REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 73 Pž-1596/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Gorana Aralica Martinović, u pravnoj stvari tužitelja G. S., OIB ..., protiv tuženika OPĆINA L., L., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik V. S., odvjetnik u S., radi isplate iznosa od 172.800,00 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-230/2017 od 25. siječnja 2018., 11. siječnja 2021.
p r e s u d i o j e
Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-230/2017 od 25. siječnja 2018. u točkama I. i III. izreke.
Obrazloženje
Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-230/2017 od 25. siječnja 2018. održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. R. iz S. poslovni broj Ovrv-52/2017 od 25. siječnja 2017. kojim je naloženo ovršeniku, sada tuženiku, da u roku od osam dana isplati ovrhovoditelju, sada tužitelju, iznos od 103.680,00 kn sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačno određenih novčanih iznosa po stopi propisanoj za ostale odnose, kao i da mu nadoknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.581,00 kn sa zateznim kamatama od 25. siječnja 2017. do isplate po istoj stopi (točka I. izreke), a ukinut u dijelu kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 69.120,00 kn sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačno određenih novčanih iznosa do isplate i da mu nadoknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.054,00 kn sa zateznim kamatama od 25. siječnja 2017. do isplate i tužbeni zahtjev u tome dijelu odbijen kao neosnovan (točka II. izreke) i naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 2.070,00 kn u roku osam dana (točka III. izreke).
Tuženik je protiv presude pravovremeno podnio žalbu pobijajući je djelomično u dijelu u kojem nije uspio u sporu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi ponavlja svoje navode iz prvostupanjskog postupka o dokaznoj snazi izvoda iz poslovnih knjiga, te posebno ističe da tužitelj nije mogao knjižiti dugovanje tuženika u svojim poslovnim knjigama onako kako to proizlazi iz tog izvoda, pa ta isprava, a ni ugovor o uvjetima i načinu korištenja odlagališta komunalnog otpada K. u S. od 18. travnja 2008. ne mogu i ne smiju predstavljati vjerodostojne isprave i odlučujuće dokaze na temelju kojih je sud prihvatio tužbeni zahtjev. Žalitelj zatim navodi kako je predložio izvođenje dokaza saslušanjem potpisnika navedenog ugovora i financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, a sud je te dokaze odbio iako nije utvrđeno koliko je točno odloženo komunalnog otpada na odlagalište K., bez čega se ne može utvrditi visina tužbenog zahtjeva. Odluku o troškovima postupka pobija zato što su jedinice lokalne samouprave oslobođenje plaćanja sudskih pristojbi i predlaže da ovaj žalbeni sud preinači pobijanu presudu tako da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti i tužitelju naloži da tuženiku nadoknadi parnične troškove odnosno da presudu ukine i predmet vrati na ponovan postupak prvostupanjskom sudu.
Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.
Žalba nije osnovana.
Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).
Predmet spora je plaćanje naknade za sanaciju odlagališta komunalnog otpada „K.“ u S. za utuženo razdoblje koju plaćaju korisnici izvan područja grada S., a koju se tuženik obvezao plaćati tužitelju sklapanjem ugovora o uvjetima i načinu korištenja odlagališta komunalnog otpada „K.“ u S. od 18. travnja 2008.
Tuženik nije osporavao postojanje svoje obveze iz sklopljenog ugovora, ali je osporavao visinu tražbine i istaknuo prigovor zastare. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da je prigovor zastare osnovan za sve tražbine koje su dospjele prije 18. listopada 2013. koje glase na ukupan iznos od 69.120,00 kn i u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. U preostalom dijelu prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj predmetnu naknadu koju se tuženik obvezao plaćati pravilno obračunao primjenjujući kriterije utvrđene ugovorom, a tuženik nije dokazao da je tu naknadu platio. Stoga je na temelju odredbe članka 451. stavka 3. ZPP-a održao platni nalog na snazi za iznos glavnog duga u iznosu od 103.680,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama.
Žalitelj nije određeno naveo koje su bitne povrede učinjene donošenjem pobijane presude. Doduše, žalitelj se pozvao na odredbe članaka 221.a i 8. ZPP-a, ali nije obrazložio zašto tvrdi da je te odredbe prvostupanjski sud pogrešno primijenio u tolikoj mjeri da je to utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane presude tako da se svi žalbeni razlozi mogu svesti na tvrdnju da prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio visinu tužbenog zahtjeva, zato što tuženik smatra da se ona ne može utvrditi na temelju izvoda iz poslovnih knjiga i ugovora koje su stranke sklopile.
Također je nejasno zašto žalitelj tvrdi kako se samo na temelju izvoda iz poslovnih knjiga ne može pravilno i potpuno utvrditi visina naknade koju je bio dužan plaćati tužitelju. Naime, pored izvoda iz poslovnih knjiga i ugovora od 18. travnja 2008., prvostupanjski sud je u svrhu utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva izveo dokaz uvidom u druge isprave koje je tužitelj priložio. U prvom redu riječ je o podacima o količini otpada koju je tuženik odložio na odlagalište „K.“ u razdoblju na koje se odnosi tužbeni zahtjev i koje je tužitelju dostavio tuženik, kako je to bilo predviđeno člankom 4. ugovora od 18. travnja 2008. Osim toga, tužitelj je posebno obrazložio kako je obračunao naknadu za svako tromjesečno razdoblje, primjenom ugovorenih kriterija i ugovorene cijene. Budući da tuženik nije osporio istinitost podatka i pravilnost obračuna, nije bilo razloga da sud posumnja u njihovu vjerodostojnost. Na temelju tih dokaza prvostupanjski sud je mogao pravilno i potpuno utvrditi sve bitne činjenice potrebne za odluku o visini tužbenog zahtjeva, pa je pravilno odbio izvesti dokaze saslušanjem osoba koje su u ime stranaka potpisale ugovor i knjigovodstveno- financijskim vještačenjem i naveo razloge za to (članak 292. ZPP-a). Uostalom, tuženik nije naveo činjenice koje bi se tim dokazima trebale utvrditi, da bi sud mogao cijeniti jesu li te činjenice bitne za odluku suda i treba li ih utvrđivati, odnosno mogu li se utvrditi na temelju drugih već izvedenih dokaza (članak 220. ZPP-a).
S druge strane, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Nije učinjena ni neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
Iako prvostupanjski sud nije naveo koje je odredbe materijalnog prava primijenio na utvrđene činjenice o količini odloženog otpada i visini naknade koju je tuženik dužan plaćati tužitelju, iz obrazloženja presude jasno je da je riječ o obvezi iz Ugovora o uvjetima i načinu korištenja odlagališta komunalnog otpada „K.“ u S. od 18. travnja 2008. (list 27.- 28. spisa) koji je sklopljen na temelju Zaključka Gradskog poglavarstva Grada S. o privremenom korištenju komunalnog otpada „K.“ u S., Klasa: ..., Ur.broj: ... od 22. veljače 2008. (list 26 spisa) kojim se tuženiku odobrava privremeno korištenje odlagališta komunalnog otpada „K.“ u S., uz plaćanje odgovarajućih eko-naknada za korištenje te naknadu za sanaciju odlagališta a što se regulira međusobnim ugovorima (čl. 1.). Ta odluka je, pak, donesena na temelje odredbe članka 24. stavka 3. tada važećeg Zakona o otpadu („Narodne novine“ broj: 178/04, 111/06, 60/08 i 87/09). Prema toj odredbi ..., grad, odnosno općina na čijem se području nalazi građevina namijenjena zbrinjavanju otpada, u uvjetima propisanim ovim Zakonom, imaju pravo na novčanu naknadu, a prema stavku 4. obveznici plaćanja naknade iz stavka 3. ovoga članka su grad i općina koji koriste građevinu namijenjenu zbrinjavanju otpada na području .... grada ili općine. Tuženik je dakle, kao korisnik odlagališta otpada dužan plaćati propisanu i ugovorenu naknadu.
Pravilno je prvostupanjski sud pregledom Ugovora o uvjetima i načinu korištenja odlagališta komunalnog otpada „K.“ u S. od 18. travnja 2008. (list 27.-28. spisa) utvrdio da su stranke utvrdile uvjete i način korištenja predmetnog odlagališta komunalnog otpada na način da Grad S. odobrava tuženiku kao korisniku nesmetano odlaganje komunalnog otpada na predmetno odlagalište, koje se reproducira i skuplja na području tuženika. Odredbom čl. 4. navedenog ugovora tuženik se obvezao na početku svake godine dostaviti tužitelju procjenu godišnjih količina komunalnog otpada koji će se odlagati na predmetnom odlagalištu te obračunsku površinu stambenih, poslovnih i gospodarskih objekata obuhvaćenih organizacijom prikupljanja i odvoza komunalnog otpada. Istom odredbom ugovoreno je da će se u strukturi cijene prikupljanja, odvoza i odlaganja komunalnog otpada uvesti namjenska cijena za sanaciju predmetnog odlagališta u trenutnom iznosu od 0,12 kn/m2, bez PDV, stambenog, gospodarskog odnosno poslovnog prostora te će ista sredstva tuženik kvartalno uplaćivati u korist tužitelja sa odgovarajućim obračunom, a počev od stupanja na snagu ovog ugovora. Uvidom u dopis tuženika tužitelju od 22. rujna 2008. (list 29. spisa) prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik tužitelju dostavio procjenu godišnjih količina komunalnog otpada za 2008. godinu i obračunske ukupne površine stambenih, poslovnih ili gospodarskih objekata na području tuženika, a koji su obuhvaćeni organiziranim prikupljanjem i odvozom komunalnog otpada te je pravilno utvrdio visinu utužene naknade.
Konačno, netočne su tvrdnje žalitelja da su jedinice lokalne samouprave oslobođene plaćanja sudskih pristojbi, jer suprotno proizlazi iz odredbe članka 16. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15). U svemu ostalom odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita, po osnovanosti i visini (članak 154. stavak 2. i članak 155. ZPP-a).
Kako ne postoje razlozi na koje ukazuje žalitelj, a ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, tuženikova je žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda prvostupanjskog suda na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.
Zagreb, 11. siječnja 2021.
Sudac
Gorana Aralica Martinović, v.r.
