Poslovni broj: Usž-3390/20-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i mr.sc. Inge Vezmar Barlek, članica vijeća, te sudske savjetnice Alme Beganović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja D. K., N. M., protiv tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, Z., radi stambenog zbrinjavanja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1397/18-5 od 25. lipnja 2020., na sjednici vijeća održanoj 8. siječnja 2021.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1397/18-5 od 25. lipnja 2020.

Obrazloženje

Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/I-371-06/99-04/1997, urbroj: 522-05/3-1-18-34 od 23. ožujka 2018., kojim se odbija zahtjev tužitelja, HRVI 80% oštećenja organizma iz Domovinskog rata, za priznavanje većeg popusta i kamatne stope pri daljnjoj otplati stambenog kredita.

Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbenim razlozima, u bitnom, navodi da je sud povrijedio odredbu članka 175. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“, broj: 121/17.), kao i odredbu članka 110. ranijeg Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“, broj 174/04. i izmjene), a prema kojima je nesporno da korisniku prava po braniteljskim propisima priznata prava pripadaju od prvog dana idućeg mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, ako su ispunjeni uvjeti za ostvarivanje prava te nije moguće protezanje prava unazad, kako to uvjetuju prvostupanjski sud i tuženik. Također je nesporno da je tuženik odredbom članka 10. stavka 2. Uredbe o stambenom zbrinjavanju članova obitelji smrtno stradaloga, zatočenoga ili nestaloga hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, hrvatskih ratnih vojnih invalida iz Domovinskog rata i dragovoljaca iz Domovinskog rata („Narodne novine“, broj 78/13. – dalje u tekstu: Uredba) derogirao pozitivne zakonske propise na način na koji to nije dozvoljeno činiti, čime je prvostupanjski sud, nekritički prihvaćajući nezakonito ponašanje tuženika, i sam povrijedio zakon na štetu tužitelja. Ukoliko je prvostupanjski sud utvrdio da je neki pravni propis u neskladu s drugim propisima, on taj propis nije smio primijeniti. Slijedom navedenog tužitelj predlaže usvojiti njegovu žalbu, te poništiti osporenu presudu.

Tuženik, u odgovoru na žalbu, ostaje kod razloga navedenih u rješenju, koje dodatno ponavlja, zaključujući kako je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, slijedom čega predlaže ovom Sudu žalbu odbiti.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, pri čemu je za svoju odluku naveo pravno relevantne razloge, utemeljene na podacima sveza spisa i pravilnoj primijeni materijalnog prava.

Ovo iz razloga jer je, i po ocjeni ovoga Suda, u konkretnom slučaju pravilno primijenjena odredba članka 10. Uredbe, koja u stavku 1. propisuje da, ako se prilikom odlučivanja o dodjeli stambenog kredita utvrdi da je podnositelj zahtjeva pokrenuo postupak za utvrđivanje novog postotka oštećenja organizma, tijelo koje vodi postupak može samo riješiti to pitanje (ako je to po prirodi stvari moguće) ili zastati s donošenjem odluke o dodjeli stambenog kredita do pravomoćnog okončanja postupka povodom navedenog zahtjeva stranke.

Prema pak stavku 2. članka 10. Uredbe, ako se imenovanom pravomoćnim rješenjem, čiji se učinci protežu na vrijeme u kojem je imenovanom priznato pravo na dodjelu stambenog kredita, utvrdi veći postotak oštećenja organizma od onog na temelju kojeg je ostvario pravo na popust pri otplati kredita, imat će pravo zatražiti priznavanje većeg popusta i kamatne stope pri daljnjoj otplati kredita.

Iz podataka sveza spisa razvidno je da je tužitelj ostvario pravo na stambeni kredit pravomoćnim rješenjem tuženika od 17. svibnja 2004., u kojem trenutku je imao utvrđen status HRVI iz Domovinskog rata VIII skupine s 40% oštećenja organizma. Nakon pravomoćnog okončanja navedenog postupka i dodjele kredita, tužitelj je podnio zahtjev za utvrđivanje većeg postotka oštećenja organizma, kojem zahtjevu je udovoljeno te mu je rješenjem od 15. veljače 2013. priznat status HRVI iz Domovinskog rata IV skupine s 80% oštećenja organizma stalno od 1. listopada 2012. godine.

S obzirom da je tužitelju veći postotak oštećenja organizma priznat tek od 1. listopada 2012., to proizlazi da se učinci rješenja kojim mu je priznato povećanje postotka oštećenja organizma ne protežu na vrijeme u kojem mu je priznato pravo na dodjelu stambenog kredita, a što čini zapreku primjeni stavka 2. članka 10. Uredbe.

Kako, dakle, tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost primjene materijalnog prava, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe. Ovo tim više što tužitelj pravilnost osporene odluke u stvari pobija ukazujući na iste činjenice i dokaze na kojima je prvostupanjska presuda utemeljena, ali ih drukčije tumači, dajući u stvari svoje viđenje i ocjenu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku te svoju interpretaciju primijenjenog materijalnog prava, što nije od utjecaja na drukčije rješenje ove stvari.

Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.), žalbu odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu 8. siječnja 2021.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović, v.r.