Poslovni broj 125 Pn-2496/2019-21

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E ŠE N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Davorki Ćurko Nasić, po prijedlogu više sudske savjetnice Marije Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja D. M. - B., OIB …, Z., zastupane po punomoćnici B. M., odvjetnici u Z., protiv I. tuženika C. o. d.d. Z., OIB …, Z., , i II. tuženika K. d.d. Z., OIB …, Z.b, nakon održane glavne i javne rasprave u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 8. siječnja 2021. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženima solidarno isplatiti tužitelju iznos od 18.000,00 kuna sa zateznim kamatama od dana 8. siječnja 2021. godine do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatu zatezne kamate na iznos od 18.000,00 kuna od 30. rujna 2015. do 7. siječnja 2021.

i  r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva od 13. ožujka 2020.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 14.312,50 kuna sa zateznim kamatama od dana 8. siječnja 2021. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa.

IV. Odbijaju se zahtjevi I. i II. tuženika za naknadu parničnog troška.

O b r a z l o ž e n j e

Tužitelj u tužbi navodi da je dana 16. srpnja 2015. godine u trgovini „K.“ broj … u Z., tužitelj prilikom obavljanja posla trgovačkog putnika kao djelatnik poslodavca I. d.o.o. bio žrtva razbojništva od strane nepoznatog počinitelja. Zbog tog događaja tužitelj je pretrpio veliki šok i stres usred izravne ugroženosti života i tijela. Kod tužitelja je došlo do povrede prava osobnosti uslijed povrede duševnog zdravlja. Smatra da odgovornost tuženika proizlazi iz čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. dalje ZOO). Napad je bio usmjeren na II. tuženika, u njegovim prostorijama i u vezi s njegovom djelatnošću, a kako II. tuženik ima kod I. tuženika policu osiguranja za štetu nastalu trećim osobama, tako tužitelj potražuje naknadu štete od I. i II. tuženika solidarno. Tužitelj potražuje od tuženika iznos naknade štete za povredu prava osobnosti u ukupnom iznosu od 17.000,00 kuna (na ime pretrpljenog straha 8.000,00 kuna, duševnih boli radi smanjene životne aktivnosti 8.000,00 kuna i za tuđu pomoć i njegu 1.000,00 kuna) sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. (dan podnošenja odštetnog zahtjeva I. tuženiku) do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

U odgovoru na tužbu I. tuženik priznaje nastanak štetnog događaja i činjenicu da je s II. tuženikom imao zaključenu policu osiguranja od odgovornosti broj …, no da je tom policom pokrivena isključivo izvanugovorna odgovornost osiguranika koja proizlazi iz obavljanja njegove registrirane djelatnosti, vlasništva, posjedovanja ili određenog svojstva stvari te pravnog odnosa, kao i njegova odgovornost prema djelatnicima. Spori osnovu i visinu tužbenog zahtjeva smatrajući ga zatraženim u previsokom iznosu. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

II. tuženik u odgovoru na tužbu ne spori da je 16. srpnja 2015. godine došlo do razbojništva u poslovnici II. tuženika no poriče da bi se tužitelj nalazio u toj poslovnici u predmetno vrijeme, a posebice da bi tužitelj bio žrtva razbojništva. Navodi da se rad s novcem ne smatra sam po sebi opasnom djelatnošću i da II. tuženik ne odgovara po načelu objektivne odgovornosti prema čl. 1063. ZOO-a, da ne postoji odgovornost II. tuženika po čl. 1963. i 1064. ZOO-a je II. tuženi ne obavlja opasnu djelatnost niti je šteta prouzročena uslijed obavljanja opasne djelatnosti te da nema odgovornosti II. tuženika niti prema čl. 1061. ZOO-a jer se radi o šteti prouzročenoj trećim osobama koje nisu zaposlenici II. tuženika. Pravni položaj trgovca neovisan je i o činjenici koje su mjere prevencije poduzete jer niti u najosiguranijim javnim prostorima ne postoje mjere zaštite koje bi spriječile pokušaj ili početak radnje razbojništva. Smatra da je do štetnog događaja i eventualne štete došlo isključivo protupravnim djelovanjem treće osobe pa ne postoji niti djelomična II. tuženikova odgovornost za štetu. Točno je da se tužitelj 30. rujna 2015. obratio I. tuženiku kao osiguravatelju II. tuženika sa zahtjevom za naknadu štete, koji zahtjev je I. tuženik otklonio, no spori osnovanost potraživanja zatezne kamate budući se tužitelj obratio samo I. tuženiku, a u odnosu na II. tuženika zahtjev za naknadu štete je postavio tek u tužbi. Isto tako, da u odnosu na I. tuženika zatezna kamata nije mogla teći od dana zaprimanja odštetnog zahtjeva, već prvi dan nakon toga (1. listopada 2015.). Smatra tužbeni zahtjev neosnovanim pa predlaže isti odbiti uz obvezu tužitelja da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka.

U tijeku postupka II. tuženik ističe kako ne spada u novčarske institucije sukladno Zakonu o zaštiti novčarskih institucija („Narodne novine“ broj 56/15.). Prema čl. 40. Zakona o privatnoj zaštiti („Narodne novine“ broj 68/03., 31/10. i 139/10.) postoji obveza osiguranja tehničke zaštite, koju je II. tuženik osigurao, dok smatra da nije bio dužan osigurati tjelesnu zaštitu. Također navodi da je II. tuženik dužan suzdržati se od poduzimanja bilo kakvih radnji prema počiniteljima kaznenih djela razbojništva unutar poslovnice u odnosu na tjelesnu zaštitu.

Konačno specificiranim tužbenih zahtjevom na 13. ožujka 2020., po zaprimljenom nalazu i mišljenju vještaka, tužitelj potražuje isplatu iznosa od 18.000,00 kuna, dok u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ostaje neizmijenjen.

Odredbom članka 190. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 191. stavka 1. istog zakona, određeno je da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Kako je u konkretnom predmetu prethodni postupak zaključen 6. veljače 2019. godine, što je vidljivo iz zapisnika koji prileži listovima 30 i 31spisa, to tužitelj ne bi mogao nakon toga preinačiti tužbeni zahtjev. Međutim, odredbom članka 191. stavak 2. ZPP-a predviđena je iznimka takvog pravila prema kojoj bi se tužbeni zahtjev mogao preinačiti ukoliko bi tužitelj zahtijevao iz iste činjenične osnove drugu novčanu svotu zbog okolnosti nastalih nakon podnošenja tužbe, slijedom čega bi preinaka iznimno bila dopuštena ukoliko bi se nakon zaključenja prethodnog postupka ustanovilo postojanje činjenica koje opravdavaju takvu preinaku, a za koje stranke nisu mogla znati ranije bez svoje krivnje, primjerice da je vještak u nalazu i mišljenju ustanovio znatnije odstupanje od činjenica koje su se mogle utvrditi temeljem same medicinske dokumentacije, primjerice znatnije pogoršanje zdravlja i slično. I u takvoj situaciji preinaka ne bi automatizmom bila dopuštena već bi valjalo provesti test razmjernosti, odnosno korisnosti pravne norme o nedopuštanju objektivne preinake tužbe u javnom interesu, kako ne bi došlo do povrede 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10). Kako su u konkretnom slučaju po provedenom vještačenju utvrđeni elementi koji su od utjecaja i opravdavaju povećanje tužbenog zahtjeva, imajući na umu i da je u ožujku i lipnju 2020. došlo do promjene pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske glede Orijentacijskih kriterija naknade štete, to je takva preinaka dopuštena te je odlučeno kao pod točkom I. izreke rješenja temeljem odredbe članka 191. stavak 2. i 3. ZPP- a.

U dokaznom postupku pročitana je medicinska dokumentacija, odštetni zahtjev i obavijest o otklonu, Uvjeti za osiguranje od izvanugovorne (javne) odgovornosti, policu osiguranja broj … i novinske članke „Plaćanje režija od sada na blagajnama K. prodavaonica“, „K. otima posao bankama“ i „T. i K. postaju novčarske institucije“, provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku prof. dr. sc. N. M., prim. dr. med. spec. psihijatru, subspec. forenzičke, biologije i socijalne psihologije i saslušani su tužitelj i svjedokinje S. I., A. R. i S.

S.. Nije proveden dokaz saslušanjem predloženih svjedokinja S. B. i

S. B. te nije pročitana potvrda IV. policijske postaje Zagreb Broj: … SB od 20. travnja 2016. i dokumentacija IV. policijske postaje Zagreb vezana uz

štetni događaj (zapisnici o zaprimanju kaznene prijave, posebno izvješće Županijskom državnom odvjetništvu, prijava II. tuženika, obavijest žrtvi kaznenog djela, službena bilješka o dojavi s izvješćem, zapisnik i potvrda o privremenom oduzimanju predmeta i fotodokumentacija), obzirom su stranke na ročištu 10. prosinca 2019. učinile nespornim da se tužitelj u vrijeme razbojništva nalazio u poslovnici II. tuženika.

Između stranaka nije sporno da je 16. srpnja 2015. došlo do kaznenog djela razbojništva u poslovnici II. tuženika, dok je sporna pasivna legitimacija tuženika, odgovornost tuženika, osnova i visina tužbenog zahtjeva.

Tužbeni zahtjev je osnovan kao u točki I. izreke presude.

Odredbom članka 1045. stavak 1. ZOO-a propisano je da je onaj tko drugom prouzroči štetu dužan istu nadoknaditi, osim ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok je stavkom 3. istog članka određeno da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara bez obzira na krivnju.

Iz novinskog članka iz svibnja 2009. „Plaćanje režija od sada na blagajnama K. prodavaonica“ proizlazi da II. tuženik omogućava svojim kupcima plaćanje računa na pojedinim prodajnim mjestima, na blagajnama nakon obavljen kupnje. U članku se pojašnjava da je godinu prije Hrvatska narodna banka stopirala takav projekt je se II. tuženik planirao udružiti s Finom, a poslove platnog prometa u Republici Hrvatskoj obavljaju Hrvatska narodna banka i banke, pa su tek „ulaskom PBZ-a u projekt stvorene pretpostavke da svaka blagajna u K. centrima postane mala poslovnica banke“.

U novinskom članku „K. otima posao bankama“ od 5. svibnja 2009. navedeno je da je dugogodišnja suradnja A. i P.B.Z. urodila novim proizvodom – mogućnošću plaćanja komunalija na blagajnama K. te stoji da će „K. (…), kao treća strana, u slijedećem razdoblju u ime i za račun P.B.Z. obavljati usluge platnog prometa“.

U novinskom članku od 28. svibnja 2013. „T. i K. postaju novčarske institucije“ stoji kako Ministarstvo unutarnjih poslova kreće u promjenu postojećeg Zakona o minimalnim mjerama zaštite u poslovanju s gotovim novcem i vrijednostima obzirom je isti zastario budući ne regulira isplate gotovog novca na kioscima i trgovinama, pa je nakon što je isplata novca uvedena na kioske i u trgovine, ta usluga koncerna A. bila izvan Zakona.

U odnosu na dinamiku štetnog događaja tužitelj je iskazao da je radio za trgovačko društvo M. H. kao prodajni predstavnik, odnosno trgovački putnik. U opisu posla bila je provjera asortimana po poslovnicama i eventualno preslagivanje proizvoda, pa je tako bio u poslovnici II. tuženika i preslagivao policu koja se nalazila u blizini blagajne. U jednom trenutku neka osoba mu je prišla s leđa, lagano ga okrznula i produžila u skladište, a osoba iza te osobe mu je prišla i prislonila pištolj na glavu s naredbom da baci službeni mobitel kojeg je imao u ruci i legne na pod. Tako je ležao nekih 5 minuta dok počinitelji nisu ispraznili skladište i blagajnu te otišli. Pojašnjava da je bio zaposlenik trgovačkog društva I. d.o.o. koje je zapošljavalo radnike za M. H., a da to poduzeće više ne postoji od 2018. pa radi u društvu H. preko P. marketing d.o.o. Kako je relativno kratko bio zaposlen, nije htio riskirati otkaz zbog traženja naknade štete na ime povrede na radu, pa stoga istu nije tražio.

Svjedokinja S. . iskazala je da je u to vrijeme bila zaposlena kao prodavačica kod II. tuženika. Poznato joj je da je tužitelj radio kao trgovački putnik i u obavljanju tog posla dolazio je u poslovnicu II. tuženika. Kritičnog dana došla je u popodnevnu smjenu i prošla kroz dućan kako bi se presvukla te je vidjela tužitelja da slaže asortiman na police kod blagajne. Nakon što je ušla u skladište došlo je do predmetnog razbojništva. Ne sjeća se da bi vidjela tužitelja i nakon razbojništva. U toj poslovnici bilo je pljački i prije i poslije predmetnog događaja. Ovdje I. tuženik joj je isplatio odštetu zbog tog razbojništva.

Svjedokinja A. R. u svom iskazu navodi da je u to vrijeme radila kao poslovođa u poslovnici II. tuženika. Tog dana tužitelj se nalazio u poslovnici kao trgovački putnik i slagao policu blizu blagajne, a svjedokinja se zajedno s još 3 kolegice nalazila u skladištu. Jednu od kolegica, S. B., razbojnici su istjerali iz skladišta, a svjedokinja je s ostalima ostala u skladištu i po naredbi razbojnika legla na pod. Oba razbojnika imala su pištolje. Kako je bila u skladištu, blizu vrata, nije mogla sve vidjeti, no vidjela je tužitelja kod police, ulazak razbojnika i da je tužitelj po naredni razbojnika legao na pod. U toj poslovnici bilo je i drugih pljački, dvije prije te pljačke i jedna nakon, a u periodu od 2,5 godine došlo je do 3 pljačke. Tražila je odštetu zbog predmetnog razbojništva i istu joj je isplatio I. tuženik. Svjedokinja S. S. iskazala je da je radila kao trgovac u poslovnici II. tuženika i nalazila se u skladištu s još 3 kolegice dok je tužitelj, koji je obavljao poslove trgovačkog putnika, slagao slatkiše na polici kraj blagajne. Vidjela je razbojnike kako ulaze pa se sakrila iza ugla. Jedan od razbojnika prislonio je kolegici pištolj i tražio da mu da novce. Kako je bila skrivena nije vidjela što se zbiva u poslovnici, a kada su razbojnici otišli vidjela je da je tužitelj ležao na podu. I. tuženik joj je isplatio odštetu. U toj poslovnici je bilo još pljački i to 14. svibnja 2015., 16. svibnja 2015. i u prosincu 2018.

U cijelosti su prihvaćeni iskazi tužitelja i svjedokinja glede dinamike štetnog događaja i činjenica koje se odnose na učestalost kaznenih djela razbojništva u predmetnoj poslovnici kao jasni, životni, logični, uvjerljivi i međusobno sukladni. Prihvaćeni su navodi iz navedenih novinskih članaka kao međusobno sukladni i neosporeni, pa sud nije imao razloga sumnjati u istinitost navoda iz tih članaka.

Opasna djelatnost je ona djelatnost od koje potječe povećana opasnost od štete za okolinu, a notorna je činjenica da je djelatnost II. tuženika trgovina mješovitom robom te je jasno da od te djelatnosti ne potječe opasnost od štete u smislu odredbe članka 1063. ZOO-a. Međutim, iz iskaza svjedokinja koje su djelatnice II. tuženika proizlazi da je u predmetnoj poslovnici II. tuženika bilo barem 3 kaznenih djela razbojništva u 2015. (14. svibnja 2015., 16. svibnja 2015. i predmetno razbojništvo 16. srpnja 2015. godine) te ponovno u prosincu 2018., iz čega je razvidno da je kazneno djelo razbojništva u toj poslovnici učestalo. Nadalje, utvrđeno je da od svibnja 2009. II. tuženik omogućava svojim kupcima plaćanje računa na pojedinim prodajnim mjestima, na blagajnama nakon obavljene kupnje, čime je svaka blagajna u K. centrima postala „mala poslovnica banke“ te II. tuženik „u ime i za račun P.B.Z. obavlja usluge platnog prometa“, čime podliježe Zakonu o novčarskim institucijama. Tako je II. tuženik dužan provesti prostorno – tehničke i organizacijske mjere zaštite u svojim poslovnicama, što uključuje ukupnost mjera usmjerenih na prevenciju i sprječavanje kaznenih djela u poslovnicama novčarskih institucija koje provode djelatnici novčarske institucije, a koje se propisuju sigurnosnim planom zaštite i sigurnosnim procedurama novčarske institucije (čl. 6. st. 3. Zakona o novčarskim institucijama). Netočan je navod tuženika da nije bio dužan osigurati tjelesnu zaštitu i da je dužan suzdržati se od bilo kakvih radnji prema počiniteljima kaznenih djela razbojništva unutra poslovnice. Iako Zakonom o novčarskim institucijama nije propisana obveza II. tuženika osigurati tjelesnu zaštitu (t. 14. čl. 7. tog zakona), takva je mogućnost predviđena Zakonom o privatnoj zaštiti („Narodne novine“ broj 68/03., 31/10., 139/10.) a imajući na umu učestalost kaznenog djela razbojništva u predmetnoj poslovnici II. tuženika i pogibeljnost tog djela, razumno bi bilo očekivati da II. tuženik postupajući pažnjom dobrog gospodarstvenika poduzme potrebne mjere kako bi prevenirao učestalo počinjenje tog kaznenog djela u svojoj poslovnici, bilo tjelesnom zaštitom ili na drugi način, što je II. tuženik propustio učiniti. Stoga se razbojništvo ne može smatrati događajem koji II. tuženik nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti u smislu odredbe članka 1067. stavak 1. i 2. ZOO-a, a u čemu se odgleda dužnost II. tuženika da poduzme potrebne mjere i radnje radi sprječavanja kaznenih djela i njihovih posljedica u poslovnicama II. tuženika pa tako nije osnovan prigovor II. tuženika da ne postoji njegova odštetna odgovornost budući je šteta tužitelju nastala radnjom treće osobe, odnosno ne može se smatrati da je radnja počinitelja kaznenog djela radnja treće osobe što bi tuženika oslobađalo od odgovornosti za štetu koju je pretrpio tužitelj u poslovnici II. tuženika, a za koju štetu je II. tuženik odgovoran sukladno odredbama članka 1045. stavak 3. i 1064. ZOO-a.

Razmatranjem Uvjeta za osiguranje od izvanugovorne (javne) odgovornosti i police osiguranja broj 007624121537 utvrđeno je kako se osiguranje ne odnosi na štete do kojih dođe zato jer osiguranik (ovdje II. tuženik) nije otklonio posebno opasne okolnosti, kako je osiguravatelj (I. tuženik) od njega zahtijevao (čl. 4. toč. 14. Uvjeta). Da je u postupku I. tuženik dokazao da je od II. tuženika zahtijevao poduzimanje određenih mjera radi otklanjanja opasnih okolnosti te da je II. tuženik to propustio učiniti, tada bi bio osnovan navod I. tuženika da predmetna šteta nije pokrivena policom osiguranja te da nema odgovornosti I. tuženika. No I. tuženik nije dokazao da je zahtijevao od I. tuženika poduzimanje bilo kakvih mjera zaštite pa takav propust I. tuženika ne može imati za posljedicu njegovu neodgovornost prema predmetnoj polici osiguranja. Predmet osiguranja prema toj polici je građansko-pravna izvanugovorna odgovornost osiguranika (II. tuženika) za štetu zbog smrti, povreda tijela ili zdravlja te oštećenja ili uništenja stvari treće osobe (čl. 2. st. 1. Uvjeta), koja proizlazi iz obavljanja njegove registrirane djelatnosti (čl. 2. st. 2. Uvjeta).

Slijedom navedenog odgovornost tuženika valja prosuđivati prema propisima o objektivnoj odgovornosti, pa su I. i II. tuženi i treće osobe (počinitelji kaznenog djela razbojništva) pasivno legitimirani i odgovorni tužitelju za nastalu štetu razmjerno težini svoje krivnje, s time da je svaki od njih kao dužnik solidarne obveze prema odredbi članka 43. ZOO-a odgovoran tužitelju za cjelokupnu štetu pa u parnici protiv nekih od njih nije potrebno utvrđivati udio svakog od štetnika u nastaloj šteti već tuženi i treće osobe imaju pravo regresa u zasebnoj parnici sukladno odredbi članka 1109. ZOO-a.

U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva saslušan je tužitelj i provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku prof. dr. sc. N. M., prim. dr. med. spec. psihijatru, subspec. forenzičke, biologije i socijalne psihologije.

Tužitelj je iskazao da je zbog štetnog događaja dobio 5 slobodnih dana i nije uzimao daljnje bolovanje budući je bio kratko zaposlen, iako je imao problema sa spavanjem, budio se po noći, nije se osjećao sigurno, osobito u manjim prodavaonicama u situacijama kada bi netko naglo ušao, prišao mu s leđa i slično. Još osjeća strah i to ga ponekad onemogućava u svakodnevnom poslu pa ga takve situacije izbace iz takta i nije fokusiran na posao. Obratio se psihijatru i neko kratko vrijeme je uzimao propisanu terapiju, no relativno brzo je prestao jer ga je usporavala i uspavljivala. Nakon štetnog događaja, 5 dana koliko nije radio, pomagali su mu roditelji dajući mu terapiju i slično.

Stalni sudski vještak ustanovio je da se tužitelj u štetnom događaju našao u po život opasnoj situaciji, pregledan je na licu mjesta od djelatnika Hitne pomoći, dobio tabletu Apaurina i otišao kući, no nije mogao spavati, stalno je vrtio film što se moglo dogoditi, misli o pljački same su mu se nametale. Postavljena mu je dijagnoza akutne reakcije na stres (F43.0). Nakon 4 dana javlja se psihijatru u Psihijatrijsku bolnicu Sv. Ivan, gdje se ponovno postavi ista dijagnoza te mu se preporuči uzimanje lijekova Oxazepam 3x15 mg, Sanval 0,0,10 mg, Fevarin 100 mg tbl navečer te ga se naručuje na kontrolni pregled za 2 tjedna. Na kontroli je djelomično poboljšanog stanja te se ponovno naručuje za 3 tjedna. Na novom kontrolnom pregledu 27. kolovoza 2015. savjetovano mu je nastaviti uzimati terapiju te da dođe na jesen. Zadnja kontrola je 8. prosinca 2015. kada je konstatirano da je remisija održana – usprkos ruminacijama, postojanju težih snova nekoliko puta mjesečno. Terapija Oxazepam i Fevarin se smanjuje, a dijagnoza F43 ostaje. Dobio je uputu o postepenom ukidanju terapije. Od 2016. ne uzima psihofarmatike. Radi, vozi auto, povremeno se sjeti događaja, bude mu blaže neugodno, no to ga ne ometa u svakodnevnom funkcioniranju, sada je već sve to zaboravio jer je prošlo dostav vremena. Tužitelj je radi štetnog događaja trpio primarni strah, koji se javlja u trenutku životne ugroženosti, jakog intenziteta u trajanju od 10 minuta, potom sekundarni strah tj. Zabrinutost i bojazan za vlastito zdravlje i ishod liječenja jakog stupnja kumulativno 1 dan, srednjeg stupnja 4 dana, slabog stupnja kumulativno još 4 mjeseca, dok mu se povremen strah slabog intenziteta javljao još ukupno 2 mjeseca. Tužitelj je razvio akutnu reakciju na stres koji je doveo do privremenog smanjenja životne aktivnosti od 5% u trajanju od ukupno 6 mjeseci. Taj psihički poremećaj bio je prolazan i nije doveo do trajnih psihičkih posljedica kod tužitelja.

Iskaz tužitelja prihvaćen je u bitnome kao logičan, životan i uvjerljiv u dijelu u kojem je sukladan utvrđenjima vještaka, dok nije prihvaćen u dijelu u kojem navodi da ga posljedice štetnog događaja još ponekad onemogućavaju u svakodnevnom poslu obzirom je vještak utvrdio da je psihički poremećaj bio prolazan (6 mjeseci) i nije došlo do trajnih posljedica. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka obzirom je dano po stručnoj osobi, nakon pregleda tužitelja i spisu priložene dokumentacije, valjano je obrazloženo i stranke nisu imale prigovora.

Dakle, u postupku je utvrđeno da je u predmetnom štetnom događaju tužitelj razvio akutnu reakciju na stres koji je doveo do privremenog smanjenja životne aktivnosti od 5% u trajanju od ukupno 6 mjeseci radi čega je koristio psihofarmatike, povrijeđeno mu je pravo osobnosti i trpio je strah opisan po psihijatru. Uzimajući u obzir sve navedene činjenice, a posebice trajanje i intenzitet straha koji je trpio, njegovu životnu dob i činjenicu da je nastupilo prolazno oštećenje zdravlja, po ocjeni suda tužitelju pripada pravo na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u vidu povrede na duševno i tjelesno zdravlje i to temeljem odredbe članka 1100. stavaka 1. i 2. ZOO, a primjenom odredbe članka 223. ZPP-a, u iznosu od 21.500,00 kuna (na ime pretrpljenog straha 17.500,00 kuna i na ime smanjenja životne aktivnosti 4.000,00 kuna), slijedom čega je prema čl. 2. ZPP-a usvojen tužbeni zahtjev u traženom iznosu od 18.000,00 kuna.

Tužitelj potražuje zatezne kamate na dosuđenu glavnicu na ime neimovinske štete od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, 30. rujna 2015., do isplate. Razmatranjem spisa utvrđeno je da se stanje tužitelja stabiliziralo 8. prosinca 2015. kada je konstatirano da je održana postignuta remisija. Kako je tek takvim utvrđenjem završetka liječenja utvrđen opseg štete, što je utvrđeno iz nalaza i mišljenja vještaka koje je II. tuženi zaprimio 13. ožujka 2020. (dostavnica prileži listu 111 spisa), a I. tuženi 1. lipnja 2020. (list 121 spisa) , to tuženi ne mogu biti u zakašnjenju prije tog vremena, pa tako tužitelj nije dokazao da bi imao pravo na isplatu zateznih kamata od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Valja naglasiti da je smisao zateznih kamata zaštita oštećenika i pravično izvršenje obveze odgovornog osiguratelja te su zatezne kamate propisane kao svojevrsna sankcija odgovornom osiguratelju u slučaju da propusti postupiti prema svojim obvezama, a tužitelj nije dokazao takav propust I. i II. tuženika koji su u ovom postupku osporili pasivnu legitimaciju, odgovornost te osnovu i visinu tuženog zahtjeva. Slijedom navedenog, kako je tek donošenjem prvostupanjske presude utvrđena pasivnu legitimaciju, odgovornost i osnovu tužbenog zahtjeva te sadržaj i opseg štete, to je osnovan zahtjev za isplatom zatezne kamate na dosuđeni iznos neimovinske štete od dana donošenja prvostupanjske odluke, dok je odbijen zahtjev tužitelja za isplatom zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva do dana donošenja prvostupanjske presude. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke presude.

Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika rad ("Narodne novine" broj 142/12 dalje Tarifa) te priloženom troškovniku, dok je stopa zatezne kamate na trošak određena sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a.

Tužitelju je priznat trošak parničnog postupka na ime sastava odštetnog zahtjeva, tužbe i podnesaka od 28. listopada 2016. i 13. ožujka 2020. prema Tbr. 7. toč. 1. i Tbr. 8. toč. 1. Tarife (4x100 bodova), trošak sastava podnesaka od 13. srpnja 2016., 17. ožujka 2017., 13. lipnja 2017., 13. lipnja 2017., 12. srpnja 2017., 28. studenog 2018., 12. prosinca 2018., 5. studenog 2019. i 16. prosinca 2019. prema Tbr. 8. toč. 3. Tarife (9x 25% od 100 bodova), trošak zastupanja na ročištima 6. veljače 2017., 10. prosinca 2019., 1. lipnja 2020. i 12. studenog 2020. prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife (4x100 bodova), sve sa porezom na dodanu vrijednost prema Tbr. 42. Tarife, troškova medicinskog vještačenja u iznosu od 1.500,00 kuna, pa je tako priznat trošak od ukupno14.312,50 kuna. Odluka o tijeku zateznih kamata na trošak parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 30. st. 1. i 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13., 93/14.), a ista teče od dana donošenja ove presude do isplate. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za dosudom troška zastupanja na ročištu za objavu presudu obzirom isti nije potreban za vođenje postupka sukladno odredbi članka 155. ZPP-a. Kako su I. i II. tuženi izgubili u postupku, ne pripada im pravo na naknadu troškova (čl. 154. st. 1. ZPP-a). Slijedom navedenog o parničnom trošku odlučeno je kao u točkama II.-IV. izreke rješenja.

U Zagrebu, dana 8. siječnja 2021. godine

Sutkinja

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćnici

2. I. tuženiku 3. II. tuženiku

Rj./ Kal 30 dana