače 2015. g. tužitelj je naveo da je u Ugovoru o kreditu broj 070822181354 koji je tužena dana 17. kolovoza 2007. g. zaključila s O. bankom H. d.d. označen kao sudužnik za kreditnu obvezu tužene. Tuženoj je banka po Ugovoru isplatila ugovoreni iznos kredita od 50.000 EUR, kredit je odobren kao strogo stambeni i tužena je kreditnu obvezu uredno plaćala do početka 2013. g. kada je prestala plaćati dospjele rate kredita pa je banka, sukladno Ugovoru, počela tužitelju, kao sudužniku, ''skidati'' dospjele rate s njegove plaće. Tuženoj je kredit odobren kao strogo stambeni te je tužena tim sredstvima trebala adaptirati stan, ali je tužena sredstva iskoristila i potrošila za svoje privatne potrebe čemu se tužitelj izričito protivio jer je pristao biti sudužnik isključivo pod uvjetom da se kredit iskoristi kao stambeni. Tužitelju da je do sada banka, kao davatelj kredita, zaplijenila novčana sredstva u iznosu od 47.195,70 kn s tim da je zapljena vršena s računa tužitelja u O. banci d.d., F. S., Z. banci d.d., F. S.

i kod poslodavca tužitelja t.d. M.O. d.d., F. S.. Tužitelj da je više puta upozoravao tuženu da nastavi otplaćivati svoj kredit te da mu vrati rate kredita koje su prisilno naplaćene s njegovog računa, na što se tužena oglušila, radi čega je predloženo donošenje presude kojom će se tuženoj naložiti isplata iznosa od 47.195,70 kn s pripadajućim kamatama. Tužitelj je zatražio i donošenje privremene mjere kojom će se tuženoj zabraniti otuđenje i opterećenje ¼ dijela čest. zem. 3291/3 z.u. 1767 k.o. V. na H., a budući da tužena ne vraća svoj kredit, postupa nesavjesno, ne radi niti traži posao te postoji opasnost da će tužitelj otplatiti cijeli kredit.

U odgovoru na tužbu tužena se usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da je tužitelj u svakom trenutku znao iznos, namjenu i stvarno utrošena sredstva kredita i tome se nije protivio, pa da je, imajući u vidu vrijeme dizanja kredita, utroška sredstava, vrijeme razvoda i prestanka bračne zajednice, očito da tužbeni zahtjev nije osnovan. Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 15. studenog 2020. g. koji je ispravljen podneskom od 22. studenog 2020. g. te je tužitelj zatražio isplatu iznosa od 109.692,14 kn s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama upisanim u poduložak broj 10127 k.o. S. broj 070822181354-S. ''U S., 17. kolovoza 2007. g.'', dopisa O. banke d.d. S. M. osiguranju d.d. od 25. rujna 2014. g., izjave o suglasnosti za zapljenu primanja od 17. kolovoza 2007. g., podataka o obustavama od plaće od 4. veljače, 12. svibnja, 23. srpnja, 29. rujna i 11. prosinca 2015. g., 11. svibnja 2016. g. i 9. svibnja 2017. g., prometa po računu broj H. za razdoblje od 12. siječnja 2014. g. do 22.

prosinca 2014. g., zemljišnoknjižnog izvatka za z.u. 1767 k.o. V., podataka za kredit broj 070822181354, potvrde o plaćanju od 21. svibnja 2008. g., potvrde o izvršenoj transakciji putem interneta od 19. rujna 2007. g., izjava o prijenosu dionica od 13. siječnja 2010. g., obavijesti o isplati novčanih sredstava iz korporativne akcije na račun, saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka I. D., T. P., L. B. i A. G. te

vještačenjem po vještakinji za financije i knjigovodstvo M. T. koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 2. rujna 2020. g.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

U podnesku od 15. studenog 2020. g. koji je ispravljen podneskom od 22. studenog 2020. g. tužitelj je zatražio isplatu iznosa od 109.692,14 kn s pripadajućim kamatama, a koji predstavlja trošak koji je tužitelj snosio na ime podmirenja anuiteta kredita iz Ugovora o kreditu od 17. kolovoza 2007. g. za koji je tužitelj naveo da ga je ishodila tužena za svoje osobne potrebe i rate kojeg nije plaćala počevši od početka 2013. g., pa je banka-kreditor te rate naplatila od tužitelja kao sudužnika iz ovog pravnog posla.

Prije odluke o osnovanosti zahtjeva tužitelja trebalo se osvrnuti na slijedeću procesnu situaciju:

-da je tužitelj u tužbi koja je podnesena 18. veljače 2015. g. zatražio isplatu iznosa od 47.195,70 kn s pripadajućim kamatama uz tvrdnju da mu je do trenutka podnošenja tužbe banka kao davatelj kredita zaplijenila novčana sredstva u tom iznosu,

-da se, prema navodima tužbe, radi o periodu od 1. siječnja 2013. g. pa do podnošenja tužbe 18. veljače 2015. g.,

-da je na ročištu od 1. lipnja 2016. g. zaključen prethodni postupak u ovoj pravnoj stvari,

-da je tužitelj nakon zaključenja prethodnog postupka uredio tužbeni zahtjev u podnesku od 11. studenoga 2019. g. te je zatražio isplatu ukupnog iznosa od 82.031,14 kn s pripadajućim kamatama za period od 9. prosinca 2013. g. do 8. prosinca 2017. g.,

-da je tužitelj nakon zaključenja prethodnog postupka i nakon dostave pisanog nalaza i mišljenja sudske vještakinje za računovodstvo i financije M. T. konačno uredio tužbeni zahtjev u podnesku od 15. studenog 2020. g. koji je ispravljen podneskom od 22. studenog 2020. g. te je zatražio isplatu ukupnog iznosa od 109.692,14 kn s pripadajućim kamatama za period od 9. prosinca 2013. g. do 8. prosinca 2017. g.,

-da je tužena u podnesku od 9. siječnja 2020. g. prigovorila preinaci tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka.

Radi se o primjeni odredbe čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-

pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) prema kojoj tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Postavlja se pitanje, i bez obzira na prigovor tužene, jer se radi o okolnosti na koju sud pazi po službenoj dužnosti: da li je nakon zaključenja prethodnog postupka došlo do preinake tužbe koja nije dopuštena.

Striktnim gramatičkim tumačenjem navedene odredbe ZPP-a ne bi se mogla dopustiti preinaka. U sudskoj je praksi u dosadašnjoj primjeni novele ZPP-a iz 2013. g. izražen stav da u sporovima za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti u trenutku zaključenja prethodnog postupka, po prirodi stvari (jer nije proveden dokaz medicinskim vještačenjem), tužitelj ne može istaknuti potpuno određen tužbeni zahtjev u pogledu visine štete, već je to moguće učiniti tek tijekom postupka i to u pravilu nakon provedenog medicinskog vještačenja odnosno da je preinaka tužbenog zahtjeva u parnicama radi naknade štete radi povrede prava osobnosti nakon provođenja dokaza medicinskim vještačenjima dopuštena. Ista argumentacija po mišljenju ovog suda, treba biti primijenjena i kod zahtjeva za isplatu izdatka koji je imao tužitelj radi plaćanja kredita umjesto tužene, a s obzirom da tužitelj radi utvrđivanja visine troškova koje je snosio predložio provođenje dokaza vještačenjem po vještaku financijsko- knjigovodstvene struke, koji je dokaz sud i proveo, i nakon čega je tužitelj saznao točnu visinu podmirene kreditne obveze koju je snosio umjesto tužene, što, međutim, vrijedi samo za period od 9. prosinca 2013. g. do podnošenja tužbe.

U odnosu na period nakon podnošenja tužbe odnosno nakon 18. veljače 2015. g., što znači za obustave od plaće tužitelja radi naplate kredita počevši od 6. ožujka 2015. g. do 8. prosinca 2017. g. u ukupnom iznosu od 79.162,52 kn s pripadajućim kamatama trebalo je donijeti rješenje iz točke I. izreke jer je tužitelj izvršio nedopuštenu preinaku tužbe na način da je nakon zaključenja prethodnog postupka istaknuo zahtjev na isplatu za period koji nije bio obuhvaćen zahtjevom iz tužbe, protivno odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a. Sud nije prihvatio argumentaciju tužitelja da je preinaka izvršena u skladu s odredbom čl. 190. st. 2. ZPP-a, odnosno jer tužitelj nije mogao preinačiti tužbu prije zaključenja prethodnog postupka bez svoje krivnje, a to stoga jer sud nije uočio razlog zašto to tužitelj nije mogao izvršiti prije zaključenja prethodnog postupka.

To znači da je predmet postupka zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 30.529,62 kn s pripadajućim kamatama.

Prema činjeničnom supstratu tužbe ocjena je ovog suda da se pravno radi o posebnoj vrsti stjecanja bez osnove jer tužitelj tvrdi da je imao izdatak koji je trebala podmiriti tužena.

Institut stjecanja bez osnove reguliran je u odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO), koji u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

Prema odredbi čl. 1119. ZOO-a tko za drugog učini kakav izdatak ili što drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtijevati naknadu od njega.

U postupku nije bilo sporno da je:

-tužena, kao korisnik kredita, s O. bankom H. d.d. Z., kao davateljem kredita, dana 17. kolovoza 2007. g. zaključila U. o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama upisanim u poduložak broj 10127 k.o. S. broj 070822181354-S. ''U S., 17. kolovoza 2007. g.'', koji je u tekstu Ugovora označen kao stambeni kredit za mlade za adaptaciju stana, temeljem kojeg joj je isplaćen iznos od 50.000 EUR u kunskoj protuvrijednosti, na rok od 30 (trideset) godina s otplatom u 360 (tristošezdeset) mjesečnih rata čiju visinu utvrđuje banka planom otplate,

-da je tužitelj označen kao sudužnik odnosno solidarni dužnik ugovorne obveze te je dana 17. kolovoza 2007. g. potpisao izjavu o suglasnosti za zapljenu primanja,

-da je tužitelju, prema nalazu i mišljenju sudske vještakinje M. T., a nakon što je vještakinja pregledala podatke poslodavca tužitelja t.d. M.O. d.d. o obustavama od plaće tužitelja, prva obustava od plaće izvršena 9. prosinca 2013. g. u iznosu od 6.702,90 kn, nakon čega su uslijedile obustave 10. travnja 2014. g. (7.344,67 kn), 10. listopada 2014. g. (6.967,76 kn), 10. studenoga 2014. g. (2.366,38 kn), 10. prosinca 2014. g. (2.370,63 kn), 9. siječnja 2015. g. (2.366,23 kn) i 9. veljače 2015. g. (2.411,05 kn).

Tužitelj je u svom iskazu naveo da je kredit podignut 19. kolovoza 2007. g., dok su stranke još uvijek bile u braku, s tim da je bračna zajednica već bila u krizi jer je prestala komunikacija i zajednički interesi bračnih drugova, da je kredit podignut radi sanacije stana u vlasništvu majke tužene u kojem su živjeli i koji da je bio derutan i trebalo ga je hitno srediti, da je prihvatio prijedlog tužene da saniraju taj stan i da se za te potrebe podigne kredit misleći da će neki zajednički plan poboljšati odnose pa je pristao potpisati Ugovor kao sudužnik, da nekog posebnog dogovora oko vraćanja kredita nije bilo: da je tužena ''rješavala'' kredit odnosno za to bila zadužena u braku, a da je tuženik ''rješavao'' odnosno davao novac za druge stvari. Novac (50.000 EUR) da je preuzela tužena te niti jednu lipu nije potrošila na saniranje stana, nakon razvoda braka 2010. g. da je tužena nastavila vraćati kredit, da bi tužitelj 2013. g. dobio ovrhu na primanjima od strane O. banke za dugovanje iz 2012. g. te da mu nije poznato da li je tužena u periodu od razvoda braka 2010. g. do 2012. g. uredno vraćala kredit jer je komunikacija u tom periodu između njih prestala. Kazao je da je tužena dok je brak trajao kredit najvjerojatnije vraćala iz svojih primanja jer je bila zaposlena. Tužena da je iznos kredita potrošila sama i to veći dio za kupovinu dionica koje su propale s tim da ne zna na što je potrošila ostatak novca. Osim spornog kredita da stranke nisu imale drugih tekućih kredita, da su imali zajednički automobil, zemlju na H. koja je bila upisana na ime tužitelja i zemljište s voćnjakom i jednom malom kućicom u O. kraj S.. I. Z. koje je bilo upisano na ime firme tužene, da su nakon razvoda braka postigli dogovor da se jedna i druga nekretnina podijele na pola, da je tužitelj poštovao dogovor što se tiče zemlje upisane na njegovo ime, a da je tužena dok je trajala brakorazvodna parnica prodala zemlju u O. svojoj kumi te tako izigrala dogovor. Što se tiče primanja bračnih drugova u braku da je zarađivao između 6.000,00 i 8.000,00 kn mjesečno, računajući u to i zaradu od bavljenja poljoprivredom jer se bavio i vinarstvom i maslinarstvom, da su primanja tužene bila veća i to, dok je radila u t.d. S.I., između 6.000,00 i 9.000,00 kn.

Tužena je u svom iskazu opovrgnula navode tužitelja da se kredit podigao radi sanacije stana njene majke navodeći da je to bio samo formalni razlog radi ishođenja što većeg iznosa kredita (koji je zato trebao glasiti kao namjenski), a da su kredit stranke podigle za potrebe otvaranja privatne osnovne škole, što je predstavljalo zajedničku ideju i projekt stranaka te njihovo ulaganje u zajedničku budućnost, i što je tužitelju bilo dobro poznato. Od dobivenog iznosa (50.000 EUR) da su prvo podmirili dugove stana i to 17.000,00 kn, koliko je iznosio dug za otkup stana i 6.000,00 kn, koliko je iznosio dug Stanoupravi, a za otvaranje škole da je potrošen iznos od sigurno 200.000,00 kn, i to za opremanje učionica, plaće osoblja, režije i konačno i za trošak zatvaranja škole koja je prestala raditi nakon tri godine. Sav trošak koji je nastao poslovanjem škole da je u stvari bio gubitak jer škola nije donosila nikakvu zaradu i da se sve podmirivalo iz kredita. Ostatak da se potrošio za tekuće životne troškove te je iz iznosa kredita i vraćala taj kredit budući da tada nije imala primanja jer joj posao nije funkcionirao. Od novca dobivenog realizacijom kredita da je zaista kupila dionice H. d.d. u ukupnom iznosu od 38.000,00 kn: jedan paket na svoje ime te još dva paketa: ime kuma I. D. i njegove žene K. D., s tim da je jedan paket u to vrijeme koštao oko 13.000,00 kn, što je sve bilo poznato i tužitelju. U periodu nakon razvoda braka od 2010. g. do 2012. g. kredit da je zaista samo ona vraćala i nije od tužitelja tražila da snosi trošak polovice mjesečnog iznosa tog kredita jer je računala da je od njene posebne imovine odnosno od provizija i od pozajmljenog novca od tete kupljena zemlja na H. i da je s tužiteljem postigla dogovor da će joj nakon razvoda braka ''dati'' tu zemlju, dakle, imajući na umu da je ipak ona pokrenula otvaranje škole i da će joj tužitelj ''dati taj cijeli H.. Kad se to nije dogodilo da je prestala plaćati kredit. Što se tiče primanja stranaka za vrijeme trajanja braka da je imala bila daleko veća primanja od tužiteljevih, da su u velikom periodu odnosno od 1997. g. radili u S.I. i da je tužitelj mjesečno znao zaraditi maksimalno 4.000,00

kn, a tužena i do 20.000,00 kn, kada je bilo najbolje stanje, a primanja da su padala kako su se približavale 2000.-e godine. Kredit da je podignut kad se tužitelj uz veliko zalaganje tužene i uz pozivanje na njeno dobro poslovno ime i zasluge zaposlio u M.O..

Da je tužena iz iznosa kredita kupovala pakete dionica H. d.d. potvrdili su svi saslušani svjedoci, s tim da je svjedok I. D., vjenčani kum stranaka, bio najdetaljniji jer je naveo sudu da je tužena kupila čak 9 paketa dionica, a da je tužitelj za to znao. Da je tužitelj znao za kupovinu dionica potvrdio je i svjedok T. P., prijatelj stranaka. Svjedokinje L. B., prijateljica stranaka i poslovna suradnica tužene i A.

G., prijateljica tužene samo su okvirno kazale da su se u to vrijeme masovno kupovale dionice HT-a te da je tužena kupila dionica za značajan iznos (B.) te da pretpostavlja da je to bilo iz iznosa kredita jer su dionice bile skupe.

Što se tiče namjene kredita svjedoci D. i P. naveli su da su sredstva trebala biti potrošena za adaptaciju stana što da je tužitelj očekivao (D.) ali za to nije bio iskorišten (P.) dok su svjedokinje B. i G. kazale sudu da je stan bio obnovljen

prije nego što je podignut kredit.

Da je iz sredstava kredita financiran zajednički poduhvat stranaka: otvaranje privatne osnovne škole detaljno su potvrdile svjedokinje B. i G., dok su svjedoci D. i

P. samo okvirno naveli da je tužena otvarala školu (oba svjedoka) i da je oko toga bilo troškova (D.) odnosno da ne zna da li su ti troškovi podmireni iz iznosa dobivenog kreditom (P.).

Svjedokinje B. i G. su još ispričale sudu i da je plan stranaka bio da se tužena potpuno angažira u radu novootvorene škole, a da tužitelj preuzme posao koji je uhodala tužena i nastavi ga obavljati u t.d. M.O.

Sud je odlučio u cijelosti prihvatiti iskaze svjedokinja B. i G. jer su ti iskazi bili daleko precizniji, detaljniji i izneseni s više poznavanja prilika stranaka od iskaza svjedoka D. i P., koji su o otvaranju škole, trošenju kredita i planovima stranaka imali daleko manje saznanja.

Prema mišljenju suda stranke ovog postupka, nakon zajedničke odluke o otvaranju privatne osnovne škole na ime tužene, odlučile su se na zaključenje Ugovora o kreditu u kojem je tužena bila označena kao korisnik kredita, a tužitelj kao sudužnik, prvenstveno radi financiranja troškova otvaranja škole kao zajedničkog poslovnog poduhvata bračnih drugova, radi kupnje dionica t.d. H. i ostvarenja zarade bračne zajednice, o čemu je poslovnu odluku donijela tužena uz suglasnost tužitelja i radi podmirenja drugih troškova bračne zajednice koja je u vrijeme zaključenja Ugovora egzistirala.

U postupku je trebalo primijeniti odredbe o imovinskim odnosima bračnih drugova iz Obiteljskog zakona (NN broj 162/98, dalje ObZ), a budući da su stranke bile u braku od 29. prosinca 2004. g., a nakon izvanbračne zajednice koja je trajala bez prekida od 1990. g., da je brak razveden presudom ovog suda broj Pob 317/09 od 2. prosinca 2010. g. te da je Ugovor o kreditu zaključen 2007. g., a privatna osnovna škola otvorena neposredno nakon realizacije kredita. Naime, kod ocjene koji je propis mjerodavan za imovinske odnose bračnih drugova, potrebno je primijeniti onaj Zakon koji je vrijedio u vrijeme stjecanja te imovine, a sredstva koja su stranke ostvarile realizacijom kredita predstavljaju imovinu.

Prema odredbi čl. 252. ObZ-a bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine. Odredba čl. 253. st. 1. ObZ-a propisuje da su bračni drugovi suvlasnici u bračnoj stečevini u jednakim dijelovima, ako nisu drukčije ugovorili.

Stajalište ovog suda je da iznos kredita ne predstavlja posebnu imovinu tužene jer je kredit potrošen za povećanje zajedničke imovine u suglasnosti bivših bračnih drugova odnosno za druge zajedničke potrebe bračne zajednice te predstavlja dug koji tereti oba bivša bračna druga i zbog čega kreditni sudužnik koji sam otplaćuje kredit ima pravo od bivšeg bračnog druga zahtijevati polovicu novčanog iznosa.

Što se tiče navoda stranaka da je iznose kredita dok je trajao brak i nakon prestanka braka sve do siječnja 2013. g. vraćala tužena radi se o tome da je tužena, dok je trajala bračna zajednica, tehnički preuzela obvezu podmirivanja kreditnih anuiteta ali da se kredit otplaćivao iz zajedničke imovine bračnih drugova. Nakon razvoda braka tužena je na sebe preuzela otplatu zajedničkog kredita stranaka smatrajući da će zauzvrat biti vlasnica za cijelo zemljišta na H. upisanog kao vlasništvo tužitelja za cijelo, odnosno smatrajući da će, podmirujući i dio koji je trebao snositi tužitelj, dobiti kompenzaciju u vidu vrijednosti polovine nekretnine koja predstavlja bračnu stečevinu, što je sud prihvatio kao logično objašnjenje. Osim toga, sve da je tužena nakon razvoda braka platila i dio kreditnih obveza koje je trebao snositi tužitelj, to za ovaj postupak nije od bilo kakvog značaja jer tužena za taj period nije ustala posebnom tužbom radi isplate niti je u ovom postupku podnijela protutužbu odnosno prigovor radi prijeboja.

Stoga sud smatra da su stranke kreditne obveze nakon razvoda braka trebale snositi na jednake dijelove. Kako je tužitelj u utuženom periodu trošak kredita podmirio u cijelosti, platio je i dio troškova koje je trebala podmiriti tužena, pa je tužbeni zahtjev osnovan u visini glavnice od 15.264,81 kn (iznos koji predstavlja polovinu glavnice od 30.529,62 kn koja je predmet zahtjeva o kojem se raspravlja u postupku).

Na iznos koji tužitelju pripada temeljem odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a trebalo je obračunati i zateznu kamatu propisanu zakonom koja, temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, kod nesavjesnog stjecatelja teče od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Tuženu treba smatrati nesavjesnim stjecateljem jer je imala saznanja o tome da tužitelj umjesto nje podmiruje polovinu rata kredita koji dio je trebala platiti sama. Stoga je tužitelju trebalo priznati isplatu zatezne kamate koja teče od dana kad je tužitelju uskraćen dio plaće za ½ iznosa anuiteta kredita, a budući da je tužena nesavjesni stjecatelj. Tužitelj je, naime, u podnesku od 15. studenog 2020. g. koji je ispravljen podneskom od 22. studenog 2020. g., u kojem je konačno uređen tužbeni zahtjev, za period od 9. prosinca 2013. g. pa do podnošenja tužbe (18. veljače 2015. g.) zatražio isplatu ne samo manje glavnice (30.529,62 kn umjesto 47.195,70 kn) nego je smanjio i zahtjev vezano za isplatu zatezne kamate, a to budući da je u tužbi na čitavi iznos glavnice bila zatražena isplata zatezne kamate koja teče od 1. siječnja 2013. g. do isplate, dok je u podnesku od 15. studenog 2020. g. koji je ispravljen podneskom od 22. studenog 2020. g. na mjesečne anuitete kredita za koje mu je uskraćena plaća tužitelj zatražio isplatu zatezne kamate od dana uskrate plaće pa do isplate.

Tužitelj, treba navesti, nije zatražio ni isplatu glavnice od 3.956,62 kn s pripadajućim kamatama iako iz pisanog nalaza i mišljenja vještakinje T. proizlazi da je u utuženom periodu tužitelju prema potvrdi Z.B. d.d. Z. u postupku prisilne naplate po

OV-8483/07 za razdoblje od 12. siječnja do 22. prosinca 2014. g. u travnju 2014. g. s računa broj H. s osnove ''prijenos sredstava po nalogu F.-e-prisilna

naplata O. banke d.d.'' isplaćeno ukupno 3.956,62 kn i to 3. travnja 2014. g. iznos od 2.758,70 kn, te 11. travnja 2014. g. 75,00 kn i 1.122,92 kn.

Dakle, tužitelju je sud priznao polovinu zatraženih iznosa u periodu od 9. prosinca 2013. g. odnosno od prve zapljene plaće pa do podnošenja tužbe i na te iznose priznao zateznu kamatu propisanu zakonom koja teče od dana uskrate svakog mjesečnog iznosa do isplate i to, točnije, koja:

-na iznos polovine iznosa koji je 9. prosinca 2013. g. uskraćen od plaće tužitelja (u visini od 6.702,90 kn) odnosno na iznos od 3.351,45 kn teče od 9. prosinca 2013. g. do isplate,

-na iznos polovine iznosa koji je 10. travnja 2014. g. uskraćen od plaće tužitelja (u visini od 7.344,67 kn) odnosno na iznos od 3.672,34 kn teče od 10. travnja 2014. g. do isplate,

-na iznos polovine iznosa koji je 10. listopada 2014. g. uskraćen od plaće tužitelja (u visini od 6.967,76 kn) odnosno na iznos od 3.483,88 kn teče od 10. listopada 2014. g. do isplate,

-na iznos polovine iznosa koji je 10. studenoga 2014. g. uskraćen od plaće tužitelja (u visini od 2.366,38 kn) odnosno na iznos od 1.183,19 kn teče od 10. studenog 2014. g. do isplate,

-na iznos polovine iznosa koji je 10. prosinca 2014. g. uskraćen od plaće tužitelja (u visini od 2.370,63 kn) odnosno na iznos od 1.185,32 kn teče od 10. prosinca 2014. g. do isplate,

-na iznos polovine iznosa koji je 9. siječnja 2015. g. uskraćen od plaće tužitelja (u visini od 2.366,23 kn) odnosno na iznos od 1.183,11 kn teče od 9. siječnja 2015. g. do isplate i -na iznos polovine iznosa koji je 9. veljače 2015. g. uskraćen od plaće tužitelja (u visini od 2.411,05 kn) odnosno na iznos od 1.205,52 kn teče od 9. veljače 2015. g. do isplate.

Kamata je određena u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a.

Tužitelj je u tužbi isplatu zatezne kamate zatražio po stopi koja se u periodu do 31. srpnja 2015. g. određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u periodu nakon 1. kolovoza 2015. g. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, što je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U preostalom dijelu, za isplatu glavnice od 15.264,81 kn s pripadajućim kamatama tužbeni zahtjev trebalo je odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude jer se radi o polovici anuiteta kreditnih obveza stranaka koje su na sebe preuzeli dok su bili u bračnoj zajednici i koju je polovicu trebao snositi tužitelj tako da mu isplata ovog iznosa glavnice od tužene ne pripada.

Odbiti je trebalo i prijedlog za izdavanje privremene mjere kojom je zatraženo zabraniti tuženoj otuđenje i opterećenje ¼ dijela čest. zem. 3291/3 z.u. 1767 k.o. V. na H. jer za izdavanje takve mjere nisu bili ostvareni uvjeti iz odredbe čl. 344. Ovršnog zakona (NN broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20).

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a, budući da je sud ocijenio da su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima pa da ima osnova za donošenje odluke o tome da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

U Splitu, 11. siječnja 2021. g.

S U D A C :

SANDI PETRIČIĆ v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).