REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 65 Pž-3262/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lenka Ćorić, u pravnoj stvari tužitelja R. H., Ministarstvo, OIB ..., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u S., protiv tuženika N. G. iz S., S. D., vlasnika obrta G., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik V. R., odvjetnik u S., radi isplate iznosa od 295.250,35 kn, odlučujući o tuženikovoj i tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-487/2013 od 14. ožujka 2018., 7. siječnja 2021.
p r e s u d i o j e
I. Odbijaju se tuženikova i tužiteljeva žalba kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-487/2013 od 14. ožujka 2018. u točki I. izreke, u dijelu točke II. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 104.920,00 kn s kamatama i u dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.669,70 kn s pripadajućim zateznim kamatama.
II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-487/2013 od 14. ožujka 2018. u preostalom dijelu i sudi:
1. Nalaže se tuženiku da plati tužitelju iznos od 32.765,22 kn (tridesetdvije- tisućesedamstošezdesetpet kuna i dvadesetdvije lipe) sa zateznim kamatama od 1. ožujka 2008. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose.
2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.880,30 kn (tritisućeosamstoosamdeset kuna i trideset lipa).
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 750,00 kn (sedamstopedeset kuna).
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 5.500,00 kn (pettisućapetsto kuna).
Obrazloženje
Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-487/2013 od 14. ožujka 2018. naloženo je tuženiku da plati tužitelju iznos od 157.565,13 kn sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačno navedenih novčanih iznosa do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka I. izreke), a odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da sud naloži tuženiku da mu plati iznos od 137.685,22 kn sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (točka II. izreke) i naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.550,00 kn sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka III. izreke).
Protiv te presude obje stranke su pravovremeno podnijele žalbu.
Tužitelj pobija presudu u dijelu kojim je djelomično odbijen tužbeni zahtjev i u odluci o troškovima postupka zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom ističe da prvostupanjski sud nije obrazložio na kojim bitnim činjenicama zasniva svoju odluku o djelomičnom odbijanju tužbenog zahtjeva, zatim da je potpuno nejasno zašto je napravljena razlika između prihoda od samostalne djelatnosti ostvarenog na ranije koncesioniranom području od onoga izvan toga kada tuženik ni za jednu djelatnost koju je obavljao na pomorskom dobru nema valjanu osnovu. U tome smislu tvrdi da ugovori o zakupu i poslovno- tehničkoj suradnji koje je tuženik sklopio ne mogu biti valjana osnova za korištenje pomorskog dobra. Smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje u pogledu podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora kojom radnjom je prekinut tijek zastare i slijedom toga pogrešno odlučeno o prigovoru zastare. Žalitelj dalje navodi kako je predmet ove parnice zahtjev za vraćanje imovinske koristi stečene prekršajem jer je tuženik pravomoćno oglašen krivim zbog korištenja pomorskog dobra bez koncesije, pa je visinu te koristi trebalo utvrditi u visini ostvarenog dohotka od samostalne djelatnosti budući da su svi primici i izdaci ostvareni u vezi iskorištavanja pomorskog dobra bez valjane osnove. Predlaže da ovaj žalbeni sud prihvati žalbu i pobijanu presudu preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti i tužitelju dosudi panične troškove ili da tu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 6.250,00 kn.
Tuženik, pak pobija presudu u dijelu u kojem on nije uspio u sporu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. Zakona o parničnom postupku. U žalbi navodi da je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primijene materijalnog prava i to odredbe članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Tvrdi kako je za primjenu te odredbe nužno da dođe do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika bez pravne osnove, a dohodak koji je tuženik ostvario nikada nije bio tužiteljeva imovina, kao i da bi se eventualno mogla primijeniti jedino odredba članka 1120. tog zakona, ali bi u tome slučaju tužitelj bio dužan dokazati da se pomorsko dobro nalazi na određenoj čestici zemljišta koja je vlasništvo tužitelja. Osim toga, tuženik tvrdi da na predmetnom području nije utvrđena granica pomorskog dobra, da tužitelj nije ni pokrenuo postupak radi utvrđivanja granica pomorskog dobra, pa je iz toga očito da je sud proizvoljno utvrdio da se svi dijelovi tuženikovog objekta nalaze na pomorskom dobru, te da ta činjenica nije mogla biti utvrđena provedenim geodetskim vještačenjem. Odluku o troškovima postupka osporava zbog toga što je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio postotak uspjeha tužitelja u ovom sporu, te da bi pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 2. Zakona o parničnom postupku trebalo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove. Predlaže ukinuti pobijani dio presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinačiti u smislu žalbenih navoda. Traži naknadu troškova žalbe u iznosu od 7.812,50 kn. U odgovoru na tuženikovu žalbu tužitelj je naveo kako je u okviru izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove uređena i uporaba tuđe stvari u svoju korist, zatim da tuženik neosnovano osporava upis nekretnina kao pomorskog dobra budući da su one u naravi plaža, i bile su navedene još u ugovoru o koncesiji, a osim toga pomorsko dobro se ne konstituira upisom u zemljišnu knjigu nego je određeno zakonom. Uz to, tuženik je za vrijeme korištenja pomorskog dobra stalno podnosio zahtjeve za dodjelu koncesije što jasno ukazuje na njegovu svijest da je stvar koju posjeduje i gospodarski iskorištava pomorsko dobro. Stoga smatra da je žalba neosnovana.
Tuženik nije dao odgovor na tužiteljevu žalbu.
Žalbe su djelomično osnovane.
Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točaka 2., 4., 8., 9. 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).
Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik plati iznos od 295.250,35 kn na ime koristi koju je ostvario korištenjem pomorskog dobra bez valjane pravne osnove i koja predstavlja razliku između poslovnih primitaka i izdataka od samostalne djelatnosti koje je ostvario koristeći pomorsko dobro u razdoblju od pet godina od 2007. do 2011. godine. Među strankama nije bilo prijeporno da je ugovor o koncesiji pomorskog dobra u svrhu korištenja plaže na dijelu k.o. S. D., zapadni dio položene na čest.zem. 1615 te na dijelu čest.zem. 3187 k.o. S., kopnene površine od 1750 m2 te akvatorija površine 3600 m2 u svrhu korištenja plaže (iznajmljivanje glisera, skutera i sl.) i obavljanja ugostiteljske djelatnosti (šank) te ambulantne prodaje piće i sladoleda u okviru registrirane djelatnosti, sklopljen 1. listopada 2001. između S.- županije i tuženika, istekao protekom roka na koji je sklopljen (30. rujna 2006.), kao i da je tuženik nastavio s korištenjem pomorskog dobra nakon isteka koncesije. Tuženik se protivio tužbenom zahtjevu tvrdnjama da korist koju je ostvario u predmetnom razdoblju ne potječe samo od korištenja pomorskog dobra, nego i od drugih djelatnosti, da je prije isteka koncesije podnio zahtjev da mu se koncesija odobri, ali to nije učinjeno, te da granica pomorskog dobra nije određena. Ocjenom izvedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik u predmetnom razdoblju ostvario dohodak iz djelatnosti koje je obavljao na pomorskom dobru bez valjanog pravnog osnova u iznosu od 190.330,35 kn, dok je od ostalih djelatnosti ostvario dohodak u iznosu od 104.920,00 kn, te da je zastarom prestalo pravo tužitelja da zahtijeva plaćanje ostvarene koristi u 2007. godini u iznosu od 32.765,22 kn. Na temelju takve činjenične osnove i pozivom na odredbu članka 37.a Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj: 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, 56/16 i 98/19) i članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18; dalje u tekstu: ZOO) sud je prihvatio tužbeni zahtjev za plaćanje iznosa od 157.565,13 kn, a u preostalom dijelu je zahtjev odbio kao neosnovan.
U odnosu na tuženikovu žalbu
Neosnovane su tvrdnje tuženika o tome da se na nesporne činjenice o gospodarskom korištenju pomorskog dobra bez koncesije ne može primijeniti odredba članka 1111. stavak 1. ZOO-a, kao ni odredba članka 1120. toga zakona jer tužitelj nije upisan kao vlasnik pomorskog dobra. Naime, ovdje je riječ o stjecanju bez osnove sui generis, koje se izvodi iz činjenice da se pomorsko dobro može gospodarski iskorištavati samo na temelju koncesije, pa suprotnim postupanjem korisnik ostvaruje nepripadnu imovinsku korist na uštrb pomorskog dobra kao općeg doba koje je svima u upotrebi. Pravo da zahtijeva vraćanje onoga što je na taj način stekao zakonom dano je Republici Hrvatskoj (članak 37.a Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama) kao osobi koja prema odredbi članka 10. toga zakona upravlja pomorskim dobrom, vodi brigu o zaštiti i odgovara za njega, neposredno ili putem jedinica lokalne samouprave.
Netočne su i tvrdnje tuženika da nije riječ o pomorskom dobru, jer je to sa sigurnošću utvrđeno na temelju ugovora o koncesiji, očevidom na licu mjesta i saslušanjem tuženika. Bez obzira jesu li granice pomorskog dobra određene ili ne, ovdje je riječ o plaži koja po samom zakonu predstavlja pomorsko dobro (članak 3. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama).
Prema tome, iz neprijeporne činjenice da je tuženik u razdoblju od 2007. do 2011. godine koristio pomorsko dobro bez koncesije ili koncesijskog odobrenja, proizlazi njegova obveza da vrati koristi koje je time ostvario i to po pravilima o vraćanju onoga što je stečeno bez osnove. Visinu te imovinske koristi prvostupanjski sud je pravilno utvrdio prema visini ostvarenog dohotka od neovlaštenog korištenja predmetnog pomorskog dobra, što tuženik svojom žalbom nije doveo u pitanje.
Stoga je tuženikovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu prvostupanjskog suda u točki I. izreke na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP.
U odnosu na tužiteljevu žalbu
Neosnovano se tužitelj poziva na odredbu članka 10. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 145/10 i 70/17). Ovo zbog toga što je sam tužitelj postavio zahtjev za vraćanje imovinske koristi u visini ostvarenog dohotka u predmetnom razdoblju, između ostalog i zato što je ta imovina stečena prekršajem, i sud je takav zahtjev prihvatio. Onaj dio tužbenog zahtjeva koji je odbijen kao neosnovan odnosi se na dohodak ostvaren od drugih djelatnosti, a ne korištenjem pomorskog dobra za koje je tuženik imao koncesijsko odobrenje i koje je nastavio koristiti nakon što je odobrenje prestalo. Predmet tužbenog zahtjeva nije bilo vraćanje koristi ostvarene tim drugim pravnim poslovima, nego upravo ona korist koja je ostvarena gospodarskim iskorištavanjem točno određenog pomorskog dobra kojeg čine čest. zem. 1615 i dio 3817 k.o. S. D., zapadni dio, kako to jasno proizlazi iz činjeničnih navoda tužbe. Stoga sve ono što tužitelj navodi u prilog suprotnom odnosno da je tuženik i ostale djelatnosti obavljao na pomorskom dobru, ne može utjecati na pravilnost i zakonitost pobijane presude u dijelu kojim je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj ima pravo samo na onu korist koju je tuženik ostvario iskorištavanjem točno određenih nekretnina koje po svojoj naravi predstavljaju pomorsko dobro.
U vezi s tim treba dodati da je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da je tuženik druge nekretnine za koje tužitelj tvrdi da također predstavljaju pomorsko dobro, koristio na temelju ugovora sklopljenih s trećim osobama, pa ako te treće osobe nisu imale koncesiju ili koncesijsko odobrenje za gospodarsko iskorištavanje pomorskog dobra ili su predmetne ugovore sklopile suprotno propisima o potkoncesiji, onda su one dužne vratiti koristi koje su time ostvarile. U svakom slučaju, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da vraćanje koristi ostvarene korištenjem drugih nekretnina, osim onih navedenih u tužbi, nije bilo predmet tužbenog zahtjeva.
Pogrešno tužitelj smatra da se podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora prekida zastara u smislu članka 245. ZOO-a. Naime, odredbom članka 186. a stavak 3. ZPP-a, koja se primjenjuje i u slučajevima kada Republika Hrvatska namjerava podnijeti tužbu (stavak 8.), propisano je da podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora zastarijevanje zastaje, a ne da nastupa prekid zastare. Prema odredbi članka 186.a stavak 5. ZPP-a ako zahtjev za mirno rješenje spora ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu, a prema odredbi članka 238. stavka 2. ZOO-a ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Dakle, zastarijevanje koje je počelo teći prije podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora nastavilo je teći po proteku tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.
Iz podataka u spisu razvidno je da je tužitelj podnio tuženiku zahtjev za mirno rješenje spora 3. siječnja 2013. i time je zastarijevanje zastalo. Za tražbinu po osnovi koristi ostvarenoj u 2007. godini zastarijevanje je počelo teći 1. ožujka 2008. kada je utvrđena visina dohotka ostvarenog u toj godini, s tim da je zastalo u razdoblju od 3. siječnja 2013. do 3. travnja 2013. i potom počelo ponovo teći. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 31. svibnja 2013. (dan predaje preporučene pošiljke pošti), pa prije toga nije protekao petogodišnji zastarni rok uvećan za tri mjeseca u kojima je zastarijevanje bilo zastalo. Taj rok bi istekao 1. lipnja 2013. da prije toga nije podnesena tužba i zastarijevanje prekinuto.
Prema tome, prilikom odlučivanja o prigovoru zastare prvostupanjski sud je zanemario navedenu zakonsku odredbu kojom je propisan zastoj zastarijevanja i rok zastarijevanja računao od dospijeća obveze (1. ožujka 2008.) do podnošenja tužbe (31. svibnja 2013.) ne uzimajući u obzir vrijeme od tri mjeseca u kojem zastara nije tekla. Stoga je u tome dijelu ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je prihvatiti tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj tražio plaćanje iznosa od 32.765,22 kn koliko iznosi dohodak tuženika u 2007. godini ostvaren korištenjem pomorskog dobra (čest. zem. 1615 i dio 3817 k.o. S. D., zapadni dio) bez koncesije ili koncesijskog odobrenja.
U preostalom dijelu tužbeni zahtjev je pravilno odbijen jer se ne odnosi na koristi koje je tuženik ostvario korištenjem predmetnog pomorskog dobra nego na temelju drugih djelatnosti.
Zato je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu točke II. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 104.920,00 kn, a na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a ta odluka je preinačena tako da je naloženo tuženiku da tužitelju plati iznos od 32.765,22 kn sa zateznim kamatama od 1. ožujka 2008. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (članak 29. stavak 2. ZOO-a).
U odnosu na žalbe stranaka protiv odluke o troškovima
Točne su tvrdnje tuženika da bi uspjeh tužitelja bio pogrešno utvrđen da je sud taj uspjeh računao samo u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, dok iz obrazloženja odluke o troškovima proizlazi da je sud imao na umu i osnovu tužbenog zahtjeva, iako svoje stajalište o tome nije dovoljno jasno obrazložio. Neovisno o tome, nakon djelomičnog preinačenja pobijane presude, uspjeh tužitelj u ovom sporu je 65%, a tuženika 35%, s tim da je tužbeni zahtjev neosnovan za iznos od 104.920,00 kn i po osnovi i po visini. U skladu s tim, razmjeran dio ukupno priznatih troškova koji pripadaju tužitelju iznosi 20.726,39 kn, a razmjeran dio ukupno priznatih troškova koji pripadaju tuženiku iznosi 16.056,69 kn što znači da tužitelj ima pravo na razliku troškova koja iznosi 4.669,70 kn.
Zato je odluka o troškovima postupka sadržana u točki III. izreke presude potvrđena u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 4.669,70 kn, a u preostalom dijelu je ta odluka preinačena tako da je tužiteljev zahtjev odbijen kao neosnovan.
Tužitelj ima pravo na naknadu troškova žalbenog postupka jer je njegova žalba djelomično osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana, osim u dijelu odluke o troškovima postupka koji se ne uzimaju u obzir kod određivanja vrijednosti predmeta spora, ako ne čini samostalan zahtjev (članak 35. stavak 2. ZPP-a), pa se prema njima ne može računati ni uspjeh tuženika u ovom žalbenom postupku. Budući da je tužitelj djelomično uspio sa svojom žalbom u omjeru od 24% troškovi na ime nagrade za sastav žalbe odmjereni prema vrijednosti dijela tužbenog zahtjeva koji je odbijen kao neosnovan i protiv kojega je tužitelj izjavio žalbu prema Tbr. 10/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) iznose 3.125,00 kn, pa razmjerno uspjehu, tužitelju pripadaju ti troškovi u iznosu od 750,00 kn.
Zato je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove žalbenog postupka u tome iznosu dok je njegov zahtjev za naknadu tih troškova u iznosu od 5.500,00 kn odbijen kao neosnovan.
Na temelju navedenog odlučeno je kao u izreci ove odluke.
Zagreb, 7. siječnja 2021.
Sudac
Lenka Ćorić, v.r.
