Poslovni broj: Usž-4988/19-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Marine Kosović Marković predsjednice vijeća, mr. sc. Inge Vezmar Barlek i Ane Berlengi Fellner, članica vijeća, te sudske savjetnice Dijane Bađure, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Grada D., D., kojeg zastupa opunomoćenik mr. sc. I. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva zaštite okoliša i energetike Republike Hrvatske, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe G. K. d.d., D., kojeg zastupa opunomoćenik mr. sc. I. P., odvjetnik u Z., radi izdavanja dozvole za gospodarenje otpadom, odlučujući o žalbi tuženika i zainteresirane osobe, protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-387/18-10 od 19. travnja 2019., na sjednici vijeća održanoj 8. siječnja 2021.

r i j e š i o  j e

Žalbe se odbacuju.

Obrazloženje

Pobijanom presudom je poništeno rješenje tuženika KLASA: UP/I-351-02/17-11/32, URBROJ: 517-03-2-1-18-14 od 31. srpnja 2018. (točka 1. izreke), tuženik je obvezan tužitelju naknaditi troškove spora u iznosu od 6.250,00 kn u roku od 15 dana od pravomoćnosti odluke (točka 2. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika i zainteresirane osobe za naknadu troškova upravnog spora (točka 3. izreke).

Protiv navedene presude tuženik i zainteresirana osoba su podnijeli žalbe. Iz sadržaja žalbi proizlazi kako osporavaju točku 1. presude, iz razloga koji se s obzirom na način rješavanja posebno ne navode.

Tužitelj nije dostavio odgovore na žalbe iako je uredno pozvan rješenjem od 29. svibnja 2019.

Žalbe nisu dopuštene.

Odredbom članka 66.a Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnog suda RH i 29/17., dalje: ZUS) je propisano da žalba nije dopuštena protiv presude kojom je pojedinačna odluka javnopravnog tijela poništena i predmet prvi put vraćen na ponovni postupak.

Rješenje tuženika koje je poništeno točkom 1. izreke pobijane presude, doneseno je u povodu zahtjeva zainteresirane osobe od 20. prosinca 2017. Takvim načinom odlučivanja o tužbenom zahtjevu, zahtjev zainteresirane osobe je ostao neriješen. Premda Upravni sud u Splitu u obrazloženju presude navodi kako o zahtjevu nije bilo moguće pozitivno riješiti, izrekom presude zahtjev nije riješio te iako nije ni izričito obvezao tuženika na donošenje nove odluke, o podnesenom zahtjevu za izdavanje dozvole za obavljanje djelatnosti gospodarenja otpadom tuženik treba riješiti u nastavku postupka sukladno odredbi članka 81. stavka 2. ZUS-a.

Izreka prvostupanjske presude je sukladna odredbi članka 58. stavka 1. ZUS-a (iako ju prvostupanjski sud ne navodi kao osnovu donošenja presude) te izostanak obrazloženja prema kojem bi tuženik u nastavku postupka trebao odlučiti o zahtjevu koji je nakon prvostupanjske presude ostao neriješen, ne dovodi do drugačije odluke o dopuštenosti žalbi. Upravni postupak i upravni spor postupovno čine cjelinu te u svakom konkretnom slučaju treba ocijeniti do koje razine upravnog postupka se proteže posljedica usvajanja tužbenog zahtjeva. Odredba članka 31. stavka 1. ZUS-a, na koju se pozvao Upravni sud u Splitu, a koja propisuje da sud odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, ali nije vezan razlozima tužbe, ne znači da tužitelj tužbenim zahtjevom određuje može li upravni sud spor riješiti u sporu pune jurisdikcije ili ne. Dužnost upravnog suda da spor riješi kao spor pune jurisdikcije proizlazi iz odredbe članka 58. stavka 1. ZUS-a (osim kada to ne može učiniti s obzirom na prirodu stvari ili je tuženik rješavao po slobodnoj ocjeni), koja je stroga zakonska norma i osnova za donošenje presude kojom se tužbeni zahtjev usvaja. Zbog toga njezina primjena ne može ovisiti o traženju tužitelja pa je ovaj Sud u svojoj praksi iskazao stajalište da upravni sud nije vezan procesnopravnom kvalifikacijom tužbenog zahtjeva (primjerice odluka poslovni broj: Usž-599/15 od 10. lipnja 2015.). Granice tužbenog zahtjeva označavaju opseg osporavanja pojedinačne odluke tuženika, a ne determiniraju ovlasti upravnog suda u smislu načina rješavanja upravnog spora.

Dakle, u konkretnom slučaju Upravni sud u Splitu je upravni spor riješio na način da je poništio rješenje tuženika, što znači da je ostao neriješen zahtjev zainteresirane osobe od 20. prosinca 2017., jer prvostupanjski sud o njemu nije odlučio. To znači da tuženik o zahtjevu treba odlučiti poštujući pravna stajališta tog suda. Budući da je predmet u povodu tog zahtjeva tuženiku prvi puta vraćen na ponovni postupak, iz naprijed citirane odredbe članka 66.a ZUS-a proizlazi da žalba protiv takve presude nije dopuštena. Predmet ranijeg upravnog spora koji se navodi u presudi, a u kojem je donesena presuda ovog Suda poslovni broj: Usž-2320/17 od 9. studenoga 2017. je bilo odlučivanje o zakonitosti rješenja tuženika od 5. listopada 2015. donesenog u povodu ranijeg zahtjeva zainteresirane osobe. Dakle, radi se o različitim upravnim stvarima, premda one činjenično i pravno mogu biti povezane. Zaključno valja reći kako pogrešna uputa o pravnom lijeku prvostupanjskog suda, a imajući na umu naprijed navedenu izričitu odredbu članka 66.a ZUS-a, ne daje ovom Sudu ovlaštenje za meritorno odlučivanje o žalbi, koje stajalište je također već izraženo u praksi ovog Suda (primjerice rješenje poslovni broj: Usž-111/14 od 29. siječnja 2015.). Slijedom izloženog Sud je na temelju odredbe članka 72. ZUS-a riješio kao u izreci.

U Zagrebu 8. siječnja 2021.

Predsjednica vijeća

Marina Kosović Marković, v.r.