REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

ex. Vojarna Sveti Križ

Dračevac, Split

P 1801/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja V. D., O.: …, iz S., zastupanog po pun. S.

K., odvj. u S. protiv tuženika O. B. d.d. S., O.: …,

, zastupanog po pun. iz odvj. društva A. i A. u S., radi

ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 24. studenog 2020. g. u prisutnosti pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 8. siječnja 2021. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 2. U. o kreditu broj 87596/04 od 10. siječnja 2005. g. zaključenog između tužitelja V. D., O.: …, i H. S.. banke d.d. S., O.: …, sada

tuženika O. banke d.d. S., OIB: …, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti 120.650 CHF te se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, odredba čl. 11. b) 1. U. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim ratama u valuti CHF, a sve rate plaćaju prijenosom/uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja koji vrijedi za CHF-valutu U. na dan ispunjenja obveze, odredba čl. 11. d) 1. u dijelu u kojem je ugovoreno kako će, ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečne rate kreditora, na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj koji vrijedi na dan kad je kreditoru omogućeno raspolaganje prenesenim /uplaćenim novčanim sredstvima, a na prijevremene uplate će se primijeniti tečaj koji vrijedi na dan redovnog dospijeća (desetog u mjesecu), odredba čl. 1. I. Dodatka U. o kreditu broj 87596/04 od 21. siječnja 2005. g. zaključenog između tužitelja V. D., O.: …, i H. S.. banke d.d. S., O.: …, sada tuženika O. banke

d.d. S., O.: …, u dijelu kojim je izmijenjen čl. 2. Ugovora o kreditu te je ugovoreno kako se odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti 122.252 CHF te odredba čl. 4. kojom se mijenja čl. 11. U. o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim ratama u valuti CHF, a sve rate plaćaju prijenosom/uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja koji vrijedi za CHF-valutu U. na dan ispunjenja obveze.

II.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 12. U. o kreditu broj 87596/04 od 10. siječnja 2005. g. zaključenog između tužitelja V. D., O.: …, i H. S. banke d.d. S., O.: …, sada

tuženika O. banke d.d. S., O.: …, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se P. o kreditiranju građana ili drugim aktom kreditora.

III.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju ukupan iznos od 113.730,87 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom po stopi koja se izračunava prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena i koja na iznos od:

-122,78 kn teče od 10. siječnja 2009. g. do isplate,

-377,21 kn teče od 10. veljače 2009. g. do isplate,

-528,16 kn teče od 10. ožujka 2009. g. do isplate,

-263,14 kn teče od 10. travnja 2009. g. do isplate,

-215,94 kn teče od 10. svibnja 2009. g. do isplate,

-189,38 kn teče od 10. lipnja 2009. g. do isplate,

-242,77 kn teče od 10. srpnja 2009. g. do isplate,

-136,13 kn teče od 10. kolovoza 2009. g. do isplate,

-184,57 kn teče od 10. rujna 2009. g. do isplate,

-101,45 kn teče od 10. listopada 2009. g. do isplate,

-175,35 kn teče od 10. studenog 2009. g. do isplate,

-132,96 kn teče od 10. prosinca 2009. g. do isplate,

-491,83 kn teče od 10. siječnja 2010. g. do isplate,

-607,86 kn teče od 10. veljače 2010. g. do isplate,

-583,27 kn teče od 10. ožujka 2010. g. do isplate,

-681,92 kn teče od 10. travnja 2010. g. do isplate,

-823,83 kn teče od 10. svibnja 2010. g. do isplate,

-950,32 kn teče od 10. lipnja 2010. g. do isplate,

-1.192,85 kn teče od 10. srpnja 2010. g. do isplate,

-955,69 kn teče od 10. kolovoza 2010. g. do isplate,

-1.558,21 kn teče od 10. rujna 2010. g. do isplate,

-1.242,04 kn teče od 10. listopada 2010. g. do isplate,

-1.303,24 kn teče od 10. studenog 2010. g. do isplate,

-1.565,42 kn teče od 10. prosinca 2010. g. do isplate,

-1.911,97 kn teče od 10. siječnja 2011. g. do isplate,

-1.460,83 kn teče od 10. veljače 2011. g. do isplate,

-1.580,90 kn teče od 10. ožujka 2011. g. do isplate,

-1.411,04 kn teče od 10. travnja 2011. g. do isplate,

-1.795,36 kn teče od 10. svibnja 2011. g. do isplate,

-2.058,78 kn teče od 10. lipnja 2011. g. do isplate,

-2.178,28 kn teče od 10. srpnja 2011. g. do isplate,

-3.506,68 kn teče od 10. kolovoza 2011. g. do isplate,

-2.246,73 kn teče od 10. rujna 2011. g. do isplate,

-2.058,78 kn teče od 10. listopada 2011. g. do isplate,

-2.105,06 kn teče od 10. studenog 2011. g. do isplate,

-2.087,95 kn teče od 10. prosinca 2011. g. do isplate,

-2.251,92 kn teče od 10. siječnja 2012. g. do isplate,

-2.366,52 kn teče od 10. veljače 2012. g. do isplate,

-2.401,86 kn teče od 10. ožujka 2012. g. do isplate,

-2.318,55 kn teče od 10. travnja 2012. g. do isplate,

-2.363,01 kn teče od 10. svibnja 2012. g. do isplate,

-2.408,88 kn teče od 10. lipnja 2012. g. do isplate,

-2.340,15 kn teče od 10. srpnja 2012. g. do isplate,

-2.333,69 kn teče od 10. kolovoza 2012. g. do isplate,

-2.204,23 kn teče od 10. rujna 2012. g. do isplate,

-2.248,41 kn teče od 10. listopada 2012. g. do isplate,

-2.344,64 kn teče od 10. studenog 2012. g. do isplate,

-2.314,06 kn teče od 10. prosinca 2012. g. do isplate,

-2.358,24 kn teče od 10. siječnja 2013. g. do isplate,

-2.232,70 kn teče od 10. veljače 2013. g. do isplate,

-2.184,17 kn teče od 10. ožujka 2013. g. do isplate,

-2.322,61 kn teče od 10. travnja 2013. g. do isplate,

-2.187,12 kn teče od 10. svibnja 2013. g. do isplate,

-2.115,72 kn teče od 10. lipnja 2013. g. do isplate,

-2.035,21 kn teče od 10. srpnja 2013. g. do isplate,

-2.133,82 kn teče od 10. kolovoza 2013. g. do isplate,

-2.187,82 kn teče od 10. rujna 2013. g. do isplate,

-2.239,16 kn teče od 10. listopada 2013. g. do isplate,

-2.250,52 kn teče od 10. studenog 2013. g. do isplate,

-2.318,41 kn teče od 10. prosinca 2013. g. do isplate,

-2.198,90 kn teče od 10. siječnja 2014. g. do isplate,

-2.231,54 kn teče od 10. veljače 2014. g. do isplate,

-2.273,59 kn teče od 10. ožujka 2014. g. do isplate,

-2.265,82 kn teče od 10. travnja 2014. g. do isplate,

-2.196,62 kn teče od 10. svibnja 2014. g. do isplate,

-2.186,77 kn teče od 10. lipnja 2014. g. do isplate,

-2.245,61 kn teče od 10. srpnja 2014. g. do isplate,

-2.305,42 kn teče od 10. kolovoza 2014. g. do isplate i

-2.336,50 kn teče od 10. rujna 2014. g. do isplate.

IV.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 16.894,25 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 8. siječnja 2021. g. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 20. travnja 2019. g. ustao tužbom pred ovim sudom protiv tuženika u kojoj je naveo da je dana 10. siječnja 2005. g. s tuženikom, kao kreditorom, konkretnije s tuženiku pripojenim t.d. S. banka d.d., zaključio U. o kreditu broj 87596/04, odnosno Dodatak U. o kreditu broj 87596/04 od 21. siječnja 2005. g., temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 122.525 CHF u protuvrijednosti kuna. Tuženik je u tom, unaprijed formuliranom standardiziranom U., i to u čl. 2. U.

ugovorio valutnu klauzulu u valuti CHF, otplatu kredita je u čl. 11. U. vezao uz ovu valutu te je u čl. 5. U. naveo visinu kamatne stope u iznosu od 4,99% godišnje, ugovorivši u čl. 12. U. kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke (''Pravilnikom ili drugim aktom banke''), bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se kamata mijenjati. Postupajući na ovakav način, odnosno na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu o tome da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugovorivši odredbu o jednostranoj promjeni kamatne stope, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik da je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima i načela savjesnosti i poštenja te protivno zakonodavstvu EU ugrađenom u ZPP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Radi opisanog ponašanja tuženika da je protiv njega vođen sudski postupak zbog zaštite kolektivnih interesa potrošača, a time i zaštite interesa tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P 1401/12 u kojem je 13. lipnja 2014. g. donesena odluka Visokog trgovačkog suda RH koji je, odlučujući o žalbama tuženika, presudom pod brojem Pž-7129/13 potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu kojom se utvrđuje da je tuženik, kao tuženik pod 7) u tom postupku, u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Isti sud da je presudom pod brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 kojom se utvrđuje da je tuženik, kao tuženik pod 7) u tom postupku, u razdoblju od 1. listopada 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz NN broj 96/13, a od 7. kolovoza 2007. g. do 31. prosinca 2008. g. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz NN 79/07 i dalje. Na temelju dokumentacije iz kredita tužitelj da je dao izraditi obračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih mjesečnih iznosa kako s osnova ništetne odredbe o valuti CHF tako i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamati te je došao do iznosa od 115.155,37 kn, koji je tuženik neosnovano stekao. S obzirom da su odredbe koje su izdvojene ništetne od samog početka, odnosno od kada su ugovorene, tužitelj da ima pravo pokrenuti ovaj postupak, i to temeljem odredbe čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502. c Zakona o parničnom postupku te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora radi čega je predloženo donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 87596/04 od 10. siječnja 2005. g. zaključenog između tužitelja i S. banke d.d. S., sada tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno kako se odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti 120.650 CHF te se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, odredba čl. 11. b) 1. U. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim ratama u valuti CHF, a sve rate plaćaju prijenosom/uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za CHF-valutu U. na dan ispunjenja obveze, odredba čl. 11. d) 1. u dijelu u kojem je ugovoreno kako će ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečne rate kreditora na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad je kreditoru omogućeno raspolaganje prenesenim/uplaćenim novčanim sredstvima, a na prijevremene uplate će se primijeniti tečaj koji vrijedi na dan redovnog dospijeća (desetog u mjesecu), odredba čl. 1. I. Dodatka U. o kreditu broj 87596/04 od 21. siječnja 2005. g. zaključenog između tužitelja i S. banke d.d. S., sada tuženika u dijelu kojim je izmijenjen čl. 2. U. o kreditu te je ugovoreno kako se odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti 122.252 CHF te odredba čl. 4. kojom se mijenja čl. 11. U. o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim ratama u valuti CHF, a sve rate plaćaju prijenosom/uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za CHF-valutu U. na dan ispunjenja obveze, odredba čl. 12. U. o kreditu broj 87596/04 od 10. siječnja 2005. g. zaključenog između tužitelja i S. banke d.d. S., sada tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se P. o kreditiranju građana ili drugim aktom kreditora. Zatražena je i isplata iznosa od 115.155,37 kn s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da tužitelj nema pravni interes na podnošenje tužbe jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem budući da je kredit u cijelosti otplaćen u listopadu 2014. g. Ugovorena valutna klauzula u CHF da je pravno valjana ugovorna odredba kako s aspekta odredbi ZOO- a tako i s aspekta odredbi ZZP-a. U vrijeme sklapanja U. tužitelj da je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF te ga je potpuno informirao o rizicima ugovaranja te valutne klauzule. Upravo je tužitelj iz ponude kredita tuženika želio zaključiti ugovor s valutnom klauzulom u CHF. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je jasna, lako uočljiva i razumljiva. I ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom tuženika da je pravno valjana ugovorna odredba koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a te se radi o ugovaranju odredive činidbe. U odnosu na pozivanje tužitelja na odredbe ZZP-a i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH donesene u kolektivnom sporu, da je takvo shvaćanje tužitelja pravno neprihvatljivo i neodrživo jer donošenjem tih presuda nije otpala osnova stjecanja, a budući da se u tim predmetima radilo o zaštiti kolektivnih, a ne pojedinačnih interesa. Stoga činjenična utvrđenja iz postupka koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu (P 1401/12) nisu od značaja za utvrđivanje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Tužitelj da pogrešno smatra da se visina tužbenog zahtjeva treba izračunati i utvrditi za cijelo vrijeme vraćanja kredita na temelju početne kamatne stope jer bi to značilo da je zaključen U. o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, a to nije slučaj niti to zaključeni U. može postati. Eventualna ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope ne povlači ništetnost ugovorne odredbe da je kamatna stopa promjenjiva. Prigovoreno je visini zahtjeva te je istaknut prigovor zastare. Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 16. srpnja 2020. g. te je tužitelj, osim utvrđenja ništetnosti dijelova odredbi čl. 2., 11. i 12. U. o kreditu te čl. 1. i 4. Dodatka U. o kreditu, zatražio isplatu iznosa od 113.730,87 kn s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom izračuna preplaćenih iznosa koji je tužitelj dostavio uz tužbu, U. o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 87596/04 od 10. siječnja 2005. g., Dodatka U. o kreditu broj 87596/04 od 21. siječnja 2005. g., prvog otplatnog plana kredita, prometa po računu od 18. rujna 2018. g., konto kartice, pregleda promjena kamatnih stopa, reklamnog materijala tuženika u promociji kredita u CHF, obvezujućeg informativnog letka o rizicima deviznih kredita, grafa povijesnog kretanja odnosa CHF-EUR i CHF-kn i analize oglašavanja osam poslovnih banaka u spornom periodu B. analize d.o.o. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještakinji M. T. koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 5.

svibnja 2020. g. i pisanu dopunu od 2. lipnja 2020. g.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova odredbi čl. čl. 2., 11. i 12. U. o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 87596/04 od 10. siječnja 2005. g. te čl. 1. i 4. Dodatka U. o kreditu broj 87596/04 od 21. siječnja 2005. g., a koje odredbe se, prema mišljenju tužitelja, odnose na ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF i na jednostrano ovlaštenje tuženika mijenjati kamatnu stopu te predstavljaju nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe te zahtjev za isplatu iznosa od 113.730,87 kn s pripadajućim kamatama na ime vraćanja stečenog bez osnove jer je nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF i povećanjem kamatne stope tuženik neosnovano stekao pretplatu u tom iznosu.

Među strankama nije bilo sporno da je između pravnog prednika tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 10. siječnja 2005. g. sklopljen U. o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava te dana 21. siječnja 2005. g. Dodatak U. s valutnom klauzulom na iznos od 122.525 CHF s rokom otplate od 116 mjeseci te da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti mjesečnih iznosa u CHF u visini od 1.339,51 CHF obračunatih po prodajnom deviznom tečaju tuženika na dan ispunjenja obveze. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl. 5. U. o kreditu ugovorile početnu kamatnu stopu od 4,99 % godišnje, koja je promjenjiva, a utvrđuje se P. o kreditiranju građana ili drugim aktom kreditora (čl. 12.1. U.). Nadalje, nije sporno ni da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit i to u rujnu 2014. g., točnije 17. rujna 2014. g.

Među strankama je sporno da li su odredbe U. o ugovaranju valutne klauzule u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF i razlike između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda (zaključno s danom 17. rujna 2014. g. kada je tužitelj uplatio zadnji anuitet). Istaknut je i prigovor zastare.

Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik pod 1) Z. banka d.d., u ovoj parnici tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud R. H. svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9.

travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi H. saveza udruga za zaštitu potrošača-P. protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07,

75/09 i 120/16).

Stoga je sud zaključio da se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja U. o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

To, nadalje, znači da je odredbu čl. 12. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se Pravilnikom o kreditiranju građana ili drugim aktom kreditora trebalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN broj

35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa su, u smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe iz čl. 12. kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se P. o kreditiranju građana ili drugim aktom kreditora ocjena je suda da U. o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 4,99 % .

S obzirom da je odredba U. o kreditu, sadržana u čl. 12. koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, utvrđena ništetnom to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom U. u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 4,99%, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbi U. o kreditu koje je sud utvrdio ništetnima.

Nadaje, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat isplaćenog temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom institutu, a ne samo radi naknade štete koja mu je nastupila.

Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi H. saveza udruga za zaštitu potrošača-P.

protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja U. i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog U. o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja U., da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga je odredbe čl. 2. i 11. U. o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava te čl. 1. i 4. D. U. o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako se odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti 120.650 CHF (u Ugovoru) odnosno 122.525 CHF (u Dodatku Ugovoru), u kunskoj protuvrijednosti koji se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita te otplaćuje u mjesečnim ratama u valuti CHF, a rate plaćaju u kunskoj protuvrijednosti korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja za CHF na dan ispunjenja obveze, a u slučaju zakašnjenja prema prodajnom deviznom tečaju na dan kad je kreditoru omogućeno raspolaganje novčanim sredstvima, a u slučaju prijevremenih uplata prema tečaju na dan redovnog dospijeća trebalo utvrditi ništetnom, jer su navedene odredbe utvrđene nepoštenima, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a, te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. II. izreke ove presude.

I temeljem ništetnih dijelova odredbi čl. 1., 2. i 6. U. o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koje su nepoštene, a time i ništetne i bez pravnog učinka, kao i one o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije M. T. na okolnost postojanja razlike utvrđenja više plaćenog radi ugovaranja valutne klauzule u CHF uzimajući početni tečaj u kunama i razlike između početno ugovorene kamatne stope i svake promijenjene kamatne stope, pojedinačno po anuitetima, odnosno razlike između obračuna kamate u prvobitnom otplatnom planu i kamate u otplatnim planovima nakon promjene kamatne stope. U pisanom nalazu i mišljenju od 5. svibnja 2020. g. i pisanoj dopuni od 2. lipnja 2020. g., izrađenom temeljem dokumentacije priložene spisu (U. o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 87596/04 od 10. siječnja 2005. g., D. U. o kreditu broj 87596/04 od 21. siječnja 2005. g., izračuna EKD-a i prvog otplatnog plana za Ugovor broj 87596/04 uz izračun kamata po stopi od 4,99%, prometa po računu broj 40178663400 s evidentiranim prometom u CHF od 31. siječnja 2005. g. do 13. rujna 2010. g., prikazanim prometom po kreditu za razdoblje od 10. ožujka 2005. g. do 13. rujna 2010. g. i od 7. listopada 2010. g. do 17. rujna 2014. g.), vještakinja je utvrdila:

-da je tužitelju temeljem zaključenog U. odobren kredit u visini od 120.650 CHF s rokom otplate od 117 mjeseci uz obračun kamate po godišnjoj stopi od 4,99% koja je promjenjiva, a da je Dodatkom U. izmijenjen iznos odobrenog kredita na 122.525 CHF i rok otplate na 116 mjeseci,

-da je u čl. 4. Dodatka U. regulirana otplata kredita na način da je visina 115 mjesečnih rata utvrđena u iznosu od po 1.339,51 CHF, a jedna preostala rata iznosi 1.328,40 CHF, s tim da prva rata dospijeva 10. ožujka 2005. g., a zadnja 10. listopada 2014. g. te se mjesečne rate podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja koji vrijedi za CHF na dan ispunjenja obveze,

-da iz priloženog izračuna EKS i otplatnog plana 87596/04 tuženika proizlazi da bi tužitelj s osnova Ugovora uz obračun kamata po ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,99% i otplatu u 116 mjesečnih anuiteta platio ukupno 155.372,13 CHF od čega 122.525 CHF s osnova glavnice i 32.847,13 CHF s osnova kamate,

-da je tuženik u tijeku otplate kredita mijenjao kamatne stope za izračun obveze tužitelja i to: 10. veljače 2007. g. 5,90%, 10. siječnja 2010. g. 6,40%, 10. veljače 2011. g. 5,99% i 10. siječnja 2014. g. 3,23%,

-da je tužitelj s osnova U. u razdoblju od dospijeća 1. rate do otplate kredita u cijelosti platio 158.301,82 CHF zbog promjene kamatne stope, što čini razliku od 2.929,68 CHF u odnosu na iznos koji je trebao platiti prema Prvom otplatnom planu (155.372,13 CHF),

-da je predmet tužbenog zahtjeva razlika više plaćenog za period od 10. studenog 2008. g. do dospijeća zadnje rate 10. rujna 2014. g., u kojem razdoblju dospijevaju rate od broja 45 do 116, pa da razlika više plaćenog s osnova kamata u utuženom razdoblju iznosi 2.601,25 CHF, odnosno ako se u mjesecima kad je tužitelj platio više uzme da nije bilo razlike tada razlika iznosi 2.716,59 CHF,

-da je prodajni tečaj za CHF na dan kad je kredit iskorišten (31. siječnja 2005. g.) utvrđen u visini od 4,91440 za 1 CHF, pa da je odobreni iznos kredita od 122.525 CHF preračunat u kn po prodajnom tečaju iznosio 602.136,86 kn,

-da u utuženom razdoblju od dospijeća 45. anuiteta 10. studenog 2008. g. do otplate kredita u cijelosti 10. rujna 2014. g. razlika više plaćenog zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule iznosi 106.869,61 kn, a ako se u studenom i prosincu 2008. g. te listopadu 2014. g., kada je tužitelj platio manje, uzme da nije bilo razlike, tada razlika iznosi 113.730,76 kn,

-da je, od razlike izračunate u visini od 106.869,61 kn, tužitelj radi promjene kamatne stope više platio 13.355,28 kn (odnosno 2.717,58 CHF), a zbog primjene valutne klauzule 93.514,33 kn (odnosno 15.018,38 CHF).

Nakon dostave pisanog nalaza i mišljena i dopune nalaza i mišljenja sudske vještakinje Matije Trogrlić tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u podnesku od 16. srpnja 2020. g. te zatražio isplatu razlike od 113.730,87 kn s pripadajućim kamatama, navodeći, prije svega, da je omaškom u zbrajanju vještakinja T. u nalazu i mišljenju razliku iskazala u iznosu od 113.730,76 kn, što je sud u cijelosti prihvatio. Ujedno, da je u nalazu i mišljenju pogrešno navedeno da je tužitelj u listopadu 2014. g. ''platio manje'', a budući da je kredit u cijelosti otplaćen 17. rujna 2014. g. pa se nikako ne može raditi o listopadu, što sud također u cijelosti prihvaća. S obzirom da je kredit u cijelosti otplaćen s datumom 17. rujnom 2014. g. da tužitelj nije ništa mogao platiti više ili manje pa je stoga zatražena isplata iznosa od 113.730,87 kn s pripadajućim kamatama.

Tuženik je u podnesku od 23. srpnja 2020. g. još jednom posebno prigovorio visini zahtjeva tužitelja ukazujući da je vještakinja u pisanom nalazu i mišljenju iskazala tri različita iznosa preplate:

-iznos od 92.611,29 kn koji se odnosi na cijelo razdoblje trajanja Ugovora od sklapanja ugovora do zatvaranja kredita,

-iznos od 106.869,61 kn koji se odnosi na utuženo razdoblje od studenog 2008. g. do zatvaranja kredita i

-iznos od 113.730,76 kn koji se odnosi na utuženo razdoblje od studenog 2008. g. do zatvaranja kredita, a kada se izuzmu manje uplate u pojedinim mjesecima,

a da tužitelj potražuje upravo isplatu najvećeg iznosa, koji mu, po mišljenju tuženika ne pripada jer je tužitelj uzeo u obzir samo one mjesece u kojima postoji preplata, a neosnovano je zanemario razdoblje u kojem je vršio plaćanje manjih iznosa od onih koje je bio dužan plaćati. Riječ je o cijelom razdoblju od ožujka 2005. g. do prosinca 2008. g. u kojem je nastala i akumulirala se tražbina tuženika prema tužitelju na ime manje plaćenih iznosa jer je do tada tužitelj plaćao manje iznose nego što je bio dužan plaćati. Stoga, kad je tužitelj od siječnja 2009. g. počeo plaćati veće iznose nego što je bio dužan, tuženik da je imao pravo više plaćeni iznos naplatiti odnosno steći i zadržati temeljem svoje tražbine prema tužitelju za razdoblje od ožujka 2005. g. do prosinca 2008. g.

Tužitelj se u podnesku od 8. rujna 2020. g. očitovao na navode tuženika iz podneska od 23. srpnja 2020. g. te ponovio da, u situaciji kad je tužitelj u cijelosti vratio kredit, tuženik nema i ne može imati nikakvih potraživanja prema tužitelju.

S ovakvim rezoniranjem tužitelja u cijelosti se slaže ovaj sud jer je tuženik formirao iznose mjesečnih anuiteta otplate kredita slobodno, određujući samostalno iznos glavnice i iznos dugujućih kamata, pri čemu je potrebno navesti da, nakon potpune otplate kredita koja je uslijedila 14. rujna 2014. g., tuženik prema tužitelju nije imao nikakvih potraživanja vezano za manje plaćenu glavnicu, a niti je u ovom postupku u odnosu na zatraženo potraživanje tužitelja istaknut prigovor prijeboja.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare koji je trebalo raspraviti, primijeniti je trebalo odredbu čl. 215. st. 1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne spriječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.) trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 20. travnja 2019. g. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje M. T. kao stručan, temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja prema izračunu razlike više obračunatih anutiteta radi ugovaranja valutne klauzule u CHF te razlike više obračunate kamate temeljem primjene promjenjive kamatne stope u odnosu na prvo ugovorenu kamatnu stopu u zatraženoj visini od ukupno 113.730,87 kn, te je odlučeno kao u izreci presude pod točkom III. Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi obračuna po tečaju CHF na dan dospijeća i radi povišenja ugovorene kamatne stope, što je sud u cijelosti prihvatio.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužitelja iznose anuiteta Ugovora o kreditu obračunate prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta te uvećane za kamatu koja je obračunavana primjenom promjenjive kamatne stope znajući da se radi o primjeni nepoštenih ugovornih odredbi i stoga ništetnih pa tužitelju zatezna kamata na svaki pojedini iznos razlike zbog primjene valutne klauzule u CHF i radi više naplaćene kamate od početno ugovorene pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, što je u cijelosti u skladu s propisima o zateznim kamatama koji su bili na snazi u označenom razdoblju.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je imao tužitelj vodeći ovaj spor.

Tužitelju je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i podneska od 15. listopada 2019. g. po 250 bodova (ukupno 500 bodova), trošak zastupanja na ročištu od 2. listopada 2019. g. od 62,5 bodova, trošak zastupanja na ročištima od 6. studenog 2019. g. i 24. studenog 2020. g. po 125 bodova (ukupno 250 bodova) i za sastav podnesaka od 16. srpnja i 8. rujna 2020. g. po 50 bodova (ukupno 100 bodova).

Ukupan broj bodova od 912,5 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15). Iznos koji se dobije na opisani način (9.125,00 kn) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i zatraženu pristojbu tužbe (1.501,00 kn) i presude (1.487,00 kn) i za troškove vještačenja koje je podmirio tužitelj (2.500,00 kn) te tako dobiti iznos od 16.894,25 kn, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki IV. izreke presude.

Na iznos parničnog troška tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate, koja mu, prema odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i

73/17), pripada od presuđenja do isplate, kako je i dosuđeno, s tim da je sud odredio i stopu ove kamate.

U Splitu, 8. siječnja 2021. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a19).